Dobri stari Dante Alighieri već je bio inspiracija brojnim developerima. Prije svega, kada spomenemo ovog pisca, pjesnika i filozofa, većini je igrača prva asocijacija Dante’s Inferno iz 2010. godine, brutalna i iznimno krvava hack and slash akcija u kojoj glavni heroj s kosom u ruci i križem na prsima komada demone kroz devet krugova pakla. Talijanski razvojni tim One O One Games, poznat po narativnom thrilleru The Suicide of Rachel Foster, odlučio se za potpuno drukčiji, znatno autentičniji i intimniji pristup. Umjesto žestoke borbe s raznoraznih paklenim karakondžulaa, njegova igra The Alighieri Circle: Dante’s Bloodline donosi miks mistične narativne avanture i walking simulatora s mozaikom zagonetki koji Božanstvenu komediju ne promatra kao puku književnu fikciju, već kao okultnu šifru i obiteljsko prokletstvo.

Rezultat je vizualno impresivno, zvučno upečatljivo, ali mehanički i narativno neujednačeno iskustvo koje oscilira između fascinantne atmosfere i propuštenih prilika.

Obiteljsko naslijeđe i pakao u vlastitoj glavi

Premisa igre iznimno je zanimljiva. Radnja je smještena u 1993. godinu, a glavni je protagonist Gabriele Alighieri, posljednji izravni potomak slavnog pjesnika. Priča nas uči da Danteova Božanstvena komedija nije nastala samo u umu genijalca, već je proizašla iz stvarne prijetnje – obitelj Alighieri vezana je drevnim paktom prema kojem svakih 33 godine jedan član loze mora izvršiti ritual obnove pečata kako se vrata pakla ne bi otvorila i progutala naš svijet. Gabriele stiže u impozantnu obiteljsku vilu u Italiji tijekom kišne noći. Preplašen, usamljen i progonjen teretom koji nikada nije želio, on mora sići u obiteljsku kriptu, otvoriti portal i zakoračiti u nadrealnu interpretaciju pakla poznatu kao “The Dive“.

Ono što The Alighieri Circle: Dante’s Bloodline čini konceptualno zanimljivim jeste sama definicija pakla. Ovo nije klasični kršćanski pakao prepun vatre, sumpora i demona s vilama. Ovdje je pakao opisan kao mjesto gdje nemate ono što volite — personificirani, psihološki prostor oblikovan Gabrieleovim najdubljim strahovima, potisnutim sjećanjima, krivnjom i kolektivnom traumom njegovih predaka. Dok prolazite kroz Ponor, okoliš se poigrava Gabrieleovim osobnim predmetima i obiteljskim uspomenama utkanim u stjenovite pejzaže.

Između opijajuće atmosfere i mehaničkih ograničenja

Igra je prostorno i strukturalno podijeljena na dva dijela – realni svijet obiteljske vile i nadrealni svijet „Ponora“.

Istraživanje vile Alighieri bez sumnje je vizualni vrhunac igre. One O One Games napravio je fantastičan posao u kreiranju ambijenta. Zvuci pljuska koji udara o stakleni krov, škripa starog parketa, grmljavina u daljini i detaljno modelirane prostorije prepune drevnih umjetnina, knjižnica i dokumenata stvaraju osjećaj živog, poviješću prožetog prostora. Bilješke i dnevnici razbacani po vili pružaju sjajan uvid u to kako su se ranije generacije borile s ovom dužnošću, dajući obiteljskom prokletstvu potrebnu težinu.

Međutim, čim zakoračite u The Dive, struktura postaje znatno linearnija. Ponor je vizualni spektakl, a čini ga kombinacija teške heavy metal estetike, uništenih antičkih ruševina, krvavocrvenih jezera i maglovitih žutih obzora. Unatoč toj vizualnoj raskoši, kretanje kroz pakao uglavnom se svodi na hodanje jednosmjernim puteljkom.

Igra izričito izbjegava borbu i survival horror mehanike. Nema čudovišta koja vas progone ili resursa koje morate skupljati. Iako postoje jedan ili dva blaga jump scare momenta i jezivi zvukovni efekti poput škripe lanaca ili jecaja u daljini, nikada ne postoji stvarna opasnost po Gabrieleov život. To s jedne strane omogućuje igraču da upija atmosferu bez stresa, no s druge strane oduzima osjećaj prave ugroženosti koji bi silazak u pakao morao imati.

Od matematičke elegancije do frustracije

Između dionica hodanja, The Alighieri Circle: Dante’s Bloodline pred igrača stavlja seriju zagonetki podijeljenih na manje, sporedne mozgalice i tri glavna “Iskušenja” koja zaključuju ključne cjeline.

Dizajn tih izazova prilično je neujednačen. Prvo se iskušenje fokusira na eliminaciju, simbole i pažnju prema detaljima, tražeći od vas povezivanje sedam smrtnih grijeha s odgovarajućim vrlinama te rotiranje masivnih kamenih portala. Iako pruža sve potrebne tragove, sama izvedba ume biti zamorna zbog sporih animacija okretanja mehanizama. Drugo iskušenje stavlja sluh u prvi plan, donoseći zagonetku koja kombinira glazbenu melodiju, sat, kipove i zvučne tragove, što predstavlja jedan od najuspjelijih i najzadovoljavajućih trenutaka u igri. S druge strane, treće iskušenje i pojedini prostorni izazovi, poput navođenja marširajućih duša kroz vrata ili prolaska kroz niz identičnih prolaza pravilnim redoslijedom, više naginju metodi pokušaja i pogrešaka nego čistoj logičkoj dedukciji, što pred sam kraj igre može izazvati priličnu frustraciju.

Budući da igra ne nudi nikakav sustav pomoći, kada zagonetka funkcionira, osjećaj uspjeha i pobjede je izvrstan, no kada je dizajn previše apstraktan, tempo priče potpuno staje.

Talijanski je obavezan!

Narativno, igra se oslanja na Gabrieleovu komunikaciju s dva lika – njegovom suprugom Dalilom, s kojom se povremeno čuje telefonom kada se iz pakla vrati u vilu, te tajanstvenim duhovnim vodičem u Ponoru koji se predstavlja kao “Predak“.

Engleska glasovna gluma na trenutke pati od usiljene dramaturgije i nespretnog prijevoda, pri čemu se pojedine fraze čine izvučenima iz konteksta ili anakronima za 1993. godinu, zbog čega Gabrieleove reakcije povremeno zvuče pretjerano i teatralno. Stoga je topla preporuka odmah u opcijama prebaciti na talijanski jezik uz engleske titlove. Na talijanskom dijalog zvuči prirodno, autentično i poetično, dajući priči dozu talijanske dramske elegancije koja potpuno izostaje u engleskoj verziji.

Glazbena podloga je dramatična, operna i sjajno ugođena, a zvučni dizajn vile i Ponora odrađen je na najvišoj razini.

Najteži udarac igri ipak zadaju njezino trajanje, uočljivi problemi u tempu i tehnički nedostaci. Iskustvo u prosjeku traje svega 2 do 4 sata, ovisno o tome koliko se zadržite na zagonetkama i traženju kolekcionarskih predmeta, što je za cijenu od oko 18 eura na digitalnim trgovinama prilično skromno. Priča koja počinje sjajno s vremenom gubi zamah, a likovi ostaju relativno plošni. Gabrieleova stalna briga za suprugu brzo postaje naporna jer je njihov odnos slabo razrađen, dok sam kraj dolazi naglo. Usredotočujući se na samo tri iskušenja umjesto najavljenih devet krugova pakla, igra ostavlja dojam ili požurenog razvoja ili nasilno presječenog prvog poglavlja.

Cjelokupni dojam dodatno narušava izuzetno frustrirajući autosave sustav. Igra ne nudi opciju manualnog spremanja pozicije, već se oslanja isključivo na automatske checkpointe pa ako morate prekinuti igru tijekom istraživanja ili rješavanja kompleksne zagonetke, rizikujete gubitak znatnog dijela napretka. Kroz igranje su mogući i neugodni bugovi s geometrijskom kolizijom objekata, poput situacije u knjižnici gdje učitani rekviziti potpuno blokiraju prolaz pa je nužno ponovno učitati igru. Konačno, izostanak opcije izbora poglavlja primorava lovce na trofeje na ponovno igranje cijele igre ako slučajno propuste neki od kolekcionarskih dnevnika.

Vrijedi li igrati?

The Alighieri Circle: Dante’s Bloodline nije naslov za svakoga. Ako tražite akciju, dinamični survival horror ili duboku RPG mehaniku, ovo nije igra za vas.

Riječ je o melankoličnom, vizualno raskošnom i konceptualno odvažnom walking simulatoru s puzzle elementima. Unatoč kratkom trajanju, nedorečenoj priči i povremenim dizajnerskim nespretnostima, studio One O One Games uspio je stvoriti atmosferu koja osvaja već od prvog kišnog koraka kroz vilu Alighieri. Za ljubitelje spomenutog žanra, umjetnički nastrojenih avantura i talijanske književnosti, ovo je sasvim ugodna, iako kratkotrajna poslasticu za vikend.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.