U svojoj neutoljivoj težnji za hiperrealizmom i produkcijskim budžetima koji pariraju holivudskim blockbusterima, gaming industrija redovno stvara neobičan nusprodukt – hipertrofiju nostalgije. U tom vakuumu nastaju nepregledne rijeke retro-naslova koji se oslanjaju na estetiku 16-bitne ere. Mnogi od njih funkcionirajuu kao brzi, cjenovno pristupačni “fast food” proizvodi za lovce na trofeje i nostalgičare. Međutim, kada su razvojni timovi RetroRevolution i 7 Raven Studios udruže i izbace naslov kakav je Metaloid: Origin, inače duhovni i direktni nastavak njihovog ranijeg projekta Metagal koji se inicijalno pojavio na prošlogeneracijskim platformama, ne možemo a da se ne zapitamo je li riječ o još jednom površnom klonu kultnih serijala ili o naslovu koji s razlogom traži svoje mjesto pod suncem?

Metaloid: Origin dolazi na ovogeneracijske konzole s prilično jasnim pedigreom. Ne pokušava izmisliti toplu vodu niti se pretvara da je indie senzacija ranga Shovel Knighta. Njegova uloga u današnjem ekosustavu znatno je skromnija, ali i iskrenija – pružiti precizno dizajniranu akcijsko-platformersku zabavu po pristupačnoj cijeni. Ipak, u žanru u kojem dominiraju besprijekorno ispolirani klasici i njihovi moderni omaži, svako odstupanje od pravila i svaki autorski kompromis dolazi pod lupu zrele publike.

Korporacijski ratovi i roboti sa svrhom

U svojoj osnovi, Metaloid: Origin je klasični 2D run and gun akcijski platformer. Premisa priče prati trojac androida poznatih pod imenom “Predator” (Erika, Neva i Zeta), koji imaju zadatak zaštititi svoj mirni matični planet Utopiju od invazije tuđinske robotizirane armije predvođene ozloglašenom korporacijom Lucian Corp. Motivacija negativaca banalan je korporativno-eksploatatorski kliše – otimanje planetarnih resursa radi financiranja galaktičkih ratova.

Iako priča služi tek kao najosnovniji narativni „hook“ za akciju, likovi i njihov tempo radnje imaju jasne granice efikasnosti. Likovi sami po sebi nisu vizualno ili karakterno upečatljivi – njihova imena i spoljašnji izgled brzo izblijede iz sjećanja, ali su njihove uloge u igri definirane čisto funkcionalno. Svijet se prostire kroz devet tematski raznovrsnih stadija. Za razliku od Capcomovog Mega Man serijala, gdje igrač sam bira redoslijed nivoa i time diktira tempo narativa i napredovanja, Metaloid se drži strogo linearne strukture. Nivoi se otključavaju jedan za drugim, a pobjeda nad „šefovima“ ne nagrađuje igrača njihovim oružjem, već stvara drugačiju dinamiku napredovanja. Tempo je stabilan, a dužina nivoa, koji traju između 30 i 35 minuta ukoliko ih detaljno istražujete, obezbjeđuje pristojan obim sadržaja koji ne razvlači svoju premisu preko granica ukusa.

Čelik, eksplozije i skretanja s puta

Tijekom igranja, očekuje vas neprekidno balansiranje između preciznog platformiranja, brzog kretanja i eliminacije neprijatelja paljbom s distance. Kontrole su responzivne i intuitivne, kretanje se odvija putem D-pada ili lijeve analogne palice, dok su akcije dodijeljene standardnom rasporedu (Kvadrat za napad, X za skok, R2 za dash, te L1/R1 za šaltanje oružja).

Središnji mehanizam napredovanja oslanja se na sakupljanje ružičastih kristala zvanih Solarium. Ova valuta ima dvostruku, izuzetno bitnu ulogu u strukturi igre. S jedne strane, primjenjuje se kao fleksibilan sistem preživljavanja i checkpointa, gdje umjesto klasičnog broja života trošenjem 50 jedinica ove valute kupujete nastavak na početku sekcije u kojoj ste stradali, čime se drastično smanjuje brutalnost karakteristična za retro žanr. S druge strane, u pauzama između akcije sakupljeni resursi služe za kupovinu opreme i vještina, odnosno otključavanje novih oružja, perkova i nadogradnji.

Pored toga, svaki od tri igriva androida posjeduje potpuno jedinstven borbeni stil. Erika dominira ogromnom vatrenom moći i širokim lepezama projektila, Neva koristi jetpack za vertikalnu mobilnost i napade iz zraka, dok se Zeta oslanja na brze, razorne napade bazirane na atomskoj električnoj energiji.

Međutim, ovdje leži jedna od najvećih mehaničkih nelogičnosti dizajna. Kada na početku kreirate profil i izaberete lika, ostajete zaključani za tog junaka tijekom čitave kampanje. Umjesto da omogući izbor lika prije svakog nivoa kako bi igrač prirodno pronašao stil koji mu odgovara, igra zahtijeva tri potpuno odvojena prolaska da biste isprobali sve likove, što je odluka koja više djeluje kao umjetno produžavanje trajnosti nego promišljen dizajn.

Pored klasičnog trčanja i pucanja, nivoi su dizajnirani s elementima Metroidvania istraživanja. Nisu prosta linija od tačke A do točke B, već podstiču istraživanje skrivenih dijelova radi pronalaženja trajno povećanih spremnika zdravlja, dodatnih sklopova energije i skrivenih velikih dragulja. Da bi razbili monotoniju, autori su ubacili i vozačke sekcije – vožnju jednociklističkog motora, upravljanje borbenim mechom te svemirskim brodom. Nažalost, ove sekcije predstavljaju korak unazad. Vožnja jednocikla posebno je frustrirajući segment, prvenstveno zbog lošeg vizuelnog označavanja skokova koji se često stope s pozadinom, uzrokujući jeftine pogibije.

S druge strane, apsolutni vrhunac gameplaya predstavljaju boss fajtovi na kraju svakog nivoa. Dizajnirani u najboljem duhu Mega Man X serijala, ovi susreti zahtijevaju pažljivo proučavanje uzoraka napada, brze reflekse i pametno korištenje kupljenog arsenala. Borbe sa bossevima pružaju vrhunski osjećaj nagrade i predstavljaju jednu od najsvjetlijih točaka cijele igre.

Pikseli, palete i zvučni čipovi

S vizualne strane, Metaloid: Origin je prilično dosljedna posveta Super Nintendo eri. Kolorit je živog, zasićenog spektra, a dizajn nivoa i protivnika odiše estetikom 16-bitnih klasika. Fontovi, UI elementi i natpisi poput “Ready” na početku nivoa direktno pozajmljuju identitet iz kasnijih Mega Man X naslova.

Ipak, vizualni dizajn nosi i jednu ozbiljnu funkcionalnu manu. Igra pati od problema s vizuelnom jasnoćom i čitljivošću prostora. Zbog nedovoljno jasno definiranog kontrasta i slojevitosti, protivnici se često gube u predetaljnim pozadinama. Još gore, opasnosti iz okruženja, poput električnih polja i šiljaka, estetski su previše slične dekorativnim elementima u pozadini. Ovaj nedostatak dovodi do situacija u kojima igrač pretrpi štetu ili izgubi život ne zbog sopstvene greške u tajmingu, već zbog nesposobnosti igre da jasno komunicira što je platforma, a što puka dekoracija.

Zvučna podloga oslanja se na retro chiptune melodije i zvučne efekte koji u potpunosti prate atmosferu SNES ere. Muzika je korektna, funkcionalna i ugodna tijekom igranja, mada ne dostiže antologijske visine i pametne melodije kakve su krasile Capcomove originale. Također, glasovna gluma je očekivano izostavljena u korist klasičnog tekstualnog pripovedanja, što u potpunosti odgovara odabranoj estetici.

Naslijeđe u sjeni uzora

Metaloid: Origin je igra stvorena s jasnim razumijevanjem svoje ciljne publike, ali i s evidentnim limitima sopstvene ambicije. Njen najveći problem leži u činjenici da nema snažan autorski identitet – gotovo svaki njen dio posuđen je iz nekog od velikana žanra, pri čemu je učinjen tek minimum napora da se stvori nešto uistinu originalno.

Ipak, to Metaloid: Origin ne čini lošom igrom. Zahvaljujući izuzetno responzivnim kontrolama, pristupačnijem sistemu napredovanja preko Solariuma, zabavnim boss borbama i solidnom obimu sadržaja za svoju cjenovnu kategoriju, Metaloid: Origin pruža poštenu i zabavnu retro-distrakciju. On nije naslov koji će preokrenuti žanr niti postati nova indie klasika, ali za igrače koji traže kvalitetan homage Mega Man X serijalu i pritom ne očekuju trivijalno lak Platinum trofej, Metaloid: Origin predstavlja sasvim solidan izbor.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.