Moderna gaming industrija odavno je prigrlila kulturu pogodnosti, pretvarajući prostrane virtualne svjetove u pregledne tabele ispunjene stotinama ikona i automatskim navođenjem koje igrača vodi za ruku od jedne interesne točke do druge. U takvom sterilnom okruženju, u kojem se svaki trenutak pažnje proračunava s ciljem maksimalnog zadržavanja korisnika, pojava naslova kao što je YAR: Forgotten Throne djeluje gotovo anakrono. Studio Honor Games ovim izdanjem ne pokušava udovoljiti masovnoj publici naviknutoj na holivudske spektakle s visokim budžetom, već svjesno ponire u blatnjave i znatno slabije istražene vode europskog RPG naslijeđa s početka ovog stoljeća.

Iako stiže u tradicionalno gustom razdoblju ispunjenom blockbusterima i dugoočekivanim industrijskim hitovima, ovaj indie naslov traži svoje mjesto pod suncem oslanjajući se na duh kultnih ostvarenja studija Piranha Bytes i njegovog legendarnog serijala Gothic. Dok se giganti žanra utrkuju u fotorealizmu i fluidnosti, YAR: Forgotten Throne demonstrira rijetku hrabrost vraćanja korijenima, nudeći hibridni otvoreni svijet koji ne oprašta neopreznost i koji od igrača zahtijeva iskreno učenje njegovih unutarnjih pravila.

Na tragu europskih RPG klasika…

Radnja igre smještena je u prostrane i negostoljubive krajeve regije Borea, zemlju koju polako ali sigurno guta misteriozna tama koja truje šume, uništava divljač i sije strah među lokalnim stanovništvom. Igrači započinju svoju avanturu iskrcavanjem s broda, naoružani tek osnovnim mačem i štitom, s jasnim zadatkom da pronađu seoskog starješinu. Od tog trenutka pa nadalje, narativni okvir se povlači u pozadinu, prepuštajući glavnu riječ slobodnoj eksploraciji i organskom otkrivanju tajni razasutih po naseljima, špiljama i divljini.

U usporedbi s visokobudžetnim konkurentima koji se oslanjaju na holivudsku kinematografiju i grandiozne zaplete, YAR: Forgotten Throne njeguje ogoljenu, gotovo nostalgičnu narativnu strukturu. Priča se razotkriva kroz fragmentirane razgovore s NPC-jevima i rješavanje više od stotinu raznolikih zadataka koji se kreću od čišćenja polja od štetočina i skupljanja resursa do sudjelovanja u sukobima dviju suprotstavljenih frakcija. Ipak, prezentacijska strana povremeno pati i para oči i uši – engleska lokalizacija i glasovna gluma znaju iskočiti iz zadanog tona svojim pretjerano pompoznim ekspresijama, stvarajući povremeni nesklad s vizualnim identitetom svijeta, što opet samo potvrđuje da se radi o naslovu s ne toliko velikim proračunom. S druge strane, sadržajno bogatstvo i fleksibilno trajanje ovdje nisu diktirani umjetnim rastezanjem radnje, već količinom sustava i izazova koje igrač odluči savladati i upravo u tome leži jedna od najvećih snaga ovog ostvarenja.

Sirovost i nemilosrdni ples s mehanikom

Upravo je gameplay segment u kojem se YAR: Forgotten Throne najjasnije razdvaja od suvremenih standarda. Igra nudi tri temeljna arhetipa, ratnika, maga i strijelca, od kojih svaki donosi drastično drukčiji pristup borbi i napredovanju. Već prve minute provedene u borbi s običnim štakorima ili divljim vukovima jasno stavljaju do znanja da opraštanja nema. Kombiniranje obrane, napada i korištenja posebnih vještina koje zahtijevaju cooldown traži taktičku disciplinu, pa ukoliko niste disciplinirani i taktični prilikom igranja, već rani susreti s neprijateljima često završavaju brzim učitavanjem spremljene pozicije.

Oslanjanje na dalekometno oružje ili alternativne strateške pristupe nerijetko postaje jedini spas od mehaničke nesavršenosti i tromosti kontrola tijekom borbe na blizinu, osobito u trenucima kada se igrač nađe okružen čoporom zvijeri. Iako su sustavi izrade predmeta, kuharstva, alkemije i kovanja izuzetno duboki i nagrađujući, sučelje ostavlja mnogo prostora za kritiku. Korištenje osjetljivog kursora unutar menija djeluje kao neprilagođen port s osobnih računala, pretvarajući upravljanje inventarom u sitan, ali konstantan izvor frustracije. Također, nedostatak automatske minimape prisiljava na oslanjanje na statične karte i učenje prostora, što dodatno pojačava starinski ugođaj, ali i testira živce modernog igrača.

Vizualni šarm i tehnički kompromisi

Gledano s tehničke i estetske strane, YAR: Forgotten Throne ne skriva svoje skromnije indie korijene. Grafički prikaz ne može i ne želi parirati razvikanim blockbusterima, no zato nudi specifičan, šarolik i autentičan vizualni identitet koji uspješno dočarava atmosferu mračnog fantasy svijeta. Raznoliki biomi Boreje, od sumornih šuma do rustikalnih naselja, posjeduju prepoznatljiv šarm upotpunjen solidno pogođenom orkestralnom podlogom koja prati svaki korak istraživanja.

Ipak, prijelaz na konzole donio je određene tehničke „neravnine“. Pored već spomenute nespretnosti izbornika, animacije znaju djelovati drveno, skakanje ima specifičnu, lebdeću komponentu koja zna iritirati, a povremena vizualna trzanja javljaju se u trenucima kada je na ekranu prisutno više protivnika. Srećom, stabilnost izvođenja uglavnom ostaje na zadovoljavajućoj razini bez rušenja sustava, dok fleksibilan sustav težine, koji se proteže od opuštenijeg istraživanja do nemilosrdnih postavki s ograničenim spremanjem pozicije, uspješno balansira između različitih profila publike.

Povratak u neka stara vremena

YAR: Forgotten Throne je neujednačen, tvrdoglavi i duboko šarmantan povratak u prošlost koji ne mari za konvencije modernog dizajna. Njegove tehničke hrapavosti, ukočene kontrole i zastarjeli interface predstavljat će nepremostivu prepreku za one koji traže uglađenu zabavu bez napora. Međutim, za strpljive poklonike sirovih europskih RPG-ova koji cijene osjećaj istinski zarađene pobjede i slobodu istraživanja, a kojima ne smeta očita budžetnost, ovo ostvarenje nudi iznenađujuće bogat i ispunjavajući svijet vrijedan truda.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.