Dok je većina moderne povijesti, ali i pop-kulture u potpunosti fokusirana na Zapadni front, blatnjave rovove Flandrije, pustoš Verduna i beskrajne valove ljudskog mesa pod udarom strojnice na Sommi, Bliskoistočno bojište Prvog svjetskog rata u formi gaming medija ostalo je nepravedno zapostavljeno. Za razliku od zapadnih saveznika, nacijama Australije i Novog Zelanda (ANZAC) tragika bitke na Galipolju predstavlja temeljan gradivni element nacionalnog identiteta, sačuvan kroz Dan ANZAC-a daleko snažnije od klasičnog Dana sjećanja. Upravo u tome leži najveći i najhrabriji doseg nizozemskog razvojnog studija BlackMill Games.

Nakon što su nas kroz svoj višegodišnji niz naslova odveli na Zapadni front s prvijencem, igrom Verdun, zatim na smrznuta prostranstva Istočnog fronta u Tannenbergu, te konačno na okrutno alpinističko talijansko bojište u Isonzu, četvrti dio serijala, jednostavnog i upečatljivog naziva Gallipoli, hrabro okreće svoj objektiv prema krvavom sukobu Britanskog i Otomanskog Carstva. U eri u kojoj mainstream pucačine iz prvog lica teže ka kozmetičkom šarenilu, neonskim kamuflažama, mikromodulaciji oružja i mehanikama koje simuliraju parkour, Gallipoli stoji kao metodičan, otporan, ogoljen i beskompromisni spomenik vojničkoj patnji. Pred nama je igra koja u potpunosti ignorira suvremene trendove brze gratifikacije kako bi pružila doživljaj oružanog sukoba u kojem je ljudski život tek potrošni materijal na mapi vojnih zapovjednika.

Borba na rubu stijena, litica i drevnih ruševina

Smješten na suhi, stjenoviti, suncem sprženi i nemilosrdni teren Dardanela te mezopotamskih ravnica, Gallipoli napušta do sada viđene pejzaže i igrače baca u okruženje gdje je sama geografija jednako neprijateljski nastrojena kao i protivnički vod. Prostranstva mapa u ovoj igri nisu samo estetska pozadina – ona su aktivni sudionik svakog borbenog okršaja. Igra ne gubi vrijeme na skupocjene filmske sekvence s holivudskim glumcima niti na emotivno obojene kampanje za jednog igrača sa skriptiranim junacima. Umjesto toga, narativ je suptilno i dostojanstveno utkan u same mape, dizajn okoliša i povijesne zapise koji se pojavljuju na ekranima učitavanja.

Trenutak u kojem se u ulozi pripadnika Allied Coalitiona (sastavljenog od britanskih snaga, ANZAC postrojbi te indijskih trupa) u drvenim čamcima na vesla približavate obali ANZAC Covea, dok po vama s visina gargantuanskih litica Gaba Tepea pljušti razorna paljba iz Mausa i Maxima, stvara napetost kakvu moderna konkurencija rijetko uspijeva ponuditi. To nije sada već pomalo izlizano normandijsko iskrcavanje iz holivudskih filmova s dizelskim motorima, čeličnim rampama i brzom podrškom iz zraka. Ne, ovo je orkestrirani, usamljeni masakr na obali u kojem se vojnici u arhaičnim uniformama šalju u klaonicu jer je vojna tehnologija daleko prestigla taktička razmišljanja tog vremena.

Geografska raznolikost mapa u Gallipoliju impresivna je i povijesno vjerna. Mape obuhvaćaju ključne lokacije poput obala ANZAC Covea i V Beacha, pustinjskih prostranstava Suza i Kuta, pa sve do monumentalnog, drevnog slavoluka Ctesiphona u Iraku. Zidine Ctesiphona ili opasne litice Gaba Tepea ne služe samo kao vizualni ukras, one diktiraju vertikalnost borbe i nameću prirodna „uska grla“ koja braniteljima daju ogromnu taktičku prednost, dok napadače primoravaju na koordinirano korištenje svih dostupnih klasnih mehanika.

Ipak, struktura sadržaja nosi svoje prve pukotine. Unatoč izvanrednoj atmosferi i povijesnoj autentičnosti mapa, u igri se jasno osjeti nedostatak drugih modova. Čitavo mrežno iskustvo oslanja se na samo jedan primarni mod, Expedition, što nakon desetak dugih i iscrpljujućih sesija može dovesti do zasićenja. Iako je jasna namjera developera da fokusiraju igračku bazu na jedno vrhunski razrađeno iskustvo, izostanak manjih, alternativnih modova ili pak klasične narativne single player kampanje (koja bi se ovdje pokazala kao pun pogodak) ostavlja prostor za želju za širinom ponude.

Expedition mod i dinamika Momentum sustava

Okosnicu cijelog mrežnog iskustva čini već spomenuti Expedition mod, koji donosi napeti 25v25 sukob, a koji na prvi pogled podsjeća na spoj Rush i Breakthrough modova iz Battlefielda ili War moda iz Call of Dutyja. Međutim, BlackMill Games je u ovaj format ugradio znatno sofisticiraniji mehanizam vođenja bojišta kroz inovativni Momentum sustav.

U klasičnim pucačinama, napadački tim obično ima fiksni broj “ulaznica” (života) koje troši prilikom svake pogibije. U Gallipoliju, napadači kreću sa 100 života po sektoru, što se na prvu čini izuzetno skromnim za masovne bitke 25 na 25. No, dinamika borbe ne svodi se na prosto preživljavanje, već na održavanje zamaha napada. Napadački tim može obnavljati svoj Momentum na nekoliko načina – nanošenjem teških i katastrofalnih gubitaka braniteljima u kratkom vremenskom roku, prvim zauzimanjem sporednih taktičkih ciljeva na mapi ili pak potpunim osiguravanjem i zauzimanjem glavnih zapovjednih mjesta.

Svaki sektor na mapi sastoji se od glavnog HQ-a i sporednog taktičkog objekta, najčešće utvrđenog minobacačkog ili topničkog gnijezda. Ako napadači preuzmu sporedni objekt, oni ne samo da oduzimaju braniteljima taktičku poziciju, već dobivaju mogućnost gradnje i korištenja teškog topništva kojim mogu izravno zasipati glavni HQ. S druge strane, branitelji ne moraju samo pasivno čekati. Ako branitelji izgube točku, imaju kratak vremenski prozor u kojem mogu pokrenuti protunapad i povratiti izgubljeni HQ, čime trenutačno zaustavljaju protivnički zamah. Borba se tako pretvara u živu elastičnu traku u kojoj se linija bojišta neprekidno pomiče naprijed-natrag, simulirajući stvarne napore i gubitke povijesnih ofenziva.

Kada je metak smrtonosan, a panika neizbježna

Gameplay u Gallipoliju radikalno je drugačiji od industrijskog standarda. Ovdje nema brzog klizanja po zemlji, skakanja od zidove niti brzanja s otvorenim ciljnikom. Kretanje igrača je usporeno, tromo i tjerano fizikom teške opreme. Oružje djeluje masivno, teško i namjerno neučinkovito na većim udaljenostima ako njime ne upravljate smireno i metodično.

Arsenal u igri donosi fantastičan raspon arhaičnog vatrenog i hladnog oružja s početka XX stoljeća. Dominiraju klasične repetirajuće puške s obrtno-čepnim zatvaračem, poput različitih varijacija Lee-Enfield i Mauser modela, te polužne puške Martini-Henry na otomanskoj strani. Svako od ovih oružja modelirano je do najsitnijih detalja. Punjenje pušaka je agonizirajuće sporo, a svaki pogrešan pucanj ostavlja vas potpuno izloženima dok vaš lik polako ubacuje novi metak u cijev. Vrijeme potrebno za eliminaciju protivnika ekstremno je kratko – u većini slučajeva jedan jedini metak iz puške (pa čak i iz pištolja ili revolvera na manjoj udaljenosti) dovoljan je da usmrti vojnika.

Pored standardnih pušaka, arsenal nudi i neobične povijesne bisere, poput Leach rovovskog katapulta – masivnog „praćkastog“ mehanizma koji izbacuje eksploziv na protivničke rovove. Tu su i puščane granate za Lee-Enfield, koje pružaju neprocjenjivu indirektnu paljbu, iako zahtijevaju dugotrajno i složeno punjenje. Strojnice poput prijenosnih modela Lewis i Hotchkiss pružaju pokretnu vatrenu moć, ali pravu dominaciju na bojištu ostvaruju teške vodom hlađene strojnice Maxim (u MG 09 i Vickers izvedbama). Stavljanje ruke na Maxim strojnicu s pojasom od 250 metaka pretvara vas u najopasniju osobu na bojištu na otprilike 60 sekundi, nakon čega će cjelokupni protivnički tim, uočivši bljesak i čuvši prepoznatljivi štropot, usmjeriti sve svoje snage i snajpere izravno u vašu glavu.

Najsvjetlija i najoriginalnija mehanička inovacija ovog naslova leži u naprednom sustavu suppresion paljbe i panike. U većini pucačina, promašeni metak ne znači ništa. U Gallipoliju, metak koji proleti blizu glave vašeg lika ili rafalna paljba koja udara u zaklon ispred vas izaziva trenutne psihološke i fizičke posljedice. Ekran se počinje zamućivati na rubovima, vizualni prikaz gubi oštrenje, a ruke vašeg vojnika počinju vidno drhtati pod stresom. Ako se paljba nastavi, lik ulazi u stanje potpunog “panike“, pri čemu se brzina kretanja dramatično smanjuje, a njihanje oružja pri ciljanju postaje gotovo nekontrolirano. Ovaj sustav daje nevjerojatnu taktičku dubinu timskoj igri – čak i ako nemate čist prostor za direktan pogodak, zasipanje protivničkog rova paljbom omogućuje vašim jurišnicima da napreduju pod zaštitom vatre, dok su branitelji prikovani za dno rova.

Sistemska slojevitost klasa i izgradnja bojišta

Iako je kao igra u svojoj srži ogoljena od modernih dodataka, Gallipoli nudi izrazitu dubinu kroz svoj sustav klasa i mogućnost fizičke modifikacije terena. U mečevima je dostupno deset pažljivo izbalansiranih klasnih uloga. Officer je zapovjednik koji poziva topničke udare, izviđačke zrakoplove i daje taktičke naredbe. Spotter je zviđač specijaliziran za lociranje protivničkih položaja i obilježavanje meta, dok je Rifleman osnovna pješadijska klasa, ključna za održavanje linije i pružanje stabilne paljbe. Zatim, tu je Sniper kao specijalist za dalekometne eliminacije, čiji je broj strogo ograničen u timu. Engineer je graditelj i stručnjak za utvrđivanje položaja, Heavy Machine Gunner je ključan za postavljanje i održavanje teških strojničkih gnijezda, dok Light Machine Gunner pruža pokretnu potiskujuću paljbu prilikom napada. Bomber je stručnjak za čišćenje rovova improviziranim ručnim bombama, Stretcher Bearer je bolničar opremljen sanitetskim nosilima koji vraća pale suborce u život i gradi previjališta, a Ammo Bearer je tu kao neophodna podrška za opskrbu municijom teških strojničkih posada.

Svaka klasa dolazi s dva zasebna kompleta opreme koji mijenjaju sekundarne perkove i opremu. Primjerice, jedan časnički komplet omogućuje brže uočavanje protivnika, dok drugi produžuje vrijeme tijekom kojeg protivnici ostaju označeni na mapi. Napredovanje po klasama donosi otključavanje novih varijanti povijesnog oružja i pasivnih pogodnosti poput, primjerice, smanjene potrošnje izdržljivosti prilikom sprinta.

Dodatnu dimenziju taktičkog planiranja pruža mehanika gradnje na samom terenu. Inženjeri i određene specijalizirane klase mogu u stvarnom vremenu podizati barikade od pješčanih vreća, razvlačiti kolutove bodljikave žice te postavljati taktičke radio točke. Ovisno o sastavu vašeg voda, ove radio točke mogu pružati dodatne pasivne bonuse suborcima, poput automatske dopune municije ili brže regeneracije. Gradnja fortifikacija na prvoj liniji borbe često predstavlja razliku između uspješne obrane i potpunog sloma sektora.

Međutim, unatoč sjajnim sistemskim rješenjima, borba u Gallipoliju boluje od jednog persistentnog i ponekad izuzetno frustrirajućeg problema – izrazito slabe uočljivosti neprijatelja. Uniforme britanskih i otomanskih vojnika u kombinaciji s prirodnim bojama terena, stijenama i gustim dimom topničkih udara čine vojnike gotovo nevidjivima u kaosu okršaja. Često ćete ginuti iznova i iznova bez da uopće vidite tko je i odakle ispalio smrtonosni metak. Zanimljivo je da su noćne varijante mapa vizualno čitljivije i lakše za igru od osunčanih dnevnih mapa gdje se siluete u potpunosti stapaju s pješčanim liticama.

Tehnički korektno i u granicama budžeta

Na prezentacijskom planu, Gallipoli predstavlja estetski najzreliji rad BlackMill Gamesa, iako se i dalje jasno vide granice neovisne AA produkcije. Osvjetljenje, teksture stijena i detaljni modeli oružja izgledaju impresivno, dok gusti oblaci prašine i dima koje podižu eksplozije daju bojištu autentičnu, sirovu atmosferu.

Zvučni dizajn zaslužuje posebne pohvale i predstavlja jedan od najjačih stupova imerzije. Zvižduk metaka koji prolaze tik uz glavu, agonizirajući krici ranjenih vojnika u rovovima, prasak Mauser pušaka i metalni odjek Maxima stvaraju zvučnu kulisu koja ledi krv u žilama. Posebno se ističe dinamična orkestralna glazbena podloga. Uvodni i pozadinski tonovi u stilu epskih ratnih drama suptilno prate tijek borbe, a kako se sektor bliži padu ili se meč približava dramatičnom završetku, glazba pojačava svoj intenzitet i tempo, stvarajući nevjerojatan osjećaj hitnosti i očaja među igračima.

Nažalost, tehnička strana priče na PlayStationu 5 nosi zamjetne ožiljke. Tijekom masivnih okršaja i 50 igrača na bojištu prisutni su povremeni, ali izraženi frame dropovi, a nisu strani su i slučajevi potpunog zamrzavanja te rušenja aplikacije natrag na početni izbornik konzole. Net kod također pokazuje određene manjkavosti, redovito se događaju situacije u kojima vas pogodi metak igrača koji se na vašem ekranu nalazio potpuno zaklonjen iza čvrstog zida ili stijene. Također, na pojedinim mapama prisutan je problem spawn campinga, gdje iskusni protivnički snajperisti i strojničari mogu usmjeriti paljbu izravno na zone gdje se igrači respawnaju.

Dodatno opterećenje vizualnom doživljaju predstavlja pretrpano korisničko sučelje. Ekran je u standardnoj postavci prepun informacija poput minimape s lijeve strane, popisa suboraca, centralnog kill feeda, statusa oružja, trake napretka sektora na vrhu te mnoštva ikona i markera koji označavaju prijateljske vojnike i objekte. Ova količina ikona često zaklanja vidno polje i periferni vid, dodatno otežavajući uočavanje neprijatelja. Srećom, developeri su ugradili opciju potpunog ili djelomičnog isključivanja HUD elemenata pritiskom na jednu tipku. Iako vas isključivanje sučelja stavlja u lagani taktički nedostatak u odnosu na igrače koji igraju s punim indikatorima, osjećaj imerzije i čistoće prizora bez ikona na ekranu neprocjenjiv je doživljaj.

Kada je riječ o specifičnim mogućnostima PlayStation 5 konzole, Gallipoli nažalost propušta veliku priliku. Igra u potpunosti ignorira napredne mogućnosti DualSense kontrolera – nema podrške za adaptivne okidače koji bi mogli simulirati teški otpor arhaičnih okidača na puškama, niti naprednpg haptičkog feedbacka koji bi prenio vibracije eksplozija i štropot strojnice u dlanove. Također, velik propust za moderni konzolaški online naslov jest izostanak integriranog party sustava za lako okupljanje prijatelja u istu ekipu. Umjesto pozivanja suboraca kroz jednostavan izbornik, igrači moraju ručno pretraživati servere, pronaći isti odgovarajući i nadati se da na njemu ima dovoljno slobodnih mjesta za sve članove društva.

Sa svijetle strane, valja istaknuti iznenađujuće kvalitetnu izvedbu AI botova. U single player modu ili mješovitim mečevima gdje se prazna mjesta popunjavaju AI vojnicima, botovi se ponašaju izuzetno razumno – znaju prepoznati prioritete na bojištu, traže zaklon pod paljbom, sami pružaju potiskujuću paljbu prema protivniku, gradit će objekte i redovito dolaziti oživljavati pale igrače bez varanja ili neprirodno savršenog ciljanja. Ova prisutnost stabilne umjetne inteligencije osigurava da igra neće postati neupotrebljiva čak i ako online serveri u budućnosti budu imali manji broj aktivnih igrača.

Trijumf na temeljima starog oružja

Gallipoli nije naslov stvoren za masovnu publiku naviknutu na brzu gratifikaciju, šarene nagrade i dinamiku modernih vojnih pucačina. Ovo je beskompromisna, metodična i povijesno utemeljena simulacija ratnog pakla koja od igrača zahtijeva strpljenje, učenje, prihvaćanje učestale smrti i usvajanje duboke timske taktike. BlackMill Games je kroz izvanredni Momentum sustav, fantastičnu mehaničku potiskujuću paljbu i autentičan dizajn mapa uspio stvoriti svoj do sada najzreliji i najprofinjeniji naslov u sklopu svoga WW1 Game Seriesa.

Unatoč tehničkim štucanjima, izostanku podrške za DualSense, slaboj uočljivosti neprijatelja i prisutnosti samo jednog moda prilikom launcha, Gallipoli stoji visoko iznad mnogih žanrovskih konkurenata. Ovo je naslov koji sa snažnim dostojanstvom i povijesnom težinom prikazuje tragiku bliskoistočnog bojišta, pružajući igračima jedno od najubjedljivijih, najnapetijih i najnagrađujućih online iskustava ove godine.

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.