Virtualni rat je u gaming industriji već desetljećima sveden na mehaniku „što bržeg prsta“ i kalkulaciju štete po sekundi. Od prvih pikseliziranih okršaja u naslovima poput Medal of Honora pa sve do spektakularnih, cinematičnih Call of Duty blockbustera, Prvi i Drugi svjetski rat najčešće su služili kao dekorativna pozadina za isprazno pucanje. Rijetki su bili naslovi poput Valiant Hearts: The Great Wara ili 11-11 Memories Retolda koji su se usudili skinuti glorificirani oklop s Velikog rata i prikazati njegovu usamljenu, dehumanizirajuću prirodu. Ubacite u tu formulu novu narativnu avanturu studija Unreliable Narrators i ManaVoid Entertainmenta, pa ćete dobiti The Caribou Trail, igru koja odlučno odbija tražiti od igrača da povlači okidač, nudeći umjesto toga intimnu, oštru i duboko traumatičnu studiju ljudskog preživljavanja.

Ovaj naslov ne dolazi iz kuhinje multimilijunskih izdavača koji kalkuliraju sa battle pass mehanikama. Nastao u produkciji nezavisnih kanadskih timova, The Caribou Trail fokus stavlja na zaboravljeni povijesni kutak –  bitku na Gallipoliju krajem 1915. godine i ulogu Kraljevskog puka iz Newfoundlanda. U vrijeme kada je Newfoundland bio samostalna britanska kolonija, a ne dio Kanade, ribari i obični mladići s ovog sjevernog otoka plovili su preko pola svijeta kako bi se borili za “kralja i otadžbinu” u ratu koji nisu razumjeli, protiv neprijatelja kojeg nikada ranije nisu vidjeli. The Caribou Trail je upravo to — povijesni spomenik bez lažnog patosa, uobličen u trosatno interaktivno iskustvo koje primarno želi da shvatite vojnika, a ne da ga imitirate.

Ribari u paklu Gallipolija

Narrativna struktura The Caribou Traila stavlja vas u ulogu Fishera, mladića s Newfoundlanda koji u turski pakao ne nosi jurišnu pušku, već dužnost pukovskog kuhara i izviđača. Uz njega su Lonnie, emotivno krhak mladić koji u rovovima očigledno ne pripada, te Gordon, brbljavi, energični entuzijast čiji je borbeni duh zapravo zaštitni oklop pred neizbježnom tragedijom. Priča započinje u kasno ljeto 1915. godine, dok u drvenom čamcu pod okriljem noći veslate prema pješčanim obalama Gallipolija, drhteći pred odjekom osmanske artiljerije.

Ono što slijedi nije orkestrirani holivudski napad, već spora, tjeskobna dekonstrukcija ratnog života. Kroz narednih nekoliko sati pratite jednostavnu rutinu koja obuhvaća kopanje rovova, prenošenje pošte, skupljanje identifikacionih pločica poginule subraće, tiho šuljanje kroz ničiju zemlju i večernje okupljanje oko logorske vatre uz obroke spremljene od “Oxo” kocki, atlantskog lososa i tvrdog dvopeka. Narativni tempo je namjerno usporen kako bi dočarao beskrajnu monotonu agoniju iščekivanja metka.

Scenarij briljira u prikazivanju psiholoških posljedica rata, od traume i posttraumatskog stresnog poremećaja pa sve do nadrealnih vizija i halucinacija u zaprašenim rovovima. Izvanredno osmišljeni dijalozi i autentični dijalekt i akcent s Newfoundlanda daju likovima rijetko viđenu ljudskost. Kada tijekom kratkog prekida paljbe Fisher razmijeni nekoliko rečenica s osmanskim vojnikom dok sakupljaju tijela poginulih, The Caribou Trail dostiže emotivni vrhunac koji ostavlja težak, gorak ukus u ustima. Ovo je priča nalik na Ghiblijev animirani klasik Grave of the Fireflies — dakle, vrhunski ispričana tragedija koju ćete duboko poštovati, ali je vjerovatno nikada nećete poželjeti ponovno odigrati.

Monotonija rovova kao mač sa dvije oštrice

Na mehaničkom planu, The Caribou Trail je bez ikakve zadrške tipična narativna avantura, ili bolje rečeno narativni walking simulator. Igrač se kreće iz prvog lica, koristi mapu i kompas za orijentaciju, dok interakcije sa svijetom svodi na klikanje po označenim točkama. Nema mini-mape koja vam pokazuje gdje se nalazite, nema indikatora zdravlja i nema bjesomučnog pucanja na valove neprijatelja. Sva borba uglavnom se odvija van vašeg vidokruga, kao zvučni pritisak koji vas podsjeća da je smrt uvijek na metar od vas.

Ipak, upravo u tom pokušaju da rekreira sivu, dosadnu i repetitivnu svakodnevicu vojnika, igra povremeno nagazi na vlastitu nagaznu minu. Miješanje i gnječenje sastojaka u loncu kako biste napravili tradicionalno jelo “fish and brewis” u početku djeluje kao simpatična mini igra koja vas zbližava sa suborcima oko vatre. Međutim, kada isti taj proces morate ponoviti po tko zna koji put, mehanička simplificiranost postaje zamorna. Slično važi i za sječenje bodljikave žice ili kopanje zemlje lopatom — ove akcije su strogo kontekstualne, bez opasnosti da se Fisher posiječe, pogriješi ili preuzme stvarni rizik, stoga vremenom postaju naporne i dosadnjikave.

Dodatnu frustraciju stvaraju same linije rovova. Zbog namjerno jednolične palete i odsustva jasnih navigacijskih oznaka na ručno crtanoj mapi, česta su lutanja i pokušaji da shvatite gdje vas igra u tom trenutku želi poslati. S jedne strane, ova dezorijentacija vjerno prenosi tjeskobu vojnika na terenu. S druge strane, kao gameplay mehanika, povremeno nepotrebno razbija narativni zamah. Prostranstvo ničije zemlje, s druge strane, donosi sjajne napete trenutke u kojima pomoću dvogleda izviđate teren ili podižete šljem na štapu kako biste namamili snajperista, podsjećajući na domišljatost običnog čovjeka u ratu protiv znatno opremljenijeg neprijatelja.

Ratna estetika i impresivni zvučni zid

Vizualni stil koji su odabrali Unreliable Narrators i ManaVoid Entertainment ne cilja na fotorealizam. Igra koristi polurealističnu, low-poly 3D estetiku koja po stilizaciji podseća na naslove poput Firewatcha ili Ashena. Blato, pijesak, drvene potporne konstrukcije i lokve u kojima prijeti rovovsko stopalo naslikani su tonovima smeđe, bež i maslinaste boje. Dok okruženje tijekom dana djeluje vizualno ravno i jednodimenzionalno, noćne sekvence donose znatno više dinamike. Bljeskovi eksplozija i crveno-žuti odsjaji vatrenih stihija nakratko osvjetljavaju pustoš i daju igri skoro teatralan, atmosferičan izgled.

Ono gdje prezentacija u potpunosti briljira i podiže kompletan doživljaj jeste audio dizajn. Zvučna kulisa je zastrašujuće uvjerljiva – konstantan odjek artiljerije u daljini, zvižduk metaka, jauci ranjenika i simulirani ubrzani otkucaji Fisherovog srca stvaraju konstantan osjećaj panike. Glasovna gluma je izvanredna. Angažiranje glumaca s izvornim akcentom Newfoundlanda daje likovima nevjerovatnu autentičnost, dok je engleski zapovjednik suptilno odglumljen u duhu klasičnih britanskih oficira tog doba. Glazbena podloga se sjajno prilagođava situacijama, od suptilnih, sjetnih melodija oko logorske vatre do dramatičnih orkestralnih krešenda kada pretrčavate preko peščanih dina.

Ukratko, s prezentacijske strane, The Caribou Trail nam pruža upravo što bismo očekivali od jednog indie naslova s ne pretjeranom velikim budžetom. Možda ne nudi super raskošnu AAA grafiku i efekte od kojih se oči tope, ali zato njegov artistički duh, pažljiv odabir kolorita i vrhunska i dobrim dijelom neugodna atmosfera, uz prilično stabilno izvođenje, pružaju nezaboravan ugođaj.

Kuda vodi put sobova?

The Caribou Trail nije igra napravljena da vas zabavi u klasičnom smislu te riječi, niti je naslov koji će puniti naslovnice po broju prodanih primjeraka. U pitanju je poetično, monumentalno djelo koje koristi medij videoigara kako bi otrgnulo od zaborava priču o zaboravljenom puku s malog otoka. Njegove mehaničke nesavršenosti, povremena zamorna repeticija i izrazita linearnost lako se opraštaju kada se sagleda cjelina — emotivno razorno iskustvo koje ne slavi pobjedu, već komemorira žrtvu i dostojanstvo običnog čovjeka. Ako tražite akciju i dinamiku, potražite ih na drugom mjestu. Ali ako ste spremni izdvojiti tri-četiri sata za priču koja će vas bez sumnje natjerati na razmišljanje (pa i po koju suzu), The Caribou Trail vas neće razočarati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.