Razvijati psihološki horror čija je radnja smještena u napuštenu ili zloglasnu psihijatrijsku ustanovu danas predstavlja hod po izuzetno tankom ledu. Umobolnice su u povijesti gaminga i filma postale univerzalni prečac za izazivanje nelagode. No, dok su naslovi poput prvog Outlasta ili kultnog Silent Hilla 2 uspjeli transformirati bolnice i sanatorije u živi, dislocirani lik koji oslikava raspad ljudskog uma, nebrojeni drugi indie projekti pretvorili su taj isti ambient u zamorni klišej. Psihijatrijski odjel u igrama prečesto je tek spomenik jeftinim šokovima, prljavim pločicama i antagonistima u ludačkim košuljama koji vrište iz sjene.

U takav zasićeni kontekst stupa i FIRE AND ASHES, naslov koji potpisuje razvojni tim ASDstudio, dok izdavačku stranu pokriva Axyos Games. Nastala na temeljima ideja koje na papiru zvuče iznimno primamljivo, konkretno spoju mračne priče iz 1977. godine, klasičnih survival horror mehanika i inovativnog upravljanja glasom putem mikrofona, ova igra nastoji ponuditi osvježenje na indie sceni. Ipak, umjesto da hrabro iskorači rame uz rame naslovima kao što je, recimo, MADiSON, koji su pokazali kako se s manjim budžetom stvara vrhunska strava, FIRE AND ASHES brzo razotkriva vlastitu borbu s naslijeđem žanra, ostajući zatočen u vlastitim nerealiziranim ambicijama.

1977. godina i atmosfera okovana zidovima ludila

Priča igre stavlja vas u ulogu Henryja Graya, čovjeka koji se budi u bujici vlastitih noćnih mora, doslovno usred kade pune krvi unutar mračnog psihijatrijskog odjela. Setting u 1977. godini pruža prikladno turoban okvir u kojem se isprepliću tajni medicinski eksperimenti, poremećeni pacijenti i sjenovita prošlost samog protagonista. Glavno narativno pitanje ne vrti se samo oko toga kako pobjediti nakaze koje lutaju hodnicima, već koliko je sam Henry odgovoran za noćnu moru u kojoj se probudio. Ta granica između vanjskog užasa i psihološkog rastrojstva najjači je narativni adut igre. Otkrivanje tragova i slaganje mozaika o tragediji koja ga je dovela do zatočeništva pruža sasvim solidnu motivaciju za napredovanje.

Nažalost, tematska dubina povremeno pati zbog neujednačenog tempa i oslanjanja na prilično predvidljive žanrovske motive. Naracija se povremeno odvija kroz krajnje zaboravljive, crne ekrane s tekstualnim okvirima koji naglo prekidaju uviđaj i ruše pažljivo građeni ugođaj. Kad smo kod ugođaja, to je segment u kojem FIRE AND ASHES zapravo najviše pokazuje. Tmurni, opresivni hodnici, istrošeni zidovi u prljavo smeđim i žućkastim tonovima te pametno korištenje sjena uspijevaju stvoriti konstantan osjećaj prijetnje i prije nego što se stvarna opasnost pojavi na ekranu. Ipak, priča traje jedva dva sata. Iako izbjegava nepotrebno razvlačenje sadržaja, igra završava upravo u trenutku kada se narativni ulog počinje ozbiljnije raspetljavati, ostavljajući dojam nedovršenog poglavlja.

Drvene kontrole i frustracija mikrofona

Dok istraživanje okoliša i rješavanje razmjerno jednostavnih zagonetki funkcionira kao dobrodošla pauza od stresa, srž mehanike brzo se raspada onog trenutka kada dođe do izravnog kontakta s protivnicima. Svođenje gameplaya na borbu ili bježanje u teoriji zvuči standardno za survival horror, no izvedba je izrazito loša. Odaziv kontrola na PS5 konzoli nosi zamjetnu zadršku, od jednostavnog skupljanja predmeta s podloge pa sve do manevriranja kroz uske prostore.

Borba je bez sumnje najlošiji element čitavog iskustva. Detekcija pogodaka je iznimno neprecizna i nepredvidljiva, što sukobe umjesto napetima čini krajnje zamornima. Situaciju dodatno pogoršava poražavajuće loša umjetna inteligencija protivnika. Nije rijetkost vidjeti kanibale, eksperimentalne nakaze ili podivljale pacijente kako trče prema igraču okrenuti leđima ili se zaglavljuju u geometriji prostora, čime svaka prisutnost straha u sekundi nestaje.

Posebno poglavlje pripada glasovnoj mehanici, koja je najavljivana kao glavni „key seller“ igre. Zamisao da protivnici reagiraju na zvukove iz vašeg stvarnog svijeta putem mikrofona, gdje morate šutjeti dok opasnost prolazi ili vikati kako biste privukli pažnju i stvorili priliku za bijeg, zvuči izvanredno. Postoji čak i specifično oružje koje koristi vaš glas za napad. Međutim, u praksi ne postoji nikakvo stvarno prepoznavanje glasa ili izgovorenih riječi. Igra isključivo mjeri glasnoću ulaznog signala. Kada vas igra stavi pred dijaloški izbor, spontani pokušaj da odgovore izgovorite u mikrofon ostat će bez ikakve reakcije. Ubrzo shvaćate da je mikrofon tek površni trik, a pritisak običnog gumba na DualSense kontroleru pruža identičan, ali znatno pouzdaniji rezultat.

Tehnička neujednačenost

S estetske strane, FIRE AND ASHES pruža šarenu sliku. S jedne strane, art-direkcija uspješno pogađa prljavu, distanciranu estetiku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Rasvjeta u dimnim prostorijama i sjene izgledaju vrlo dobro, stvarajući odgovarajuću vizualnu nelagodu. Također, dizajn čudovišta i unakaženih pacijenata vizualno odgovara turobnom okruženju, dajući igri potresan vizualni identitet.

S druge strane, tehnička izvedba izrazito varira. Pojedine teksture u prostorijama potpuno su lišene detalja, dok su animacije likova i protivnika drvene i neprirodne. Čak ni snaga PlayStation 5 Pro konzole ne može prikriti nedostatak poliranja, od usporenih, nespretnih izbornika do povremenih tehničkih štucanja.

Audio dizajn priča sličnu priču. Zvučni efekti koraka, udaljenog grebanja i neprepoznatljivih uzdaha iz susjednih soba obavljaju izvrstan posao u građenju tenzije bez stalnog oslanjanja na jeftine šokove. No, minimalistička glazbena podloga brzo postaje repetitivna, dok iznenadni, glasni zvučni efekti nakon nekog vremena gube na učinkovitosti i postaju potpuno predvidljivi.

Neiskorišteni potencijal i neispunjena obećanja

FIRE AND ASHES ostaje zapamćen kao naslov čiji je potencijal ostao zarobljen pod teretom vlastitih mehanika. Opresivna atmosfera, solidno osmišljeno vizualno okruženje i intrigantna premisa o narušenom umu Henryja Graya pružaju bljeskove onoga što je ovaj projekt mogao postati uz više vremena i precizniju produkciju. No, izuzetno loša borba i umjetna inteligencija protivnika, neuglađene kontrole i mehanika mikrofona koja se svejedi na jeftin trik, sprječavaju igru da iskorači iz prosjeka. Ljubitelji žanra koji traže kratko, dvosatno iskustvo za jedno poslijepodne možda će pronaći pokoji upečatljiv trenutak straha, ali svi ostali u ovom sanatoriju zateći će tek još jedno nedovršeno obećanje.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.