Kada je Supergiant Games najavio rad na svom prvom nastavku u povijesti studija, gaming scena je kolektivno ostala iznenađena. Do tog trenutka, tim kreativaca iz San Francisca bio je poznat kao “ tvornica hitova bez nastavaka“ i to u najboljem mogućem smislu – svaka igra bila je unikatni eksperiment, bilo da se radi o Bastionu, Transistoru ili Pyreu. No, Hades je bio priča za sebe. Bio je to naslov koji je 2020. godine na svojstven način redefinirao roguelike žanr, pretvarajući repetitivnu smrt iz frustracije u narativno pogonsko gorivo. Stoga, odluka studija da napravi nastavak za takvog višestruko nagrađivanog kolosa nije bila samo hrabrost, već i gotovo nemoguća misija…

Supergiant se našao u nezahvalnoj poziciji. Kako poboljšati igru koja je za mnoge bila čista desetka? Odgovor leži u širenju ambicija. Dok su se raniji naslovi ovog studija, poput Transistora, fokusirali na zatvorene, intimne sustave, Hades II je građen s mainstream publikom na umu, ali bez podilaženja istoj. Strategija izlaska kroz Early Access ponovno se pokazala ključnom – to nije bio samo način za prikupljanje dodatnih sredstava, već i  svojevrsni laboratorij u kojem su se testirale mehanike koje bi u bilo kojem drugom okruženju djelovale pretrpano. Studio je prekršio svoje pravilo o “uvijek novim svjetovima” kako bi nam pokazao da u grčkoj mitologiji ima još dovoljno “mesa“, ali uz značajan zaokret u tonu. Dok je prva igra bila o bijegu, druga je o opsadi. Razlika je suptilna, ali prožima svaki atom ovog iskustva.

Zaboravite na Zagreusa, stiže nam vještica iz sjene

U središtu priče više nije drski Zagreus i njegov tinejdžerski bunt protiv oca. Upoznajemo Melinoë, princezu podzemlja i vješticu koju je odgojila Hekata. Njezin cilj je monumentalan – ubiti Kronosa, titana vremena koji je zarobio njezinu obitelj i uzurpirao prijestolje. Za razliku od Zagreusove, njena motivacija nije bijeg, već dužnost. Ona je hladnija, sabranija i, usudit ćemo se reći, manje instinktivno šarmantna od svog starijeg brata. To je svjesna narativna odluka autora – Melinoë je dijete rata, trenirano u sjenama Crossroadsa dok su dvorane njenog oca bile okovane vremenom.

Svijet igre se značajno proširio, ne samo u broju soba, već i u tematskom opsegu. Više nismo ograničeni samo na uspon iz Tartara. Hades II nudi dva potpuno odvojena puta. S jedne strane imamo klasični spust u dubine podzemlja kako bismo se suočili s Kronosom, a s druge uspon na površinu, prema Olimpu, kojeg opsjedaju Titani. Naracija teče kroz briljantno napisane dijaloge koji reagiraju na svaki vaš pokret. Likovi poput Dore, cinične sjene koja Melinoë služi kao cimerica, ili Odiseja, taktičara koji nudi mudrost umjesto mača, daju igri težinu koju rijetko koji roguelite posjeduje.

Ipak, postoji opravdana kritika da je priča izgubila dio one intimne, “kuhinjske” topline originala. U prvoj igri smo se borili oko obiteljskih razmirica, a ovdje se borimo za opstanak kozmosa. Melinoë se u prvih desetak sati može doimati kao puko oruđe misije, samoživa ratnica kojoj nedostaje Zagreusov humor. Čak i Chaos primjećuje kako je njegov prethodnik bio zabavniji. No, u tome i jest poanta. Supergiant nas izaziva da zavolimo nekoga tko je “slomljen” na drugačiji način – ne kroz otpor, već kroz potpunu predanost žrtvi.

Ples sjenki i magije

Ako ste u originalu navikli na bjesomučno dashanje i hack and slash agresiju, Hades II će vas u početku pošteno isfrustrirati. Melinoë se ne kreće kao njen brat. Njen dash ima suptilan, ali osjetan cooldown, što vas prisiljava na korištenje nove mehanike sprinta. Ovaj put, igra djeluje promišljenije, a ključna inovacija je uvođenje Mana sustava i Omega napada. Svako oružje, od vještičjeg štapa Descura do masivne Moonstone sjekire, ima svoje standardne i specijalne verzije koje je moguće dramatično pojačati trošenjem magije.

Ovo mijenja samu srž gameplay petlje. Više ne ulazite u sobu s namjerom da samo sve razbijete što brže možete – sada razmišljate i o resursima. Melinoëin “Cast” više nije samo projektil, već magični krug koji hvata neprijatelje u zonu. Kad na to dodate darove bogova poput Hestije, koja donosi “burn” damage, ili Herin “Hitch” efekt koji povezuje sudbine neprijatelja, broj kombinacija postaje vrtoglav. Sustav Arcana karata nudi dublje strateško planiranje od Zagreusovog ogledala. Svaka karta zahtijeva Grasp, resurs koji ograničava koliko pasivnih bonusa možete ponijeti. Takvo što stvara predivne dileme – primjerice, hoćete li uzeti dodatni Death Defiance ili ćete uložiti sve u regeneraciju magije?

Međutim, s dubinom dolazi i kompleksnost koja može djelovati naporno. Sustav prikupljanja resursa poput rudarenja srebra, skupljanja sjemenki za vrt i potrage za specifičnim soul resursima, povremeno zaustavlja zamah igre. Dok je u prvoj igri fokus bio isključivo na borbi i priči, ovdje ćete provesti sate baveći se vrtlarenjem i alkemijom u Cauldronu samo kako biste otključali osnovne funkcije huba. Za puriste žanra, ovo može djelovati kao nepotrebno razvodnjavanje iskustva. Također, kontrolna shema na konzolama trpi zbog nedostatka drugog analoga za ciljanje, pa kretanje i ciljanje istom gljivom znači da auto aim često mora odrađivati teški posao, što u borbama protiv bosseva može dovesti do neželjenih ishoda.

Estetika vječnosti

Kada je u pitanju prezentacija Hadesa II, moramo naglasiti da je Supergiant majstorski evoluirao svoj stil. Dok su likovi u prvoj igri bili 2D spriteovi renderirani iz 3D modela, ovdje su modeli u pune tri dimenzije, što omogućuje nevjerojatno glatke animacije pri 60 ili 120 fpsa. Vizualni identitet regija je zapanjujući, od Polja žalosti koja se šire u maglu, do podvodnih dvorana koje izgledaju kao napušteni noćni klubovi Sirena.

Audio dizajn ponovno potpisuje Darren Korb i to je vjerojatno njegov najhrabriji rad do sada. Borba protiv Scylle i njezina benda nije samo vizualni spektakl, već i pravi mali audio inženjerski pothvat. Glazba se dinamički mijenja, pa ako eliminirate bubnjara, ostajete bez ritam sekcije, a tekstovi pjesama se suptilno mijenjaju ovisno o tijeku borbe. Glasovna gluma je, kao i uvijek, u samom vrhu industrije. Svaki lik donosi specifičnu energiju, od Hekatine stroge mudrosti do Erisine anarhične iritantnosti.

Ipak, estetika ponekad staje na put funkcionalnosti. U kasnijim fazama runa, kada ekran preplave Omega efekti, Zeusove munje, Posejdonovi valovi i neprijateljski projektili, čitljivost akcije pada na opasno niske grane. Često ćete primiti udarac jednostavno zato što niste mogli vidjeti neprijateljski napad ispod slojeva vaših vlastitih magičnih vizuala. Supergiant je ponudio neke opcije pristupačnosti, ali rješenje za ovaj vizualni kaos i dalje ostaje djelomično neuspješno.

Filozofija Tezejevog broda – presuda i naslijeđe

Hades II je paradoksalan naslov. Hades II je objektivno veća, kompleksnija i mehanički bogatija igra od svog prethodnika. U pitanju je savršen nastavak koji radi sve što bi nastavak trebao raditi – on ne replicira sadržaj originala, već ga na neki nači ekstrapolira. No, u tom procesu nekako je izgubio onu oštru, gotovo sportsku fokusiranost originala. Zagreusov bijeg bio je sprint, adrenalinski nalet koji je trajao 25-30 minuta. S druge strane, Melinoëina borba je opsada, maraton koji od vas zahtijeva da budete vrtlarski menadžer, alkemičar i taktičar istovremeno.

Bez sumnje, Supergiant definitivno nije igrao na sigurno. Greg Kasavin i ekipa mogli su nam dati “Hades 1.5” i svi bismo bili sretni. Umjesto toga, dali su nam igru koja nas prisiljava da ponovno učimo kako igrati i preživjeti jedan vrhunski roguelite naslov. U konačnici, Hades II nije samo naslov o ubijanju vremena, već igra koja dokazuje da je vrijeme, baš kao i Kronos, jedini protivnik kojeg je nemoguće pobijediti bez potpune transformacije sebe.

Naslijeđe ovog naslova bit će u tome kako je pokazao da se “savršenstvo” može rastaviti na dijelove i ponovno sastaviti u nešto što je, iako možda manje elegantno, neupitno moćnije i bogatije. Ukratko, Hades II je apsolutna preporuka za sve ljubitelje originala, roguelite žanra ali i one koji žele izaći iz svoje zone komfora i isprobati nešto novo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.