Moderna indie gaming scena već godinama pati od specifičnog oblika „nekrofilije“. Nostalgija za petom i šestom generacijom konzola prerasla je iz simpatičnog trenda u hiperproducirani žanr u kojem se zastarjeli mehanički koncepti, poput tank kontrola i restriktivnih inventoryja, prečesto prodaju pod krinkom autentičnog retro šarma. Kada je developer Nathan Hamley, koji samostalno djeluje pod etiketom studija Headware Games, putem Kickstartera osigurao financiranje za svoj projekt Hollowbody, cinici su opravdano pretpostavili da nas čeka još jedan u nizu generičkih derivata koji parazitiraju na ostavštini Team Silenta i ranog Capcoma.

Međutim, kada je lansiran ekskluzivno za PC, Hollowbody je instantno dokazao da nije tek puko, slijepo prepisivanje žanrovske lektire, već mnogo više. Nepune dvije godine kasnije i nakon popriličnog broja iznimno pozitivnih reakcija PC igrača, ovaj old school tech-noir survival horror je konačno stigao i na konzole, stoga je vrijeme da vidimo kako se snašao na novim platformama i ima li za njega mjesta u ionako krcatom lineupu survival horror igara.

Urbani slom pod neonima i crnom biomasom

Smještanjem radnje u specifičan, hladni sociopolitički milje distopijske Velike Britanije, ovaj naslov uspijeva iskoračiti iz sjene svojih gigantskih uzora poput Silent Hilla i Resident Evila, ostvarujući status jednog od najpromišljenijih indie horrora današnjice. Ono što je započelo kao crowdfunding eksperiment, transformiralo se u iznenađujuće zrelu, klaustrofobičnu studiju propadanja koja istovremeno prihvaća povijesne mane svog žanra i pametno ih modernizira.

Narativna premisa Hollowbodyja poigrava se s vječnim pitanjem žanra – koliko daleko je pojedinac spreman ići kako bi spasio osobu koju voli? Odgovor nas ovdje ne vodi pred vrata pakla, već u znatno prozaičniji, a samim time i jeziviji ambijent napuštenog engleskog grada. Igrači preuzimaju kontrolu nad Micom, nelicenciranom švercericom na crnom tržištu, čija je partnerica Sasha nestala unutar takozvane zone isključenja mitskog grada Aeonisa. Nakon što dvanaest dana ne dobije nikakav znak života, Mica, uz logističku pomoć prijatelja Taxa, organizira ilegalnu spasilačku misiju koja neslavno završava prisilnim slijetanjem njenog hovercrafta usred truleža karantene.

Svijet igre otvara se sekvencom koja neodoljivo podsjeća na banalni, ogoljeni Blade Runner – s letećim automobilima i neonskim horizontom, no taj tehnološki optimizam nestaje onog trenutka kada Mica padne iza masivnih zidina izgrađenih nakon razornog bioterorističkog napada. Hamley ovdje povlači izvrstan scenaristički potez – umjesto prepričavanja narativa kroz skupe i dugačke ekspozicije, povijest Aeonisa prepuštena je tišini i fragmentima. Kroz raštrkane novinske isječke, postere i misteriozne radio smetnje, polako se razotkriva mračna pozadina o bogatoj eliti koja je evakuirana na umjetni otok u Atlantiku, dok su obični građani ostavljeni na milost i nemilost izolaciji, gladi i korporativnim lažima. Povezivanje monster-horrora s motivima gentrifikacije i ekonomske nejednakosti daje igri težinu i aktualnost koju žanrovski suputnici rijetko posjeduju.

Vizualni identitet britanskog predgrađa u potpunosti nosi atmosferu. Fasade od crvene cigle nagrižene nepoznatom crnom biomasom, zapušteni pješački otoci i sablasno prazne stambene zgrade stvaraju duboko uznemirujući prostor koji spaja futurističku tehnologiju s britanskom poslijeratnom depresijom.

S trajanjem od nekih tri do pet sati u prvom prelasku, Hollowbody ne pati od viška praznog hoda, iako raspored prostorija u stambenom bloku povremeno nudi sobe koje nemaju nikakvu svrhu osim pukog pojačavanja osjećaja tragedije i izolacije.

Mehanička napetost i tjeskoba izbornika

Kada je u pitanju gameplay i njegove mehanike, Hollowbody vjerno preslikava postulate s prijelaza prošlog i ovog stoljeća. Igrač istražuje labirintski dizajnirane međusobno povezane prostore, tražeći specifične predmete za otvaranje daljnjih puteva. Rješavanje zagonetki zahtijevat će od vas držanje olovke i papira na stolu – bilo da računate godinu rođenja stanara preko tragova u stanu ili pokušavate dešifrirati šifru sefa, igra odbija moderni trend držeći igrača za ruku. Svaki napredak zahtijeva lateralno razmišljanje, topljenje lokota kiselinom, korištenje dizalice za podizanje rešetki ili pronalaženje kultnih ključeva u obliku srca.

Srećom, Hamley je odlučio eliminirati frustraciju oko upravljanja inventarom koja je opteretila naslove poput, recimo, Signalisa. Mica može nositi sve što pokupi, no resursi su drastično ograničeni. Borba je namjerno troma i gruba. Igrač se stalno nalazi u dilemi – hoće li upotrijebiti dragocjeno streljivo ili ući u rizični bliski kontakt s grotesknim neprijateljima. Na raspolaganju vam je nekoliko unikatnih hladnih oružja, od obične daske s čavlima do električne gitare koja se zbog specifične animacije i dometa pokazuje kao najbolji izbor. Sustav automatskog ciljanja s vizualnim indikatorom u obliku zelenog nišana olakšava preživljavanje u uskim hodnicima, no neprijatelji se primiču varljivo brzo, a njihovi nepredvidivi napadi redovito izazivaju paniku.

Ipak, verzija za PlayStation 5 donosi specifične mehanike i tehnička rješenja koja istovremeno pomažu i odmažu cjelokupnom dojmu. Quick-select sustav omogućuje trenutačno mijenjanje između vatrenog i hladnog oružja, a kretanje s već isukanim oružjem prilično je glatko. S druge strane, implementacija mehanike inspirirane igrom The Evil Within, koja na najvećoj težini zahtijeva spaljivanje leševa poraženih mutanata kako ne bi ponovno ustali, pati od teške tromosti korisničkog interfejsa. Proces zahtijeva stalno ulaženje u izbornik, odabir upaljača, pokretanje animacije i povratak u igru, što nepotrebno sjecka mukom građenu tenziju i dinamiku prolaska kroz nivoe.

Umjetnička vizija nasuprot tehničkim limitima

Kada je u pitanju tehnički aspekt igre, Hollowbody vas neće raspametiti, ali će njegova prezentacija učiniti baš ono što je developer i ciljao – podsjetiti vas na zlatno doba survival horror žanra.

Koristeći niske rezolucije tekstura i jednostavnije modele likova, igra postiže vizualnu autentičnost rane PS2 ere, bez da djeluje jeftino. Igračima je na raspolaganju odabir između moderne perspektive i fiksne kamere. Upravo fiksni kutovi kamere pretvaraju Aeonis u režirani košmar – kamera se postavlja tako da sakrije neprijatelje neposredno iza ugla ili se prebacuje u gornju perspektivu kako bi naglasila ključni predmet u mračnoj prostoriji. Mrak je u igri apsolutan, a Micina ručna svjetiljka pruža minimalno osvjetljenje na otvorenim ulicama, prisiljavajući vas da doslovno čekate bljesak munje u oluji kako biste vidjeli kamo da idete.

Audio dizajn predstavlja apsolutni vrhunac cjelokupnog iskustva i izravno parira radu Akire Yamaoke. Konstantni niski elektronički dronovi i distorzirani industrijski šumovi drže živčani sustav u stanju trajne pripravnosti. Zvučni efekti su oštri i prodirući – udari grmljavine, jezivo piskutavo disanje mutanata s ticalima i iznenadni zvuk ptice koja udara u prozor natjerat će vas da se propisno trznete. Za razliku od loše glume koja je obilježila zlatno doba žanra, glasovna izvedba u ovoj igri je iznenađujuće kvalitetna, emotivna i pruža izvrstan uvid u Micino mentalno stanje, dok vizualni filteri koji glitchaju ekran s padom zdravlja sjajno simuliraju paniku. S negativne strane, verzija za konzole pati od neobjašnjivo dugačkih učitavanja između zona, a povremeno je moguće uočiti i bugove poput prolaska kroz teksture pojedinih zidova i slično.

Presuda za mračni Aeonis

Nathan Hamley je uspio u onome što je i imao u planu – rekreirao je opipljiv, tjeskoban osjećaj igranja zaboravljenog klasika iz 2001. godine. Hollowbody definitivno nije savršena igra – njezini dizajnerski limiti vidljivi su u malom broju generičkih protivnika i povremenom zapinjanju o nevidljive zidove tijekom istraživanja jednoličnih ulica. No, njezina snaga leži u drskosti da ponudi beskompromisno, atmosferom zagušljivo iskustvo koje cijeni inteligenciju igrača.

Vrijednost ovog paketa dodatno raste kroz visoku stopu replayabilityja. Završetak kampanje otvara New Game Plus mod, ekstremne težine, nova oružja, tajne dokumente i alternativne kostime inspirirane Ghost in the Shell estetikom. S ukupno tri različita završetka, uključujući i bizarne easter egg završetke s developerovim psom koji direktno namiguju fanovima Silent Hilla, ovaj naslov nudi iznimno mnogo sadržaja u svom kompaktnom formatu. U konačnici, kad sve zbrojimo i oduzmemo, slobodno možemo reći da je Hollowbody dokaz da za istinski strah nisu potrebni milijunski proračuni, već jasna autorska vizija.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.