U eri u kojoj se indie produkcija prečesto svodi na sterilnu pikselnu nostalgiju ili matematički proračunate, ali emocionalno prazne roguelike petlje, studio Mommy’s Best Games, predvođen veteranom industrije, Nathanom Foutsom, odlučio je isporučiti nešto što se osjeća kao davno izgubljeni klasik s dna prašnjave kutije u nekom zadimljenom arkadnom salonu iz 1988. godine.

ChainStaff je naslov koji ne kuca na vrata – on ih razvaljuje nogom dok u pozadini „prže“ distorzirane gitare i miriše pregrijana elektronika starih automata. U svojoj srži, ovo je direktan nasljednik estetike koju su kovali naslovi poput Shadow of the Beast svojom nadrealnom, gotovo oniričkom vizualnošću ili Metal Slug svojim visceralnim, kinetičkim nasiljem i opsesijom prema detaljnim animacijama destrukcije. Fouts, koji u svom rezimeu ima rad na naslovima kao što su Shoot 1UP i Pig Eat Ball, donosi specifičnu vrstu “prljavog” dizajna koji namjerno bježi od modernih standarda čistoće ekrana.

U vrijeme kada žanr 2D pucačina pati od krize identiteta, kada su igre ili previše lake i pristupačne ili su isključivo namijenjene mazohističkoj niši, ChainStaff pronalazi sredinu kroz radikalnu inovaciju jedne jedine mehanike, čime se izdvaja iz mora generičkih klonova legendarne Contre. Ukratko, ChainStaff nije samo homage, već i revizija povijesti koja postavlja pitanje: “što bi bilo da je 2D akcija ostala vrhunac industrije?”

Narativni mulj i B-filmska groteska

Priča ChainStaffa baca nas u alternativnu povijest prožetu mirisom onih specifičnih, jeftinih SF romana iz šezdesetih godina prošlog stoljeća – onih s izblijedjelim koricama koje obećavaju kozmički užas i sirovi herojski patos. Zemlju je napala parazitska infekcija koja nije samo okupirala teritorij, već je počela prepisivati samu biologiju našeg planeta u nešto što se u igri naziva “The Encroachment“. Naš protagonist, narednik Varlette, nije tipični, akcijski heroj bez mane. On je biomehanički bjegunac, simbiotski domaćin vanzemaljskom parazitu koji mu je spasio život nakon fatalne ozljede na bojištu, ali mu je zauzvrat podario psihičku vezu s naslovnim oružjem i, što je važnije, neutaživu, gotovo patološku glad za biološkom materijom.

Narativ ovdje funkcionira kao savršen okvir za B-filmsku komediju i body horror. Odnos Varlettea i njegovog parazita evocira dinamiku Venoma, ali bez Marvelovog ublažavanja oštrosti karaktera. Igra traje otprilike pet do šest sati, što je u kontekstu današnje inflacije sadržaja savršeno odmjeren “all killer, no filler” format, ali unutar tog vremena nudi nevjerojatnu gustoću događaja. Priča se ne raspetljava kroz beskonačne dijaloge, već kroz akciju i bizaran sustav nadogradnji koji direktno utječe na svijet. Tijekom deset nivoa, sretat ćete ranjene suborce. Igra vam tada nudi izbor koji definira vaš moralni kompas – možete ih spasiti i zaraditi tehnološke bodove za legitimne nadogradnje štita ili se prepustiti parazitskom nagonu i usisati im mozak za sirovu snagu ili pojesti srce za instantno zdravlje. Ovi činovi kanibalizma nisu samo statistički bonus, već i narativno gorivo. NPC-jevi će s vama razgovarati drugačije ako nanjuše miris ljudskog mozga u vašem dahu, a putanja vas vodi prema jednom od šest mogućih završetaka. Takva tematska dubina u jednom run and gun naslovu je anomalija – ona pretvara mehaničku progresiju u etičku dilemu, tjerajući vas da se zapitate koliko ljudskosti ste spremni žrtvovati za pobjedu nad vanzemaljskom pošasti.

Anatomija lanca – mehanički švicarski nož i diktatura preciznosti

Contra je definirala bazičnu paradigmu trčanja i pucanja, Bionic Commando je uveo vertikalnu mobilnost kao ključni faktor, a ChainStaff sve to spaja u neraskidiv, biomehanički čvor. Vaš arsenal je namjerno, gotovo asketski oskudan, a sastoji se od standardne jurišne puške i titularnog lančanog štapa. No, u toj prividnoj oskudici krije se genijalnost dizajna. Nathan Fouts je odbacio moderni trend lootinga stotina bezličnih pištolja u korist ovladavanja jednim, apsolutno svestranim alatom koji redefinira svaku interakciju s okolišem.

Štap je zapravo biomehanički švicarski nož. U ofenzivnom smislu, on je koplje koje u punjenom napadu probija najtvrđe oklope, ostavljajući iza sebe fontane digitalne krvi. U obrambenom smislu, on se može prozirno postaviti kao štit koji apsorbira projektile, što je ključno u boss bitkama koje često podsjećaju na bullet hell naslove. No, prava magija počinje u sferi kretanja. Štap funkcionira kao grappling hook koji se hvata za gotovo svaku površinu, dopuštajući vam da se njišete poput Tarzana kroz vibrantne, psihodelične nivoe. Možete ga zabiti u zid i koristiti kao privremenu platformu za dosezanje visina ili ga podmetnuti ispod masivnih vrata koja se zatvaraju. Svaka akcija ima težinu, a svaki zamah štapom zahtijeva precizno ciljanje, koje se može fiksirati tipkom L2.

Međutim, ova mehanička kompleksnost nosi i određene rizike. Dizajn nivoa često je toliko vertikalan i slojevit da kretanje može postati konfuzno. Ponekad ćete provesti previše vremena pokušavajući se uspeti uz seriju platformi, samo da biste shvatili da ste promašili tajni put jer je vizualna gustoća nivoa nadjačala logiku navigacije. Borba protiv običnih neprijatelja povremeno gubi kinetički ritam jer su protivnici dizajnirani više kao statične prepreke koje treba riješiti štapom, nego kao dinamični sudionici u borbi. Ipak, boss bitke donose iskupljenje za ove sitne zamjerke. One su grandiozne, s kreaturama preko cijelog ekrana koje zahtijevaju da istovremeno koristite štap kao štit, platformu i oružje, pretvarajući svaki sukob u visokooktansku šahovsku partiju.

Estetika teškog metala i tehničko škripanje

Vizualno, ChainStaff izgleda kao da je netko uzeo skice talentiranog, ali duboko uznemirenog klinca opsjednutog heavy metalom i Deanovim naslovnicama albuma za bendove kao što su Yes ili Asia, te ih oživio tehnikom “paper doll” animacije. Rezultat je vizualni baraž koji je istovremeno prekrasan i odvratan. Kreature su remek-djela biomehaničkog dizajna – one se transformiraju, krvare pulpu i reagiraju na štetu na načine koji pokazuju opsesivnu posvećenost detaljima. Boje su vrišteće, preuzete s palete ranih NES igara, ali tretirane modernim tehnikama osvjetljenja.

Audio komponenta je, bez pretjerivanja, polovica iskustva. Deon van Heerden, čovjek zaslužan za zvučnu podlogu u Broforceu, ovdje je nadmašio samoga sebe. Soundtrack je smjesa vintage rocka osamdesetih i atmosferičnih synth dionica koje prate ritam akcije. U trenucima kada se borite protiv kolosalnog bossa dok trešte distorzirane gitare, ChainStaff doseže katarzu koju rijetko koji moderni naslov može replicirati.

Ipak, moramo se osvrnuti i na drugu stranu medalje. Recenzirana PS5 verzija, iako hardverski nadmoćna, pati od određenih dječjih bolesti koje su karakteristične za radove manjih indie timova. Doživjeli smo povremene padove broja sličica u sekundi kada ekran postane pretrpan česticama i neprijateljima. Također, detekcija kolizije zna biti “škakljiva” – ponekad će se štap zakačiti za rub platforme na način koji se čini neprirodnim, što u igri koja zahtijeva ovakvu preciznost može rezultirati frustracijom. Umjetna inteligencija običnih protivnika je bazična i oni često služe samo kao topovsko meso, što je šteta s obzirom na to koliko su bossevi inteligentno dizajnirani i izazovni. No, sve su to ožiljci produkcije s karakterom jer, podsjećamo, ChainStaff nije sterilan proizvod iz tvornice, već ručni rad koji ponosno pokazuje svoje nesavršenosti.

Radikalna ostavština Nathana Foutsa

ChainStaff je rijedak i dragocjen podsjetnik na to da suzdržanost u dizajnu, u ovom slučaju ograničavanje arsenala na jedan multifunkcionalni alat, može rezultirati neizmjerno dubljim i ekspresivnijim iskustvom nego stotine generičkih nadogradnji. To je igra ekscesa u vizualnom smislu, ali stroge, gotovo puritanske discipline u mehaničkom. Ekipa iz Mommy’s Best Gamesa nije samo napravila još jedan nostalgični izlet u osamdesete – stvorila je naslov koji se osjeća kao artefakt iz paralelnog svemira u kojem je 2D akcijska paradigma nastavila evoluirati bez pritiska prelaska u 3D.

Unatoč povremeno kaotičnoj čitljivosti ekrana, neujednačenom tempu u prvoj polovici igre i pokojem tehničkom štucanju, ChainStaff je istinski trijumf autorske vizije. On je brutalan, bizaran, moralno upitan i, iznad svega, nevjerojatno zabavan za igranje. Ovo je naslov za one koji filozofiju gdje je osjećaj kretanja i interakcije važniji od fotorealističnih tekstura. Ako tražite digitalno utočište od modernih AAA standarda, narednik Varlette i njegov parazitski štap čekaju vas raširenih ruku.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.