Kada nezavisni razvojni timovi traže inspiraciju u devetoj umjetnosti, rezultat je najčešće vizualni plagijat ili slijepo prepisivanje kadrova koje rijetko kada preživljava tranziciju u interaktivni medij. Povijest gaming industrije prepuna je naslova koji su, u pokušaju da emuliraju kultne grafičke novele, zaboravili osnovno pravilo – mehanika mora pratiti estetiku! Kada je studio Rock Square Thunder, u suradnji s mnogo poznatijim izdavačkim odjelima Feardemica i Skybound Gamesa, najavio I Hate This Place, projekt temeljen na istoimenom, kultnom i pulp horror stripu autora Kylea Starksa i ilustratora Artyoma Topilina, skepticizam je bio potpuno opravdan. Njihov prethodni rad, šarmantni ali posve drugačiji The Lightbringer iz 2022. godine, bio je puzzle platformer, dok novi projekt ambiciozno cilja znatno kompleksniji teritorij izometrijskog survival horrora.

I Hate This Place (koji je u originalnom, marketinški manje prisutnom stripovskom izdanju nosio naslov Fuck This Place) pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem u trenutku kada žanr preživljavanja proživljava svojevrsnu renesansu. No, dok se većina modernih naslova skriva iza provjerenih formata iz prvog ili trećeg lica, ovaj naslov hrabro se odlučuje za izometrijsku, top-down perspektivu u stilu klasičnih dungeon crawlera. Upravo ta dizajnerska odluka izdvaja igru iz mase, ali je istovremeno postavlja pod oštro povećalo kritike. Ono što na papiru djeluje kao intrigantan spoj paranormalnih fenomena, vladinih eksperimenata, izvanzemaljaca i čistog B-horrora osamdesetih, u praksi se suočava s ozbiljnim izazovima izvedbe koji zrelu i informiranu publiku ostavljaju u rascjepu između divljenja prema umjetničkoj viziji i frustracije zbog nedovršenih mehaničkih rješenja.

Anatomija propale ceremonije i narativni nesklad

Radnja igre nasilno nas ubacuje u ulogu Elene, mlade i posve cinične žene koja sa svojom najboljom prijateljicom Lou dolazi na Rutherford Ranch, izolirano imanje naslijeđeno od obitelji. U pokušaju da stupe u kontakt s preminulim članom obitelji, njih dvije izvode drevni okultni ritual kako bi prizvale Horned Mana – glavnog antagonista izvornog stripa. Naravno, u maniri najboljih B-filmova strave, ceremonija polazi po zlu, ritual oslobađa nasilno zlo, a Lou misteriozno nestaje u mraku. Elena ostaje potpuno sama na imanju koje je zapravo epicentar paranormalnih poremećaja, s jednim jedinim ciljem – preživjeti u neprijateljskom okruženju i pronaći izgubljenu prijateljicu.

Uvodna sekvenca, koja ujedno služi i kao bazični tutorial kroz prvi dungeon, nažalost ne ostavlja najbolji prvi dojam. Ekspozicija je štura, glumački nastup u uvodnim scenama djeluje drveno, a igrač je bačen u mrak s minimalnim kontekstom. Kada konačno preživite prve opasnosti i stignete do središnjeg dijela imanja, gdje vas dočekuje Elenina majka, narativna mreža počinje se granati kroz brojne sporedne misije i bilješke razasute po svijetu. Sama Elena je napisana kao klasični smartass lik. Njeni dijalozi su puni sarkazma i duhovitih opaski, no ta ironija povremeno djeluje usiljeno, kao da igra previše očajnički pokušava stvoriti lik koji je pod svaku cijenu cool.

Prave pukotine u narativnom tempu, koji ovisno o vašem stilu istraživanja traje između sedam i deset sati, osjete se u strukturi same priče. Autori su odlučili dobar dio ključnog lorea i pozadinske priče sakriti duboko unutar sporednih zadataka. Ako se slijepo držite samo glavne staze, dočekat će vas razočaravajuće nagli završetak koji ostavlja gomilu neodgovorenih pitanja, dok sama priča jednostavno ispari u trenutku kada se mehanike tek počinju pošteno etablirati. Dodatan uteg oko vrata naracije je i tehnička prezentacija dijaloga – tekstualni oblačići na ekranu često se pojavljuju i nestaju bez ikakve kontrole ili potrebe da igrač sam potvrdi napredak teksta, što konstantno razbija ritam čitanja i narušava imerziju u trenucima koji bi trebali biti dramatični.

Zvuk kao štit i košmar s kontrolama

Kada se ogoli narativni sloj, mehanička petlja igre dijeli se na dvije strogo odvojene faze diktirane ciklusom dana i noći. Tijekom dana, I Hate This Place funkcionira kao relativno opuštajući survival RPG u kojem tumarate mapom, skupljate resurse i rješavate zagonetke koje se uglavnom svode na traženje ključeva, aktivaciju prekidača i čitanje poruka radi otkrivanja šifri. No, kada padne mrak, na scenu stupa čisti opstanak. Čudovišta izlaze van, a kako su resursi, posebice municija u ranoj fazi igre, iznimno oskudni, izravan sukob postaje vaša zadnja opcija.

Ono gdje igra doista briljira i pokazuje autentičnu iskru genijalnosti jest njezin stealth sustav temeljen na zvuku. Većina čudovišta na imanju je potpuno slijepa, ali imaju iznimno istančan sluh. Svaki vaš korak igra vizualizira na ekranu u obliku onomatopejskih tekstualnih indikatora, direktno preslikanih iz stripa. Hodanje po čvrstom tlu generira tihi, prigušeni tekst “thud“, dok kretanje kroz krvavu sluz ili blato stvara zvučni signal “squelch“. Ako potrčite, indikatori mijenjanju boje i dramatično se šire, privlačeći pažnju obližnjih hordi. Hodanje po razbijenom staklu ili lokvama zahtijeva maksimalan oprez, a bacanje praznih limenki kako biste skrenuli pažnju grotesknih stvorenja stvara trenutke istinske, visceralne napetosti.

Dok šuljanje funkcionira besprijekorno, mehanika gladi djeluje više kao administrativni teret nego kao stvarni element napetosti. Svaka akcija, bilo da se radi o trčanju, mahanju palicom ili hodanju, troši traku gladi. Ako ona padne na nulu, vaša stamina biva drastično srezana, što vas onemogućuje u trčanju i usporava melee napade. Ekonomija resursa je loše balansirana, pa tako dok municije kronično nedostaje, hrane ima u izobilju. Kada jednom shvatite da s deset skuhanih juha u inventaru možete potpuno ignorirati ovaj sustav, mehanika gladi prestaje biti survival element i postaje puka nuspojava menadžmenta.

Nažalost, sav sjaj mehanike šuljanja brutalno se urušava onog trenutka kada ste prisiljeni podići oružje. Kontrole na PlayStation 5 verziji su, blago rečeno, katastrofalne i očito dizajnirane s PC mišem na umu, dok su konzole ostale u planu kao usputna misao. Da biste uopće naciljali neprijatelja, morate gurnuti desni analogni palicu stick prema naprijed kako bi se pojavio nišan, a zatim kružiti tom istim stickom kako biste ručno zaključali metu. U dinamičnim situacijama, gdje vas čudovište grabi i nanosi masivnu štetu, ovaj sustav nevjerojatno nespretan. Kada tome pridodate da je trčanje mapirano na L2, da su gumbi za liječenje i konzumaciju hrane identični, a čučanje dodijeljeno i krugu i lijevom sticku, i to bez ikakve mogućnosti redefiniranja kontrola, borba postaje izvor čiste frustracije. Nedostatak namjenske tipke za izbjegavanje i fiksna kamera koja često skriva neprijatelje iza uglova pretvaraju svaku borbu prsa u prsa u mučno udaranje bejzbol palicom i bježanje unazad.

Nadalje, igra pati od ozbiljnih problema s balansom i dizajnom faza. Dan i noć su trebali donijeti rizik i nagradu, no kako noćno istraživanje ne nudi nikakve beneficije u vidu boljih resursa ili nadogradnji, igrač vrlo brzo shvati da može jednostavno leći u krevet na Rutherford Ranchu, prespavati noć i igrati isključivo danju, uz minimalan penal na glad. Kada vas igra ipak natjera na noćne misije, suočit ćete se s rigidnim sustavom kažnjavanja gdje vas smrt u nekim segmentima vraća na sam početak, što u kombinaciji s nedostatkom jasnih objašnjenja mehanika poput, primjerice, situacije u kući s paucima gdje tek nakon niza smrti shvatite da ih tjerate običnom baterijskom svjetiljkom, dovodi do lutanja bez jasnog progresa.

Izgradnja baze na imanju nudi blago osvježenje. Skupljanjem materijala i pronalaženjem nacrta možete graditi radne stolove, vanjske kuhinje, vrtove i bunare. Možete ih slobodno premještati i uređivati raspored radi veće efikasnosti. Kasnije, napredni nacrti omogućuju stolovima za municiju da pasivno generiraju metke dok vi istražujete, no cijeli taj sustav zapravo funkcionira na razini bazične idle igre i nikada ne dostiže dubinu ozbiljnog menadžmenta.

Stripovska estetika naspram tehničkih pukotina

Vizualni identitet je bez sumnje najsvjetlija točka ovog naslova. Umjetnička direkcija s ponosom nosi svoje stripovsko naslijeđe kroz jarke, kontrastne boje i debele crne obrise likova koji izgledaju kao da su živi pobjegli s papira. Dizajn samih čudovišta zaslužuje sve pohvale – od ljigavih, poluformiranih užasa do potpunih noćnih mora, svaka kreatura posjeduje upečatljiv vizualni identitet. Izometrijski prijelazi, gdje se zidovi polako zamagljuju i nestaju kada Elena uđe u prostoriju, izvedeni su korektno, iako povremeno narušavaju prostornu orijentaciju zbog nezgodnog kuta kamere.

Zvučna kulisa jednako uspješno drži atmosferu. Dok je glasovna gluma u velikoj mjeri kruta, neprirodna i drvena do te mjere da ćete brzo upaliti titlove i stiskati tipku za preskakanje, zvučni efekti čudovišta su izvanredni. Mokri, ljepljivi i neugodni zvuci kretanja stvorenja u mraku izazivaju istinsku nelagodu. Glazbena podloga se čvrsto oslanja na prepoznatljivi synthwave osamdesetih, asocirajući direktno na estetiku serije Stranger Things, što u većini situacija pogađa pravi ton, iako povremeno skreće u domenu jeftinog kiča.

Tehnička strana na PlayStationu 5, nažalost, ponovno odaje dojam projekta koji je prerano izvađen iz pećnice. Tijekom sedmosatnog igranja redovito ćete nailaziti na bizarne propuste u animacijama, barem nekoliko rušenja same igre, te bugove zbog kojih Elena jednostavno propadne kroz teksturu poda, što jasno sugerira da je igri trebalo barem još dva do tri mjeseca intenzivnog poliranja i optimizacije.

Potencijal zarobljen u amaterskim greškama

I Hate This Place je naslov koji pati od klasičnog sindroma izvrsne ideje i manjkave egzekucije. Igra posjeduje sve prave sastojke – upečatljiv vizualni stil, genijalan sustav vizualizacije zvuka i šarmantan pulp predložak. Međutim, njeni sustavi su previše rudimentarni i nepovezani da bi tvorili kohezivnu cjelinu. Košmar s kontrolama na konzolama, loše balansirana ekonomija resursa, mlaka priča koja naglo presijeca samu sebe i opći nedostatak poliranja sprječavaju ovaj naslov da ostvari svoj puni potencijal i postane nova indie senzacija. Hardcore ljubitelji survival žanra vjerojatno će uspjeti progledati kroz prste ovim nedostacima zbog intrigantnog svijeta, ali za većinu igrača, ovo će ostati tek jedno zanimljivo, ali duboko frustrirajuće iskustvo koje je ostalo na korak do veličine.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.