Kada je Insomniac Games, sada već prilično davne 2021. godine, službeno najavio Marvel’s Wolverine, unutar svjetske gaming zajednice istovremeno je zavladala mješavina ogromnog uzbuđenja i sasvim opravdane doze skepticizma. S jedne strane, imamo studio koji je, naravno uz Rocksteady, definirao modernu eru superherojskih igara kroz svoje impresivne Marvel’s Spider-Man naslove i koji pri tome posjeduje i neupitan tehnički i kreativni pedigre. S druge strane, prijateljski susjed Spidey i agresivni mutant iz Kanade nalaze se na potpuno suprotnim stranama pop-kulturnog i superherojskog spektra. Dok je Peter Parker od glave do pete definiran lepršavim akrobatskim zamasima među newyorškim neboderima i konstantnim sputavanjem svoje nadljudske snage kako slučajno ne bi oduzeo ljudski život, Logan predstavlja potpunu suprotnost. On je oličenje nesputanog, sirovog bijesa, hodajući stroj za ubijanje i tragični lik čija priča jednostavno nema nikakvog narativnog ni vizualnog smisla bez obilja krvi i usijanog adamantijuma, ali i teške fizičke i duševne traume.

I tako, pet godina kasnije, Marvel’s Wolverine je konačno stigao na naše PlayStation 5 konzole, tako da je vrijeme da vam do detalja otkrijemo kakvu smo igru u konačnici dobili, ali i da rasvijetlimo dilemu koja je mnoge mučila. Da, Insomniac Games ne samo da nije ustuknuo pred izazovom stvaranja igre visokog M-ratinga za punoljetne igrače, već nam je isporučio jednu od najbrutalnijih i narativno najzrelijih akcijskih igara cjelokupne konzolaške generacije.

Ovo definitivno nije još jedna sterilna priča o spasavanju svijeta u šarenim spandeks helankama, već duboko mračna, intimna i beskompromisna studija o preživljavanju, patnji, konstantnom gubitku i nepodnošljivoj cijeni mutantske besmrtnosti. I da, unatoč brojnim kritikama koje su ga pratile, od kojih su neke doista opravdane (iako je više onih potpuno besmislenih), slobodno ćemo priznati da nam se Marvel’s Wolverine veoma svidio.

Svježa vizija Zemlje 1048 bez X-Men „pamuka“

Najveće i najugodnije iznenađenje u vezi s narativnim dijelom igre leži u hrabroj i izuzetno zreloj odluci scenarista da u potpunosti ignoriraju izlizane stripovske teme i ponude potpuno svježu, nepredvidivu adaptaciju X-Men kanona u sklopu svog sada već široko uspostavljenog Earth-1048 univerzuma. Priča svjesno izbjegava klasičnu, stotinu puta viđenu postavku u kojoj X-Men škola profesora Charlesa Xaviera već funkcionira u svom punom kapacitetu. Umjesto toga, zatičemo mračni, surovi i paranoični svijet u kojem je mutantima glava konstantno u torbi i gdje se njihova egzistencija ne svodi na borbu za društvenu prihvaćenost, već na očajničku borbu za goli život.

Glavni pokretač celokupne radnje jeste zagonetna organizacija Team X, koju je prije trideset i i kusur godina osnovao kontroverzni naučnik Nathaniel Essex, kojem je svojim prepoznatljivim i autoritativnim glasom (a ovaj put i stasom) život udahnuo sjajni Troy Baker. Essex je formirao ovu jedinicu kao direktan odgovor na rastuću prijetnju Bolivara Traska i njegove moćne korporacije Trask Industries, koja je odgovorna za razvoj zastrašujućeg programa Sentinel robota dizajniranih za masovno istrebljenje mutantske rase. Logan je proveo čitava desetljeća u beciljnim lutanjima, pokušavajući pobjeći od vlastite nasilne prošlosti i ogromnih i prilično frustrirajućih praznina u vlastitim sjećanjima. Njegova amnezija i potraga za izgubljenim identitetom tvore samu srž ove narativne slagalice. Međutim, kada Essex biva zarobljen u iznenadnom napadu, a Traskov sistemski lov na mutante dobije zastrašujuće i globalne razmjere, Logan biva nemilosrdno uvučen natrag u život koji je očajnički želio ostaviti iza sebe. On je primoran da se ponovno poveže s preostalim članovima Team X-a, od kojih su u životu ostali još samo njegov vječiti rival Victor Creed aka Sabretooth, zagonetna Raven Darkhölme poznatija kao Mystique te moćna telepatkinja Jean Grey.

Ono što slijedi nakon uvodnih sati jeste adrenalinom nabijeni triler i bjesomučna utrka s vremenom koja vas vodi od zamrznutih, krvlju natopljenih divljina Kanade, preko prljavog, kriminalom i bezakonjem prožetog Madripoora, pa sve do neonom obasjanih ulica i tajnih laboratorija u Japanu. Narativni tempo je doslovno paklen, a unutarnja dinamika, lojalnost i izdaje među likovima predstavljaju jedno od najvećih dostignuća Insomniacovog scenarističkog tima. Naravno, nađe se tu i poneki isklišeizirani i pomalo cringe dijaloški trenutak, no ruku na srce, na takve stvari smo u posljednje vrijeme nekako i navikli.

Iako je imao nevjerovatno nezahvalan i težak zadatak da „uđe“ u ulogu koju je Hugh Jackman na filmskom platnu obilježio za sve generacije, glumac Liam McIntyre je isporučio doista maestralnu i nezaboravnu izvedbu. Njegov Logan posjeduje duboki, promukli i rezignirani glas čovjeka koji je smrtno umoran od konstantnog gubljenja ljudi do kojih mu je stalo, dok u trenucima kada u njemu proradi životinjski nagon, njegov pogled i krik bijesa lede krv u žilama. Jednako je impresivna i emotivno nabijena dinamika između Jean Grey i Logana, koja srećom nije svedena na jeftini, izlizani ljubavni trougao kakav se dugo vrti u gotovo svim adaptacijama X-Mena. Insomniac je do tančina pogodio suštinu njihove povezanosti, prikazavši ih kao dvoje duboko traumiranih i mentalno ranjenih bića koja razumiju međusobni bol na nivou koji ostali smrtnici ne mogu ni zamisliti. S druge strane, Brett Gipson u ulozi Sabretootha djeluje zastrašujuće dobro kao hodajući avatar čiste svireposti i užitka u nasilju, lik čija sama pojava u prostoriji trenutno podiže tenziju do točke pucanja. Cjelokupnu narativnu sliku obogaćuje i fantastično odabrana sporedna postava u kojoj se nalaze likovi kao što su Tyger Tiger, Omega Red i Sunfire (aka Shiro Yoshida), pa sve do spektakularnog pojavljivanja Lady Deathstrike tijekom napete potjere kroz Japan, te tajanstvene zajednice Morlocka koja priči daje dodatnu dozu emotivne dubine.

Ples krvi i adamantijuma

Ako ste se potajno pribojavali da će Sony i Insomniac ublažiti nasilje kako bi igru prilagodili mlađoj publici, možete se potpuno opustiti. Marvel’s Wolverine ponosno nosi svoj striktni rating za punoljetne igrače i koristi ga doslovno do posljednje kapi krvi na ekranu – koje, ako ćemo biti iskreni, ima na hektolitre. Posljednji put kada smo vidjeli ovakav nivo sirove, nenašminkane brutalnosti u jednoj visokobudžetnoj superherojskoj igri bilo je 2009. godine u hitu X-Men Origins: Wolverine, ali Insomniac je taj koncept borbe i brutalnosti podigao na potpuno novu ljestvicu.

Osim što je iznimno brutalna, sama borba je izuzetno brza, fluidna i tehnički iznenađujuće zahtjevna, osobito ako igrate na nekoj od viših težina. Logan se po bojištu ne kreće kao klasični teški borac, već poput prave, podivljale zvijeri – s velike udaljenosti lansira se direktno na protivnike, preskače prepreke, zabija svoje oštrice duboko u prsa neprijatelja i doslovno ih komada pred vašim očima. Svaki zamah, rasjecanje i pariranje nose opipljivu kinetičku energiju i težinu. Sve izgleda veoma brutalno i, u isto vrijeme, pakleno zabavno.

Sama dubina i slojevitost borbenog sistema oslanjaju se na fantastično ukomponirane mehaničke i tehničke sisteme. Kada vaše adamantijumske oštrice zasijeku meso ili se uz varnice odbiju od teški oklop, haptički odziv na DualSense kontroleru pruža gotovo fizički osjećaj otpora i težine udarca. Kroz sistem iskustvenih bodova i skill tree otključavate poteze i tehnike koje drastično mijenjaju vaš pristup borbenim arenama. Moguće je kombinirati napade za čišćenje čitavih grupa neprijatelja pomoću razornog Tornado Spina, izvoditi destruktivne Knee Breaker poteze, te spajati leteće drop-kickove i silovita zaletanja s brzim eliminacijama.

Tehnike je moguće dodatno nadograditi i personalizirati pasivnim modifikatorima nazvanim Adaptations. Ovi pasivni buffovi vam omogućavaju da značajno proširite vremenske prozore potrebne za savršeno pariranje udaraca, povećate brzinu punjenja Rage skale tijekom konfrontacija ili drastično smanjite primljenu štetu od bliskih melee napada. Pored standardnih adamantijumskih oštrica, tijekom napredovanja kroz priču otključavate i njihove posebne varijacije, među kojima se posebno ističu takozvane Hot Claws — pandže natopljene vatrom i usijanim čelikom koje služe za nanošenje masivnog damagea i trenutno probijanje najtežih oklopnika.

Nanoseći štetu i izbjegavajući udarce postepeno punite i svoju Rage skalu. Kada ova skala dostigne svoj maksimalni, treći nivo, otključava se stanje čistog, nekontroliranog ludila. U tom stanju Logan izvodi stravične combo napade tijekom kojih protivnici, bilo da se radi o Traskovim plaćenicima ili naprednim i djelomično mehaničkim Reaversima, doslovno nestaju u oblacima krvi i rasječene opreme, ali i ekstremiteta koji lete na sve strane. Cjelokupnom doživljaju ogromne brutalnosti doprinosi i bogata interakcija s okolinom. Arenu možete iskoristiti na izuzetno kreativne i krvoločne načine, pa tako Logana možete navesti da baci neprijatelja direktno u industrijsku peć, razbije mu glavu o najbliži zid ili ga nemilosrdno nabode na izbačene oštre elemente i strojeve u okruženju.

Naravno, i dok su sva ta silna brutalnost i krvoproliće nekako prirodni za lik Wolverinea, povremeno, kada po tko zna koji put isjeckate tko zna koju turu manje-više istih protivnika, može doći do zasićenja i primjetne repetitivnosti. No, autori su i na to mislili pa su ubacili svojevrsne „intermeco“ dionice u kojima ćete, primjerice, istraživati bazu Teama X i pričati sa raznoraznim likovima ili pak istraživati Shirov stan kako biste otkrili tajni prolaz. Takvi segmenti zapravo služe da malo odmorite ukočene prste i razgibate se prije nove doze akcije koja slijedi vrlo brzo. S druge strane, ima i onih segmenata između akcije koji ne samo da vam se neće pretjerano svidjeti, već su toliko aljkavo urađeni da ćete se samo očajnički nasmijati. Najbolji takav primjer imamo u jurnjavi motorom koja je, blago rečeno, tragikomična – jer, kako drugačije opisati situacije u kojima Logan mahnito jurca na motoru gazeći i uništavajući sve pred sobom, uključujući i znatno veća auta i kamione, pri čemu je gotovo nemoguće pasti s motora. Ok, kasnija „motorizirana“ dionica zahtijeva i da se borite s motora, ali jednakon je traljavo urađena i ne nudi gotovo nikakav izazov, baš kao ni QTE sekvence kojih nema puno, ali koje djeluju potpuno nepotrebne jer vas ne sakcioniraju ukoliko ih „promašite“.

Regeneracija i bol besmrtnosti

Jedan od najfascinantnijih i najodvažnijih dizajnerskih poteza u igri jeste način na koji je Insomniac obradio i u same sisteme igre utkao Loganov čuveni faktor samoiscjeljivanja. U većini akcijskih igara, regeneracija zdravlja je dosadna, automatska traka koja se sama puni čim se na par sekundi sakrijete iza nekog zaklona. Ovdje je razvojni tim napravio pametan i prilično rizičan balans, usko vezavši regeneraciju zdravlja za vašu agresivnost i upravljanje Rage skalom.

Ako vam tijekom okršaja zdravlje padne na potpunu nulu, igra neće odmah prikazati ekran za ponovno učitavanje. Umjesto toga, sistem automatski troši vašu nakupljenu Rage skalu kako bi vas u sekundi podigao na noge i omogućio vam regeneraciju u hodu. Međutim, ukoliko u tom kritičnom momentu nemate nakupljenog bijesa, Logan gubi svijest i slijedi konačan pad. Za igrače koji ne žele pritisak upravljanja resursima i koji jednostavno žele čistu, neometanu simulaciju nepobjedivog mutantskog čudovišta, na najnižoj postavci težine dostupna je opcija automatske i neograničene regeneracije.

Ono što vizualno i narativno impresionira jeste sam prikaz tog procesa zacijeljivanja. Tijekom intenzivnih borbi, odjeća na Loganu se cijepa na komade, a meso i koža doslovno otpada pod rafalnom paljbom, sječivima i eksplozijama, otkrivajući sjajni adamantijumski kostur ispod njegovog tijela. Kako se borite i aktivirate regeneraciju, rane naočigled igrača u realnom vremenu zacjeljuju, krpeći oštećeno tkivo preko metala. Ok, ima i tu manjih propusta poput „zarastanja“ Loganove kožne jakne, ali takvim stvarima ćemo ipak progledati kroz prste.

Kroz dramatične cinematične sekvence, poput preživljavanja pada putničkog aviona, klizanja i prolaska pod kamionima u punoj brzini ili doslovnog prženja u bijelom plamenu, igra vas bez prestanka podsjeća na jednu ključnu narativnu činjenicu. Logan ne može umrijeti na uobičajen način, ali svaki taj pad, svaka prostrelna rana i svako gorenje boli nepodnošljivo i zastrašujuće. Samoliječenje je u ovoj igri prikazano kao njegova najveća životna trauma i prokletstvo, a ne samo kao zgodna i zabavna supermoć koju koristi u borbi.

Zaboravite na otvorenost svijeta iz Spider-Mana, ovo je striktno linearno iskustvo!

Za razliku od prostrane i otvorene strukture New Yorka u Spider-Man igrama, Marvel’s Wolverine je promišljena, izuzetno fokusirana i veoma linearna akcijska avantura. I to je nesumnjivo najbolja moguća odluka koju je Insomniac mogao donijeti za ovaj tip lika i priče. Otvoreni svijet bi u ovom slučaju u potpunosti razvodnio narativni naboj i pretvorio Logana u dostavljača koji se bavi besmislenim sporednim zadacima.

Umjesto praznog hoda, igra vas drži u stalnom narativnom poretku i gotovo kao na tračnicama vodi kroz raznolike biome širom planeta. Kanadske snježne divljine i tajne vojne baze fokusirane su na vertikalno kretanje, platformiranje i surovo prikradanje u uslovima smanjene vidljivosti. Vertikalna metropola Madripoor donosi stravičan i opipljiv jaz između bogatog, staklenog gornjeg grada i prljavog, kriminalnog podzemlja. S druge strane, japanska poglavlja donose cyberpunk estetiku, uske ulice, tradiciju i visoko-tehnološke korporativne komplekse.

U svim tim okruženjima Logan obilato koristi svoje napredno čulo mirisa i sluha kako bi pratio krvave otiske, mirisne tragove mete ili otkrivao skrivene protivnike iza zidova. Iako je ova mehanika vizualno atraktivno izvedena, povremeno zna djelovati previše vođeno i linearno za lika Loganovog kalibra. Kada jednoj iznimno linearnoj igri dodate i sva ta silna pomagala koja vas vode za ruku, onaj pravi izazov jednostavno više ne postoji. Naravno, u postavkama se da dosta toga prilagoditi kako biste si igru učinili izazovnijom, ali ovo prenaglašeno vođenje kroz igru mnogima će definitivno zasmetati.

S druge strane, prikradanje kroz visoku travu, eliminacije s grana drveća i timski takedowni s partnerima funkcioniraju korektno, ali su stealth mehanike prilično jednostavne i binarne. Onog trenutka kada vas neprijateljska patrola primjeti, vraćanje u stealth mod gotovo da više nije moguće. Na svu sreću, igra vas izuzetno rijetko primorava na nečujni pristup i u devedeset posto situacija ostavlja vam potpunu slobodu da razvalite ulazna vrata i napravite totalni masakr.

Iako klasične, razvučene sporedne misije ovdje ne postoje, po svim mapama su vješto razbacana takozvana Nightmare Doors odnosno vrata noćnih mora. Riječ je o opcionim, ali izuzetno izazovnim prostornim „džepovima“ koji od vas traže preživljavanje teških valova neprijatelja ili precizno parkour kretanje do definiranog cilja pod vremenskim pritiskom. Njihovim rješavanjem ne samo da otključavate rijetke pasivne modifikatore, već i otkrivate dragocjene fragmente Loganovih potisnutih sjećanja koji dodatno produbljuju priču. Pored toga, sistem izrade odijela bogato nagrađuje detaljno istraživanje sporednih prolaza. Pored estetskog užitka nošenja kultnih odijela iz bogate povijesti stripa, među kojima su Old Man Logan, Fang, Age of Apocalypse, Gold Standard i Night Hunt, izrada svakog novog modela trajno i nepovratno povećava Loganov maksimalni zdravstveni fond.

Blockbuster prezentacija s indie problemima

Igru smo testirali na standardnoj i PlayStation 5 Pro konzoli u dominantnom Performance Pro modu s uključenim naprednim Ray Tracing opcijama. Tehnički rezultati koje je Insomniac postigao uglavnom su impresivni, ali ne i bez problema. Detalji na modelima likova, kompleksna fizika odjeće, mikroskopske kapljice krvi koje ostaju na koži nakon borbi, te napredni efekti osvjetljenja izgledaju besprijekorno, iako se zna dogoditi da se sve u igri na par sekundica u potpunosti raspadne do te mjere da teksture pucaju na sve strane do razine da pojedini elementi izgledaju kao da su posuđeni s plaftormi sa početka Sonyjeve ere (što osobito zna biti gadno kod Loganove raščupane frizure i dlakavih ramena koja bodu oči jer gotovo da iskaču iz ekrana).

Igra s nevjerovatnom lakoćom drži potpuno stabilan framerate čak i u najkaotičnijim borbenim scenama u kojima se na ekranu istovremeno nalazi na desetine neprijatelja, čestica i eksplozija. Učitavanja nivoa su, zahvaljujući optimizaciji i brzinama SSD-a, praktično nepostojeća. No, iako sve uglavnom funkcionira vrlo dobro, tijekom cjelokupnog igranja često smo naletjeli na brojne tehničke probleme i bugove, poput povremenog zaglavljivanja animacija u kutovima prostorija (ili pak dok visimo na stupu s kojeg ne možemo sići jer, eto, igra je u tom trenutku prolupala i to ne dozvoljava). Sve to dovodi do sporadičnog ponovnog učitavanja checkpointa i logičnog nerviranja. Takve stvari znaju ozbiljno narušiti fluidnost i užitak igranja, stoga se nadamo da će ih Insomniac „ispeglati“ u nekoj od nadolazećih nadogradnji.

S druge strane, zvučnom segmentu igre doista nemamo što prigovoriti budući da isti funkcionira besprijekorno, bilo da se radi o glasovnoj glumi, zvučnim efektima i ambijentalnim zvukovima. Takođr, cjelokupni audio doživljaj na fantastičan način zaokružuje originalna glazbena podloga Davida Fleminga, inače skladatelja nagrađenog prestižnom nagradom Emmy. Njegova glazba na fenomenalan način spaja sirove, sumorne vestern melodije s motivima usamljenog samuraja i ronina, savršeno prateći unutarnje raspadanje i emotivno stanje našeg antijunaka.

Iznimno zabavna igra, ali ne i GOTY materijal

Marvel’s Wolverine nije samo još jedna superherojska igra u nizu, već i definitivna, beskompromisna adaptacija Wolverinea koja se bez imalo oklijevanja i s potpunim pravom svrstava u sam vrh superherojskog žanra, rame uz rame s antologijskim naslovima kao što su Batman: Arkham City i Marvel’s Spider-Man, ali ih zbog pojednih propusta ipak ne dostiže u potpunosti.

Ekipa iz Insomniac Gamesa je pokazala duboko i precizno razumijevanje kompleksnog lika i tragične sudbine Jamesa Howletta, donoseći nam priču koja je krvava, surova i brutalna, ali iznad svega izrazito emotivna, zrela i narativno zaokružena. Borbeni sistem je nevjerovatno zarazan i nagrađujući, prezentacija je na zavidnoj razini, a Liam McIntyre je pružio glumačku izvedbu o kojoj se definitivno ima dosta toga pozitivnog za reći.

U konačnici, ukoliko izuzmemo nekolicinu „dječijih bolesti“ od kojih pati te dijelova bez kojih je mogao komotno funkcionirati, možemo zaključiti da je Marvel’s Wolverine iznimno zabavan naslov koji superherojski žanr u svijetu videoigara konačno, potpuno odraslim i zrelim korakom uvodi u novu eru. Zasigurno nije GOTY kandidat, ali će vam ponuditi 15 sati čistog akcijskog kaosa i brutalne zabave.

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.