Na gaming sceni, koja nam gotovo na tjednoj bazi isporučuje masovne, visokobudžetne spektakle i kompetitivne online okršaje, povremeno se pojavi naslov koji svjesno „pritisne kočnicu“. Debitantski projekt njemačkog nezavisnog studija Third Shift, nastao pod izdavačkom palicom uvijek eklektične kućne radinosti izdavačke kuće Annapurna Interactive, poziva nas da zastanemo i sagledamo digitalni medij kroz posve drukčiju optiku. U godini u kojoj smo svjedočili naslovima poput, recimo, Mixtapea, koji je istraživali granicu između mladosti i praga odrasle dobi, Forever Ago okreće stranicu prema samom kraju životnog vijeka. Igrati kao sedamdesetogodišnjak izrazito je rijetka privilegija u suvremenom gamingu, a odluka razvojnog tima da u središte zbivanja postavi ostarjelog, ogorčenog udovca donosi prijeko potrebnu zrelost u narativni pejzaž interaktivnih priča.

Svečana i melankolična atmosfera ove avanture neminovno povlači paralelu s Pixarovim remek-djelom Up, no sličnosti s pričom Carla i Ellie ubrzo ustupaju mjesto posve samostalnoj autorskoj viziji. Suočen s teškim gubitkom supruge Audrey, ostarjeli Alfred prihvaća njezin pažljivo pripremljen plan – kreće na emotivno putovanje diljem zapadnoameričke obale kako bi posjetio ključna mjesta njihove pedesetogodišnje romanse. Ovaj naslov ne skriva svoj identitet klasičnog walking simulatora ili narativne interaktivne drame, no postavlja ključno pitanje pred suvremenu publiku — može li nostalgična i turobna meditacija o tugovanju nositi čitavo iskustvo kada su mehanički temelji svedeni na apsolutni minimum?

Tuga, kava i moderna vremena

Priča o Alfredu i Audrey razvija se kroz pedeset godina dugu kronologiju, ispreplićući sunčane uspomene iz 1974. godine s tmurnom, prohladnom suvremenošću. Scenaristi su odabrali hrabar put – odbacili su zaslađeni hollywoodski romantizam i ponudili likove s manama. Mladi Alfred bio je metodičan i opsjednut planiranjem, dok je Audrey bila spontana, često ga podsjećajući da “život nije moguće isplanirati“. Gledajući ih u prošlosti, vidimo dvoje ljudi koji se međusobno nadopunjuju, ali se i sudaraju kroz godine nesigurnosti, neispunjenih ambicija i bračnih trvenja. Kada se u sadašnjosti susretnemo s ostarjelim Alfredom, zatičemo ga kao mrzovoljnog gunđala koji bez imalo strpljenja reagira na uslužne radnike, moderne aplikacije, QR kodove ili činjenicu da mu omiljeni lokali iz mladosti više ne nude ono što su nekada nudili.

Upravo u toj borbi s neumoljivim protokom vremena leži najveća tematska vrijednost igre. Alfredov otpor prema promjenama u svijetu zapravo je vanjska manifestacija njegove nesposobnosti da prihvati kako je život koji je poznavao zauvijek nestao. Putovanje ga vodi preko nostalgičnih ali klasičih Americana lokacija — zabačenih benzinskih crpki, napuštenih motela, zaboravljenih odmorišta i sablasno tihih napuštenih zabavnih parkova. Na tom putu susreće rijetke prolaznike i jedinstvenog četveronožnog suputnika, a ti kratki trenuci ljudske topline polako lome njegov obrambeni oklop.

Glumačka postava nosi cjelokupno iskustvo na svojim plećima. Piotr Michael pruža iznimno nijansiranu, slojevitu izvedbu mrzovoljnog, ali duboko oštećenog Alfreda, čiji unutarnji monolozi rezoniraju s rijetkom autentičnošću. S druge strane, legendarna Cissy Jones, koju pamtimo iz Firewatcha, kao pokojna Audrey unosi prijeko potrebnu toplinu i težinu u ključnim dramatičnim trenucima. Ipak, narativ povremeno zapinje u predvidljivim motivima i povremeno pretjerano naglašenim melankoličnim tonovima, a pojedinačni sporedni likovi nemaju dovoljno prostora da se u potpunosti razviju prije nego što ih napustimo. S trajanjem koje se kreće između tri i pet sati, ritam priče povremeno djeluje razvučeno unatoč skromnoj minutaži.

Korakom puža kroz svijet bez izazova

Kada je riječ o interaktivnosti, Forever Ago svjesno briše granicu između igre i interaktivnog filma. Kretanje glavnog protagonista svodi se na sporo, gotovo meditativno koračanje kroz minijaturne prostorne zone, pri čemu Alfredova zadana brzina hodanja svjesno odražava njegove godine i fizičku iscrpljenost. Premda držanje tipke za blago ubrzanje donekle olakšava kretanje, osjećaj tromosti namjerno je ugrađen u samu srž doživljaja, što će kod nestrpljivijih igrača izazvati frustraciju. Svaka lokacija funkcionira kao zatvorena cjelina u kojoj rješavate osnovne zadatke iz Audreyinog dnevnika, bilo da se radi o pokretanju stare jukebox melodije, prikupljanju cvjetnih latica koje otključavaju vizualne flashbackove iz prošlosti ili pukom preslušavanju monologa.

Glavni mehanički alat u Alfredovom ruksaku jeste njegova instant-kamera. Kroz viewfinder uređaja promatramo svijet, hvatamo ključne trenutke i popunjavamo spomenar fotografijama na kraju svakog poglavlja, što na simboličan način daje igraču osjećaj osobnog vlasništva nad putovanjem. Ipak, implementacija kamere često djeluje polovično – okolina i sporedni likovi rijetko kad reagiraju na fotografiranje, a interakcija s objektima pati od iritantne nepreciznosti. Kut kamere mora biti postavljen u savršeno specifičnu točku kako bi se uopće pojavio kontekstualni znak za otvaranje vrata ili podizanje predmeta, što osnovno istraživanje pretvara u mehaničko traženje pravog kuta gledanja.

Rijetki pokušaji uvođenja tradicionalnijih gameplay elemenata, poput vožnje starog kampera, minijaturnih arkadnih igara ili nespretnog veslanja čamcem, ostavljaju dojam neuvjerljivih rudimentarnih eksperimenata. Pitanje koje se neizbježno nameće jest opravdava li nedostatak smislene interakcije postojanje ovog naslova u formi igre? Dok ljubitelji pasivnih, ambijentalnih iskustava mogu uživati u slobodi promatranja i upijanja atmosfere, igrači željni stvarne „akcije“ osjetit će da su mehaničke poluge ovdje prisutne isključivo kao nužna podloga za pričanje tužne priče glavnog protagonista.

Pastelnim tonovima protiv sjena

Vizualni stil Third Shifta odmaknuo se od ranih glinenih animacija iz prvih najava te se prometnuo u prepoznatljiv, stilizirani lo-fi vizualni predložak ispunjen toplim, sanjivim tonovima i čistim linijama. Prijelazi između oronule, melankolične sadašnjosti i suncem okupane prošlosti izvedeni su s ukusom, a dizajn lokacija, od zaboravljenih šumskih staza do napuštenog zabavnog parka, posjeduje prijeko potrebnu vizualnu osobnost i privlačnost. Također, moramo pohvaliti i osvjetljenje, koje u ključnim dramatičnim scenama uspješno nosi emocionalni naboj scene bez potrebe za fotorealističnim prikazom sa stotinama tisuća poligona.

Ipak, tehnička izvedba donosi određene kompromise. Iako igra zauzima skromnih 4.3 gigabajta i u većini situacija radi stabilno, povremeni padovi broja sličica u sekundi javljaju se prilikom bržeg okretanja kamere u složenijim okruženjima. Značajniji problem predstavlja miksanje zvuka. Naime, glasovi likova u dijaloškim scenama često zvuče neproporcionalno udaljeno ili prigušeno, zbog čega je korištenje titlova postalo nužnost kako ne biste propustili ključne narativne nijanse. Srećom, spomenuti nedostaci gube na važnosti jednom kada zavlada originalna glazbena podloga koju potpisuje Clark Aboud. Melankolične gitarske dionice i ambijentalne melodije u potpunosti nose emocionalni teret igre, pretvarajući rutinske šetnje u dirljive trenutke introspekcije.

Emotivno putovanje koje traži strpljenje

Forever Ago je ostvarenje koje od publike zahtijeva specifičnu vrstu strpljenja i spremnost na prepuštanje sporom ritmu. Njegovi nedostaci, poput tromog kretanja, nepreciznih interaktivnih promptova, manjkavih mehanika i povremenih tehničkih grubosti, očiti su i neće privući publiku naviknutu na brzu akciju i visoku interaktivnost. Ipak, pod tankim slojem mehaničke suzdržanosti krije se iskrena, zrela i emocionalno nabijena priča o starenju, žalovanju i pomirenju s vlastitim odlukama. Ovo možda nije naslov koji će donijeti revoluciju u žanr narativnih avantura, ali je putovanje čiji će vas završni akord i tihi jecaj starog Alfreda zadržati pred ekranom još dugo nakon što se odjavna špica završi.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.