Kada se originalni Aggelos tiho pojavio na tržištu sada već prije više od pola desetljeća, isporučio nam je šarmantan, no razmjerno skroman homage 8-bitnoj eri. Izravno se oslanjajući na estetiku klasika kao što su Wonder Boy i Zelda II: The Adventure of Link, Aggelos je ponudio ugodnu akciju, no njegova skučena struktura i izostanak bilo kakve mape jasno su ocrtavali granice indie produkcije. Danas, gotovo 10 godina kasnije i u eri u kojoj je pixel art postao zadani estetski izbor, a metroidvania žanr doživio potpunu hiperprodukciju na modernim platformama, nastavci imaju nezahvalan zadatak – moraju ponuditi znatno više od obične nostalgije kako ne bi potonuli u moru identičnih naslova.

S nastavkom spomenutog hita, prigodno nazvanom Aggelos 2, razvojni tim WONDERBOY BOBI povukao je hrabar potez. Nije samo kozmetički preskočio generaciju, pomaknuvši se s 8-bitnog izgleda na raskošniji 16-bitni stil nalik ponajboljim naslovima za SNES i SEGA Genesis konzola, već je korjenito preoblikovao filozofiju dizajna. Za razliku od prvog dijela, koji je bio prilično kompaktan i „pravolnijski“, Aggelos 2 je izrastao u masivnu, slojevitu i znatno manje linearnu metroidvaniju. Povezivanjem sustava dvostrukih svjetova i preobražaja likova, nastavak se približio konceptu koji podsjeća na klasike kao što su The Legend of Zelda: A Link to the Past ili neke od Inti Createsove uspješnica, dokazujući da serijal ima ozbiljan potencijal da izraste u dugovječnu franšizu.

Svijet Lumena i njegova tamna sjena

Priča Aggelosa 2 vraća nas u kraljevstvo Lumen čitavih tisuću godina nakon događaja iz prve igre. Nakon sukoba među bogovima, vrhovno božanstvo Balro gubi kontrolu, a domenom ponovno prijeti mračna invazija. Kao pripadnik najvišeg reda anđela, naš protagonist odgovara na poziv u pomoć, no već u uvodnim minutama biva oboren s neba. Padom na zemlju gubi sva svoja božanska svojstva, oružja, pa čak i krila. Taj klasični žanrovski motiv ovdje funkcionira besprijekorno – vraća igrače na same temelje i postavlja jasnu motivaciju za ponovnu izgradnju lika.

Ipak, svatko tko traži duboku dramaturšku slojevitost ili kompleksne dijaloge ovdje će ostati praznih ruku. Narativ u Aggelosu 2 namjerno je sveden na funkcionalni minimum. Dijalozi sa sporednim likovima u jedinom većem naselju kratki su i povremeno banalni, dok je pozadinska mitologija tek u skicama. Svijet se otkriva primarno kroz okoliš, uz kontrast između vedrog Lumena i njegovog paralelnog, “mesnatog” i krvavo-crvenog Dark Realma. Radnja služi isključivo kao okvir koji drži mehaniku na okupu, što za igru ovog tipa nije neki poseban nedostatak. Fokus je beskompromisno stavljen na istraživanje i akciju, a manje na epsku naraciju, što savršeno odgovara atmosferi igara s početka devedesetih.

Anđeo u oklopu, demon u duši

Gameplay u Aggelosu 2 temelji se na konstantnom balansiranju između bliske borbe mačem, dalekometnih projektila iz čarobne narukvice te pravovremenog korištenja magičnh napada. Kontrole reagiraju iznimno responzivno – udarac mačem donosi zadovoljavajući taktilni osjećaj, dok dalekometni napadi omogućuju sigurnije eliminiranje neprijatelja s distance. Manevar lebdenja pomoću krila dostupan je iznenađujuće rano, a pametnim kombiniranjem odskoka od zidova, grappling hooka i spomenutog lebdenja kretanje kroz prostrane biome postaje pravi užitak i jedna od najjačih karika cijele avanture.

Središnji novitet i najveća inovacija nastavka jeste mehanika prebacivanja između anđeoske i demonske forme, povezana s prolaskom kroz portale između dva preklapajuća svijeta. Anđeoski oblik koristi brže ali slabije zamahe mačem, ispaljuje dalekosežnije zrake i troši bočice s napicima za liječenje. Demonski oblik, s druge strane, donosi agresivnije udarce, projektile koji prolaze kroz zidove te bočice napitaka pretvara u privremeno ubrzanje i snagu. Ključna dimenzija ove polaritetske mehanike leži u interakciji s projektilima – anđeo neutralizira svijetle, dok demon presijeca tamno-crvene napade.

Ta mehanika najjače se očituje u izvrsno dizajniranim borbama protiv ukupno 13 boss protivnika, gdje ekran često preplave deseci projektila u stilu bullet-hell naslova. Tu se od igrača traži brza refleksna zamjena formi, čime borbe dobivaju fantastičan ritam. Nažalost, u standardnom istraživanju mape, anđeoska forma ostaje daleko praktičnija i superiornija, pa ćete demonski oblik izvan specifičnih zagonetki i barijera koristiti znatno rjeđe nego što biste očekivali.

Sustav napredovanja izveden je iznimno pametno kroz istraživanje, a ne kroz skupljanje iskustvenih bodova. Snaga lika izravno ovisi o pronađenim posudama za zdravlje i manu, nadogradnjama oklopa te proširenju novčanika za svjetleće orbove. Početni limit od samo 100 orbova brzo postaje prepreka za kupnju skupih predmeta u trgovinama, pa pronalazak nadogradnje novčanika donosi jednako uzbuđenje kao i novi mač. S druge strane, sakupljanje 100 tajanstvenih jaja raštrkanih po mapi predstavlja najslabiju kariku jer nagrade za njihov pronalazak u selu uglavnom se svode na dodatne orbove, što zna djelovati prilično razočaravajuće ako vam je novčanik već pun.

Dodatno, kako avantura odmiče i set sposobnosti raste, raspored kontrola postaje prilično zagušen. Budući da istim gumbom izvodimo različite radnje ovisno o aktivnoj formi (poput spomenutog liječenja kod anđela i ubrzanja kod demona), u kaotičnim situacijama lako dolazi do nenamjernog trošenja dragocjenih resursa. Slično je i s korištenjem magija pri usmjeravanju analogne palice prema gore, što povremeno uzrokuje slučajno aktiviranje uroka umjesto običnog napada.

Magija 16-bitne ere

S vizualne strane, Aggelos 2 je pravi praznik za ljubitelje SNES i SEGA Genesis estetike. Pixel-art je iznimno čist, s detaljnim i izražajnim spriteovima heroja i impresivnim varijetetom neprijatelja, od pigmejskih rakova i ružičastih svinja koje bacaju stijene, do opasnih dinosaura i električnih jegulja. Svijet Lumena pršti živim zelenim, plavim i zlatnim tonovima, dok Mračni Svijet donosi prikladno turobnu, ljubičasto-crvenu paletu. Raskošno osvjetljenje i sjenčenje daju ugodnu dubinu prostranim labirintima.

Glazbena podloga oslanja se na sintetičke 16-bitne tonove koji savršeno prate retro ugođaj, iako se pojedine teme prečesto ponavljaju i rijetko ostaju u dužem pamćenju nakon gašenja konzole. Na PlayStationu 5 igra radi besprijekorno tečno u zakucanih 60 sličica u sekundi, bez ikakvih zamjetnih padova performansi čak i u najzahtjevnijim okršajima. Riječ je o iznimno stabilnom izdanju, premda su se tijekom testiranja uočile rijetke grafičke anomalije poput neprijatelja koji bi se zaglavili u geometriji zidova ili sporadičnih nevidljivih platformi u mračnom svijetu.

Najveći minus prezentacije i dizajna odnosi se na navigaciju i mapu. Iako je svijet masivan i pun tajni, mapa nema mogućnost zumiranja, biomi nisu jasno diferencirani bojama ili nazivima, a fast travel u ranoj fazi igre povezan je samo s rijetkim posebnim točkama. To zna rezultirati povremenim, zamornim lutanjem i uzastopnim vraćanjem na već viđena mjesta kada igrač jednostavno ne zna u kojem se dijelu mape nalazi neistraženi prolaz.

Zaokružena retro avantura s vlastitim karakterom

Aggelos 2 uspješno izbjegava zamku prosječnosti u kojoj završava većina nostalgijom inspiriranih indie projekata. Iako se u mnogim segmentima oslanja na već viđene žanrovske formule i pati od sitnih problema s navigacijom te “pretrpanim” kontrolama, njegova maštovito izvedena mehanika prebacivanja formi, izvrstan osjećaj napredovanja i sjajno dizajnirane boss borbe pružaju vrhunsku zabavu. Aggelos 2 je značajno bolja, ambicioznija i zrelija igra od svog prethodnika i naslov koji s punim pravom nosi epitet moderne 16-bitne klasike.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.