Kada je francuski studio Spiders 2019. godine lansirao prvi GreedFall, industrija se nalazila u neobičnom procjepu. BioWare je vidno gubio tlo pod nogama, a RPG publika, gladna političkih intriga i pratitelja s kojima se zapravo može razgovarati, tražila je utočište u AA naslovima koji su obećavali povratak korijenima žanra. GreedFall je bio upravo to – simpatičan, mrvicu „drven“ naslov koji je, unatoč svojim ograničenjima, uspio zarobiti maštu igrača. Danas, pred nama je GreedFall: The Dying World, naslov koji je tijekom razvoja prošao kroz krizu identiteta, misteriozno odbacio brojku „2“ iz naslova kako bi naglasio da nije direktni nastavak, te nakon turbulentnog Early Access perioda stigao na konzole. S novom igrom, Spiders ovdje ne pokušava samo popraviti ono što je ranije škripalo, već pokušava redefinirati svoj autoritet na sceni, balansirajući između nostalgije za zlatnim dobom RPG žanra i ambicioznih, ponekad i prevelikih zalogaja koje je sam sebi servirao u ovom prequelu.

„Pauci“ u potrazi za identitetom

Smjestiti Greedfall: The Dying World u trenutni kontekst industrije znači priznati da Spiders danas operira na terenu koji su giganti poput BioWarea gotovo napustili. Dok se veliki studiji okreću servisnim modelima ili beskonačnim open-world prostranstvima, ovaj francuski tim ostaje vjeran esenciji AA RPG-a. Odluka da se naslov brendira bez brojke „2“ odražava filozofsku promjenu – ovo nije samo „više istoga“, već pokušaj rekonstrukcije temelja.

Razvojni tim je iskoristio Early Access fazu kako bi osluškivao zajednicu, no rezultat je igra koja istovremeno djeluje modernije i neobično staromodno. Dok su se slični naslovi u žanru, poput onih iz The Outer Worlds serijala, fokusirali na humor i brzu akciju, GreedFall se tvrdoglavo drži ozbiljnosti i taktičke promišljenosti. U usporedbi s originalom, koji je bio akcijski RPG s naglaskom na izravnu borbu, Greedfall: The Dying World se povlači korak unatrag prema korijenima naslova kao što su Dragon Age: Origins i Star Wars: Knights of the Old Republic, pokušavajući popuniti tu „BioWareovsku prazninu“ koja zjapi već godinama. No, taj povratak korijenima sa sobom nosi i teret očekivanja – može li studio poznat po „šarmantnoj neispoljenosti“ iznijeti sustav koji zahtijeva matematičku preciznost i besprijekoran tempo?

Narativna dekonstrukcija kolonijalizma

U narativnom smislu, Greedfall: The Dying World povlači hrabar i inteligentan potez koji ga odmah izdvaja od prethodnika. Umjesto da ponovi formulu „stranca u stranoj zemlji“, igra nas vraća tri godine unazad i stavlja u kožu domoroca s otoka Teer Fradee. Vriden Gerr,čije ime na domorodačkom znači „Beskorijeni“ (Rootless) nije plemićki diplomat poput De Sardeta. On je Doneigad, šamanski pripravnik čiji se mirni život urušava pod čizmom kolonijalne sile Bridge Alliance.

Ova inverzija perspektive je ključna. Dok je prva igra bila, uvjetno rečeno, „Kolonijalizam 101“ iz perspektive onoga tko pregovara, ovaj naslov je priča o preživljavanju iz perspektive onoga nad kime se kolonizacija vrši. Priča o otmici i prisilnom odlasku na kontinent Gacane nosi emocionalnu težinu koju rijetko viđamo. Gacane je svijet u agoniji, izgrižen Malichorom, ali i fašistoidnim ambicijama generala Kurnaza. Neil Newbon (nezaboravni Astarion iz Baldur’s Gatea 3) oživljava Kurnaza s onom vrstom jezive, karizmatične preciznosti koja ga čini savršenim licem opresije. On nije samo zlikovac, on je oličenje sustava koji domoroce tretira kao sirovinu ili kuriozitet.

Međutim, tematska dubina povremeno udara u zid lošeg pisanja. Postoji određena frustracija u načinu na koji su pisane sporedne misije i glavni antagonisti izvan Kurnaza. Teško je ostati potpuno investiran kada zlikovci ostavljaju potpisane dnevnike u otključanim kućama u kojima detaljno, poput crtanih filmova iz devedesetih, objašnjavaju svoje „podle planove“. Takva naivnost u dizajnu scenarija često je u izravnom sukobu s mračnim temama genocida i gubitka kulture koje igra pokušava komunicirati. Tempo je također problematičan, pa tako kampanja od nekih 30 sati pati od neujednačenog ritma. Prolog na Teer Fradee, koji služi kao svojevrsni tutorial, traje iscrpljujućih pet sati. Za igrača koji želi vidjeti kontinent i osjetiti pravu slobodu, ovi uvodni sati mogu djelovati kao zatvor prije samog zatvora u priči.

S druge strane, sustav suputnika ostaje svijetla točka. Od cinizma plemkinje Sybille, koja svoju indiferentnost koristi kao štit u patrijarhalnom društvu, do Nílana čija je želja za osvetom razumljiva, ali destruktivna, ekipa iz Spidersa je uspjela stvoriti ekipu s kojom želite provoditi vrijeme. Iako je sustav romansiranja ostao rudimentaran i pomalo „mehanički“ (često se svodi na govorenje onoga što sugovornik želi čuti do finalnog čina), same osobne misije suputnika su višeslojne i često nude najkvalitetnije trenutke u igri. Šteta je tek što su neki likovi, poput Tilla, ostali vidno nedovršeni, bez adekvatnih misija koje bi opravdale njihovu prisutnost na brodu.

Mehanička petlja i diktatura pauze

Najveći potres, i vjerojatno najkontroverzniji element igre, dogodio se u samoj srži gameplaya. Spiders su se odlučili za potpunu abdikaciju akcijskog sustava iz originala u korist Real-Time with Pause (RTwP) mehanike. Ovo je potez koji vrišti „old school“, ali njegova implementacija je polje na kojem se najjasnije vide ožiljci razvojnog procesa.

Igra nudi tri profila – Tactical, Hybrid i Focused. Ako igrate onako kako je sustav inicijalno zamišljen, dakle taktički, kontrolirajući svaki pokret svoje tročlane družine, Greedfall: The Dying World otkriva neočekivanu dubinu. Pozicioniranje, upravljanje cooldownima i strateško korištenje statusnih efekata poput Projectiona, koji ruši neprijatelje i stvara prostor za disanje, pruža osjećaj kontrole koji zadovoljava onaj specifični CRPG živac. Svaki minut u borbi postaje šahovska partija u kojoj mjerite hoćete li srušiti oklop neprijatelju ili ga pokušati paralizirati magijom.

Međutim, problem nastaje kada pokušate igrati u realnom vremenu kroz Focused mode. Sustav se tada počinje urušavati pod vlastitom nespretnošću. Umjetna inteligencija suputnika je, blago rečeno, nepouzdana. Likovi često besciljno jure preko bojišta, trošeći dragocjeno vrijeme na kretanje umjesto na borbu, dok je vizualni feedback u žaru borbe kaotičan. Bez pauze, teško je procijeniti udara li vaš mač meso ili zrak, jer nedostaje onaj „udarac“ koji je krasio prvi GreedFall. Boss fajtovi, koji bi trebali biti epski vrhunci, često se pretvaraju u zamorne procese „mlaćenja spužvi“, gdje neprijatelji imaju apsurdno velike health barove, a vi samo čekate da se cooldowni osvježe.

Sustav napredovanja lika je impresivno bogat, ali pati od pretjerane kompleksnosti. Sa 12 početnih klasa (od Warlorda do Doneigada) i tri odvojena stabla vještina, igra nudi nevjerojatnu slobodu. Možete graditi hibrida koji koristi puške i domorodačku magiju ili teškog oklopnika koji se oslanja na diplomaciju. No, sučelje kroz koje to radite je noćna mora. Meniji su pretrpani sitnim brojkama i postocima koji često imaju zanemariv utjecaj na samu igru. Činjenica da morate ručno upravljati bodovima za svakog člana družine bez opcije za „auto-assign“ postaje zamorna nakon desetog sata.

S druge strane, sustav opreme je za svaku pohvalu. Svaki komad oklopa ili oružja koji stavite na lika vidljivo se odražava na njegovom modelu, a opcije nadogradnje omogućuju vam da vizualno personalizirate svoju ekipu do najsitnijih detalja. Taj osjećaj rasta, od polugolog bjegunca u kanalizaciji do moćnog šamana u raskošnim haljama Gacanea, jedan je od glavnih pokretača koji vas vuku naprijed kroz igru.

Estetika u procjepu budžeta 

Vizualno, Greedfall: The Dying World je igra ekstrema. Umjetnička vizija studija zaslužuje ovacije, ali tehnička egzekucija podsjeća na činjenicu da ovo nije AAA produkcija. Dizajn kostima domorodaca, koji spaja prirodne materijale s ritualnim elementima, te kontrast između bujnih šuma Teer Fradeea i hladnih, kamenih ulica Perena, stvara snažan osjećaj mjesta. Arhitektura gradova više nije reciklirana kao u prvoj igri, pa tako svaki grad ima svoj vizualni identitet koji odražava ideologiju frakcije koja njime vlada.

Međutim, ovaj vizualni sjaj dolazi uz visoku cijenu. Igra nudi uobičajeni izbor između kvalitete i performansi, no razlika je drastična. U Performance modu (60fps), slika postaje toliko mutna da podsjeća na naslove s početka prošle generacije. Detalji okoliša se gube u zrnatom prikazu, a lišće na drveću izgleda kao nejasna zelena masa. S druge strane, Quality mod nudi oštrinu i prekrasno osvjetljenje, ali uz cijenu od često nestabilnih 30 sličica u sekundi. Za igru koja se oslanja na precizno pozicioniranje u borbi, ovo je ozbiljan kompromis.

Tehničke nesavršenosti su posvuda. Od stražara koji klize po podu dok stoje mirno, do suputnika koji zapnu na ljestvama i odbijaju se pomaknuti dok ne učitate ponovno poziciju, GreedFall: The Dying World je prepun „janka“. Ipak, postoji nešto u tom AA šarmu što dopušta da mu oprostite ove propuste, pogotovo kada vidite trud uložen u audio dizajn. Glazbena podloga je atmosferična, a korištenje izmišljenog jezika domorodaca, unatoč povremeno drvenoj glumi sporednih likova, dodaje sloj autentičnosti koji je rijedak u žanru. Jednostavno, svjetovi koje Spiders gradi uvijek su „opipljivi“, čak i kada tehnologija iza njih posustaje.

Naslijeđe nesavršenog šarma

GreedFall: The Dying World je igra koja se odbija predati modernim trendovima. Ona je namijenjena specifičnoj publici – onima koji su odrasli na naslovima koji su imali dušu, čak i ako su imali bugove. Ekipa iz Spidersa je uspjela stvoriti prequel koji je zreliji, mračniji i mehanički ambiciozniji od originala, ali je putem izgubila dio onog jednostavnog akcijskog šarma koji je prvu igru učinio hitom.

Novi borbeni sustav je hrabar eksperiment koji zahtijeva još poliranja, ali pruža dubinu koju RPG entuzijasti cijene. Narativno, perspektiva žrtve kolonijalizma pruža nužan i svjež pogled na žanr, čineći Vriden Gerra jednim od zanimljivijih protagonista u novijoj povijesti RPG žanra. Iako ritam igre povremeno testira granice strpljenja, a tehnička izvedba vapi za dodatnim zakrpama, Greedfall: The Dying World definitivno predstavlja trijumf vizije nad budžetom. Ovo je naslov koji ne pokušava ugoditi svima, već ponosno nosi svoje ožiljke, nudeći iskustvo koje će se pamtiti po svojoj atmosferi i političkoj oštrini, a ne po tehničkom savršenstvu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.