U svijetu videoigara malobrojni su motivi toliko iskorišteni, a istovremeno toliko zahvalni za manipulaciju kao što je ideja „domesticiranog“ horrora. Pretvoriti vlastito obiteljsko ognjište u klaustrofobičnu tamnicu, u prostor čiji su prozori i vrata blokirani iznutra čvrstim slojevima betona i cigle, prokušani je recept koji u igraču odmah budi primarnu tjeskobu. Kada umjesto običnog ključa izlaz zahtijeva seciranje mračnih obiteljskih tajni i rješavanje zamršenih mehanizama, ulazimo na teritorij koji spaja tradicionalnu mistiku escape room iskustava i psihološki triler. Nezavisni španjolski studio Kuraishisama s igrom The Transference upustio se upravo u taj žanrovski eksperiment, stavljajući igrače u kožu protagonista Marcosa.

Ipak, suvremena indie horror scena pretrpana je naslovima koji se oslikavaju na sličnim premisama, često se gubeći u vlastitim ambicijama ili šturoj produkciji. Dok su tek rijetki projekti uspjeli pronaći savršenu ravnotežu između atmosfere i izazova, većina zapne u procjepu između tromih mehanika i neprohodnog dizajna zagonetki, uz neizbježnu primjesu elemenata walking simulatora. The Transference donosi specifičan kulturni identitet oslonjen na španjolsku i andaluzijsku književnost, tradiciju i folklor, no istovremeno se raspada pod teretom nedovoljno upeglanih elemenata.

Mrak obiteljskog naslijeđa

Priča igre započinje krajnje neugodno – nakon rutinskog posjeta svojoj bolesnoj i nijemoj majci, Marcos se vraća kući samo da bi bio mučki udaren s leđa i uvučen u noćnu moru. Budi se u prostoru koji je zapečaćen, ispunjen bizarnim spravama, zagonetkama i zloglasnim Subjektom 13 – bivšim zatvorenikom koji sada slobodno luta kućom.

Temeljni motor igre leži u postupnom otkrivanju mračne prošlosti, izdaja i tajnih istraživanja kroz pronalaženje bilješki, predmeta i zvučnih zapisa. Narativni tempo je u svojoj osnovi korektan, jer svaka riješena zagonetka otvara novi dio kuće i nagrađuje igrača fragmentom mozaika. Ipak, sam lik Marcosa ostavlja prilično slab dojam. Njegov nedostatak osobnosti i povremeno komično „preglumljene“ reakcije u opasnim trenucima više odvraćaju pažnju nego što grade empatiju. Srećom, sporedni likovi poput majke i zlokobnog Samuela funkcioniraju znatno bolje, noseći priču prema intrigantnom raspletu. Cijela avantura traje tek oko dva sata, što je u kontekstu kvalitete sadržaja prilično kratko. Igra se zatvara upravo u trenutku kada se čini da radnja dobiva na pravoj težini, ostavljajući dojam da je materijal „iscurio“ prerano. Iako je atmosfera unutar zidova kuće gusto nabijena tjeskobom, nedostatak dublje karaktrne slojevitosti sprječava narativ da ostvari trajni utjecaj.

Između briljantne logike i frustrirajućeg lutanja

Kada je riječ o igrivosti, The Transference se čvrsto oslanja na tradiciju escape room igara. Igrač provodi većinu vremena istražujući prostorije, sakupljajući predmete i rješavajući zagonetke koje se kreću od jednostavnih kombinacija brojeva do složenih mozgalica. Ono što ovaj naslov izdvaja iz mase jeste oslanjanje na kulturne i književne reference, pa ćete se tako susresti s rješavanjem zadataka inspiriranih andaluzijskom poezijom, zagonetkama s lutkama, pa čak i partijom kartaške igre „sedam i pol“ protiv mehaničkog djelatnika u stilu blackjacka. Ovi trenuci unose osvježenje i daju igri specifičan šarm.

Međutim, dizajn zagonetki pati od povremene neprohodnosti. Dok su neke mozgalice izuzetno pametno konstruirane i donose osjećaj trijumfa, druge se oslanjaju na nejasne tragove. Potraga za sitnim predmetima po mračnim prostorijama često se pretvara u frustrirajuće lutanje jer igra često ne komunicira jasno jeste li uopće prikupili sve potrebne komponente za rješavanje određenog problema.

Kao dodatni sloj napetosti javlja se skrivanje od zloglasnog Subjekta 13, koji nasumično iskače iz mraka i tjera vas u bijeg u najbliži ormar ili kadu. Na papiru, ova stealth komponenta zvuči kao odličan generator adrenalina. Međutim, u praksi, njezina učestalost često prekida ritam rješavanja zagonetki, pretvarajući se u irantnu smetnju budući da hvatanje od strane čudovišta donosi tek povratak na posljednji checkpoint. Srećom, opcije u izborniku omogućuju smanjenje učestalosti ovih susreta, što igračima spašava živce.

Skromna produkcija i zvučne anomalije

Tehnička izvedba igre kreće se u granicama tipičnih indie projekata srednjeg budžeta. Vizualno, dom i kasniji istraživački bunker odišu korektnim detaljima u okolišu, poput zabilješki obješenih na hladnjak ili prigušenog osvjetljenja koje pojačava osjećaj nelagode. Ipak, grafička vjernost je neujednačena, a pojedine teksture i animacije ostavljaju dojam nedovršenosti. Tokom istraživanja zabilježeni su i manji tehnički propusti poput probijanja kroz teksture zidova i vrata u kasnijim stadijima igre, premda oni srećom ne utječu na samo napredovanje.

Zvučna komponenta dijeli istu sudbinu. Atmosferični šumovi, škripanje podova i tutnjava koja najavljuje dolazak opasnosti rade odličan posao u građenju napetosti. S druge strane, engleska glasovna gluma nudi mješovite rezultate, a pojedine linije izgovorene su s pretjeranom ekspresijom koja ozbiljne situacije čini komičnima. Bizarno je, primjera radi, kada Marcos glasno viče dok se pokušava sakriti tri metra od protivnika, što u potpunosti narušava imerziju. Kontrole su jednostavne i responzivne, no sustav interakcije s objektima zna biti trom kada je najpotrebnija hitnost.

Escape room koji možete propustiti

The Transference je proizvod plemenitih namjera i zanimljivih ideja koje su zapele u procjepu između neiskorištenog potencijala i grubih rubova. S jedne strane, autentične kulturne reference, kreativne zagonetke i klaustrofobična atmosfera pružaju solidnu zabavu za ljubitelje escape room formata. S druge strane, frustrirajuće skrivanje, neujednačena težina zagonetki i kratak dvosatni vijek trajanja ne dopuštaju joj da zasja u nekom posebnijem svjetlu. U konačnici, riječ je o solidnom kratkom izletu u žanr koji će najviše cijeniti strpljivi ljubitelji mozgalica. Ostali The Transference mogu slobodno zaobići, jer neće ništa posebno propustiti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Razvijati psihološki horror čija je radnja smještena u napuštenu ili zloglasnu psihijatrijsku ustanovu danas predstavlja hod po izuzetno tankom ledu. Umobolnice su u povijesti gaminga i filma postale univerzalni prečac za izazivanje nelagode. No, dok su naslovi poput prvog Outlasta ili kultnog Silent Hilla 2 uspjeli transformirati bolnice i sanatorije u živi, dislocirani lik koji oslikava raspad ljudskog uma, nebrojeni drugi indie projekti pretvorili su taj isti ambient u zamorni klišej. Psihijatrijski odjel u igrama prečesto je tek spomenik jeftinim šokovima, prljavim pločicama i antagonistima u ludačkim košuljama koji vrište iz sjene.

U takav zasićeni kontekst stupa i FIRE AND ASHES, naslov koji potpisuje razvojni tim ASDstudio, dok izdavačku stranu pokriva Axyos Games. Nastala na temeljima ideja koje na papiru zvuče iznimno primamljivo, konkretno spoju mračne priče iz 1977. godine, klasičnih survival horror mehanika i inovativnog upravljanja glasom putem mikrofona, ova igra nastoji ponuditi osvježenje na indie sceni. Ipak, umjesto da hrabro iskorači rame uz rame naslovima kao što je, recimo, MADiSON, koji su pokazali kako se s manjim budžetom stvara vrhunska strava, FIRE AND ASHES brzo razotkriva vlastitu borbu s naslijeđem žanra, ostajući zatočen u vlastitim nerealiziranim ambicijama.

1977. godina i atmosfera okovana zidovima ludila

Priča igre stavlja vas u ulogu Henryja Graya, čovjeka koji se budi u bujici vlastitih noćnih mora, doslovno usred kade pune krvi unutar mračnog psihijatrijskog odjela. Setting u 1977. godini pruža prikladno turoban okvir u kojem se isprepliću tajni medicinski eksperimenti, poremećeni pacijenti i sjenovita prošlost samog protagonista. Glavno narativno pitanje ne vrti se samo oko toga kako pobjediti nakaze koje lutaju hodnicima, već koliko je sam Henry odgovoran za noćnu moru u kojoj se probudio. Ta granica između vanjskog užasa i psihološkog rastrojstva najjači je narativni adut igre. Otkrivanje tragova i slaganje mozaika o tragediji koja ga je dovela do zatočeništva pruža sasvim solidnu motivaciju za napredovanje.

Nažalost, tematska dubina povremeno pati zbog neujednačenog tempa i oslanjanja na prilično predvidljive žanrovske motive. Naracija se povremeno odvija kroz krajnje zaboravljive, crne ekrane s tekstualnim okvirima koji naglo prekidaju uviđaj i ruše pažljivo građeni ugođaj. Kad smo kod ugođaja, to je segment u kojem FIRE AND ASHES zapravo najviše pokazuje. Tmurni, opresivni hodnici, istrošeni zidovi u prljavo smeđim i žućkastim tonovima te pametno korištenje sjena uspijevaju stvoriti konstantan osjećaj prijetnje i prije nego što se stvarna opasnost pojavi na ekranu. Ipak, priča traje jedva dva sata. Iako izbjegava nepotrebno razvlačenje sadržaja, igra završava upravo u trenutku kada se narativni ulog počinje ozbiljnije raspetljavati, ostavljajući dojam nedovršenog poglavlja.

Drvene kontrole i frustracija mikrofona

Dok istraživanje okoliša i rješavanje razmjerno jednostavnih zagonetki funkcionira kao dobrodošla pauza od stresa, srž mehanike brzo se raspada onog trenutka kada dođe do izravnog kontakta s protivnicima. Svođenje gameplaya na borbu ili bježanje u teoriji zvuči standardno za survival horror, no izvedba je izrazito loša. Odaziv kontrola na PS5 konzoli nosi zamjetnu zadršku, od jednostavnog skupljanja predmeta s podloge pa sve do manevriranja kroz uske prostore.

Borba je bez sumnje najlošiji element čitavog iskustva. Detekcija pogodaka je iznimno neprecizna i nepredvidljiva, što sukobe umjesto napetima čini krajnje zamornima. Situaciju dodatno pogoršava poražavajuće loša umjetna inteligencija protivnika. Nije rijetkost vidjeti kanibale, eksperimentalne nakaze ili podivljale pacijente kako trče prema igraču okrenuti leđima ili se zaglavljuju u geometriji prostora, čime svaka prisutnost straha u sekundi nestaje.

Posebno poglavlje pripada glasovnoj mehanici, koja je najavljivana kao glavni „key seller“ igre. Zamisao da protivnici reagiraju na zvukove iz vašeg stvarnog svijeta putem mikrofona, gdje morate šutjeti dok opasnost prolazi ili vikati kako biste privukli pažnju i stvorili priliku za bijeg, zvuči izvanredno. Postoji čak i specifično oružje koje koristi vaš glas za napad. Međutim, u praksi ne postoji nikakvo stvarno prepoznavanje glasa ili izgovorenih riječi. Igra isključivo mjeri glasnoću ulaznog signala. Kada vas igra stavi pred dijaloški izbor, spontani pokušaj da odgovore izgovorite u mikrofon ostat će bez ikakve reakcije. Ubrzo shvaćate da je mikrofon tek površni trik, a pritisak običnog gumba na DualSense kontroleru pruža identičan, ali znatno pouzdaniji rezultat.

Tehnička neujednačenost

S estetske strane, FIRE AND ASHES pruža šarenu sliku. S jedne strane, art-direkcija uspješno pogađa prljavu, distanciranu estetiku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Rasvjeta u dimnim prostorijama i sjene izgledaju vrlo dobro, stvarajući odgovarajuću vizualnu nelagodu. Također, dizajn čudovišta i unakaženih pacijenata vizualno odgovara turobnom okruženju, dajući igri potresan vizualni identitet.

S druge strane, tehnička izvedba izrazito varira. Pojedine teksture u prostorijama potpuno su lišene detalja, dok su animacije likova i protivnika drvene i neprirodne. Čak ni snaga PlayStation 5 Pro konzole ne može prikriti nedostatak poliranja, od usporenih, nespretnih izbornika do povremenih tehničkih štucanja.

Audio dizajn priča sličnu priču. Zvučni efekti koraka, udaljenog grebanja i neprepoznatljivih uzdaha iz susjednih soba obavljaju izvrstan posao u građenju tenzije bez stalnog oslanjanja na jeftine šokove. No, minimalistička glazbena podloga brzo postaje repetitivna, dok iznenadni, glasni zvučni efekti nakon nekog vremena gube na učinkovitosti i postaju potpuno predvidljivi.

Neiskorišteni potencijal i neispunjena obećanja

FIRE AND ASHES ostaje zapamćen kao naslov čiji je potencijal ostao zarobljen pod teretom vlastitih mehanika. Opresivna atmosfera, solidno osmišljeno vizualno okruženje i intrigantna premisa o narušenom umu Henryja Graya pružaju bljeskove onoga što je ovaj projekt mogao postati uz više vremena i precizniju produkciju. No, izuzetno loša borba i umjetna inteligencija protivnika, neuglađene kontrole i mehanika mikrofona koja se svejedi na jeftin trik, sprječavaju igru da iskorači iz prosjeka. Ljubitelji žanra koji traže kratko, dvosatno iskustvo za jedno poslijepodne možda će pronaći pokoji upečatljiv trenutak straha, ali svi ostali u ovom sanatoriju zateći će tek još jedno nedovršeno obećanje.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Postoji nešto iskonski zadovoljavajuće u dobrom starom konceptu u kojem se dva divovska stvorenja od nekoliko desetaka tisuća tona mlate posred prenaseljenog metropolisa, pretvarajući nebodere u krš, a gradske četvrti u zgarišta. Japanska pop-kultura odavno je usavršila kaiju žanr na filmskom platnu, no igre su kroz protekla desetljeća, unatoč bogatstvu tematike, neobjašnjivo loše prolazile. Osim časnih iznimki poput Atarijevog arkadnog klasika Rampage ili SNK-ovog serijala King of the Monsters, povijest službenih adaptacija najpoznatijeg atomskog čudovišta na svijetu uglavnom je bio popločan katastrofalnim promašajima, od kojih je Bandai Namcova Godzilla iz 2015. godine ostala zapamćena kao školski primjer kako ne treba raditi akcijske igre.

Izuzetka od ovog tmurnog pravila sjećaju se igrači koji su početkom stoljeća posjedovali Nintendo GameCube ili originalni Xbox. Studio Pipeworks Software je 2002. godine, tada pod okriljem Infogramesa/Atarija lansirao igru Godzilla: Destroy All Monsters Melee. U pitanju je bio naslov koji nije pokušavao filozofirati niti oponašati Super Smash Bros., već je inspiraciju pronašao u arkadnom dragulju Power Stone. Ponudio je trodimenzionalnu tabačinu u punoj slobodi kretanja gdje su se do četiri igrača mogla gađati stambenim blokovima i borbenim tenkovima. Unatoč skromnom komercijalnom uspjehu i dva kasnija nastavka koji su sukcesivno degradirali kvalitetu serijala, original je ostao zapamćen kao zlatni standard franšize.

Danas, u 2026. godini, dok se u kinima obilježava službeni Godzilla Day uz premijeru filma Godzilla Minus Zero, Pipeworks Studios, danas pod okriljem korporacije Virtuos, u suradnji s Atarijem vraća ovaj kultni naslov na moderne platforme. U eri kada tržištem dominiraju kompleksne anime arena tabačine poput GigaBasha ili neprikosnoveni naslovi poput serijala Earth Defense Force, koji je svoje ime i estetiku posudio upravo iz filmova o Godzilli, Godzilla: Destroy All Monsters Melee Remastered dolazi kao specifična vremenska kapsula. Ovaj remaster stiže s jednim preciznim ciljem – da podsjeti industriju na doba kada su igre bile nepretenciozne, zabavne i namijenjene kaosu na jednom kauču. No, istovremeno upada u vlastitu zamku pokušavajući se prilagoditi suvremenim mehanikama zadržavanja igrača pred ekranom.

Invazija Vortaaka i gumenasti stil Showa ere

Priča u Godzilla: Destroy All Monsters Melee Remasteredu služi točno onoj svrsi kojoj služi i scenarij u B-filmovima iz druge polovice prošlog stoljeća – kao najniži mogući zajednički nazivnik i opravdanje zašto se dvanaest divovskih stvorenja mlatara po Londonu, Tokiju ili San Franciscu. Nema tu puno filozofije – izvanzemaljska rasa poznata kao Vortaak napada Zemlju, preuzima kontrolu nad planetarnim monstrumima i šalje ih u razaranje ljudske infrastrukture. Igrači biraju jedno čudovište koje je uspjelo slomiti mentalnu kontrolu izvanzemaljaca te kreće u sukcesivno prebijanje ostalih kaijua kako bi u konačnici zaustavio invaziju.

Narativ je u svojoj osnovi izuzetno kratak, trajući jedva četrdesetak minuta po jednom prolasku u klasičnom Adventure modu. Nema ovdje duboke tematske slojevitosti, kompleksnih dijaloga niti dramatičnih preokreta, što je zapravo dobra stvar jer, budimo realni, ne treba nam šekspirijanska drama s „Gođirom“ u glavnoj ulozi. Zanimljivo je, međutim, kako ekipa Pipeworks Softwarea nije pokušala modernizirati roster prema novijim holivudskim Monsterverse filmovima ili projektima poput Shin Godzille. Roster je ostao čvrsto usidren u razdoblje s početka milenija, uz jedinu značajnu izmjenu – umjesto Mechagodzille 2 iz originalne verzije, remaster donosi originalnu Showa-era Mechagodzillu iz 1974. godine te Kiryu verziju. Uz dvije varijante same Godzille (ona iz ’90-ih Heisei ere i Millennium verzija iz 2000.), igračima su na raspolaganju legendarni neprijatelji i saveznici kao što su King Ghidorah, Destoroyah, Gigan, Megalon, Rodan, Anguirus, Mecha-King Ghidorah i Orga. Mothra i Hedorah pojavljuju se u funkciji taktičke podrške i ometanja.

Narativna efikasnost leži u čistoj nostalgiji. Igra ne pokušava skrivati činjenicu da se radi o digitalnoj simulaciji djetinjstva u kojem udarate igračke jednu o drugu. Likovi se ne ponašaju kao anatomski uvjerljiva stvorenja, već dosljedno simuliraju glumce u teškim gumenim odijelima koji gaze po maketama gradova. Iako je osnovna priča u Adventure modu iznimno plitka, njena svrha nikada i nije bila emotivna katarza, već stvaranje okvira za petominutne doze čistog adrenalina i razaranja. Problemi, međutim, nastaju kada igra poveže svoj narativni napredak s novokomponiranim sustavom otključavanja sadržaja.

Čudovišni kaos

U svojoj srži, Godzilla: Destroy All Monsters Melee Remastered je 3D arena tabačina koja balansira na tankoj granici između bjesomučnog stiskanja tipki i prostorne strategije. Osnovna kontrolna šema je iznenađujuće pristupačna – igrač na raspolaganju ima lagani udarac šakom, udarac nogom, snažni napad, hvatanje odnosno bacanje te dalekometni napad koji troši energiju, poput čuvenog atomskog daha. Borbe se odvijaju u prostranim, potpuno destruktivnim arenama gdje okoliš igra jednako važnu ulogu kao i same borilačke sposobnosti likova.

Svaki od dvanaest monstruma posjeduje jedinstvene mehanike koje značajno mijenjaju „osjećaj pod prstima“ prilikom igranja. Gigan je brz, koristi svoje oštrice i posjeduje sposobnost kratke teleportacije kojom može iznenaditi protivnika. Megalon se pomoću svojih svrdlastih ruku može zakopati pod zemlju i izroniti ispod suparnika, dok King Ghidorah i Rodan imaju sposobnost letenja što ih čini teškim metama za klasične udarce s tla. Anguirus posjeduje parirajući blok gdje se okreće leđima pri čemu protivnik udara u njegove bodlje i ostaje nakratko omamljen u komičnoj animaciji bolne ekspresije.

Mehanički gledano, borba je namjerno spora i inercijska. Čudovišta djeluju teško, udarci imaju masivan vizualni i zvučni odjek, a bacanje protivnika kroz tri stambena bloka rezultira spektakularnim urušavanjem struktura. Pored fizičkih obračuna, mapama kruže izvanzemaljski leteći tanjuri koji ispuštaju razne bonuse, od obnove zdravlja i energije, pa sve do Rage bonusa koji omogućuje izvođenje razornih specijalnih napada ili Atari ikone koja priziva zračni napad Mothre. Interakcija s okolinom ide do te mjere da igrači mogu podizati tenkove, vojne helikoptere, pa čak i čitave nebodere te ih bacati na protivnike. Sustav hvatanja zgrada koristi vizualne indikatore gdje plava kontura označava mogućnost hvatanja, koja potom prelazi u crvenu kada se nađete u točnoj aktivacijskoj točki. To zna biti izuzetno neprecizno u žaru borbe jer i najmanji pomak od četvrtine inča prekida akciju i izaziva frustraciju.

Čitav gameplay sustav strukturiran je kroz nekoliko osnovnih načina igranja, uključujući klasični Adventure mod, Destruction mod za čisto razaranje i Survival mod za testiranje izdržljivosti. Međutim, pravi i najjači udarac na doživljaj igranja dolazi od strane samog developera koji je potpuno promašio koncept otključavanja sadržaja. U originalu iz 2002. godine, novi likovi otključavali smo jednostavnim prelaženjem Adventure moda. U remasteru iz 2026. godine, Pipeworks Software je implementirao agresivan, zamoran i naporan sustav napredovanja nalik live service naslovima. Na početku su otključana svega četiri čudovišta –  Godzilla 1990, Gigan, Megalon i Anguirus. Da biste otključali ostale, poput Rodana ili Destoroyaha, morat ćete provesti sate i sate u jednoličnom grindanju. Igrač najprije mora ispuniti određene zadatke iz kategorije Rumors, poput ostvarivanja dvanaest pobjeda s Megalonom, čime se tek otključava odgovarajući Research Project. Nakon toga slijedi mukotrpno prikupljanje tisuća XP i Research bodova kroz igranje mečeva kako biste konačno otključali željeni lik ili mapu. Da stvar bude gora, napredniji modovi poput Adventure Gauntlet okršaja dva na jedan i ekstremno teškog Adventure Challengea zaključani su iza individualnog levela pojedinog čudovišta.

Srećom, postoji spas za lokalno igranje s prijateljima. Naime, u opcijama postavki nalazi se skriveni Tournament Mode. Kada ga uključite, igra trenutno otključava sve likove i mape za lokalne borbe, ali u potpunosti gasi prikupljanje XP-a i onemogućuje online modove. To je bizarna i nigdje objašnjena kompenzacija za sustav koji izravno sabotira vlastiti koncept brze i pristupačne zabave.

Unreal Engine 5 i retro štimung

S tehničke strane, Pipeworks Studios nije išao linijom manjeg otpora. Umjesto jednostavnog podizanja rezolucije starog i starog pokretača, Godzilla: Destroy All Monsters Melee Remastered u potpunosti je ponovno izgrađen u Unreal Engineu 5. Rezultat je vizualno atraktivno ostvarenje koje uspijeva zadržati dušu originala, a istovremeno izgleda kao moderan naslov iz 2026. godine. Modeli čudovišta izgledaju fantastično, a detalji na koži, oklopima i bodljama daju im izgled digitalnih kolekcionarskih figura ili 3D diorama. Osvjetljenje je znatno unaprijeđeno, eksplozije, zrake atomskog daha i laserski napadi ugodno se reflektiraju o staklene fasade nebodera, dok gradovi djeluju življe zahvaljujući automobilima koji prometuju ulicama prije nego što nastupi kaos.

Zvučni dizajn zaslužuje sve pohvale. Originalni, licencirani krikovi Godzille, King Ghidoraha i ostalih stvorenja preneseni su s maksimalnom vjernošću i udarnom snagom. Igračima je čak ponuđena i posebna kombinacija tipki za rikanje po želji, što dodaje fantastičnu dozu teatralnosti u lokalnim mečevima. Pored toga, tu je i G-Force Lab, izvanredan bonus kutak s arhivskim proizvodnim fotografijama kompanije Toho, originalnim uvodnim animacijama i povijesnim materijalima koji će razgaliti srce svakog ljubitelja serijala.

Međutim, tehnička slika nije bez ozbiljnih mrlja, a one se prije svega odnose na kontrole, odziv i opću stabilnost izvedbe. Iz neobjašnjivog razloga, remaster ne nudi mogućnost promjene rasporeda kontrola, pa osnovna postavka gdje je skok smješten na desni trigger djeluje izuzetno zastarjelo i neprirodno za današnje standarde borilačkih igara. Same kontrole uvelike zadržavaju duh i stil iz 2002. godine, što rezultira primjetnim kašnjenjem ulaznih naredbi i spornijim odzivom pri povezivanju udaraca u comboe. Često se događa da lik ne izvede blokadu ili udarac na vrijeme, što u okršajima s računalno upravljanim protivnicima koji besramno blokiraju sve napade dovodi do velike frustracije. Fizikalni model je također ostao izuzetno jednostavan, pa napadi često vizualno samo okrznu protivnika ili djeluju kao da promašuju, a fizikalni pokretač svejedno pošalje čudovište u nekontrolirani let preko cijele mape. Na kraju, iako je online multiplayer napokon prisutan, mrežne borbe neshvatljivo su ograničene na svega dva igrača, za razliku od lokalnog načina koji podržava do četiri igrača na jednoj konzoli.

Nesavršen, ali dostojanstven povratak kralja čudovišta

Godzilla: Destroy All Monsters Melee Remastered je fascinantan hibrid čiste zabave i loših dizajnerskih odluka modernog doba. S jedne strane, u pitanju je vizualno predivna, zvučno autentična i nevjerojatno zabavna posveta zlatnom dobu kaiju kinematografije. Kada na kauč posjednete tri prijatelja, uključite skriveni Tournament Mode i krenete se međusobno gađati neboderima dok oko vas leti Mothra, igra pruža osjećaj čiste, dječje radosti kakvu rijetko koja moderna tabačina može replicirati.

S druge strane, nepotrebno opterećivanje single player komponente grindom i agresivnim sustavom otključavanja likova i mapa, zajedno s krutim kontrolama i izostankom prilagodbe tipki, sprječava ovaj remaster da ostvari svoj puni potencijal. Ukoliko ste spremni zaobići ove prepreke i tražite savršen naslov za neobavezna večernja druženja uz ekran, King of the Monsters se vratio na svoj tron – makar na njemu sjedio u malo pretijesnim cipelama.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Nekada je filozofija akcijskih platformera bila osvježavajuće jednostavna. Igre nas desetljećima zatrpavaju kompleksnim narativnim opravdanjima za nasilje – kraljevstva se moraju spasiti, drevni bogovi poraziti, trauma procesuirati kroz moralne izbore. S druge strane, imamo simpatične likove iz serijala Joe & Mac koji, bez puno moralnih dilema i prenemaganja, pogledaju dinosaura i zaključe da ga je sasvim u redu udariti toljagom po glavi jer, eto tako se valjda osvaja djevojka. Eh, ta dobra stara vremena i jednostavnost koje više gotovo da nema…

Nastala u radionici japanskog studija Data East početkom devedesetih s jasnim ciljem osvajanja zapadnog tržišta, ova prapovijesna saga o dva toljagom naoružana pećinska heroja ostavila je svojevremeno neizbrisiv trag na arkadama i 16-bitnim kućnim konzolama, a sada je vrijeme da vidimo kako se ovaj dvojac snalazi na modernim platformama.

U današnje vrijeme, gdje se retro kolekcije često svode na suhoparno pakiranje ROM-ova s minimalnim ili gotovo nikakvim trudom, Joe & Mac Retro Collection stiže u specifičnom trenutku. Dok se moderna industrija bori s identitetom i očuvanjem vlastite povijesti, ova zbirka nas vraća u eru kada se evolucija žanra odvijala iznimno brzo. Cjelokupan sadržaj ove kolekcije obuhvaća tri originalna Super Nintendo naslova objavljena u prvoj polovici devedesetih godina, koji igrača vode na evolucijski put od klasičnog arkadnog kaosa prve igre Joe & Mac: Caveman Ninja iz 1991. godine, preko eksperimentalnog spin-offa Congo’s Caper iz 1992. godine, pa sve do hita Joe & Mac 2: Lost in the Tropics iz 1994. godine, zrelog konzolaškog naslova sa lite RPG elementima.

No, već u samom startu nužno je postaviti kritičku distancu prema pitanju prezervacije. Izostanak originalne arkadne verzije prvog dijela (koja je tehnički i vizualno bila superiornija od SNES porta), arkadnog dragulja Joe & Mac Returns, kao i verzija za SEGA Genesis, NES, Game Boy ili Amigu, sprječava ovaj paket da postane apsolutno definitivna arhivska antologija kakvu bi jedan ovakav serijal zaslužio. Ipak, ono što se nalazi u ovom paketu pruža fascinantan uvid u to koliko je Data East često mijenjao koncept i viziju o tome što bi pećinski čovjek s toljagom zapravo trebao raditi na ekranu.

Tri lica prapovijesti

Staviti ove tri igre u pogon jednu za drugom znači svjedočiti neobičnom razvoju dizajnerske misli u razmaku od svega nekoliko godina. Prvi naslov u paketu, Joe & Mac: Caveman Ninja, objavljen na SNES-u 1991. godine kao jedan od naslova iz rane faze konzole, ima tipični arkadni DNK. Priča je bazična koliko god to može biti – protivničko pleme pećinskih ljudi otima žene iz vašeg sela, a Joe (i Mac, ukoliko igrate u dvoje) kreće u spašavanje. Igra je direktna, brza i šarena, no njeno trajanje od jedva pola sata do četrdeset minuta začinjeno je s bezobzirnom težinom namijenjenom izvlačenju kovanica. Premda je SNES verzija dobila mapu svijeta u stilu Super Mario Worlda i nekoliko dodatnih nivoa kako bi opravdala kupovinu u trgovini, njen ritam ostaje neoprostiv.

Zatim nastupa Congo’s Caper, u Japanu objavljen kao Joe & Mac 2, koji donosi potpunu promjenu pravca. U ovom naslovu uopće nema Joea ni Maca. Glavni junak je Congo, čovjek-majmun koji nastoji spasiti svoju djevojku od demonoidnih stvorenja. Igra djeluje kao da je prošetala kroz nekoliko različitih razvojnih timova devedesetih – u jednom trenutku podsjeća na Super Mario, u drugom na Mega Man ili ranije radove iz Donkey Kong Country ere. S dužim i raznolikijim nivoima koji traju jedva dvije minute, Congo’s Caper je strukturalno otvoreniji, dajući vam mogućnost odabira redoslijeda svjetova nakon uvodnog dijela. Spomenuti naslov donosi dozu čudnjikavog šarma, no izostanak kooperativnog načina igranja i neujednačen ton čine ga najneobičnijim eksponatom u ovoj kolekciji.

Konačno, Joe & Mac 2: Lost in the Tropics (u Europi poznat i kao Joe & Mac 3 zbog uvrštavanja Conga u brojanje) predstavlja zrelu fazu serijala. Objavljen pri kraju životnog ciklusa SNES-a (1994/1995.), ovaj naslov potpuno napušta arkadni koncept i prihvaća pravi konzolaški dizajn. Zaplet više nije spašavanje otetih pećinskih žena, već potraga za sedam ukradenih dragulja i krunom koju je otuđio rivalski pećinski čovjek Gork. Sa slobodnim kretanjem po mapi svijeta, nelinearnim napredovanjem, selima u kojima kupujete hranu, predmete i nadogradnje kuća te mogućnošću udvaranja lokalnim pećinskim damama dajući im darove, Lost in the Tropics pruža cjelovito i najzaokruženije iskustvo koje traje nešto više od sat vremena, ali nudi daleko bolji osjećaj napretka.

Odziv kontrola, toljage i mehanika spasonosnog premotavanja

Kada je u pitanju gameplay, Joe & Mac Retro Collection nudi zanimljivu studiju o tome kako se osjećaj kretanja i borbe mijenjao kroz generaciju konzola. U prvom naslovu, kretanje i skakanje znaju djelovati prilično lebdeće i ukočeno, dok su brzopotezne pogreške i visoka težina izravna posljedica arkadnih korijena. Hitboxovi oružja, od bazične toljage i čekića pa do projektila poput kostiju, kamenih kotača i vatrenih kugli, često su neobični i zahtijevaju privikavanje. Igrač provodi svaku minutu izbjegavajući brze protivnike koji se iznenadna pojavljuju i leteće projektile koji lete naokolo dok balansira na platformama. Kooperativni mod u dva igrača je kaotičan i zabavan, posebno jer postavka Super Game omogućuje međusobno udaranje, što stvara dodatne komične situacije u igri.

Congo’s Caper potpuno mijenja dinamiku uvođenjem sustava evolucije i znatno bržeg kretanja uz mogućnost skokova iz trka. Congo na startu ima ljudski oblik, no ako primi udarac, (evolucijski) „regresira“ u majmuna sa smanjenim dometom. Skupljanjem crvenih rubina vraća se u formu pećinskog dječaka, dok skupljanje tri rubina aktivira Super Congo mod – svjetlucavo stanje u kojem trči brže, skače više i podnosi više štete. Uz to, skupljanje 100 kristala pokreće slot mašinu koji može nagraditi igrača dodatnim životima. No, unatoč bržem kretanju, kontrola nad Congom zna biti neprecizna, a borbe s brzim bossevima često izazivaju frustraciju jer lik nema dovoljno brze reflekse za njihove napadačke obrasce.

S druge strane, Lost in the Tropics dovodi mehaničku petlju do savršenstva 16-bitne ere. Likovi imaju ugodnu težinu i preciznost pri skoku, kontrole su znatno responzivnije i ispoliranije, a fizika mase daje pravi osjećaj udaraca. Eliminiran je stres ograničenih života i nastavaka (zahvaljujući sustavu lozinki i pamćenja pozicija), a dodana je i raznolikost kroz dionice vožnje u rudarskim kolicima ili letenja na pterodaktilima, kao i mogućnost jahanja prijateljski nastrojenih dinosaura.

Kao ključni gameplay novitet moderne kolekcije ističe se funkcija premotavanja i spremanja pozicije. Za svakog tko nema vremena rekreirati surovost dizajna iz 1991. godine, gumb za premotavanje postaje najbolji prijatelj. Promašili ste platformu? Premotajte pet sekundi natrag. Ušetali ste u napad gigantskog T-Rexa? Jednostavno pretvorite tu pogrešku u ružan san. Iako puristi mogu potpuno ignorirati ovu opciju, njena prisutnost značajno smanjuje frustraciju i čini ove naslove iznimno pristupačnima modernoj publici i mlađim generacijama. Tu je i Boss Rush mod za sve tri igre, koji stavlja vaše vještine na kušnju u borbi protiv svih bosseva zaredom, što dodaje sat ili dva kvalitetne zabave za preživljavanje.

Šarm 16-bitnih piksela i virtualni unboxing

Na polju tehničke izvedbe i estetike, trilogija pokazuje fascinantan skok u crtačkom i animacijskom smislu. Likovi su iznimno ekspresivni, no pravi dragulj prezentacije jesu sami dinosauri. Umjesto težnje ka realizmu, dizajneri iz Data Easta stvorili su ogromna, šarena i krupna stvorenja s predimenzioniranim očima i čeljustima te karikaturalnim reakcijama na udarce toljagom. Prijelaz s rane faze SNES-a na kasniju jasno se vidi u Lost in the Tropics, gdje su pozadine znatno bogatije, a paralaksno skrolanje i animacije znatno upeglaniji.

Audio komponenta vjerno prenosi zvučni čip SNES konzole. Glazbene teme su iznimno vesele, poletne i lako pamtljive, iako njihove kratke petlje mogu postati repetitivne tijekom dužih sesija. Zvučni efekti u prvom dijelu znaju zvučati blago prigušeno i mutno, no zbirka ne mijenja izvorni kod ROM-ova – čak su i originalne Nintendo obavijesti o autorskim pravima na uvodnim ekranima ostale potpuno netaknute.

Red Art Studios je tehničku prezentaciju samog sučelja odradio sa zavidnom razinom ljubavi. Igračima su na raspolaganju bogate opcije prilagodbe ekrana koje uključuju sedam tematskih rubnih okvira, decentan CRT filtar koji vjerno rekreira izgled starih televizora s katodnom cijevi bez nepotrebnog zamračenja slike, te detaljnu promjenu omjera stranica i oštrine piksela.

Posebna pohvala ide modulu za virtualni unboxing. Unutar arhivske galerije možete doslovno otvoriti 3D modele kutija igara iz sve tri regije (Japan, Sjeverna Amerika i Europa), rotirati kertridže iz svih kutova te prelistavati kompletno skenirane originalne priručnike s animiranim stranicama. U vrijeme kada su fizička izdanja svedena na goli komad plastike bez ikakvih dodataka, ovaj arhivski segment, po kojima je Red Arts Games inače poznat, donosi opipljiv val nostalgije. Kolekciju zaokružuju glazbeni plejer sa svim skladbama i galerija s konceptualnim crtežima i skicama, iako bi bogatija povijesna dokumentacija s intervjuima developera pružila još dublji uvid.

Uspješno sačuvano naslijeđe pećinskih junaka

Joe & Mac Retro Collection predstavlja vrlo dobro složen i iskren spomenik jednoj specifičnoj eri 16-bitnog platformiranja. Iako izostanak arkadnih i Genesis verzija sprječava zbirku da postane apsolutno sveobuhvatna kolekcija serijala, njena vrijednost leži u nečemu drugom. Ona pruža fascinantan uvid u eksperimentiranje i brzu evoluciju razvojnog tima Data East – od brutalnog arkadnog stresa, preko „simijanskih“ eksperimenata, pa sve do ispoliranog konzolaškog bisera.

Zahvaljujući modernim dodacima poput funkcije premotavanja, ova zbirka uspješno premošćuje jaz između surovog retro dizajna devedesetih i pristupačnosti modernog doba. Pećinski ljudi i njihove toljage možda nisu osvojili svijet na način na koji su to učinili drugi žanrovski rivali, no njihove avanture i dalje posjeduju dovoljnu količinu iskrenog, karikaturalnog šarma da opravdaju još jedan povratak u kameno doba.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Nakon dva izuzetno uspješna, ultra brza akcijska naslova iz serijala Ghostrunner, čija se mehanika oslanjala na parkour, milisekundnu preciznost i instantnu smrt od jednog udarca, studio One More Level odlučio je odbaciti provjerenu neon cyberpunk formulu. Umjesto linije manjeg otpora i zicera u obliku Ghostrunnera 3, ovi poljski kreativci izabrali su ulazak u krcatu, ali neizmjerno zahtjevnu arenu soulslike žanra.

Još od 2011. godine, kada je Dark Souls redefinirao mehanička pravila i dizajn moderne borbe prsa u prsa, tržište je zapljusnuto valom imitatora. Većina njih ostala je zarobljena u zamci perspektive trećeg lica, mračne fantastike i površnog preslikavanja FromSoftwareove metodologije, pri čemu su samo rijetki, poput serijala Nioh, Lies of P ili Remnant, uspjeli u određenoj mjeri nametnuti vlastiti autentični identitet. One More Level u tu formulu ulazi s jasnom ambicijom – prenijeti pedantnu, brutalnu i metodičnu borbu u perspektivu prvog lica, spajajući prepoznatljivi gameplay zamah svojih prethodnih igara s opresivnim atmosferičnim dizajnom. Rezultat svega navedenog dobili smo u igri Valor Mortis, naslovu koji istovremeno funkcionira kao smjeli eksperiment i kao prijeko potreban svježi dah u žanru koji se sve češće bori s vlastitom monotonijom.

Karabin, okultizam i Napoleon

Smiješten u alternativnu 1820. godinu, pet godina nakon povijesne bitke kod Waterlooa, Valor Mortis gradi svoj narativni svijet na premisi u kojoj je Napoleon Bonaparte ostvario konačnu pobjedu. No, cijena te pobjede bila je stravična. Suočen s porazom, francuski imperator pribjegao je mračnim, okultnim silama i misterioznoj supstanci zvanoj Crimson Plague, odnosno Nephtoglobin, koja inficira tlo Europe, a ubijene vojnike vraća u život kao groteskna, mutirana stvorenja. Stoga, legendarna fraza da su vojnici Velike armije toliko odani Napoleonu da bi za njega “umrli dvaput” ovdje dobiva svoje najdoslovnije i najjezivije tumačenje.

Igrač preuzima ulogu Williama Dowsetta, britanskog oficira sa složenim statusom unutar Unutarnje legije, koji se budi na krvlju natopljenom bojištu među hrpama leševa svojih suboraca. Lišen sjećanja, ali obdaren nadnaravnim moćima koje mu pruža sama infekcija, William kreće u potragu za preživjelima i uzrocima kletve, dok mu u glavi neprestano odjekuje imperatorski glas samog Napoleona. Za razliku od tipičnog FromSoftwareovog narativnog pristupa koji priču mrvi u zagonetne opise predmeta i kriptične monologe, Valor Mortis nudi znatno direktniji i linearniji naracijski stil. Dijalozi s ključnim likovima, poput zapovjednice pokreta otpora The Shrike ili zagonetnog saveznika Lucjana Skawinskog, izvode se otvoreno, dok bilješke i journal dodatno produbljuju povijesni i tjelesni užas ovog svijeta.

Glumačka postava zaslužuje posebnu pohvalu. Francuski filmski velikan Vincent Cassel pruža izvanredno autoritativnu i zastrašujuću izvedbu u ulozi Napoleona, dok Jennifer English briljira kao The Shrike. Ipak, imerziju povremeno narušava nekonzistentna glasovna izvedba, gdje pojedini francuski vojnici govore s naglašenim britanskim akcentom bez jasnog narativnog opravdanja. Narativno, igra briljira u prvim poglavljima postavljajući intrigantna pitanja o prirodi rata i dehumanizaciji vojnika, no pri samom kraju gubi zamah. Treći akt naglo ubrzava, ostavljajući određene narativne niti nerazjašnjenima i svedenima na najavu potvrđenog DLC-a, dok kratke stealth sekvence pri kraju nepotrebno oduzimaju igraču uloženi osjećaj moći.

U pogledu strukture, Valor Mortis donosi poluotvoreni svijet podijeljen u prostrane, međusobno povezane biome – od blatnjavih rovova i napuštenih sela, preko potopljenih gradova, rudnika i univerziteta, pa sve do tmurnih pećina i utvrda. Svaki biom odiše suptilnim Metroidvania štimungom. Naime, rrano u igri igrač dobiva Transmutaciju, vatrenu moć iz lijeve ruke nalik plasmidima iz BioShocka, koja služi i za borbu i za spaljivanje organskih prepreka kako biste otvorili prečice ili došli do tajnih škrinja. Sistem brzog putovanja preko peščanih svetiljki i labirintski dizajn nivoa koji se stalno savijaju sami nad sobom čine istraživanje izuzetno nagrađujućim, unatoč tome što igra namjerno izbjegava posjedovanje minijaturne ili pregledne mape. Kampanja traje oko 20 sati, što predstavlja idealnu mjeru koja sprečava da igra postane zamorna, iako skromnija ponuda opreme i izostanak klasičnog loota mogu razočarati igrače koji očekuju stotine različitih oklopa i mačeva.

Balet čelika, baruta i pare

Mehanička petlja borbe u Valor Mortisu predstavlja intrigantan hibrid metodične soulslike opreznosti i izražajne akcije preuzete iz Ghostrunnera. U praksi, igrač u desnoj ruci drži primarno hladno oružje poput standardne sablje ili brze florete ili rapira, dok je lijeva ruka rezervirana za vatrena oružja – pištolje, muskete, sačmarice i transmutacijske moći. Svaki zamah, blok, pariranje i izbjegavanje troši izdržljivost. Mehanika borbe izbliza izuzetno je fluidna i taktilna i pruža različit pristup – primjerice, sablja nudi šire zamahe koji mogu zakačiti više protivnika odjednom, dok rapir zahtijeva precizne ubode koji nemaju opciju klasičnog blokiranja, ali zato dramatično ubrzavaju lomljenje protivničkog stava.

Sistem obrane donosi pametno osmišljen rizik. Klasično blokiranje mačem ne neutralizira štetu u potpunosti, već igraču oduzima dio zdravlja koji ostaje prikazan u tamnocrvenoj boji na traci. U stilu Bloodbornea, taj dio zdravlja moguće je u potpunosti povratiti ukoliko odmah izvedete uspješan protunapad. S druge strane, pariranje zahtijeva izuzetno precizan tajming – onaj trenutak neposredno prije nego što protivnički napad započne, a nagrada za to je zvučni efekt koji protivnika privremeno omamljuje i otvara za brutalni, egzekucijski kritični udarac. Vatreno oružje ne služi kao primarni izvor štete zbog ograničene municije, već kao alat za prekidanje neprijateljskih napada i pogađanje nasumično raspoređenih, crvenih „čirastih“ točaka na tijelima protivnika, što u kombinaciji s lebdećim ciljanjem u zraku stvara spektakularne, taktičke trenutke.

Jedinstven doprinos tima One More Level ogleda se u integraciji parkoura u sam borbeni sistem i istraživanje. William ubrzo otključava mogućnosti trčanja po zidovima, hvatanja kukom za određene tačke i ljuljanja na granama ili šipkama. Nivoi su vertikalno bogati, omogućavajući igraču da se munjevito pozicionira, izbjegne strijelce na krovovima ili izvede silovite napade iz zraka. Rano u igri, parkour zna djelovati pomalo kruto i kontekstualno, no kako napredujete, nivoi počinju podsjećati na kompleksne poligone u kojima se dinamično izmjenjuju platformiranje i borba.

Međutim, tranzicija soulslike žanra u perspektivu prvog lica donosi i ozbiljne mehaničke izazove. Najveći problem s kojim se igrač susreće jeste drastično smanjena prostorna svijest. U žanru u kojem je pozicioniranje od presudnog značaja, “tunelski vid” u prvom licu često dovodi do situacija u kojima uzmičete unatrag i zapinjete za nevidljivu geometriju okoliša ili padate u provaliju. Dok su dvoboji „jedan na jedan“ apsolutni užitak, borbe u uskim prostorima i pećinama protiv više agresivnih protivnika znaju postati izvor ozbiljne frustracije. Dodatno, lock on sistem ume biti nepreprecizan kada vas okruži grupa neprijatelja, što opet može izazvati nove glavobolje.

Raznolikost običnih protivnika doživljava vrhunac u prvoj polovici igre. Od seljaka s vilama, preko brznih mačevalaca i elitnih legiona s dvoručnim mačevima, pa sve do stvorenja čije su se glave rascijepile u pseće čeljusti u stilu body horror klasika Johna Carpentera. Sredinom igre, varijacija protivnika naglo opada – tim počinje koristiti reciklirane verzije i “reskinove” već viđenih neprijatelja, što donekle umanjuje uzbuđenje borbi. Boss borbe pružaju vrhunski vizualni spektakl i mehanički test, od stravičnog prvog bossa koji predstavlja spojenog generala s cijelim bataljunom ubijenih vojnika, preko mistične Sfinge, pa sve do zaposjednute, gigantske vjetrenjače čija druga faza zahtijeva kombinaciju pucanja u elise i brzinskog parkoura. Ipak, krivulja težine bosseva je neobično balansirana – prvi boss djeluje kao brutalan „skill check“ za koji igrač na samom početku nema dovoljno alata, dok mnogi kasniji bossevi padaju iz svega nekoliko pokušaja.

Sistem napredovanja napušta klasične Souls atribute i uvodi razgranati Skill Tree. Za resurse skupljene od palih neprijatelja, takozvane Katalizatore, kupujete pasivne i aktivne perkove (veći zdravstveni kapacitet, jače pariranje, usporenje vremena pri ciljanju iz zraka). Dodatni sloj prilagođavanja pružaju ćilibari, specijalni komadi opreme koji daju konkretne bonuse poput bržeg liječenja ili brže regeneracije Nephtoglobina. Iako sistem omogućava besplatno resetiranje poena i promjenu stilova igre, kasniji nivoi zahtijevaju ogromne količine Katalizatora, usmjeravajući igrača na zamorno skupljanje poena i nepopularni grind, što je mehanički potez koji djeluje suvišno u ovako linearnom naslovu.

U konačnici, možemo reći da borbeni sistem igre pruža iznimno nagrađujuće i visceralno iskustvo koje uspješno spaja raznolike žanrovske elemente, unatoč povremenim problemima s kamerom i varijacijom neprijatelja.

Ljepota je u truleži

Pogonjena Unreal Engineom 5, igra donosi nevjerovatno upečatljiv vizualni stil koji spaja eleganciju XIX stoljeća s uznemirujućim body horrorom. Prirodni pejzaži, polja lavande, pastoralne šume, snijegom prekriveni planinski vrhovi i starinske francuske arhitekture, stoje u stravičnom kontrastu s gorućim zgradama, blatnjavim rovovima i deformiranim nemrtvim masama. Dizajn likova i neprijatelja odiše izuzetnom kreativnošću, a detalji poput sačuvanih oficirskih kapa i naboranih uniformi na izobličenim masama mesa stvaraju jedinstvenu i tjeskobnu atmosferu.

Kada su u pitanju performanse, One More Level je odradio vrlo dobar posao. Prilično stabilan framerate omogućuje da borba i parkour teku iznimno glatko, što je ključno za naslov koji zahtijeva brze reflekse. Učitavanja nakon smrti su gotovo trenutna, čime se frustracija ponavljanja dionica svodi na minimum. Stuttering i povremeni pad frameratea koji su bili prisutni kod launch verzije igre, drastično su smanjeni zakrpama, mada su u kasnijim, tehnički kompleksnijim zonama još uvijek prisutni povremeni sitni bugovi, poput zapinjanja u geometriji nivoa ili nepreciznih detekcija udaraca kod pojedinih zamaha neprijatelja.

Audio dizajn jednako je impresivan i zaslužan za duboku imerziju. Zvuci borbe, metalno zveckanje sablji, prodorni odjek karabina i hukanje i prštanje čarolija posjeduju izuzetnu težinu. Zvučna podloga izvan borbe balansira između opuštajućih tonova prirode i tjeskobnih, tmurnih ambijentalnih šumova koji drže igrača na stalnom oprezu. Kontrole na DualSense kontroleru pružaju dobar odziv i taktilni osjećaj, pri čemu je raspored tipki (posebno za pariranje i izbjegavanje) iznimno prirodan i udoban.

Iako grafički ne pomiče granice tehničkih mogućnosti nove generacije u pogledu kompleksnih svjetlosnih efekata, cjelokupna vizualna i zvučna prezentacija Valor Mortisa tvori fascinantnu i estetski zaokruženu cjelinu, čineći prezentacijski dio igre jednim od njenih glavnih aduta.

Odvažan korak koji utire novi put

Kada sve zbrojimo i oduzemo, Valor Mortis je hrabar, impresivan i u mnogim aspektima izvanredan projekt koji potvrđuje da poljski studio One More Level posjeduje i autorsku zrelost i tehničku sposobnost za izlazak iz vlastite zone komfora. Spajanjem dinamičnog parkoura i perspektive prvog lica s rigoroznim temeljima soulslike žanra i jedinstvenim, napoleonskim body horror okruženjem, stvorili su naslov koji se jasno izdvaja iz mase Souls klonova.

Iako igra pati od prepoznatljivih dečijih bolesti, poput povremeno frustrirajućeg prostornog sljepila u uskim prostorima, pada varijacije neprijatelja u drugoj polovici i znatno slabije razrađenog trećeg akta priče, njene mehaničke vrline, fantastičan osjećaj mačevanja i neponovljiva atmosfera daleko nadmašuju navedene nedostatke. Uz pristupačnu cijenu u odnosu na standardne AAA naslove, Valor Mortis nije samo uspješan eksperiment, već i izuzetno zabavno i izazovno ostvarenje koje postavlja čvrste temelje za potencijalni, još bolji nastavak.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Dok se visokobudžetne produkcije uglavnom oslanjaju na provjerene formule, sigurnost otvorenog svijeta i predvidljive mehaničke okvire, indie scena ostaje posljednji bastion osvježavajućeg rizika. Kada se studio RibCage Games pojavio s idejom o hibridu akcijskog roguelitea i ritmičke igre, s papira je zračila energija rijetko viđena u debitantskim ostvarenjima. U svijetu u kojem su naslovi poput Hi-Fi Rusha pokazali da se ritam i adrenalin mogu spojiti bez traume, Alpha Nomos nastupa s vlastitom, specifičnom vizijom – mračnijom, izoliranijom i uštogljenijom, smještenom u ruševine napuštenog svijeta.

U pitanju je naslov koji odmah privlači pažnju onih koji traže alternativu ispraznom “button-mashing” pristupu. Ipak, ambicija je ovdje veća od samog platna na kojem je oslikana, pa se pod slojem kreativnog sjaja kriju pukotine koje zaslužuju strogu, ali pravednu kritičku mjeru.

Lutka bez niti i plesna avantura

Priča u igri ne gubi vrijeme na suvišne ekspozicije, već vas odmah baca u središte nepoznatog. Preuzimate ulogu Cello, neobične klaunaste lutke koja se budi u uništenom, zlokobnom svijetu bez jasnih sjećanja na prošlost. Uz bok joj stoji tek par odbačenih, duginim bojama obojenih sječiva u obliku ksilofona, poznatih kao Xyloblades, dok je pred njom misija pronalaska nestalih prijatelja i otkrivanja sile poznate pod nazivom Alpha Nomos.

Narativ se oslanja na atmosferu osamljenosti i melankolije, izbjegavajući grandiozne „hero to the rescue“ motive u korist intimnije potrage za smislom unutar ruševina. Centralni hub igre čini malo selo u kojem obitavaju preživjeli likovi – od zaboravljenog pajaca koji vas uči novim trikovima do slonolikog kovača i ribara. Upravo ti susreti daju igri toplinu i šarm, podsjećajući estetikom na klasične mračne animirane klasike.

Ipak, sama priča ostaje tek u drugom planu, služeći primarno kao kulisa za borbene izazove. Tempo radnje zna posustati, dok završetak ostavlja gorak okus nedorečenosti, kao da je netko u pola rečenice spustio zavjesu. S trajanjem koje se vrti oko skromnih tri do pet sati za prelazak osnovne kampanje, Alpha Nomos nudi brz, ali kratkotrajan izlet koji brže nestane nego što ostavi dublji trag.

Ples u mraku u ritmu metronoma

Srce i duša svake igre leže u njenim mehanikama, a Alpha Nomos tu postavlja pravila koja ne praštaju lijenost. Borba je izravno povezana sa zvučnom podlogom, pa tako svaki napad, skok i izmicanje moraju biti usklađeni s taktom glazbe. Tri osnovna gumba upravljaju melee napadima, posebnim sposobnostima i izmicanjem, dok prilagodljivi vizualni metronomi, bilo u obliku pulsirajućih okvira, linija ili krugova, pomažu igraču da uhvati ritam.

U teoriji, ovo stvara nevjerojatnu simbiozu. Kada se poklope preciznost i zvuk, spajanje pedesetostrukog comboa donosi rijetku vrstu borbenog Zen stanja. Neprijatelji postaju čitljivi, napade izbjegavate u savršenom trenutku bez primanja štete, a igra se pretvara u dobro koreografirani balet. Upotreba naprednijih alata poput Saxworda ili uvođenje modifikatora kao što su Delay, Reverb i Flanger efekata dodatno mijenja prirodu napada, pretvarajući oružje u instrumente koji doslovno mijenjaju zvučni DNK borbe.

Ipak, ma kako sve u teoriji zvučalo fantastično, u praksi se sustav povremeno raspada pod vlastitom težinom. Kada se na malom ekranu arene pojavi više “enraged” protivnika istovremeno, njihovi se radijusi napada preklapaju do nečitljivosti. Izmicanje u ograničenom prostoru gubi smisao kada vas neprijateljski raspored stavi u poziciju u kojoj je šteta neizbježna. Povrh toga, struktura roguelite napredovanja pati od manjka dubine, a početni set nadogradnji i ponavljajući raspored šumskih sekcija znače da se nakon četvrtog pokušaja gubi element iznenađenja. Mogućnost da se s bazičnom taktikom probijete kroz veći dio igre umanjuje motivaciju za istraživanje složenijih kombinacija, čineći kasniji dio kampanje prilično repetitivnim.

Tehnička simfonija i statičnost

Vizualni identitet predstavlja jedan od najjačih aduta ovog naslova. Umjetnička direkcija vješto balansira između dječije nevine estetike lutaka i trulog, postapokaliptičnog okruženja. Dizajn likova s pretjeranim ekspresijama lica i šivenim tijelima ostavlja snažan dojam, dok interaktivnost okoliša, u kojem trava i elementi scenografije reagiraju na ritam glazbe, pokazuje trud uložen u detalje. Na PlayStationu 5, izvedba je glatka, bez tehničkih trzaja, uz izvrsnu primjenu haptičkih povratnih informacija na DualSense kontroleru čija svjetlosna traka prati ritam bitke.

Audio dizajn, međutim, izaziva podijeljeno mišljenje. S jedne strane, Totem Warriorsi isporučili su čvrstu grunge podlogu koja diktira tempo. S druge strane, jednoličnost instrumenata i činjenica da udarci ksilofona u intenzivnim trenucima stvaraju zid buke mogu nadvladati samu pozadinsku glazbu. Umjesto da slušate pjesmu, hvatate zaseban metronom, što povremeno narušava imerziju. Ograničena raznolikost okoliša i ponavljanje istih šumskih dionica uz tek promjenu doba dana dodatno naglašavaju nedostatak produkcijskih resursa ovog indie ostvarenja.

Simpatična melodija bez nastavka

Alpha Nomos je hrabar, šarmantan i u svojoj srži zabavan eksperiment koji dokazuje da se ritmičke mehanike mogu uspješno utkati u akcijski roguelite naslov. Cello je pamtljiva protagonistica, a trenuci u kojima se borba stopi s glazbom pružaju istinsko zadovoljstvo. No, prekratka kampanja, manjak raznolikosti u strukturama nivoa, nekonzistentna težina u gužvama i plitak sustav nadogradnji sprječavaju ga da postane punokrvni nešto više od zabavnog naslova za jedno poslijepodne. U konačnici, u pitanju je naslov koji je stvoren za entuzijaste koji cijene nišne koncepte, ali koji istovremeno ostaje tek obećavajuća skica nečega što je uz znatno veći budžet i bogatiji sadržaj moglo prerasti u istinski hit.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

U vrijeme kada se visokobudžetni naslovi natječu u tome tko će efikasnije primiti igrača za ruku i provesti ga kroz sterilne, pedantno izglačane koridore jednako sterilne zabave, Capcomov akcijski RPG Dragon’s Dogma 2 stigao je 2024. godine poput hladnog tuša. Bio je to naslov koji je, poput svoga prethodnika, svjesno budio frustraciju, oslanjao se na nepredvidive fizikalne sustave, odbijao nuditi moderne prečace za kretanje i zahtijevao da njegovom svijetu pristupite pod njegovim, često nemilosrdnim uvjetima. Iako su njeni korijeni i organska priča o slobodnoj volji i ciklusima ostali urezani u pamćenje rijetke, ali odane publike, baza je ostala podijeljena, razapeta između genijalnih ideja i povremenih dizajnerskih stranputica. Kada je Hideaki Itsuno napustio studio, mnogi su pomislili da je vizija ovog kultnog serijala osuđena na tihu stagnaciju i kreativni vakuum iz kojeg se teško vraća.

No, Capcom je odradio majstorsku rehabilitaciju bez presedana. Kroz niz promišljenih ažuriranja, uključujući nedavnu nadogradnju 4.0 te dolazak PS5 Pro enhanced verzije koja besprijekorno pegla nekadašnje tehničke rane, teren je pripremljen za dolazak ekspanzije znakovitog i mnogima vrlo dobro poznatog imena – Dark Arisen. Baš kao što je istoimeni dodatak svojevremeno definirao nasljeđe prvog dijela i pretvorio ga u kultni klasik, ovaj nam paket ne donosi samo novu hrpu sadržaja, već služi kao duboka rekapitulacija onoga što Dragon’s Dogma jeste, što je bila i što bi mogla postati.

Sjene prošlosti i tajanstveni poziv sa sjevera

Umjesto klasične fantasy suptilnosti, narativna struktura cjelokupnog Dragon’s Dogma serijala nudi sirovu mitologiju isprepletenu s filozofskim meta-pripovijedanjem. Dark Arisen ekspanzija mudro koristi tu tradiciju, premještajući težište s dobro poznatih regija Vermunda i Battahla na potpuno novi kontinent – zaleđenu i zaboravljenu pokrajinu Norgan, smještenu daleko na sjeveru, iza nepristupačnih planinskih masiva. Sve počinje u Vernworthu, gdje kapetan Brant donosi uznemirujuće glasine o pojavi još jednog Arisena u negostoljubivim prostranstvima sjevera. Kako u svakoj eri može postojati samo jedan istinski izabranik, naš monarh kreće na putovanje motiviran sumnjom, noćnim morama o spaljenim gradovima i misterioznim padom zloglasnog „Praznog Zmaja“ koji prijeti narušiti samu strukturu svijeta.

Ono što priču čini privlačnijom u odnosu na osnovnu igru jeste činjenica da vas ekspanzija trenutno pretvara u stranca. Dok ste u Vermundu slavljeni kao neprikosnoveni vladar sudbine, u Norganu ste kao riba na suhom, uvučeni u intimniju, fokusiraniju priču koja se oslanja na malobrojnu, ali pamtljivu glumačku postavu. Kroz sudbine preživjelih mještana i pratnju odreda vermundskih vojnika, susrećemo se s likovima poput ratnice Eir i misterioznih tragova propale civilizacije. Pripovijedanje povremeno zna skliznuti u predvidljive rukavce, pa identični motivi srodnih duševnih borbi u obiteljskim odnosima podsjećaju na ranije izlete u vilenjačke šume, ali emotivna težina, surova atmosfera i osjećaj izolacije uspješno drže pažnju do samog kraja.

Sa trajanjem koje lako premašuje 30 sati samo za uvođenje u nove tajne i istraživanje skrivenih kutaka, Dark Arisen ekspanzija pruža dojam punokrvne igre, brišući tanku granicu između klasičnog DLC-a i samostalnog poglavlja koje bi na tržištu moglo stajati potpuno samostalno.

Mehanike preživljavanja i zaleđeni labirint Norgana

Igranje Dragon’s Dogme oduvijek se vrtjelo oko trenutaka između borbi – onog osjećaja kada se sunce polako gasi, baklja počinje gubiti dragocjeno ulje, a iz mraka vrebaju grifoni, goblini i nemrtve hilde. Norgan taj osjećaj izolacije podiže na višu potenciju, pretvarajući samu klimu u vašeg primarnog neprijatelja. Nova hladna regija je vizualno zapanjujuća, ispunjena je liticama okovanim ledom, dubokim pećinama, podzemnim katakombama i ruševinama koje odišu melankolijom davno zaboravljenih carstava. Vertikalnost svijeta ovdje dolazi do punog izražaja – uz pomoć novih kuka za penjanje i užadi, istraživanje viših platoa i dubokih ponora nudi nagrade koje ulijevaju strahopoštovanje.

Ipak, ovdje se krije i najveća polemika unutar zajednice. Capcom je odlučio popustiti pod pritiskom igračkih vapaja i trajno riješiti pitanje iscrpljujućeg putovanja. Uvođenjem Eternal Ferrystonea te mnoštva novih kristala raspoređenih diljem Norgana, temeljito je promijenjena dinamika kretanja. S jedne strane, mogućnost brzog skoka u bazu i natrag uklanja frustrirajući gubitak vremena; s druge strane, guši se onaj organski osjećaj improvizacije i stapanja s okolišem koji je osnovnu igru činio jedinstvenom. Više niste prisiljeni živjeti s posljedicama pogrešnih procjena jer vas tek jedan potez dijeli od apsolutne sigurnosti.

Srećom, priroda se buni protiv tog komoditeta kroz dinamične vremenske nepogode. Naleti snježnih mećava u potpunosti zatrpavaju ekran, brišu s mini-mape svaku korisnu informaciju i tjeraju vas da se oslonite na novi Spirit Compass. Hladnoća neumoljivo crpi vašu maksimalnu izdržljivost, prisiljavajući vas na taktičko planiranje opreme, konzumaciju toplih obroka uz logorsku vatru ili korištenje toplinskog kamenja i pećina kao prirodnih skloništa.

Ples u mećavi i taktički kaos

Kada je riječ o borbi, radost ponovnog otkrivanja skrivenih dubina klasa u Dark Arisenu ne jenjava. Proširenje borbenog sustava uz dodatak kao što je Obelisk of Benediction donosi devastirajuće vještine, poput vještine Shadebind Bolt za magičnog strijelca, kojom možete usporiti čak i gmazovske grdosije do razine puža, ostavljajući prostor suborcima da prizovu meteorsku kišu direktno na njihove oklopljene glave. Dodatno, podizanje broja aktivnih vještina s četiri na šest otvara neslućene mogućnosti kombiniranja buildova, tjerajući vas da eksperimentirate s taktikama koje su u osnovnoj igri bile neizvodljive.

Posebno poglavlje predstavlja potpuno prerađeni sustav nagrada u obliku loota koji valja identificirati na Spoils ili Relics. Umjesto dosadnih trgovina i predvidljivih škrinja, svaki poraženi neprijatelj i zaboravljena hrpa opreme donose neidentificirane artefakte. Uz pomoć mudre starice Jiere u središnjem hubu, ovi se predmeti uz utrošak kristala Rifikoma pretvaraju u nasumično generiranu opremu s jedinstvenim modifikatorima, bonusima na pasivne sposobnosti i posebnim efektima. Taj zarazni, „diablovski“ sustav lovljenja opreme daje novu svrhu istraživanju i u potpunosti otklanja oštre prigovore na jalovost nagrada iz osnovne kampanje.

Ne smijemo zaboraviti ni dvanaest novih tamnica razasutih diljem osnovnog svijeta, poznatih pod nazivom Lost Rites. Iako su vremenski i strukturno prilagođene različitim restrikcijama, poput ograničenja težine, zabrane određenih predmeta ili odabira specifične vokacije, one služe kao savršeni poligon za stjecanje plamena potrebnog za otključavanje moći na sjeveru. Jedina manjkavost leži u komunikaciji jer preporučeni nivoi izazova često se ne usklađuju s realnošću za igrače koji se vraćaju s visoko leveliranim likovima iz originalne kampanje, čineći rane korake u ovim koridorima povremeno prelaganima, iako dizajnerski i dalje izuzetno maštovitima.

Tehnička alkemija i vizualna monumentalnost

Na vizualnom i tehničkom planu, Dragon’s Dogma 2: Dark Arisen blista onako kako je to originalni izlazak samo obećavao. Ranije zamjerke na nestabilan broj sličica u sekundi, agresivno skaliranje rezolucije i grafički duhovi oko vodenih površina sada su stvar prošlosti. Sve teče svilenkasto glatko, a igra nudi rijetko viđenu gustoću detalja na ekranu, bilo da promatrate sitne kristale leda na oklopu ili epske borbe protiv zmajeva u olujnoj noći.

Art-direkcija Norgana zaslužuje posebne pohvale. Igra se majstorski poigrava kontrastima između toplih žućkastih nijansi svijeća u rijetkim naseljima i hladne, plavičaste bjeline pustoši kojom dominiraju sjene ogromnih čudovišta. Dizajn protivnika donosi mješavinu povratnika i novih prijetnji, pri čemu brutalni vojnici Beorcan, opasni barbari koji u borbu kreću u pratnji direwulfova, redovito testiraju reflekse i pozicioniranje cijele družine. Umjetna inteligencija Pawnova također je profitirala od dubokih nadogradnji – suputnici sada preciznije prepoznaju okoliš, upozoravaju na zamke s ledenim svodovima koje možete obrušiti na neprijatelje i brže reagiraju u kritičnim trenucima bitke. Zvučna kulisa, bogata melankoličnim gudačkim dionicama, šapatom vjetra i tutnjavom mećava, savršeno naglašava osjećaj epske osamljenosti i neizvjesnosti.

Još jedna Capcomova pobjeda

U konačnici, Dragon’s Dogma 2: Dark Arisen nije samo klasična ekspanzija koja donosi nekoliko dodatnih sati zabave. Ona je trijumfalan korektivni zahvat koji definira nasljeđe cjelokupnog serijala. Capcom je uspio zadržati ono najvažnije, dakle sirovu čaroliju nepredvidivog otvorenog svijeta i neusporediv osjećaj borbenog sudara, istovremeno riješivši sve probleme koji su mnoge odbili prije dvije godine.

Da, uklanjanjem dijela stare težine i uvođenjem instantnog putovanja žrtvovan je dio onog prkosnog identiteta koji je original činio svetim gralom za puritance. No, umjesto toga, isporučena je ekspanzija koja ispravlja greške u koracima, nudi zarazan sustav plijena, maestralan dizajn nove regije i vrhunsku tehničku izvedbu. Za sve koji su ikada posumnjali u sudbinu Arisena, sjeverna mećava nudi više nego dovoljno razloga da još jednom izvuku mač iz korica i upute se u još jednu epsku avanturu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

U suvremenom okruženju u kojem malene nezavisne igre često moraju birati između tehničkih kompromisa i radikalnih vizualnih stilova kako bi privukle pažnju publike zasićene AAA produkcijom, detektivski žanr ostaje jedno od najzahvalnijih polja za narativne eksperimente. Studio Spelkväll Games svojim novim naslovom Next of Kin: Epiphany nastoji zaokružiti triologiju započetu s igrama Next of Kin i Next of Kin: Fidelity, fokusiranim na istraživanje i rješavanje misterija, donoseći završno poglavlje koje u potpunosti odbacuje akciju u korist polagane, gotovo romaneskne dedukcije. S izvođenjem iz top-down perspektive, ovaj detektivski RPG svjesno se odriče suvremenih grafičkih ukrasa kako bi svu svoju težinu prebacio na građenje atmosfere, prikupljanje dokaza i psihološko nadmudrivanje s osumnjičenima.

U usporedbi sa sličnim naslovima unutar žanra interaktivnih misterija, Next of Kin: Epiphany drži se iznimno striktne tradicionalne filozofije. Dok mnogi moderni naslovi pretvaraju istragu u vizualni spektakl ispunjen akcijskim sekvencama i brzim odlukama pod vremenskim priskom, Spelkväll Games je odlučio usporiti ritam, nudeći iskustvo koje više podsjeća na listanje noir romana s početka devedesetih nego na dinamičnu oigru. Riječ je o svjesnom autorskom izboru koji u startu filtrira publiku, nudeći utočište onima koji cijene metodološki rad i postupno slaganje narativnog mozaika.

Dva desetljeća traganja za “Epiphany Killerom”

Središnja figura ove mračne krimi-priče je privatni istražitelj Dennis Monroe, čovjek čiji je život u potpunosti obilježen i definiran dvadesetogodišnjom opsesijom neuhvatljivim serijskim ubojicom poznatim pod nadimkom Epiphany Killer. Radnja smještena na prijelaz iz kasnih osamdesetih u rane devedesete godine prošlog stoljeća, što se vrlo jasno vidi iz općeg izostanka mobilne tehnologije, nostalgije prostora i specifične nomenklature likova, započinje ponovnim aktiviranjem starog slučaja. Novo ubojstvo, izvedeno s prepoznatljivim potpisom od 27 ubodnih rana u leđa žrtve, vraća Monroea na sam početak njegove profesionalne i osobne noćne more.

Priča je strukturirana kroz desetak poglavlja te koristi flashbackove i izmjene perspektiva kako bi rasvijetlila dugogodišnje tajne, slojeve korupcije i osobne motive aktera. Prikaz je tematski mračan i zreo, prožet neprestanim osjećajem opasnosti čak i u trenucima kada istražujute naizgled sporedne tragove. Ipak, tempo naracije povremeno pati zbog neobičnih autorskih odluka. Umjesto da odmah uroni u izravno ganjanje glavnog negativca, igra u uvodnim poglavljima troši znatnu količinu vremena na rješavanje nepovezanih, manjih zločina i slučajeva na način sličan onome iz mnogo većeg L.A. Noirea. Iako ti sporedni likovi kasnije bivaju blago utkani u širu mrežu, ovakav pristup zna usporiti i oduzeti vjetar iz jedara osnovnom narativnom zamahu. Pored toga, iako je priča u svojoj osnovi kvalitetno napisana, iskusni ljubitelji žanra lako će predvidjeti ključne scenarističke preokrete znatno prije samoga raspleta.

Expose mehanika i ritam istrage

Na razini osnovne gameplay petlje, Next of Kin: Epiphany je u potpunosti lišen borbe i tradicionalnih akcijskih elemenata. Svaki minut proveden u igri svodi se na detaljno pretraživanje okoliša, ispitivanje svjedoka, pregledavanje prikupljenih dokaza i postupno otvaranje novih tragova. Monroe se kroz policijske postaje i privatne prostore kreće s neobično visokom razinom slobode i suradnje sa službenim organima reda, što unosi ugodno osvježenje u tipični koncept gdje je privatni detektiv uvijek u sukobu s lokalnom policijom.

Središnji i najzanimljiviji mehanički dodatak u ovom završnom nastavku je takozvani Expose sustav. Tijekom ispitivanja osumnjičenih, igrač na ekranu dobiva sučelje s likom na lijevoj i prikupljenim dokazima na desnoj strani. Analizirajući izjave i uočavajući kontradikcije, igrač spaja točke i doslovno razotkriva laži sugovornika, prisiljavajući ih na priznanje ili otkrivanje novih informacija. Ove psihološke bitke predstavljaju vrhunac gameplaya te uspješno simuliraju napetost prave ispitivačke sobe. S druge strane, igra rijetko kažnjava pogrešne procjene ili krive zaključke, što u određenim trenucima smanjuje osjećaj stvarne odgovornosti. Izuzetak od mirnog ritma čini povremena sekvenca vožnje automobila, koja zahtijeva ponavljanje dok ju ne izvedete besprijekorno, iako u cjelokupnom konceptu djeluje pomalo nepotrebno.

Prezentacija, tehnička izvedba i retro ugođaj

Tehnička izvedba i vizualna prezentacija jasno pokazuju skromnije produkcijske uvjete u kojima je igra nastala. Izometrijska, top-down perspektiva s pixel-art retro estetikom uspješno dočarava sumornu atmosferu noira, dok tamne palete boja i skučeni interijeri stvaraju ugodan osjećaj klaustrofobije. Glazbena podloga i audio dizajn efikasno prate ton priče, podižući tenziju u ključnim trenucima istraživanja i ispitivanja, što kompletira audiovizualni dojam dostojan jednog malenog detektivskog thrillera.

Na PlayStationu 5 igra se općenito vrti stabilno uz brza učitavanja, što je i očekivano s obzirom na nezahtjevni retro vizualni stil. Međutim, prisutne su sitne tehničke poteškoće i nedostatak završnog poliranja. Monroe povremeno zna zapeti u animaciji hodanja na mjestu ili nakratko nestati iza plošnih elemenata okoliša poput nakupina snijega. Ipak, zahvaljujući čestim save točkama, ove sitne greške ne narušavaju igračko iskustvo u mjeri u kojoj bi postale kritičan problem. Kontrole su jednostavne i responzivne, usmjerene na lagano kretanje kroz menije i interakciju s objektima. Ukratko, s prezentacijske strane, radi se o pitkom i iznimno korektnom ostvarenju koje ćete privesti kraju bez nekih iritirajućih problema.

Za detektive i ljubitelje krimića

Next of Kin: Epiphany predstavlja dostojanstven, iako razmjerno skroman završetak detektivske trilogije studija Spelkväll Games. Njegova snaga ne leži u tehničkoj raskoši ili inovativnim mehanikama, već u nepokolebljivoj posvećenosti sporom, metodičnom istražiteljskom radu i noir atmosferi. Unatoč predvidljivoj priči, povremenim ritmičkim lutanjima u uvodnim poglavljima i sitnim ali zanemarivim tehničkim nepravilnostima, Next of Kin: Epiphany nudi dovoljnu dozu zabave i narativnog zadovoljstva za sve igrače spremne prihvatiti njezin smireni i promišljeni ritam.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Na gaming sceni, koja nam gotovo na tjednoj bazi isporučuje masivne, visokobudžetne spektakle i kompetitivne online okršaje, povremeno se pojavi naslov koji svjesno „pritisne kočnicu“. Debitantski projekt njemačkog nezavisnog studija Third Shift, nastao pod izdavačkom palicom uvijek eklektične kućne radinosti izdavačke kuće Annapurna Interactive, poziva nas da zastanemo i sagledamo digitalni medij kroz posve drukčiju optiku. U godini u kojoj smo svjedočili naslovima poput, recimo, Mixtapea, koji je istraživali granicu između mladosti i praga odrasle dobi, Forever Ago okreće stranicu prema samom kraju životnog vijeka. Igrati kao sedamdesetogodišnjak izrazito je rijetka privilegija u suvremenom gamingu, a odluka razvojnog tima da u središte zbivanja postavi ostarjelog, ogorčenog udovca donosi prijeko potrebnu zrelost u narativni pejzaž interaktivnih priča.

Svečana i melankolična atmosfera ove avanture neminovno povlači paralelu s Pixarovim remek-djelom Up, no sličnosti s pričom Carla i Ellie ubrzo ustupaju mjesto posve samostalnoj autorskoj viziji. Suočen s teškim gubitkom supruge Audrey, ostarjeli Alfred prihvaća njezin pažljivo pripremljen plan – kreće na emotivno putovanje diljem zapadnoameričke obale kako bi posjetio ključna mjesta njihove pedesetogodišnje romanse. Ovaj naslov ne skriva svoj identitet klasičnog walking simulatora ili narativne interaktivne drame, no postavlja ključno pitanje pred suvremenu publiku — može li nostalgična i turobna meditacija o tugovanju nositi čitavo iskustvo kada su mehanički temelji svedeni na apsolutni minimum?

Tuga, kava i moderna vremena

Priča o Alfredu i Audrey razvija se kroz pedeset godina dugu kronologiju, ispreplićući sunčane uspomene iz 1974. godine s tmurnom, prohladnom suvremenošću. Scenaristi su odabrali hrabar put – odbacili su zaslađeni hollywoodski romantizam i ponudili likove s manama. Mladi Alfred bio je metodičan i opsjednut planiranjem, dok je Audrey bila spontana, često ga podsjećajući da “život nije moguće isplanirati“. Gledajući ih u prošlosti, vidimo dvoje ljudi koji se međusobno nadopunjuju, ali se i sudaraju kroz godine nesigurnosti, neispunjenih ambicija i bračnih trvenja. Kada se u sadašnjosti susretnemo s ostarjelim Alfredom, zatičemo ga kao mrzovoljnog gunđala koji bez imalo strpljenja reagira na uslužne radnike, moderne aplikacije, QR kodove ili činjenicu da mu omiljeni lokali iz mladosti više ne nude ono što su nekada nudili.

Upravo u toj borbi s neumoljivim protokom vremena leži najveća tematska vrijednost igre. Alfredov otpor prema promjenama u svijetu zapravo je vanjska manifestacija njegove nesposobnosti da prihvati kako je život koji je poznavao zauvijek nestao. Putovanje ga vodi preko nostalgičnih ali klasičih Americana lokacija — zabačenih benzinskih crpki, napuštenih motela, zaboravljenih odmorišta i sablasno tihih napuštenih zabavnih parkova. Na tom putu susreće rijetke prolaznike i jedinstvenog četveronožnog suputnika, a ti kratki trenuci ljudske topline polako lome njegov obrambeni oklop.

Glumačka postava nosi cjelokupno iskustvo na svojim plećima. Piotr Michael pruža iznimno nijansiranu, slojevitu izvedbu mrzovoljnog, ali duboko oštećenog Alfreda, čiji unutarnji monolozi rezoniraju s rijetkom autentičnošću. S druge strane, legendarna Cissy Jones, koju pamtimo iz Firewatcha, kao pokojna Audrey unosi prijeko potrebnu toplinu i težinu u ključnim dramatičnim trenucima. Ipak, narativ povremeno zapinje u predvidljivim motivima i povremeno pretjerano naglašenim melankoličnim tonovima, a pojedinačni sporedni likovi nemaju dovoljno prostora da se u potpunosti razviju prije nego što ih napustimo. S trajanjem koje se kreće između tri i pet sati, ritam priče povremeno djeluje razvučeno unatoč skromnoj minutaži.

Korakom puža kroz svijet bez izazova

Kada je riječ o interaktivnosti, Forever Ago svjesno briše granicu između igre i interaktivnog filma. Kretanje glavnog protagonista svodi se na sporo, gotovo meditativno koračanje kroz minijaturne prostorne zone, pri čemu Alfredova zadana brzina hodanja svjesno odražava njegove godine i fizičku iscrpljenost. Premda držanje tipke za blago ubrzanje donekle olakšava kretanje, osjećaj tromosti namjerno je ugrađen u samu srž doživljaja, što će kod nestrpljivijih igrača izazvati frustraciju. Svaka lokacija funkcionira kao zatvorena cjelina u kojoj rješavate osnovne zadatke iz Audreyinog dnevnika, bilo da se radi o pokretanju stare jukebox melodije, prikupljanju cvjetnih latica koje otključavaju vizualne flashbackove iz prošlosti ili pukom preslušavanju monologa.

Glavni mehanički alat u Alfredovom ruksaku jeste njegova instant-kamera. Kroz viewfinder uređaja promatramo svijet, hvatamo ključne trenutke i popunjavamo spomenar fotografijama na kraju svakog poglavlja, što na simboličan način daje igraču osjećaj osobnog vlasništva nad putovanjem. Ipak, implementacija kamere često djeluje polovično – okolina i sporedni likovi rijetko kad reagiraju na fotografiranje, a interakcija s objektima pati od iritantne nepreciznosti. Kut kamere mora biti postavljen u savršeno specifičnu točku kako bi se uopće pojavio kontekstualni znak za otvaranje vrata ili podizanje predmeta, što osnovno istraživanje pretvara u mehaničko traženje pravog kuta gledanja.

Rijetki pokušaji uvođenja tradicionalnijih gameplay elemenata, poput vožnje starog kampera, minijaturnih arkadnih igara ili nespretnog veslanja čamcem, ostavljaju dojam neuvjerljivih rudimentarnih eksperimenata. Pitanje koje se neizbježno nameće jest opravdava li nedostatak smislene interakcije postojanje ovog naslova u formi igre? Dok ljubitelji pasivnih, ambijentalnih iskustava mogu uživati u slobodi promatranja i upijanja atmosfere, igrači željni stvarne „akcije“ osjetit će da su mehaničke poluge ovdje prisutne isključivo kao nužna podloga za pričanje tužne priče glavnog protagonista.

Pastelnim tonovima protiv sjena

Vizualni stil Third Shifta odmaknuo se od ranih glinenih animacija iz prvih najava te se prometnuo u prepoznatljiv, stilizirani lo-fi vizualni predložak ispunjen toplim, sanjivim tonovima i čistim linijama. Prijelazi između oronule, melankolične sadašnjosti i suncem okupane prošlosti izvedeni su s ukusom, a dizajn lokacija, od zaboravljenih šumskih staza do napuštenog zabavnog parka, posjeduje prijeko potrebnu vizualnu osobnost i privlačnost. Također, moramo pohvaliti i osvjetljenje, koje u ključnim dramatičnim scenama uspješno nosi emocionalni naboj scene bez potrebe za fotorealističnim prikazom sa stotinama tisuća poligona.

Ipak, tehnička izvedba donosi određene kompromise. Iako igra zauzima skromnih 4.3 gigabajta i u većini situacija radi stabilno, povremeni padovi broja sličica u sekundi javljaju se prilikom bržeg okretanja kamere u složenijim okruženjima. Značajniji problem predstavlja miksanje zvuka. Naime, glasovi likova u dijaloškim scenama često zvuče neproporcionalno udaljeno ili prigušeno, zbog čega je korištenje titlova postalo nužnost kako ne biste propustili ključne narativne nijanse. Srećom, spomenuti nedostaci gube na važnosti jednom kada zavlada originalna glazbena podloga koju potpisuje Clark Aboud. Melankolične gitarske dionice i ambijentalne melodije u potpunosti nose emocionalni teret igre, pretvarajući rutinske šetnje u dirljive trenutke introspekcije.

Emotivno putovanje koje traži strpljenje

Forever Ago je ostvarenje koje od publike zahtijeva specifičnu vrstu strpljenja i spremnost na prepuštanje sporom ritmu. Njegovi nedostaci, poput tromog kretanja, nepreciznih interaktivnih promptova, manjkavih mehanika i povremenih tehničkih grubosti, očiti su i neće privući publiku naviknutu na brzu akciju i visoku interaktivnost. Ipak, pod tankim slojem mehaničke suzdržanosti krije se iskrena, zrela i emocionalno nabijena priča o starenju, žalovanju i pomirenju s vlastitim odlukama. Ovo možda nije naslov koji će donijeti revoluciju u žanr narativnih avantura, ali je putovanje čiji će vas završni akord i tihi jecaj starog Alfreda zadržati pred ekranom još dugo nakon što se odjavna špica završi.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Postoji nešto privlačno i duboko uznemirujuće u zabačenim, kišom natopljenim gradićima američkog sjeverozapada, usred gustih crnogoričnih šuma gdje gradski satovi nepomično stoje, a rijetki prolaznici govore u zagonetkama. Od trenutka kada je David Lynch redefinirao televizijsku umjetnost svojom kultnom serijom Twin Peaks, preko zloglasnog Greenvalea u Deadly Premonitionu, pa sve do maglovitog Bright Fallsa u Alan Wakeu, videoigre su iznova pronalazile nadahnuće u toj specifičnoj estetskoj niši. Ipak, rijetko je tko mogao predvidjeti da će skandinavski studio Wych Elm, peteročlani indie studio sastavljen od developera koji su radili na naslovima kao što su Helldivers II, The Darkness i Yoku’s Island Express, stvoriti projekt koji spaja dva naizgled nespojiva svijeta. Njihova igra Silver Pines donosi hrabar i unikatni hibrid – spoj klasičnog survival horrora i 2.5D metroidvanije, dobro umotan u gusti, monokromatski neo-noir ogrtač.

U aktualnoj jesenskoj sezoni, koja vrvi velikim horror naslovima, Silver Pines stoji iznenađujuće visoko. Namjerno odbacujući pomodarske trendove i brzi ritam modernih akcija, ovaj naslov priziva atmosferu Silent Hilla, X-Filesa te kultnog noir filma Angel Heart Alana Parkera, pretvarajući turobnu potragu za nestalim čovjekom u jedno od najugodnijih iznenađenja godine. Riječ je o igri koja ne samo da otvoreno crpi inspiraciju iz svojih uzora, već kroz svoju tmurnu estetiku i pedantno izgrađeni svijet stvara vlastiti, izrazito pamtljivi identitet.

Mračni labirint zalogajnica i javnih govornica

Silver Pines nas stavlja u ulogu Reda Walkera, umornog i mrzovoljnog privatnog detektiva u smeđem baloneru, sa specifičnim glasom i frizurom koji neodoljivo podsjećaju na Jamesa Sunderlanda iz Silent Hilla 2. Walker se budi na periferiji gradića Silver Pines, u oronuloj zalogajnici Miner Diner, bez jasnog sjećanja na to kako je ondje završio. Njegov jedini kontakt sa stvarnošću jest nepoznati poslodavac, tajanstveni Mr. Jackman, koji s njim komunicira isključivo putem javnih telefonskih govornica rasprostranjenih po gradu. Walkeru je povjeren naizgled jednostavan zadatak – mora pronaći i locirati karizmatičnog i tajanstvenog glazbenika Eddieja Velveta. No, kako to obično biva u pričama natopljenim lynchevskim nadrealizmom, turobni nestanak glazbenika isprepliće se s potragom za nestalom djevojkom Alice te davno potisnutim osobnim traumama samog detektiva.

Sam grad Silver Pines pretvoren je u zaseban narativni karakter. Službeno, većina stanovništva evakuirana je zbog nadolazeće razorne oluje. Neslužbeno, u zraku se osjeća da je grad zamrznut u vremenu — svi satovi u prozorima i na zidovima nepomično stoje na 10:06, ulice su obavijene gustom maglom i neprestanim pljuskom, a rijetki preživjeli koji su odlučili ostati ponašaju se bizarno i podrugljivo. Među njima se ističu cinični policijski šerif, tajanstvena femme fatale s biserima i krvavo crvenim ružem te šanker s kaubojskim šeširom i bolo kravatom u underground klubu The Rabbit Hole, baru koji kao da postoji u dislociranoj stvarnosti usred snolike glazbene izvedbe iz treće sezone Twin Peaksa. Ako u ranoj fazi igre pozovete broj 911 s prve javne govornice, igra će vam odmah dati do znanja da ovdje pravila klasične realnosti više ne vrijede.

Pripovijedanje je izvedeno s iznimnim osjećajem za građenje napetosti i neizvjesnosti. Igrač kroz bilješke, radijske i televizijske emisije te sanjive vizije polako slaže slagalicu Walkerovog psihičkog pucanja. Postavlja se pitanje – je li prizor čudovišta i grotesknih priviđenja stvorila stvarna prijetnja koja se nadvila nad gradom ili svjedočimo polaganom potonuću u ludilo oronulog detektiva? Trajanje priče od izdašnih 10 do 15 sati, ovisno o stupnju istraživanja i odabranoj težini, vrhunski je balansirano, a postojanje triju različitih završetaka pruža snažan motiv za ponovno igranje. Iako narativni ritam u samoj završnici zna blago usporiti i rastegnuti pauze između ključnih otkrića, cjelokupni dojam dramske napetosti ostaje iznimno visok.

Kruti koraci i oskudni resursi

S mehaničke strane, Silver Pines je fascinantan hibrid koji uzima istraživačku strukturu metroidvanije i ubrizgava je izravno u žile klasičnog survival horrora s kraja devedesetih. Kretanje se odvija na 2.5D ravni, no razina detalja u prostorijama i paralaksa u pozadini daju dojam stvarne dubine prostora. Za razliku od standardnih protagonista iz metroidvania žanra koji preskaču zidove i izvode dvostruke skokove, Red Walker je samo obično ljudsko biće s ograničenom izdržljivošću. Nema magičnih sposobnosti — umjesto toga, prolaze kroz zaključane i blokirane dijelove grada otvarate konkretnim alatima. Svjetiljka vam omogućuje ulazak u potpuno mračne prostorije, pajserom razbijate drvene daske s vrata, dok precizan džepni nož ili paljba iz pištolja slama hrđave lokote.

Svijet je ispresijecan trošnim stanovima, kanalizacijskim mrežama, napuštenim motelima i zabavnim parkovima, a mapa se otvara poput prave turističke karte kakvu biste kupili na info-pultu. Svaka lokacija traži backtracking, no tim iz Wych Elm Gamesa implementirao je genijalno dizajnersko rješenje uočeno još ranije u igri Prince of Persia: The Lost Crown. Korištenjem Walkerove Polaroid kamere, igrač može fotografirati neprohodnu prepreku i zakačiti fotografiju izravno na mapu. Kada kasnije pronađete odgovarajući alat, točno znate na koju se lokaciju trebate vratiti, što eliminira nepotrebno lutanje i naporno bilježenje po papiru.

Sustav borbe i upravljanja resursima namjerno je dizajniran kako bi stvorio osjećaj ranjivosti. Walkerovo kretanje je tromo i teško, a sprint je zapravo samo lagani, oprezni džoging. Inventar je ograničen na mrežu polja po uzoru na Resident Evil, što vas prisiljava na teške odluke – hoćete li ponijeti baseball palicu od četiri polja ili ćete prostor sačuvati za ključne predmete, bočice ljekovitog bilja i streljivo? Borba uključuje korištenje hladnog oružja poput skalpela, pajsera i malja, koje ima indikator trošenja i morate ga popravljati ljepljivom trakom, te vatrenog oružja u rasponu od revolvera i sačmarica do pušaka s nadogradnjama poput laserskog ciljnika za pištolj M1911.

Ono što borbu i preživljavanje čini iznimno napetim jeste činjenica da se korištenje inventara, liječenje, popravak oružja i ručno ubacivanje metak po metak u spremnik odvijaju u realnom vremenu — bez pauziranja igre! Promašaj ili kriva procjena tijekom okršaja s humanoidnim sjenama ili letećim kreaturama brzo vas dovodi na rub smrti. Spremanje pozicije izvedeno je iznimno originalno, a dostupno je isključivo na javnim telefonskim govornicama uz uvjet da u utor ubacite kovanicu od $1. Kako je novac u gradu ograničen, a koristi se i na automatima za kupnju prijeko potrebnog streljiva i zavoja, svako spremanje pozicije predstavlja rizik i moralnu dvojbu. Za igrače koji žele više akcije ili, pak, samo čisto uživanje u priči, na raspolaganju su četiri razine težine – od casual do nemilosrdnog Nightmare moda.

Film noir rotoskopija i zvučna simfonija

Vizualno, Silver Pines izgleda prosto impresivno. Razvojni tim odbacio je težnju za fotorealizmom u korist visoko stiliziranog monokromatskog noir izgleda s kontrastnim, žarkim usjeklima crvene boje, prizivajući vizualni stil stripova i filmova poput Sin Cityja ili Dick Tracyja. Poseban umjetnički pečat daje tehnika rotoskopiranja — animacije likova i čudovišta prvo su snimljene s živim glumcima, a zatim prenesene u 2D pixel-art okruženje. Rezultat je unikatno, blago neprirodno kretanje koje savršeno podcrtava onaj pomalo neugodni osjećaj mentalnog raspadanja glavnog junaka.

Dinamična rasvjeta igra ključnu ulogu u prezentaciji – svjetlost koja dopire kroz prljava prozorska stakla, treperavi neonski natpisi i snop baterijske svjetiljke stvaraju predivne, jezive sjene na zidovima dok kiša neprestano dobuje po ekranu. Na PlayStationu 5 igra radi u letterbox formatu, pružajući stabilne performanse uz iznimno brza učitavanja. Jedina sitna zamjerka na tehničkom polju odnosi se na povremeno neprecizne detekcije udaraca i kutove kamere potrebne za aktivaciju interaktivnih promptova, kao i neusklađeno miješanje zvuka u pojedinim scenama gdje glasovi likova zvuče udaljeno ako se ne nalazite u savršenom položaju, zbog čega je preporučljivo držati uključene titlove.

Zvučna komponenta zaslužuje najviše moguće pohvale. Skladatelj Karl Flodin i tim stvorili su jazzy, melankoličnu i suzdržanu glazbenu podlogu koja se oslanja na duge, prigušene synth dionice kakve je Angelo Badalamenti skladao za Lyncheva djela. Zvučni efekti, od udaljenog šuma vjetra do prepoznatljivog škripanja koraka na mokrom drvetu, neprekidno drže igrača u stanju visoke pripravnosti. Glasovna gluma celokupne postave, na čelu s izvedbom Reda Walkera, odrađena je na razini vodećih svjetskih produkcija.

Najugodnije iznenađenje godine

Silver Pines je istinski trijumf nezavisnog razvoja igara i dokaz da spajanje naizgled nespojivih žanrova, uz pravu autorsku viziju, može izroditi nešto uistinu posebno. Iako kruti kontrolni sustav, tromo kretanje i neoprostivo upravljanje resursima mogu odbiti igrače koji traže brzopoteznu zabavu, svi oni koji u igrama cijene mračnu i napetu atmosferu, misterij i vrhunski stil bit će nagrađeni iskustvom koje se ne zaboravlja tako lako. Wych Elm stvorio je mračnu, stiliziranu i iznimno ugodnu noćnu moru koja opravdava svaki uloženi cent i stoji kao obvezno štivo za sve ljubitelje survival horrora.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada je Sony početkom 2021. godine tiho ugasio Japan Studio, cijela gaming industrija ostala je lišena jednog od svojih najvažnijih kreativnih inkubatora. Shuhei Yoshida, nekadašnji prvi čovjek PlayStationa, kasnije je pojasnio nevjerojatan paradoks – iako je Japan Studio kroz desetljeća izrodio remek-djela kao što su Shadow of the Colossus, Siren, Ape Escape, LocoRoco i Gravity Rush, njegove ideje jednostavno nisu bile dovoljno velike u skali da bi opravdale korporativnu računicu podijeljenu između masovnih blockbuster formata. Yoshida je tada javno pozvao igrače da nastave podržavati alumnije tog ugašenog studija u njihovim novim, samostalnim projektima. Čekanje je bilo dugačko, no bivši članovi ugašenog studija su održali obećanje. Predvođeni dizajnerom Hiroyukijem Kotanijem i renomiranim skladateljem Kemmeijem Adachijem, okupljeni pod zastavom novog tima Ratata Arts, veterani su se vratili onome u čemu su najbolji — stvaranju zaraznog i istinski otkačenog autorskog koncepta.

Naslijeđe kultnog Patapona iz 2007. godine, koji je na PSP ekranima ponudio minimalističke dvodimenzionalne vizuale, fiksni komandni lanac od četiri takta, ulogu bezobličnog božanstva iz pozadine i linearnu kampanju, u novom projektu dosta sličnog imena, Ratatan, doživljava temeljitu evoluciju tog uspješnog koncepta. Nova formula za 2026. godinu donosi bogat i slojevit 2.5D art sustav, skraćeni zapovjedni ritam na tri beata, fizičku prisutnost samog heroja na bojnom polju te potpunu orijentaciju na roguelike strukturu i građenje likova putem kartica.

U današnjem industrijskom okruženju, gdje se većina indie timova oslanja na provjerene mračne roguelike predloške po uzoru na Hades, Ratatan se izdvaja kao apsolutni unikat. Umjesto suhoparnog kopiranja vlastite prošlosti ili podilaženja mrežnim trendovima, Kotani i Adachi spojili su prepoznatljivi perkusijski taktički zapovjedni sustav s cikličkim napredovanjem modernih roguelite avantura. Riječ je o naslovu koji nosi tešku baštinu, ali i o projektu koji hrabro traži vlastiti identitet na modernoj gaming sceni.

Mitologija Rataporta i marš prema božanstvu

Radnja Ratatana smještena je u šareni, pulsirajući svijet zvani Rataport, odakle se naši naslovni heroji spremno otiskuju na marš prema božanskom Everafteru kako bi se konačno susreli s Boginjom. Priča, kao i u većini srodnih naslova, primarno služi kao funkcionalni pokretač akcije i opravdanje za beskrajan niz borbenih pohoda kroz pet raznolikih tematskih svjetova. Radnja je u kratkim crtama simetrična klasičnom mitološkom putovanju – igrač kontrolira jednog od osam unikatnih Ratatan zapovjednika, od sove Mimizukyun koja predvodi strijelce i ratnike s ratnim čekićima, preko žabe Keroronpa specijalizirane za mačovaoce i bombaše, pa sve do ostalih prirodno stiliziranih vođa, dok pod svojom palicom vodi vojsku malih, jednookih bića zvanih Cobun.

Razumijevanje evolucije radnje i svijeta zahtijeva izravnu usporedbu s Pataponom. Dok je spomenuti PSP klasik posjedovao narativnu dubinu pretvorenu u iskonski, gotovo pećinski minimalizam silueta koje koračaju iznad šikara i džungle uz grmljavinu gajda, Ratatan nudi znatno raskošniju i gušću prezentaciju. Međutim, narativna efikasnost ovdje ozbiljno posustaje u načinu isporuke. Za razliku od tečnih cutscena ili dijaloških opcija u hubu, priča se igraču servira kroz zamorne tekstualne oblačiće i to pretežno usred samih borbenih prostorija. Primorati igrača da čita komadiće teksta dok neprijateljske horde napreduju, a ritmička traka zahtijeva apsolutni fokus, predstavlja izuzetno nespretan dizajn koji narušava tempo radnje. Prebacivanje u endgame, gdje se otvaraju mračne verzije heroja i dodatni modifikatori težine, nastavlja priču, ali zahtijeva ozbiljnu količinu grindanja bez značajnijeg narativnog nagrađivanja.

Kada se napravi detaljna usporedba ključnih elemenata s PSP klasikom, funkcionalna diferencijacija unutar gameplaya postaje sasvim očita. U Pataponu je perspektiva igrača bila definirana ulogom bezobličnog božanstva prisutnog samo kroz zvuk, dok Ratatan na teren postavlja fizičkog heroja koji mora aktivno izbjegavati napade. Ritam i komande u Pataponu su zahtijevali lanac od četiri beata s pamtljivim sekvencama, dok Ratatan koristi dinamičniji lanac od tri beata za napredovanje, napad i obrambeni štit. Dok je Patapon nudio linearni prelazak misija i fiksna stabla oružja, Ratatan donosi roguelike cikluse, Ratakaruta kartice i sustav izrade. Konačno, sporiji i taktički ritam na preglednom polju ustupio je mjesto izuzetno brzom, kaotičnom i na online co-op orijentiranom iskustvu.

Taktički udar na tri takta

U svojoj srži, Ratatan je neobičan spoj ritmičke akcije, real-time strategije i card-building roguelite mehanike. Ono što igrač radi iz minute u minutu jest održavanje stabilnog ritma udaranjem tipki na kontroleru kako bi svojoj vojsci izdao komande. Najznačajnija mehanička izmjena u odnosu na Patapon jeste skraćivanje komandnog lanca s četiri na tri takta — tri note za napredovanje, tri za napad, te kombinacija nota-pauza-nota za podizanje štitova i obranu. Ova promjena drastično ubrzava odaziv, smanjuje prazan hod i primorava igrača na brže taktičke odluke u hodu.

Također, temeljita razlika leži u poziciji igrača. U Pataponu ste bili božanstvo, nevidljivo prisutno u zvuku bubnjeva. U Ratatanu kontrolirate samog zapovjednika koji se slobodno kreće po terenu, neovisno o ritmu. Možete skakati i izbjegavati napade, dok istovremeno morate paziti da ne promašite takt za svoje Cobune. Promašaj u unosu kaznit će vas s četiri takta potpune blokade, tijekom kojih vaša vojska stoji nepomično i izložena je udarcima. Nakupljanjem savršeno pogođenih taktova ulazite u Fever stanje koje otvara moćne Hustle Tech i Super Fever vještine, trošeći MP resurse za prizivanje zaštitnih polja ili masovnih napada.

Cjelokupna gameplay petlja oslanja se na dva ravnopravna stupa – ritmičko zapovijedanje i roguelike građenje lika. Ritmički dio obuhvaća komande na tri beata, održavanje Fever stanja, slobodno kretanje heroja i izbjegavanje opasnog rizika od četverotaktne blokade. S druge strane, roguelike građenje donosi sakupljanje Ratakaruta kartica s elementarnim efektima, prikupljanje slatkiša i materijala, izradu legendarnih oružja te trajne meta-nadogradnje u Rataport hubu.

Koncept građenja likova tijekom borbenog pohoda oslanja se upravo na Ratakaruta kartice. Svaka pročišćena soba nudi izbor između različitih elementarnih bonusa (Vatra, Led, Otrov). Kombiniranjem dviju kartica istog elementa otključavaju se pasivne aure i dodatni efekti na napadima, poput otrova ili ledenih štitova. Izvan borbenih pohoda, igrač se vraća u Rataport gdje sakupljene slatkiše i materijale ulaže u trajno podizanje parametara vojske, izradu legendarnih oružja od dijelova poraženih bosseva te gacha mehaniku za višak resursa.

Međutim, gameplay pati od jednog ozbiljnog dizajnerskog paradoksa. Budući da sam heroj posjeduje samo jedan izravni napad, svoju Ultimate sposobnost, najefektivnija strategija u većini okršaja svodi se na to da heroj mirno stoji u pozadini dok Cobuni odrađuju sav posao. Igrač se tako često osjeća više kao pasivni nadzornik nego kao aktivni sudionik akcije. Dodatno, sustav preciznosti nagrađuje unose koji lagano kasne iza samog takta, što onemogućuje igraču da se u potpunosti opusti i prepusti prirodnom glazbenom toku, već ga primorava na konstantno vizualno praćenje trake na dnu ekrana.

Raskošni vizualni nered i auditivna zaraza

Estetski gledano, Ratatan je prava mala vizualna eksplozija. Odmak od skromnog PSP ekrana omogućio je autorima da stvore prekrasan, slojevit 2.5D svijet ispunjen detaljima, vibrantnim bojama i iznimno simpatičnim animacijama. Likovi i bossevi posjeduju nevjerojatnu količinu šarma, dok je cjelokupna art-direkcija ugodan spoj anarhičnog B-filmskog humora i dječje slikovnice. Jedinice usred masovnih okršaja izvikuju simpa stihove poput “Murder!” i “Goodies!“, stvarajući neodoljivu atmosferu koja izmamljuje osmijeh na lice.

Audio dizajn, očekivano za projekt Kemmeija Adachija, predstavlja sam vrh ponude. Skladbe sa svakog stadija izuzetno su zarazne i dugo nakon igranja ostaju u glavi u obliku pravih “earworm” melodija. Namjerno odstupanje od savršenog intoniranja, gdje dječji glasovi jedinica povremeno pjevaju blago izvan tona, daje glazbenoj podlozi živost i organsku toplinu kakva se rijetko sreće u žanru.

S tehničkog stajališta, prezentacija ostavlja pomiješan dojam. Vizualno, igra zadivljuje živopisnim art-stilom, ali pati od čestih problema s prenatrpanošću i nepreglednošću borbenog polja. Audio segment blista zahvaljujući vrhunskoj glazbi Kemmeija Adachija, no primjetan je manjak varijacija u glasovnoj glumi i ponavljanje istih zvučnih fraza.

Čista grafička snaga i bogatstvo detalja donose vlastite probleme. Tijekom masovnijih okršaja, a posebice u online modu za više igrača, ekran postaje toliko prenatrpan efektima, brojkama i eksplozijama da je u potpunosti nemoguće uočiti opasne napade neprijatelja ili pratiti vlastitog heroja. Online mod, iako iznimno kaotičan i zabavan kada pronađete usklađene suigrače, nažalost ne podržava lokalni couch co-op, što je propuštena prilika za ovakav tip igre. Pored toga, glasovna gluma svedena je na svega nekoliko ponavljajućih fraza po liku, dok je uvodni sat igre izrazito nepristupačan zbog loše objašnjenih sustava i sučelja koje igrača zatrpava mehanikama bez adekvatnog tutorijala.

Naslijeđe utkano u nove temelje

Ratatan je hrabar, šarmantan i izrazito neobičan projekt koji dokazuje da duh nekadašnjeg Japan Studija i dalje živi u radu njegovih najtalentiranijih autora. Spajanjem ritmičke akcije i roguelite strukture, Hiroyuki Kotani i tim iz Ratata Artsa nisu uspjeli stvoriti besprijekoran naslov budući da igra pati od vizualne prenatrpanosti, neugodnog input-laga pri unosu nota te borbenog sustava koji igrača pretjerano gura u pasivnu ulogu. No, unatoč navedenim manama, Ratatan posjeduje ono najvažnije – dušu, zaraznu glazbu i beskompromisni autorski šarm koji nedostaje velikom dijelu današnje industrije.

U konačnici, Ratatan nije promašeni pokušaj recikliranja Patapona, već samostalan i dostojan korak naprijed koji će ljubiteljima žanra pružiti desetke sati čiste i veoma zarazne zabave.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada je britanski pisac i redatelj Clive Barker davne 1986. godine objavio svoju novelu The Hellbound Heart, a godinu dana kasnije je i samostalno ekranizirao pod naslovom Hellraiser, filmski horror doživio je pravu transformaciju. U eri kojom su suvereno vladali slasher hitovi i njihovi negativci poput Freddyja Kruegera, Jasona Voorheesa i Michaela Myersa, Barker je u žanr uveo uveo Cenobite — ekstra dimenzionalna, groteskna bića iz „Labirinta“ za koja su ekstaza i najsurovija tortura samo dvije strane istog novčića. Nažalost, ono što je započelo kao beskompromisna meditacija o ljudskoj opsesiji, žudnji i prekoračenju granica tjelesnosti, kroz iduća tri desetljeća se rasulo u niz od čak jedanaest filmskih nastavaka, od kojih je većina završila je na jeftinim DVD policama, potpuno lišena filozofske dubine i uznemirujuće estetike izvornika.

Ipak, najdramatičniji previd ove franšize nije se dogodio na filmskom platnu, već u svijetu videoigara. U vrijeme kada se gotovo svaki prepoznatljivi horror serijal, bilo da je u pitanju Friday the 13th, Evil Dead, The Texas Chainsaw Massacre ili pak Halloween, bezglavo gura u kalup asimetričnih multiplayer iskustava namijenjenih kratkotrajnom mrežnom hypeu, Saber Interactive i Boss Team Games napravili su potez koji graniči s uredničkim heroizmom. Izbjegavši zamku Dead by Daylight klonova, isporučili su fokusiranu, beskompromisnu single player survival horror avanturu punog imena Clive Barker’s Hellraiser: Revival. Razvijana u izravnoj suradnji sa samim Barkerom i uz scenaristički potpis Antonyja de Faulta, ova igra ne samo da nastoji rehabilitirati posrnuli horror IP, već stoji rame uz rame s ovogodišnjim velikanima žanra kao što su Resident Evil Requiem, The Sinking City 2 i Silent Hill: Townfall.

Dva desetljeća poslije – pakleni Labirint, sadistički kult i dekonstrukcija želje

Priča Clive Barker’s Hellraiser: Revivala odvija se dvadesetak godina nakon događaja iz originalnog filma iz 1987. godine. U središtu ove mračne odiseje nalaze se Aidan Lynch i njegova partnerica Sunny, dvoje pripadnika visokog društva čija ih je neumorna potraga za taboo stimulacijama i eskapizmom od svakodnevnice odvela u mračne vode teških ovisnosti i ekstremnog BDSM-a. Kada Sunny, strastvena kolekcionarka okultnih artefakata, dođe u posjed mitske puzzle-kutije poznate kao Genesis Configuration, par je nesvjesno upotrijebi tijekom intimnog čina. Aktiviranje kutije priziva Cenobite na čelu s kultnim Hell Priestom (među fanovima poznatijim kao Pinhead), koji Sunny na iznimno brutalan, anatomski jeziv način rastrgaju lancima te njezino tijelo i duh odvuku u pakleni Labirint.

Aidan, naoružan tek sirovom tvrdoglavošću i samom kockom, kreće u pakao kako bi je vratio. No, umjesto klasičnog spašavanja djevojke u nevolji, radnja se brzo pretvara u kompleksnu analizu ljudske psihe. Aidan se na svom putu mora suočiti s tajanstvenim kultom Scarlet Church, skupinom manijakalnih fanatika koji obožavaju Cenobite i njihovo božanstvo Leviathana, tražeći vlastiti put do asketskog uspona kroz patnju.

Ono što narativ ove desetosatne kampanje podiže iznad B-filmskog prosjeka jeste činjenica da scenarij s velikim poštovanjem pristupa BDSM supkulturi. Prvi sati igre, smješteni u BDSM klubu koji kultistima služi kao paravan, jasno razgraničavaju konsenzualnu igru fetiša od sadističkog ludila kulta. Trgovkinja Zora, koja u igri djeluje kao cinični “đavolji odvjetnik” i narativno sidro, brzo opominje Aidana kada sve posjetitelje kluba nazove manijacima, podsjećajući ga da većina tih ljudi samo traži ispunjenje vlastitih intimnih želja. Pitanje koje Zora postavlja Aidanu naglašavajući da “voljeti nekoga i trebati nekoga dvije su potpuno različite stvari”, prožima čitav scenarij i daje njegovu liku, inače bivšem studentu medicine i članu bajkerske bande, neočekivanu emotivnu težinu.

Glavni negativci pružaju sjajnu protutežu. Od ekscentričnog “umjetnika” Bruna koji ljudska tijela kasapi u morbidne skulpture, preko vođe kulta Marlowea i Sister of Mercy, pa sve do tragične Charlotte koja služi kao nezaustavljivi, proganjajući stalker po uzoru na Nemesisa iz Resident Evila 3, svaki antagonist posjeduje jasan motiv. Ipak, apsolutna zvijezda ostaje legendarni Doug Bradley. Njegov povratak u ulozi Pinheada pruža neopisiv autoritet, dok njegove smirene, filozofske i perverzne rečenice lede krv u žilama i podsjećaju zašto je ovaj lik postao ikona horror žanra.

Promatramo li ga kroz prizmu žanrovske baštine, Clive Barker’s Hellraiser: Revival djeluje kao fascinantan skup različitih uzora koje autorski tim vrlo smisleno uvezuje u vlastiti identitet. Utjecaj serijala kao što je Resident Evil, posebice njegovog četvrtog i sedmog nastavka, najvidljiviji je u dizajnu inventara, pedantnom sakupljanju resursa, prisutnosti trgovkinje Zore te strukturiranju zagonetki unutar zatvorenih prostorija realnog svijeta. S druge strane, magični sustav obogaćen je duhom BioShocka, gdje Genesis Configuration funkcionalno preuzima ulogu Plazmida kroz telekinezu, izbacivanje vatrenih kugli i prizivanje razorne mreže lanaca. Također, ljubitelji Half-Lifea 2 i njegove slavne dionice u Ravenholmu prepoznat će izravan homage u manipulaciji okolišnim opasnostima, gdje pomoću gravitacijske sile kocke bacamo oštrice cirkulara ili rotirajuće propelere na nadolazeće neprijatelje. Dojam sirove i prljave borbe prsa o prsa uvelike duguje kultnom Condemned: Criminal Originsu, dok je sam borbeni ritam nadahnut DOOM rebootom iz 2016. godine kroz mehaniku pogubljenja oslabljenih protivnika, što igraču izravno obnavlja zdravlje i prijeko potrebnu energiju Suffering.

Mehanika užitka i patnje u sjeni Genesis Configurationa

Kada je riječ o samoj igrivosti, Clive Barker’s Hellraiser: Revival funkcionira kao neobičan, ali iznenađujuće uspio “remiks” dokazanih žanrovskih formula. Gameplay petlja podijeljena je na dva komplementarna dijela – istraživanje realnog svijeta krcatog kultistima te bauljanje kroz izvanzemaljski Labirint.

Arhitektura cijelog projekta počiva na jasnoj podjeli između dvaju svjetova koje timovi iz Sabera i Boss Teama spajaju u koherentnu cjelinu. S jedne strane nalaze se lokacije realnog svijeta, poput BDSM kluba Scarlet Church, organizirane kroz kružni koncept klasičnog survival horrora koji od igrača zahtijeva pretraživanje, upravljanje resursima i interakciju s tajanstvenom trgovkinjom Zorom. S druge strane stoji Labirint, vandimenzionalni pakleni usjek karakterističan po svom Escherovskom nepravilnom dizajnu, gdje igrač gubi oružje i biva bačen u fiksne, izuzetno napete sekvence bijega pred Cenobitom Chattererom te rješavanje zagonetki okoliša. Oba svijeta na okupu drži centralna mehanička petlja posvećena kocki Genesis Configuration. Kao što smo već spomenuli, ona funkcionira kao svojevrsni hibrid plazmida i gravitacijskog oružja, dok se njezine moći i napadačke sposobnosti izravno napajaju ekstrakcijom Sufferinga koji se sakuplja kroz brutalne egzekucije oslabljenih protivnika.

U realnom svijetu igrači se susreću s klasičnim survival horror obrascima. Mape su strukturirane u vidu kružnih sektora s zaključanim vratima, pri čemu je za napredak potrebno pretražiti svaki kutak, riješiti zagonetku i pronaći odgovarajući ključ, bilo da je riječ o traženju fetiš rekvizita za dominu ili probijanju kroz podzemne tamnice. Borba prsa o prsa oslanja se na korištenje drvenih letvi, mačeta i baseball palica. Inovativan dodatak predstavlja sustav oklopa – naime, oštra oružja učinkovita su isključivo protiv golog mesa kultista, dok oklopljeni protivnici zahtijevaju tupa oružja kako biste im razbili oklop. Budući da sva hladna oružja posjeduju pokazatelj trajnosti i pucaju nakon nekoliko udaraca, igrač je prisiljen konstantno upravljati resursima i obavljati popravke neograničenim, ali slabijim nožem ili namjenskim priborom. Prostora za zamjerku ima u samom osjećaju udarca. Melee okršajima nedostaje sirove mase i vizualnog odjeka, pa borba povremeno djeluje nespretno, dok se neprijateljski AI često ponaša poput drvenih lutki koje se ukipe prije početka animacije napada.

Vatreno oružje, poput pištolja, sačmarica i automatskih pušaka, donosi prijeko potrebno olakšanje, ali pravi vrhunac borbenog sustava leži u samoj kocki Genesis Configuration. Kutija djeluje po uzoru na plazmide iz BioShocka ili gravitacijski pištolj iz Half-Lifea 2. Pomoću nje igrač može hvatati oštrice cirkulara ili željezničke klinove iz okoliša i ispaljivati ih na protivnike, bacati ognjene kugle te u kasnijim fazama prizivati brutalne Hellchains lance koji u sekundi komadaju čitave skupine neprijatelja. Sposobnosti kocke ne troše klasičnu municiju, već Suffering, koji se puni nanošenjem štete neprijateljima i izvođenjem krvavih, brutalnih pogubljenja nad oslabljenim protivnicima.

Nasuprot tome, sekvence u Labirintu u potpunosti oduzimaju oružje i prebacuju igru u napeti walking simulator s M.C. Escherovskom arhitekturom. Hodnici se mijenjaju pred vašim očima, dok gravitacija gubi smisao. Ovdje fokus leži na zagonetkama okoliša i panici tijekom sekvenci bijega od Chatterera. Zvuk njegovih izloženih zuba koji ubrzano škrguću, u kombinaciji s činjenicom da vas njegov dodir trenutno ubija, stvara neke od najstresnijih i najefektnijih trenutaka u modernom horroru.

Nažalost, igra ozbiljno posustaje u svojoj posljednjoj trećini. Stealth sustav je iznimno neispoliran i često se događa da, ako vas primijeti samo jedan protivnik ili ako nagazite na komadić stakla, čitava zgrada automatski saznaje vašu točnu lokaciju. Pored toga, borbe s bossevima u završnici predstavljaju pravu dizajnersku stranputicu. Umjesto da ponude taktički izazov, bossevi funkcioniraju kao naporne “spužve za metke” s ponavljajućim uzorcima napada koji iscrpljuju resurse i narušavaju dotad sjajno doziran tempo.

Estetika i duh B-filma i tehnički ožiljci

S umjetničke strane, Clive Barker’s Hellraiser: Revival je vizualni trijumf niske produkcije koja je iz svog proračuna izvukla apsolutni maksimum. Volumetrijsko osvjetljenje, gušta magla i paleta boja u BDSM klubovima stvaraju atmosferu gnjusnoće i elegancije. Labirint je rekreiran s nevjerojatnom pažnjom i odanošću prema prva dva filma iz 80-ih, uključujući dizajnerske detalje koji namjerno simuliraju drevnu stop-motion animaciju čudovišta, što će obožavatelji odmah prepoznati i cijeniti.

Zvučna podloga jednako je impresivna. Pored teške elektroničke glazbe i sjajne upotrebe licenciranih numera, zvučni efekti pucanja kostiju, kidanja mesa i odjekivanja krikova u daljini priređuju auditivni teror koji zahtijeva igranje s kvalitetnim slušalicama.

Međutim, tehnička analiza testiranog PS5 builda razotkriva nekoliko ozbiljnih nedostataka na koje treba skrenuti pozornost. Iako je izvođenje i framerate iznimno stabilni te praćeni impresivnim osvjetljenjem, zvučna sinkronizacija u drugoj polovici igre doživljava česte ispade, pa se događa da zvukovi otvaranja teških vrata, koraci po vodi pa čak i pojedini dijalozi u potpunosti izostaju. Posebno razočarava DualSense integracija – unatoč tome što su postavke u izborniku podešene na maksimalnu vrijednost, haptički feedback gotovo u potpunosti izostaje tijekom igranja. Vizualni glitchevi također narušavaju dojam, manifestirajući se kroz lebdeće predmete nakon korištenja telekineze, primjetno treperenje tekstura te povremene nestanke predmeta ili, recimo, prstiju na likovima tijekom cutscena.

Dizajn upravljanja inventarom, iako izravno posuđen iz Resident Evila 4, zna biti nepotrebno trom. Čak i uz opciju automatskog slaganja, igrač je često primoran izbaciti predmet na pod kako bi napravio mjesto za municiju, napunio oružje i potom ponovno podigao bačeni predmet. Odsustvo New Game Plus moda dodatno smanjuje želju za ponovnim prolaskom, pogotovo kada se uzme u obzir da je Hard razina težine iznimno neizbalansirana, bez opcije brzog spremanja i s nepravednim rasporedom checkpointa.

Autentično i jezivo, ali nije za svakoga…

Clive Barker’s Hellraiser: Revival nije savršena igra, ali je bez sumnje najzreliji, najhrabriji i najautentičniji dodatak Hellraiser mitologiji još od kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Saber Interactive i Boss Team Games uspjeli su prekinuti višegodišnje prokletstvo loših filmskih nastavaka i dokazati da licencirani horror može funkcionirati kao vrhunsko, beskompromisno single player iskustvo za odraslu publiku.

Igra uspješno spaja eleganciju klasičnog survival horrora s groznici sličnim vizijama tjelesnog užasa i filozofskim pitanjima o prirodi ljudskih potreba. Iako tehnički bugovi, loše riješeni stealth i zamorne boss borbe u završnici sprječavaju ovaj naslov da dosegne sam vrh žanrovskog Olimpa, njegova atmosfera i jeziva autentičnost i ponuđeni sakramenti patnje i užitka definitivno ostavljaju neizbrisiv trag. Za ljubitelje lika i djela Clivea Barkera ovo je obvezno štivo, a za sve ostale ljubitelje horrora iznimno upečatljiva, mračna vožnja koju neće tako lako zaboraviti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kraj prošlog i početak ovog stoljeća ostali su u kolektivnoj memoriji starijih gamera upisani kao „Divlji zapad industrije zabave“, razdoblje u kojem je izlazak svakog većeg animiranog hita ili holivudskog spektakla obavezno bio praćen vojskom pratećih igara. Dok većina tih naslova danas trune u zaboravu brzinskih rokova izrade i ciničnih marketinških budžeta, Toy Story franšiza i sestrinski radovi studija Traveller’s Tales pokazali su se kao otpornija sorta plastike. U eri u kojoj se digitalna prošlost sve češće gubi pod naletom zaborava i gašenja servera, Atari i neprikosnoveni majstori retro očuvanja iz studija Digital Eclipse donose Toy Story: Retro Roundup! — sveobuhvatnu retro kolekciju koja nas vraća u zlatno doba dječjih konzolaških avantura.

Ova kompilacija nije još jedan obični nostalgični izlet za one koji pamte rentanje kazeta u lokalnim videotekama, već pomno kurirani digitalni muzej. Obuhvaćajući više od deset različitih verzija i regionalnih iteracija klasičnih naslova nastalih između 1995. i 2001. godine, Toy Story: Retro Roundup! na jednom mjestu okuplja originalni Toy Story (sa SNES-a, Mega Drivea/Genesisa i Game Boya), veličanstveni Toy Story 2: Buzz Lightyear to the Rescue!, arkadni Toy Story Racer, pucačinu Buzz Lightyear of Star Command, pa čak i pomalo neočekivanog, ali tematski opravdanog „gosta“ — A Bug’s Life. Rezultat je fascinantan vremenski dokument koji ne slavi samo jednu od najvećih animiranih saga današnjice, već i evoluciju studija Traveller’s Tales prije nego što je postao globalno prepoznatljiv po LEGO serijalima.

Od 16-bitnih izazova do 3D sandboxa….

Sadržaj ove kolekcije odlikuje se iznimnom širinom, ali i nemilosrdnom vjernošću izvornom materijalu. Kroz jedanaest konzolaških i handheld naslova, igrači dobivaju priliku svjedočiti tome kako su se developeri borili s hardverskim ograničenjima pet generacija konzola. Na samom vrhu ponude, posve očekivano, sjedi Toy Story 2: Buzz Lightyear to the Rescue!. Izvorno objavljen na PlayStationu, ovaj rani 3D collectathon nadahnut klasicima kao što su Mario 64 i Banjo-Kazooie i danas iznenađujuće dobro funkcionira. Istraživanje Andyjeve sobe, hodnika, garaže i stražnjeg dvorišta iz perspektive igračaka koje svijet doživljavaju u gigantskim razmjerima i dalje posjeduje istinski šarm, a sakupljanje Pizza Planet tokena, rješavanje zadataka i otključavanje novih područja drže pažnju od početka do kraja.

S druge strane, originalni Toy Story iz 1995. godine služi kao podsjetnik na brutalnu težinu tadašnjih igara, dizajniranih s jasnim ciljem da spriječe igrače da ih dovrše unutar standardnog vikend-najma. 16-bitne verzije za SNES i Genesis impresionirale su svojim vizualima i korištenjem pravih modela iz Pixarovih radionica, no ukočene platformerske kontrole i nemilosrdni vremenski rokovi unutar faza znaju pošteno oznojiti i iskusne veterane. Slično tome, Toy Story Racer nudi neobičnu, lagano “klizavu” mehaniku vožnje s RC autićima koja zahtijeva navikavanje, dok Buzz Lightyear of Star Command donosi dinamičnu mješavinu jurnjave i akcijskog napucavanja temeljenog na istoimenoj animiranoj seriji.

Najveće iznenađenje kolekcije svakako je A Bug’s Life. Iako tematski iskače iz Toy Story okvira, njegova prisutnost u kolekciji ima dubok povijesni smisao jer je upravo rad na toj igri poslužio Traveller’s Talesu kao ključna tehnološka odskočna daska za razvoj mehanika u kasnijem Toy Storyju 2. Kontrola nad mravom Flikom koji uzgaja biljke iz sjemena i rješava zagonetke pokazuje koliko se studio rano naučio poigravati perspektivom veličine. Naravno, tu su i raznorazne verzije za Game Boy i Game Boy Color koje vjerno prenose pikseliziranu nostalgiju, iako njihova tromost i vizualna skučenost danas služe ponajprije kao povijesni kuriozitet za najupornije „arheologe“.

Emulatorska alkemija i digitalna ergonomija

Prenijeti igre starog kova na moderni hardver uvijek nosi rizik od sudara dviju potpuno različitih filozofija dizajna. Digital Eclipse je taj problem riješio uvođenjem pametnih, neinvazivnih pomagala koja suvremenom igraču štede živce, a pritom ne narušavaju izvorni integritet softvera. Uvođenje funkcije premotavanja (rewind) do dvadeset unazad, neovisnih brzih spremanja i legendarnih Rexovih šifri za besmrtnost ili otključavanje nivoa mijenja pravila igre. Kada vas u Toy Storyju 2 izda nepredvidiva kamera ili vas u originalnom Toy Storyju dokrajči nelogičan skok, mogućnost trenutnog vraćanja vremena sprječava frustraciju i omogućuje fokusiranje na ono najbolje što igre nude.

Ipak, vizualna prezentacija donosi određene polemike. Kolekcija nudi CRT filtere koji simuliraju izgled starih televizora uz vjerne refleksije svjetla na rubovima ekrana, što unosi dozu autentičnog ugođaja devedesetih. Međutim, fiksiranje na zadanu 4:3 geometriju ili korištenje rastegnutih formata povremeno otkriva zube vremena, poput sirovih rubova tekstura i artefakata koje Digital Eclipse namjerno nije želio peglati kako bi sačuvao sirovu teksturu izvornog koda. Zvuk također donosi povremene nostalgične trzaje, uz povremeni manji desync ili reprodukciju kultne orkestralne pratnje koja se može slobodno slušati u zasebnom Music Player izborniku.

Najveći adut ovog paketa, međutim, leži izvan samih igara. Dokumentarni videozapisi iza kulisa, s intervjuima ključnih ljudi poput osnivača TT Gamesa Jona Burtona, glasa Woodyja Jima Hanksa i Disneyjevih animatora, pretvaraju ovaj paket u pravu malu enciklopediju industrije. Mogućnost listanja digitalnih skenova originalnih priručnika, promatranja kutija igara iz različitih regija i istraživanja dizajnerskih dokumenata daje ovoj kolekciji pravu muzejsku težinu koja nadilazi vrijednost samog igranja.

Muzejski eksponat s dušom

Baš kao i Toy Story 3 Complete Edition, i Toy Story: Retro Roundup! nije obični pokušaj prodaje magle pod krinkom jeftine nostalgije, već impresivna kolekcija koju krasi vrhunski odrađen posao digitalne prezervacije. Dok pojedini naslovi u kolekciji pokazuju ozbiljne godine iza sebe i zahtijevaju golemu dozu strpljenja, cjelokupni dojam ostaje iznimno pozitivan zahvaljujući pažljivo osmišljenim opcijama pristupačnosti, vrhunskim arhivskim materijalima i neporecivoj strasti s kojom je tim Digital Eclipse pristupio zadatku. Za one koji su odrastali uz ove hitove, ovo je neprocjenjiv povratak u djetinjstvo, dok je za mlađe generacije poučna lekcija o tome kako se nekada stvarala magija s vrlo malo poligona.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Sredina 2000-ih i rani dio 2010-ih ostat će zapamćeni po hiperprodukciji licenciranih „filmskih“ igara. Bilo je to doba u kojem nijedan holivudski animirani hit ili blockbuster spektakl nije smio stići u kina bez prateće igre, izbačene na doslovno svim dostupnim platformama. Većina tih izdanja patila je od zbrzanog razvoja, zloglasno niskih budžeta i ciničnog pristupa u kojem je interaktivni proizvod služio tek kao skupi marketinški trošak u službi filmskog studija. Bili su to, uz rijetke iznimke poput GoldenEyea 007, The Warriorsa i The Lord of the Rings: The Two Towers / The Return of the King, uglavnom lako zaboravljivi naslovi osmišljeni da kratkoročno iskoriste val filmske popularnosti.

Međutim, kada je studio Avalanche Software, isti onaj tim koji će godinama kasnije potpisati veoma dobri Hogwarts Legacy, 2010. godine izbacio adaptaciju trećeg dijela Pixarove franšize Toy Story, dogodio se nesvakidašnji presedan. Umjesto suhoparnog prepričavanja filmskog predloška, studio je dostavio naslov koji je redefinirao očekivanja od licenciranih igara. Danas, šesnaest godina kasnije, u eri kada su filmske adaptacije u ovom obliku gotovo potpuno iščezle s tržišta, Toy Story 3 Complete Edition u režiji Atarija i studija Digital Eclipse dolazi kao neobična vremenska kapsula. Stižući na aktualne platforme u trenutku kada Toy Story franšiza i dalje živi punim plućima kroz nova filmska poglavlja, ovo reizdanje ne nastupa samo kao jeftina doza nostalgije, već kao spomenik vremenu u kojem se dječjim igrama pristupalo s autentičnom autorskom maštom.

Filmska avantura i čari zapadnjačkog sandboxa

Opisivati Toy Story 3 kao jednostavnu adaptaciju bio bi fundamentalni promašaj. Igra je od samog početka osmišljena kao spajanje dviju potpuno različitih filozofija dizajna, proizašlih iz originalnog prijedloga koji je Avalanche Software iznio pred Disney – s jedne strane, nalazi se klasična linearna kampanja (Story Mode), dok se s druge prostire otvoreni sandbox mod nazvan Woody’s Roundup (odnosno Toy Box). Priča prilično slobodno prati događaje iz trećeg filma kroz osam raznolikih razina, vodeći igrive aktere poput Woodyja, Buzza Lightyeara i Jessie, od uvodne jurnjave na divljem zapadu i Andyjeve sobe, pa sve do dječjeg vrtića Sunnyside i zastrašujuće drobilice otpada na smetljištu.

Narativ kampanje ne pokušava doslovno rekreirati dirljivu dramu o odrastanju i ostavljanju djetinjstva iza sebe. Umjesto toga, filmski predložak služi tek kao labavi kostur za maštovite dječje scenarije. Primjera radi, jednostavna scenografija Andyjeve sobe pretvara se u divovsko igralište natrpano preprekama, dok se uvodni nivo sa zlim doktorom Porkchopom i njegovim letećim tanjurom poigrava s dječjom percepcijom mašte. Svaki od tri glavna lika posjeduje specifične sposobnosti – Woody se pomoću svoje uzice usmjerava i njiše preko platformi, Buzz ima impresivnu snagu te može bacati suigrače na nedostupne platforme, dok Jessie odlikuje iznimna preciznost pri doskoku na uske površine. Iako Story Mode pruža solidnu zabavu s izmjenama platformiranja, akcijskih pucačkih dionica iz trećeg lica i povremenih stealth sekcija, njegova kratkoća (kampanju je moguće završiti za nešto više od dva do tri sata) jasna je naznaka da je pravi fokus ove igre ležao negdje drugdje.

Struktura ovog izdanja stoga se prirodno dijeli na dvije izražene cjeline koje se međusobno nadopunjuju. Dok Story Mode donosi režiranu filmsku kampanju u kojoj kroz osam razina kombinirate platformske i borbene sposobnosti protagonista, pravi biser paketa leži u Toy Box modu. Usmjeren na zapadnjački gradić kojim se igrač nalazi u ulozi šerifa, ovaj otvoreni sandbox nudi između pet i osam sati neprekidnog istraživanja, rješavanja zadataka za mještane, sakupljanja zlata te postupne izgradnje i prilagodbe grada. Cjelokupno iskustvo dodatno je obogaćeno otključanim igrivim Emperor Zurgom te besprijekornom podrškom za lokalni split-screen co-op i moderan prikaz u 4K rezoluciji pri 60 sličica u sekundi.

Upravo taj Toy Box mod izdiže Toy Story 3 iznad žanrovskog prosjeka. Kupovinom novih zgrada, otključavanjem sporednih područja poput Sidove uklete kuće ili kanjona s utrkama, igrač postupno širi svijet i prilagođava ga vlastitom ukusu. Možete mijenjati odjeću mještana, bojati fasade, rješavati Pict-O-Matic fotografske izazove ili jednostavno jahati na Bullseyeu. Ta mehanika dječjeg pješčanika bila je toliko napredna za svoje doba da je izravno postavila temelje za kasniji mega projekt Disney Infinity. Toy Box shvaća bit dječje igre, gdje cilj nije samo stići do odjavne špice, već izmišljati vlastite razloge zašto igru ne želimo završiti.

Šarm slobode naspram zuba vremena

Promatrano kroz prizmu suvremenih platformskih standarda, Toy Story 3 Complete Edition nudi mehaniku koja je u jednakoj mjeri pristupačna i blago ukočena. Na svakodnevnoj razini, igrač skače naokolo, izvodi dvostruke skokove, juri naprijed i koristi predmete u okolini. Sustav izmjene likova u kasnijim razinama kampanje, poput zadatka na smetlištu, zahtijeva brzu kooperaciju njihovih sposobnosti. Reizdanje nije mijenjalo izvorni fizikalni model, pa se na momente osjeti određena “tromost” u kontrolama. Precizno ciljanje laserom ili bacanje predmeta zna patiti od laganog kašnjenja ili osjećaja labavosti na analognim palicama, dok kamera u pojedinim uskim prostorima i stealth dionicama zna zakloniti vidno polje i uzrokovati nepotrebne padove.

Glavni adut Toy Story 3 Complete Edition brendiranja leži u objedinjavanju sadržaja koji je u originalnom izdanju iz 2010. godine bio nepravedno fragmentiran. U to doba ekskluzivni ugovori i pre-order bonusi primorali su igrače na kompromise — najdrastičniji primjer bio je Emperor Zurg, igrivi lik u Toy Box modu koji je bio rezerviran isključivo za vlasnike PlayStation 3 verzije originalne igre. Novo izdanje ispravlja te povijesne nepravde i donosi sve prethodno ekskluzivne DLC pakete i tematske cjeline na sve moderne platforme. Igranje sa Zurgom, sa svim njegovim specifičnim oružjima i zlim dijalozima, donosi sjajno osvježenje u sandbox modu.

Jedan od najsvjetlijih elemenata reizdanja jeste zadržavanje i poliranje lokalnog drop-in/drop-out multiplayer moda. Mogućnost da drugi igrač u bilo kojem trenutku uskoči u igru putem split-screena čini ovaj naslov savršenim obiteljskim iskustvom. Bilo da s mlađim članovima obitelji gradite grad u Toy Boxu ili se probijate kroz platformske izazove u kampanji, kooperativni mod teče besprijekorno i bez kompliciranih podešavanja izbornika, što je u današnjoj eri online multiplayera postala prava rijetkost.

Tehničko glancanje i vizualno retuširanje

Pred timom Digital Eclipsea nije bio zadatak napraviti vizualni remake iz temelja, već očuvati originalni umjetnički identitet uz prilagodbu suvremenom hardveru. Na PlayStation 5 konzoli igra se vrti u potpunosti stabilnih 60 sličica u sekundi uz oštru renderiranu rezoluciju do 4K. Pročišćene teksture i podignuta razina detalja daju igri svjež, cel-shaded izgled koji izvrsno pristaje Pixarovoj estetici. Igrivi modeli igračaka i dalje posjeduju onaj specifični plastični i tekstilni sjaj, no geometrija okoliša i rani 3D modeli na pojedinim mjestima ipak razotkrivaju svoje šesnaest godina staro podrijetlo.

U pogledu zvučne prezentacije, igra ostaje vjerna filmskom izvorniku. Kultna uvodna pjesma “You’ve Got a Friend in Me” odmah uspostavlja emotivnu vezu s publikom svih generacija, dok je orkestralna glazbena podloga u potpunosti usklađena s tonom Pixarovih ostvarenja. Iako nisu svi originalni holivudski glumci posudili svoje glasove u igri, zamjenski glasovni glumci odradili su vrhunski posao — Woody i Buzz zvuče toliko vjerodostojno da prosječan igrač neće uočiti nikakvu razliku. Zvučni efekti eksplozija, zujanja lasera i udaraca drže visoku razinu energije, čineći cjelokupni zvučni paket izuzetno ugodnim.

Dječja igra s dušom u eri zaboravljenih licenci

Kada sve zbrojimo i oduzmemo, usudit ćemo se reći da je Toy Story 3 Complete Edition u najmanju ruku pošteno, tehnički ispolirano i sadržajno kompletirano reizdanje jedne od najboljih licenciranih igara u povijesti medija. Njegova najveća vrijednost leži u činjenici da podsjeća industriju na doba u kojem su pristupačne, maštovite i sadržajno bogate obiteljske igre bile standard, a ne rijetki izuzetak.

Kratkoća Story Moda i povremena ukočenost staromodnih kontrola jasni su podsjetnici na 2010. godinu, no neprolazni šarm Toy Box moda i besprijekorno lokalno kooperativno igranje čine ovaj paket jednako privlačnim danas kao i u vrijeme njegova prvog izlaska. Za starije igrače ovo je emotivno putovanje u vlastito djetinjstvo ili studentske dane, dok je za mlađu generaciju ovo idealan ulazak u svijet interaktivne zabave. U konačnici, Toy Story 3 Complete Edition još jednom dokazuje da dobre igračke i, u ovom slučaju, dobre igre, nikada uistinu ne stare – one samo čekaju da ih netko ponovno izvadi iz kutije i nastavi se igrati njima.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Nakon što je Absolum krajem prošle godine demonstrirao koliko uspješno klasični 2.5D beat-’em-up može koegzistirati s modernom roguelike strukturom, bilo je samo pitanje vremena kada će drugi razvojni timovi pokušati replicirati tu formulu. Fuzija ova dva žanra djeluje sasvim prirodno — brawleri su povijesno bili dizajnirani za kratke, intenzivne i repetitivne prolaze na arkadama, dok im roguelike elementi daju priželjkivani dugovječni okvir, nasumične nadogradnje i sustav trajne progresije. U taj natrpani potok indie izdanja stupa i fuzijski projekt studija Mad Bricks pod imenom Mexican Ninja.

Ono što ovaj naslov izdvaja od žanrovske konkurencije nije samo spajanje mehanika, već beskompromisna, apsurdna i pulpska premisa. Razvojni tim izgradio je svijet u kojem su se mitska i pop-kulturna iskustva Meksika i Japana stopila nakon fiktivne japanske invazije, stvorivši hibridni kriminalni sindikat — Narkuzu. Mexican Ninja nastupa bez ikakve želje za suzdržanošću – u pitanju je projekt prožet estetikom stripova s početka milenija, drskim humorom i borbenim sustavom koji paralelno posuđuje mehanike iz naslova kao što su Streets of Rage, Guacamelee!, pa čak i God of War. Unatoč evidentnim tehničkim i dizajnerskim nesavršenostima, Mexican Ninja nudi iznimno dinamično iskustvo koje osvaja svojom energijom i potpunom kaotičnošću.

Priča o “Odabranom Juanu” i geopolitičkom apsurdu Nuevo Tokyja

Narativni okvir ove akcije vodi nas na ulice Nuevo Tokyja, megalopolisa prožetog neonskim natpisima, grafitima, taco štandovima, torii kapijama i stambenim blokovima gdje se tradicionalni meksički motivi preklapaju s estetikom Yakuza četvrti. Gradom čvrstom rukom vlada Narkuza, opasni fuzijski kartel koji kontrolira i lokalne medije kako bi se u javnosti prikazao u oslobodilačkom svjetlu. S druge strane, mali pokret otpora oslanja se na tihog, ali ubojito opremljenog protagonistu pod imenom Juan, meksičkog ninju kojem je suđeno da postane posljednja nada za rušenje opresivnog režima.

Iako priča služi prvenstveno ako poluga za usmjeravanje igrača iz jedne borbene arene u drugu, svijet Mexican Ninje posjeduje specifičan šarm koji izvire iz satire i satiričnih pop-kulturnih posveta. Humor igre ne bira sredstva, od suptilnih lingvističkih pošalica i kovanica poput “Sakile” (mješavina sakea i tekile) pa sve do sirovih gegova s farts-mehanikama, God of War parodijskih odijela i bosseva poput “Crack Pande” koji predstavlja miks kultnog Cocaine Beara i Kung Fu Pande. Narativ ne pokušava donijeti duboke geopolitičke analize. Umjesto toga, nudi pulpski stripovski identitet prožet hispanoameričkim i japanskim psovkama te vizualnim gagovima. Priča funkcionira najefikasnije kada prihvatite njezin B-filmski ton, iako nedostatak dubljeg razvoja ključnih antagonističkih likova pri samom kraju prolaza razotkriva propuštene prilike za dodatno oblikovanje ovog zanimljivog svijeta.

Fluidnost comboa i kaotična borba

U svojoj osnovi, Mexican Ninja je izuzetno brz 2.5D brawler s pogledom iz polufiksne perspektive. Igrač na raspolaganju ima lagane i teške napade, skok, izbjegavanje, pariranje, kao i specijalne vještine poznate kao meksički Jutsui. Za razliku od rigidnih arhetipova žanra, borba ovdje posuđuje mehanike iz akcija s izravnim žongliranjem protivnika u zraku. Povezivanje udaraca omogućuje dizanje neprijatelja od tla, nastavljanje kombinacija u zraku i lansiranje u okolne objekte poput eksplozivnih buradi ili vending aparata.

Cjelokupni doživljaj igre počiva na dobro promišljenoj gameplay petlji. Svaki prolaz započinje uličnim okršajima gdje kroz osnovne kombinacije i vještine krčite put kroz valove Narkuza protivnika. Nakon očišćene sekcije, igra vas stavlja pred izbor granajućih putanja, donoseći taktiziranje oko toga koji ćete tip nagrade ili perka odabrati prije sljedeće borbe. Privremene nadogradnje unutar samog prolaza nude kombinacije koje drastično mijenjaju učinkovitost borbe, od “Hangover” efekta koji usporava protivnike i smanjuje njihov napadački potencijal, pa sve do vatrenih nadogradnji i “black hole” modifikatora. Combo Meter sistem odiše vrhunskim dizajnom, a funkcionira tako da se brojač ne prazni vremenski, već isključivo kada pretrpite udarac. Određene pasivne vještine izravno nagrađuju visoke comboe, generirajući eksponencijalne skokove u šteti kada brojač preskoči 50, 100 ili čak 1000 pogodaka.

Test snage kulminira na kraju svakog bioma u okršajima s kompleksnim bossevima. Poraz i smrt u tim borbama nisu kraj, već ključni dio napredovanja jer vraćanjem u centralni hub zarađene pesose ulažete u stablo trajne progresije zvano Way of the Donkey. Ovdje trajno povećavate zdravlje, štetu, smanjujete „hlađenje“ sposobnosti i otključavate nove poteze. Iako rane faze ovog stabla djeluju sporo i zahtijevaju primjetan grind, razvijeni Juan postaje nezaustavljivo oružje koje se teleportira preko ekrana i baca sombrero poput štita Kapetana Amerike ili šešira Kung Laoa. Ipak, borbeni sustav trpi zbog nekih lošijih odluka. Naime, započinjanje svakog prolaza s identičnim uvodnim sposobnostima stvara dojam monotonije, dok izostanak co-op načina igranja predstavlja zamjetan minus za žanr tradicionalno građen na zajedničkom igranju.

Nepreglednost ulica i vizualni nered

Na estetskom planu, Mexican Ninja ostvaruje impresivan dojam zahvaljujući cel-shaded vizualnom stilu koji podsjeća na subotnje crtiće i stripovska izdanja s početka 2000-ih. Arhitektura razina, grafiti, neonska rasvjeta i dizajn likova zrače autentičnim pulpskim stilom. Zvučna podloga u potpunosti naginje meksičkom instrumentariju, pružajući dinamičnu pratnju koja prati tempo akcijskih okršaja na ekranu, dok su glasovne dionice u španjolskim dijalozima izvrsno dozirane kroz sporedne likove i ulične govornice.

Međutim, visoki tempo borbe i vizualna prezentacija u izravnom su sukobu s dizajnom razina. Arene su često natrpane prevelikim brojem dekorativnih objekata poput sanduka, prepreka i buradi, što u kombinaciji s dinamičnom kamerom stvara ozbiljne probleme s preglednošću. Tijekom najžešćih okršaja, kada se na ekranu istovremeno nađe desetak protivnika, projektili, eksplozije i efekti Jutsusa, iznimno je lako potpuno izgubiti trag o tome gdje se vaš lik nalazi. Pojedine borbe s bossevima, poput one s divovskim medvjedom, odvijaju se u prostorno skučeni arenama gdje kut kamere nepotrebno zabija perspektivu uz same aktere, što zna biti frustrirajuće.

Na tehničkom planu, uočljivi su povremeni neobjašnjivi padovi broja sličica u sekundi. Iako grafički zahtjevi nisu ekstremni, intenzivni efekti na ekranu tijekom specifičnih boss okršaja znaju uzrokovati trzanja. Također, nepostojanje preglednog dnevnika za praćenje sporednih misija otežava uvid u otključavanje novih kozmetičkih odijela, koja inače donose korisne pasivne bonuse.

Meksičke nindže, solo igranje i borba s izvođenjem

Mexican Ninja je izuzetno šarmantan, energičan i svjesno apsurdan hibrid koji uspješno spaja tradiciju arcade brawler žanra s roguelike mehanikama. Njegova najveća snaga leži u iznimno brzom i fluidnom borbenom sustavu koji nagrađuje vještinu, visoke combo brojače i eksperimentiranje sa statusnim gradnjama lika.

Iako ga vizualni nered na ekranu, povremeni padovi performansi, skučeni prostori borbe i izostanak co-op moda sprečavaju da dostigne same vrhunce žanra poput Absoluma, rad tima Mad Bricks pruža visoku dozu zabave za sve ljubitelje brze akcije i pulp estetike. Riječ je o naslovu koji ne uzima sebe ozbiljno, ali borbene sustave dostavlja s punim poštovanjem prema igračevom vremenu i vještini.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.