Assassin’s Creed serijal, koji je započeo 2007. godine kao priča o tajnim ubojicama i vječnoj borbi između reda i slobode, prošao je do sada kroz brojne transformacije. Od jednostavnih stealth akcija u početku, preko grandioznih open world akcijskih RPG epova u igrama kao što su Assassin’s Creed Origins i Assassin’s Creed Odyssey, došao je do nove velike igre koja je, u mnogim aspektima, vrhunac tog puta.

Assassin’s Creed Valhalla, najnoviji naslov iz Ubisoftove dugogodišnje franšize, vodi nas u doba vikinških osvajanja i nordijske mitologije, što je, iskreno, kombinacija koja zvuči kao da je izašla iz snova nekog kreativnog direktora koji je previše gledao Vikinge na Netflixu.

Ubisoft je kroz protekle godine postao sinonim za prepoznatljivo formulirane open world igre, ali Assassin’s Creed Valhalla pokušava premostiti jaz između repetitivnosti i inovacije. Iako je serijal često kritiziran zbog pretrpanosti sadržaja i nedostatka dubine, Valhalla donosi određene promjene koje zaslužuju pažnju. No, je li to dovoljno da opravda još jedan ogromni open world naslov u serijalu i ima li tu kakvih novina ili je sve po starom? Odgovore vam donosimo u recenziji koja je pred vama.

Vrijeme je za vikinšku sagu!

Assassin’s Creed Valhalla baca igrače u ulogu vikinškog ratnika ili ratnice (ovisno o vašem izboru) po imenu Eivor, koji vodi svoj klan iz surove Norveške u potragu za novim domom u Engleskoj IX stoljeća. Ovo je doba intenzivnih sukoba između Vikinga i anglosaksonskih kraljevstava, a igra koristi tu povijesnu pozadinu kako bi stvorila priču koja je jednako epska koliko i osobna. Eivor (u recenziji, odlučit ćemo se za mušku verziju) nije samo osvajač – on i lider i brat i osoba koja se bori s unutarnjim demonima i žudnjom za osvetom.

Priča je podijeljena na dva glavna dijela – povijesni narativ, koji se odvija u doba Vikinga, i moderni dio, koji se nastavlja na priču izvan Animusa, s fokusom na Laylu Hassan. Moderni dio, iako prisutan, sveden je na minimum, što je vjerojatno dobra vijest za igrače kojima je taj aspekt serijala postao zamoran. Fokus je ovoga puta na Eivoru i njegovoj borbi, što daje igri veću emocionalnu težinu.

Eivor je, bez sumnje, jedan od najkarizmatičnijih protagonista u serijalu. Njegova kompleksnost dolazi do izražaja kroz moralne dileme, odnos prema klanu i osobnu potragu za identitetom. Glumačka izvedba, posebno muška verzija Eivora koju je utjelovio Magnus Bruun, izvanredna je i donosi dubinu liku koji bi inače mogao biti samo još jedan vikinški stereotip.

Međutim, priča kao cjelina pati od tipičnih Ubisoftovih mana. Iako su pojedinačni narativi unutar regija Engleske zanimljivi, oni često nemaju dovoljno veze s glavnom pričom, što može ostaviti osjećaj razdvojenosti. Na primjer, neki od saveza koje Eivor sklapa s lokalnim vladarima osjećaju se kao zasebne priče koje teško pridonose širem narativu. To ne znači da su loše – naprotiv, neki od tih narativa su izuzetno dobro napisani i emocionalno potresni – ali nedostatak povezanosti može oduzeti osjećaj kohezije.

Usporedba s prethodnim naslovima poput, recimo, Odysseyja, neizbježna je. Dok je Odyssey bio više fokusiran na mitologiju i epske borbe, Valhalla se vraća korijenima serijala, s većim naglaskom na stealth i priču o sukobu između Assassina i Templara. To je svjež povratak, ali ne bez mana. Neki će igrači možda požaliti što je manje mitologije, dok će drugi cijeniti realističniji pristup.

Jedan od najvećih izazova priče je njen tempo. S obzirom na ogromnu veličinu igre, priča se često oteže kako bi se ispunio prostor, što može rezultirati trenucima dosade ili osjećajem da se priča vuče. Ipak, kada Valhalla dođe do svog najboljeg, ona nudi neke od najemocionalnijh i najintrigantnijih trenutaka u cijelom serijalu. Posebno su impresivni dijaloški izbori, koji dopuštaju igraču da oblikuje Eivorov karakter na način koji je manje binaran nego u prethodnim naslovima.

Nordijska mitologija, iako manje istaknuta nego u Odysseyju, igra važnu ulogu u priči. Eivorovi snovi, koji se dotiču mitoloških likova poput Odina i Thora, pružaju mističan sloj narativu koji dodaje dubinu i fascinaciju. Ovi segmenti su vizualno impresivni i pružaju dobar odmak od realističnijih elemenata igre.

Na kraju, priča Assassin’s Creed Valhalla je poput vikinškog broda – ponekad luta, ponekad se gubi u magli, ali kada krene pravim smjerom, donosi nezaboravno iskustvo. Iako nije savršena, ona je dovoljno snažna da zadrži igrača zainteresiranim kroz desetke sati, a to je, na kraju krajeva, ono što najviše vrijedi.

Tragom Originsa i Odysseyja…

Gameplay Assassin’s Creed Valhalle predstavlja mješavinu starog i novog, kombinirajući elemente klasičnih stealth mehanika iz ranijih naslova s RPG mehanikama koje su uveli Assassin’s Creed Origins i Assassin’s Creed Odyssey. Rezultat je igra koja nudi širok spektar aktivnosti, ali koja se ponekad bori s ravnotežom između dubine i repetitivnosti.

Jedna od najvećih promjena u odnosu na prethodne naslove je vraćanje fokusa na stealth mehanike. Nakon što su u Odysseyu bile gotovo zanemarene, ovdje su vraćene u prvi plan, što će oduševiti stare obožavatelje serijala. Eivor može koristiti klasične metode poput skrivanja u žitu, napada iz zaklona i nošenja kape za prikrivanje u gužvi. Također, vraćen je i koncept “socijalnog stealtha“, gdje se Eivor može miješati među ljude kako bi izbjegao otkrivanje.

Međutim, stealth definitivno nije bez mana. AI neprijatelja i dalje je često predvidljiv, a neki od mehanizama, poput skrivanja u žitu, mogu biti nepouzdani. Na primjer, ponekad će vas neprijatelji otkriti bez jasnog razloga, što može biti frustrirajuće. Ipak, kada stealth radi kako treba, pruža zadovoljavajuće iskustvo koje podsjeća na najbolje dane serijala.

Borba u Valhalli je brutalna, dinamična i puna opcija. Eivor može koristiti širok arsenal oružja, od sjekira i mačeva do kopalja i čekića, a svako oružje ima svoj jedinstveni stil borbe. Nova mehanika stamina bara dodaje strateški element, prisiljavajući igrača da pažljivo planira svoje napade i obranu.

Posebno su impresivne “stun” akcije, koje omogućuju Eivoru da izvede brutalne finishere nakon što iscrpi protivničku staminu. Ovi finisheri su ne samo vizualno impresivni, već i izuzetno zadovoljavajući. Međutim, borbe mogu postati repetitivne, posebno nakon što nadogradite svoje sposobnosti do određene razine. Iako su neprijatelji raznovrsni, njihove taktike se često ponavljaju, što može smanjiti izazovnost.

Jedan od najvećih noviteta u Valhallu je Settlement sistem. Eivorovo naselje, Ravensthorpe, postaje srce igre, mjesto gdje se igrač može opustiti, nadograđivati zgrade i vršiti razne interakcije s drugim likovima. Svaka nadogradnja donosi nove mogućnosti, poput trgovine, tattoo shopa ili čak bordela. Iako je koncept odličan, neke od nadogradnji su čisto kozmetičke, što može biti razočaravajuće. Na primjer, nadogradnja crkve donosi malo praktične koristi, osim što mijenja izgled naselja. Ipak, sistem naselja dodaje strateški sloj igri i pruža osjećaj napretka kako igrač napreduje kroz priču.

Engleska u Valhalli je ogromna i puna tajni, ali često se osjeća pretrpano aktivnostima koje su više „ispunjivači“ nego smisleni sadržaji. Na primjer, igra je prepuna “world events” aktivnosti koje su zamijenili klasične sidequestove. Dok su neki od ovih događaja zanimljivi i duhoviti, drugi su površni, dosadni i neće vam dugo ostati u sjećanju. Isto vrijedi i za druge aktivnosti poput otkrivanja blaga, rješavanja zagonetki i sudjelovanja u mini igrama poput natjecanja u ispijanju ili “flytinga”, verbalnih nadmetanja koja možemo opisati kao vikinške rap bitke. Iako su ove aktivnosti zabavne u malim dozama, one mogu postati monotone ako se previše oslanjate na njih.

Valhalla nastavlja tradiciju RPG elemenata uvedenih u prethodnim naslovima. Eivorove sposbnosti možemo nadograđivati kroz stabla vještina koja su podijeljena u tri grane: Bear (borba), Raven (stealth) i Wolf (općenito). Iako je sistem pristupačan, može biti previše širok, što može zbuniti igrače koji preferiraju jednostavnije mehanike. Personalizacija je također važan aspekt. Eivor može mijenjati opremu, oružja i izgled, a svaki komad opreme moguće je nadograđivati i modificirati. Međutim, sistem opreme je pojednostavljen u odnosu na Odyssey, što će neke igrače oduševiti, a druge razočarati.

Jedan od najupečatljivijih gameplay aspekata gameplaya su raidovi, gdje Eivor vodi svoj brod i posadu u napade na obalne samostane i utvrde. Ovi napadi su dinamični i zabavni, ali mogu postati repetitivni ako se previše oslanjate na njih. Ipak, oni pružaju autentičan osjećaj vikinškog života i dodaju još jednu sloju raznovrsnosti igri.

Audiovizualna gozba

Assassin’s Creed Valhalla nije samo igra s impresivnim narativom i gameplayem. Ona je i tehnički impresivno ostvarenje koje pokazuje koliko je Ubisoft napredovao u stvaranju open world igara. Međutim, kao i svaki veliki naslov, ni Valhalla nije bez svojih mana.

Grafički, Assassin’s Creed Valhalla izgleda doista impresivno. Svaki krajolik, od snježnih planina Norveške do močvara Engleske, pažljivo je osmišljen i ispunjen detaljima. Svjetlo i sjene dinamički se mijenjaju kroz dane i noći, stvarajući atmosferu koja je uvjerljiva i impresivna. Posebno su impresivni efekti vode, koja se prelijeva i reflektira svjetlost na realističan način, te vegetacija koja se nježno njiše na vjetru.

Karakter modeli su također na visokoj razini, posebno glavni likovi poput Eivora i njegovih saveznika. Detalji na njihovim licima, od bora do tetovaža, izgledaju sjajno. Međutim, neki NPC-jevi i nesrazmjerno manje važni likovi i dalje pate od Ubisoftovog “copy / paste” pristupa, što može smanjiti uvjerljivost svijeta.

Kada je u pitanju izvođenje, s Valhallom nema prevelikih problema – sve lijepo teče i izvodi se u manje-više stabilnih 60 sličica pri 4K rezoluciji. Tek povremeno, možete naletjeti na kratki pad frameratea i probleme s renderiranjem, no to se događa toliko rijetko da je zanemarivo.

Zvuk u Valhalli je jedan od njenih najjačih aspekata. Glazba, koju je skladao Jesper Kyd (poznat po svojim radovima na ranijim Assassin’s Creed naslovima), savršeno prati ton igre. Od epskih orkestralnih dionica tijekom borbi do tihih, melankoličnih tonova dok istražujete puste ravnice, glazba doprinosi emocionalnoj težini igre. Ambijentalni zvukovi su također izvanredni. Šuštanje lišća, cvrkut ptica, udaljeni krici ratnika, sve to doprinosi uvjerljivosti svijeta. Također, borbeni zvukovi, poput zveckanja oružja i udaraca, zadovoljavajući su i dodaju intenzitet borbi.

Gluma u Valhalli je, uglavnom, na visokoj razini. Magnus Bruun, koji daje glas muškoj verziji Eivora, posebno se ističe svojom dubokom, hrapavom izvedbom koja savršeno odgovara liku, a ništa lošija nije ni Cecile Stenspil, koja daje glas ženskoj verziji Eivora.

Sporedni likovi, poput Eivorovog brata Sigurda ili misterioznog Basima,također imaju solidne izvedbe, iako neki NPC-jevi mogu zvučati malo “siromašno” u usporedbi s glavnim likovima. Dijalozi su, uglavnom, dobro napisani, iako ponekad mogu zvučati previše teatralno ili neuvjerljivo.

Kontrole u Valhalli su intuitivne i lako se naviknuti na njih. Pokreti su fluidni, a kombinacije napada u borbi lako se izvode. Međutim, kao i u mnogim open world igrama, kontrole nisu bez mana. Ponekad se Eivor zalijepi za objekte ili ne reagira baš onako kako bi trebao, što može biti frustrirajuće u ključnim trenucima. Na primjer, tijekom stealth sekvenci, Eivor može se zalijepiti za pogrešni zid ili skočiti u smjeru koji niste namjeravali, što može rezultirati nepotrebnim otkrivanjem. Isto vrijedi i za penjanje, koje je često automatsko i može dovesti do neočekivanih situacija.

Iako je Valhalla relativno stabilna igra, ona nije bez tehničkih problema. Primjetni su manji bugovi, poput neprijatelja koji lebde u zraku ili NPC-jeva koji se ponavljaju na istom mjestu. Ubisoft se već bacio na rješavanje većine ovih problema, što pokazuje predanost poboljšanju iskustva igrača. Ipak, neki problemi i dalje postoje, posebno u vezi s umjetnom inteligencijom neprijatelja, koji ponekad mogu biti predvidljivi ili čudno se ponašati.

Uspješan nordijski pohod

Assassin’s Creed Valhalla je ambiciozan naslov koji pokušava spojiti najbolje elemente serijala s novim idejama. Iako ne uspijeva u svakom aspektu, donosi dovoljno inovacija i kvalitete da opravda svoje mjesto u franšizi. Ako ste fan serijala, ovo je igra koju morate isprobati. Ako niste, Valhalla vas možda neće preobratiti, ali će vam pružiti solidnu zabavu na duže vrijeme – možda čak i duže nego što biste očekivali. Na kraju dana, Valhalla je poput vikinške gozbe – bogata, masna, ponekad i previše, ali uglavnom zadovoljavajuća. Samo se pripazite da se ne prejedete.

---

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.