U suvremenom pejzažu interaktivne zabave, strah je odavno redukovan na predvidljivu metriku. Kada nezavisni razvojni timovi odluče progovoriti jezikom horrora, njihova vizija najčešće se manifestuje kroz repetitivne stealth dionice u mračnim hodnicima ili kroz agresivne, mehanički proračunate “jump scare” sekvence koje ciljaju primarne neurološke reakcije modernih streamera. Rijetki su trenuci kada žanr odluči napraviti korak unazad ili, točnije, korak u stranu – prema sferama umjetnosti, nadrealizma i filozofskog nihilizma.

Kada je Ebb Software lansirao Scorn, industrija je dobila spomenik biomehaničkoj tjeskobi koji je podijelio publiku. Jedni su slavili beskompromisni vizuelni identitet, dok su drugi patili pod teretom tromog gameplaya. U taj specifičan, visoko estetizirani vakuum sada stupa i Necrophosis: Full Consciousness. Riječ je o definitivnom izdanju projekta koji potpisuju Dragonis Ares i Adonis Brosteanu, a izdaje Dragonis Games. Ova verzija pod jednim krovom drži izvornu igru, prvobitno lansiranu prošle godine, i potpuno novu ekspanziju pod imenom Subconsciousness.

Na sceni koja pati od kroničnog nedostatka autorske hrabrosti, ovaj naslov se ne stidi svojih uzora. On ih ponosno nosi kao ordenje na trulom reveru. Dok se većina žanra oslanja na pop-kulturne teme, Necrophosis: Full Conciousness inspiraciju crpi iz košmarnih vizija Dantea Alighierija, groteskne jasnoće Pietera Bruegela, te ponajviše iz monokromatskog, melankoličnog pakla poljskog slikara Zdzislawa Beksinskog i prepoznatljive organske arhitekture H. R. Gigera. Rezultat je interaktivni nekrolog koji odbacuje konvencionalnu akciju kako bi stvorio prostor za čistu, opresivnu atmosferu.

Svijet u kojem je smrt zakazala

Necrophosis: Full Consciousness odbacuje klasičnu premisu pakla. Ovdje nema sumpora, užarenog kamenja ni rogatih demona koji vitlaju trozupcima u stilu jeftinih holivudskih spektakala. Umjesto toga, igrač biva bačen u carstvo apsolutne smrti i raspadanja – univerzum u kojem je život davno prestao postojati, ali u kojem, paradoksalno, ni sama smrt više ne funkcionira kako treba. Progresija truljenja je zaustavljena u večnom limbu, tijela se raspadaju bez konačnog nestanka, bogovi venu u vječnom stradanju, a emocije poprimaju fizički oblik unutar bolesne arhitekture svijeta.

Narativna nit je namjerno kriptična, fragmentirana i fluidna. Buđenje u grobnici, u tmini podzemlja, odvija se u obliku čiste Svijesti, dok sa vašeg skeletnog okvira vise komadi trulog mesa. Bez objašnjenja ko ste i kako ste dospjeli u ovaj položaj, bivate suočeni s neobičnim, lovecraftovskim božanstvom koje vam, umjesto klasičnog uvodnog vodiča, recituje stihove Shelleyjevog soneta Ozymandias. Kada se tlo pod vama otvori, propadate u jalovi, pješčani pejzaž svijeta kojim dominiraju monumentalne, nemoguće strukture i izgubljene, izmučene duše. Pomaganje tim zatočenim bićima i čuvarima carstva vodi vas dublje u ovaj neoprostivi prostor.

Naracija se oslanja na strogi anti-didaktički pristup. Igra komunicira isključivo u zagonetkama, stihovima i poetskim fragmentima koje pronalazite u razbacanim tomovima i svicima. Drevni bogovi, uključujući i samog Cthulhua, prepoznaju vaš dolazak s mješavinom opreza i iznenađenja, vodeći vas kroz rituale čiji smisao ostaje skriven duboko iza kulisa razuma. Subconsciousness ekspanzija dodatno komplikuje ovu intelektualnu jednadžbu, stavljajući vas u ulogu druge polovice ove frakturirane egzistencije, čime se istražuje duhovni i mentalni kolaps koji je prethodio uništenju svijeta. Sa trajanjem od svega dva sata za osnovnu igru i jedva pola sata za novi segment, Necrophosis: Full Consciousness je zgusnuto, minijaturno iskustvo. Ono ne teži eksplozivnom ili tradicionalno zadovoljavajućem krešendu – ovdje je samo putovanje kroz bolesne ekosustave sama sebi svrha i nagrada.

Tromost i biologija rješavanja zagonetki

Kada se ogoli fascinantna estetska ljuštura, postavlja se pitanje što igrač zapravo radi svake minute unutar ove igre. Odgovor će za mnoge biti kamen spoticanja. Necrophosis: Full Consciousness je u svojoj srži avantura iz prvog lica koja opasno pleše na rubu žanra walking simulatora. Ovdje nema borbe, oružja, niti bilo kakve opasnosti koja vas može trajno usmrtiti. Igra vas postavlja u velika, poluotvorena prostranstva gdje je napredak uvjetovan rješavanjem ekoloških zagonetki te osnovnim sakupljačkim zadacima. Strukturna petlja se u pravilu ponavlja u svakoj novoj zoni. Igrač zakorači u monumentalni prostor, suoči se s neprohodnom barijerom, poput gigantskog, paukolikog stvorenja koje blokira put, a zatim pretražuje okolne staze kako bi pronašao komponente za nastavak.

Same zagonetke rijetko predstavljaju intelektualni izazov koji će vas natjerati na dugotrajno razmišljanje. Najčešće se svode na puko prepoznavanje detalja u okolini i pronalazak predmeta, što uključuje umetanje lobanja u mesnate mehanizme, sakupljanje očnih jabučica za slijepo stvorenje ili hranjenje masivnih bića kako biste zauzvrat dobili duševne jezgre koje potom prinosite Smrti. Povremeni bljeskovi mehaničke kreativnosti dešavaju se tijekom sekvencija posjedovanja, gdje nakratko preuzimate kontrolu nad drugim ljušturama. Ti momenti, u kojima vučete polomljena tijela preko poda kako biste aktivirali prekidače ili upravljate stvorenjem koje je fuzionirano s bizarnim organskim alatom, uspješno razbijaju monotoniju kretanja.

Ono gdje igra ozbiljno posrće jeste sama gameplay imerzija. Kontrolni sistem pati od izražene tromosti i turobnog odgovora na komande. Kretanje kroz prostor djeluje tromo, a interakcija s predmetima često je frustrirajuće neprecizna. Sistem držanja i manipulacije predmetima u rukama djeluje pretjerano naglašeno i tromo izveden, što sugeriše loše optimiziran transfer s PC platforme na kontroler. Nevidljivi zidovi koji vas grubo zaustavljaju i opominju na opasnost čim skrenete s linearne putanje dodatno kvare iluziju slobode u tom vizualno grandioznom prostranstvu, ostavljajući brojne staze kao puka vizuelna slijepa crijeva.

Umjetnost nelagode

I dok su mehanike korak unatrag u odnosu na moderne standarde avantura, tehnička izvedba i estetika predstavljaju vrhunac autorske vizije. Necrophosis: Full Consciousness je vizualno zapanjujuće, a ujedno i duboko uznemirujuće iskustvo. Svaki kadar, svaki zid u koji su utisnuti skeleti i svaka monumentalna, opresivna građevina djeluju kao ručno rađeni spomenici vječnom propadanju. Uspjeh ove prezentacije leži u zastrašujućoj vjernosti kojom su developeri prenijeli melankolični horror Beksinskog i biomehaniku Gigera u interaktivni prostor.

Svijet je biološki pogrešan na svakom nivou. Zidovi dišu sa zarobljenim kosturima, tlo je prekriveno ostacima propalih civilizacija, a nemoguće, predimenzionirane strukture nadvijaju se nad horizontom stvarajući istinski epski osjećaj skale i sopstvene beznačajnosti. Umjetnička vizija ovdje u potpunosti nadvladava jednostavnost onoga što zapravo radite, držeći pažnju zakucanu za ekran u iščekivanju sljedećeg grotesknog prizora.

Audio dizajn prati ovaj vizuelni košmar s iznimnom preciznošću. Glazba je svedena na minimalističke taktove koji se gotovo neprimjetno stapaju sa zvučnim efektima okoline – disanjem zidova, ljigavim zvucima organskih mašina i jezivim odjecima. Glasovna gluma zaslužuje posebnu pohvalu jer likovi zvuče drevno, izmoreno i suštinski nehumano. Njihovi dijalozi su često slojeviti, preklapaju se i pretvaraju u uznemirujuće šapate koji odjekuju kroz zvučnike, stvarajući nelagodu bez ijednog jeftinog trika. To je školski primjer kako se jeza gradi isključivo tonom, zvukom i vizuelnom nelagodom, čineći da se osjećate zarobljeno unutar univerzuma koji umire.

Forma prije funkcije

Necrophosis: Full Consciousness je ekstremno polarizirajuće djelo koje prkosi uobičajenim kategorizacijama. Ono stoji u specifičnom međuprostoru – previše je mehanički bazično da bi se dopalo ljubiteljima kompleksnih avantura, a opet previše estetski i filozofski artikulirano da biste ga otpisali kao još jedan propali pokušaj walking simulatora. Njegovo naslijeđe neće biti zapamćeno po inovativnim sistemima ili fluidnim kontrolama, već po sposobnosti da vizualnu umjetnost visoke tjeskobe pretoči u opipljivo, interaktivno iskustvo. Necrophosis: Full Consciousness je kratka, ali nezaboravna šetnja kroz galeriju bolesnih ideja koja uspijeva tamo gdje je to najvažnije – ostavlja trajan, neugodan ožiljak u sjećanju igrača.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.