U vremenima kada izdavački divovi poput Konamija drže svoje najvrjednije povijesne artefakte zaključane u korporativnim lijesovima, brigu o naslijeđu preuzimaju oni koji su zanat ispekli na marginama industrije. Francuski razvojni tim Migami Games, predvođen autorom Migom „MIGAMI“ Perezom, godinama je u gaming zajednici uživao kultni status zahvaljujući besprijekornom hitu Castlevania: The Lecarde Chronicles i njegovom nastavku. Ti neslužbeni radovi godinama su među puritancima citirani kao ponajbolji izdanci žanra. Nakon linearnog izleta u obliku igre Wallachia: Reign of Dracula, studio se napokon odvažio na kreaciju svog prvog potpuno originalnog duhovnog nasljednika takozvane „Igavania“ škole dizajna. Rezultat tog napora je Chronicles of the Wolf, naslov koji ne skriva svoje korijene, već ih ponosno nosi kao orden časti. U moru modernih predstavnika žanra koji se besramno oslanjaju na fluidnost i mehanike naslova poput, recimo, Hollow Knighta, ovaj projekt svjesno bira teži, rigidniji put, djelujući kao alternativna povijest u kojoj je evolucija 8-bitnih i 16-bitnih klasika krenula posve drugim smjerom.

Francuski folklor zaodjenut u plašt mračne fantastike

Narativni okvir igre predstavlja osvježavajuće zreo i dubok odmak od uobičajenih žanrovskih tema o bezimenom zlu koje se budi svakih stotinu godina. Oslanjajući se na stvarne povijesne događaje iz XVIII stoljeća i legendu o Zvijeri iz Gevaudana, mitu o mesožderskom entitetu koji je terorizirao ruralnu Francusku, Chronicles of the Wolf spretno prepliće povijesne činjenice s mračnom fantastikom. Narativna struktura započinje brutalnim uvodom u kojem vukodlaci masakriraju vitezove reda Ružinog Križa, ostavljajući iza sebe pustoš i strah. Igrač u tom trenutku preuzima ulogu Matea Lombarda, jedinog preživjelog člana spomenutog reda, čija primarna misija postaje nemilosrdan lov na mističnu Zvijer.

Međutim, jednostavna premisa o osveti ubrzo se grana kroz duboko istraživanje drevnih lokalnih mitova, tjerajući igrača da sam slaže komadiće šire slagalice. Ovisno o trudu uloženom u otkrivanje tajni, igra se grana prema više različitih završetaka, nagrađujući pedantnost i temeljitost u istraživanju. Poseban autorski potpis i izravna posveta zlatnom dobu žanra vidljivi su u angažmanu Roberta Belgradea, legendarnog naratora čiji prepoznatljivi, duboki vokal uokviruje priču, pružajući igračima trenutačni osjećaj nostalgične ugode.

Arhaični dizajnerski zakoni i trnci prošlosti

I dok je narativni dio postavljen na modernijim temeljima, gameplay mehanika predstavlja oštar povratak u prošlost koji će podijeliti modernu publiku. Chronicles of the Wolf se ne oslanja na modernu meku fluidnost. Pod prstima, Mateo se kreće i skače s rigidnošću koja neodoljivo podsjeća na Simona Belmonta iz Super Castlevania IV ere. Cjelokupna mehanička petlja funkcionira kao zatvoreni krug klasičnih i novih žanrovskih sustava, gdje igrač započinje s preciznim, prilično krutim skokovima i tradicionalnim udarcima bičem, dok istovremeno mora aktivno upravljati resursima i limitiranim zalihama mane.

U tu se jednadžbu smisleno ubacuju duhovni pomagači koji mijenjaju vrstu magijskih napada, kao i inovativna mehanika brzog klizanja po tlu. To klizanje prividno narušava imerziju, ali postaje ključni element kretanja i preživljavanja u borbi. Cijeli taj borbeni sustav neraskidivo je vezan za RPG progresiju kroz skupljanje iskustva i nadogradnju statistika poput zdravlja, mane, obrane i kritičnih udaraca, stvarajući zadovoljavajući osjećaj rasta moći. Pored osnovnog napada, igrač koristi sekundarna oružja kombinacijom tipki za smjer i napad, trošeći prikupljenu municiju.

Najveći dizajnerski rizik koji je Migami Games poduzeo jeste implementacija elemenata iz nepravedno zapostavljenog klasika Castlevania II: Simon’s Quest. Igra posjeduje puni ciklus dana i noći, tijekom kojeg neprijatelji noću postaju znatno agresivniji, a dijelovi grada mijenjaju svoju funkcionalnost i zatvaraju vrata trgovina. Sam grad funkcionira poput avantura s NES i Sega Genesis konzola, gdje razgovor s mještanima donosi zagonetne tragove. Upravo ovdje leži potencijalni izvor frustracije za mlađe igrače navikle na držanje za ruku. Igra pruža apsolutni minimum smjernica za rješavanje questova potrebnih za stvarni završetak priče. Kada se tome pridoda mapa koja u potpunosti ignorira moderne standarde i ne dopušta postavljanje vlastitih markera, igranje se pretvara u konstantno i naporno trčanje s jednog kraja mape na drugi u potrazi za propuštenim NPC-jem. Balans težine je nemilosrdan, neprijatelji se neočekivano probijaju iz pozadine, a ponovno stvaranje protivnika prilikom svakog prelaska iz zone u zonu tjera igrača na rano i učestalo trošenje zlata na napitke u lokalnim trgovinama.

Estetika 16-bitnog maksimalizma i zvučni trijumf

Vizualno, Chronicles of the Wolf je pravo ljubavno pismo eri Sega Genesis konzole, evocirajući uspomene na naslove kao što su Alisia Dragoon, El Viento ili Shinobi. Pikselizirani rad na likovima i protivnicima je impresivan, a moderni hardver unutar PlayStation 5 konzole iskorišten je kako bi te retro teksture izgledale oštro, živopisno i raznovrsno na ekranu. Autori su uspješno implementirali naprednu tehničku snagu kako bi renderirali kompleksne vizualne elemente i detaljne animacije, zadržavajući pritom strogu i čistu umjetničku viziju nostalgije.

Poseban dizajnerski vrhunac predstavljaju grandiozne boss bitke, koje od igrača zahtijevaju rigorozno učenje uzoraka napada. Estetski dojam kvari tek poneki grafički propust, poput povremenog treperenja ekrana ili preklapanja paleta boja, zbog čega se može dogoditi da previdite prepreku iznad glave i promašite platformu.

Ova dihotomija između visoke umjetničke vizije i tehničkih nesavršenosti još je uočljivija u zvučnoj prezentaciji. Glazbena podloga koju je potpisao Jeffrey Montoya predstavlja čisti, nevjerojatan trijumf i vjerojatno najbolji soundtrack u žanru unutar proteklih nekoliko godina. Montoya genijalno spaja klasične gotičke melodije s agresivnim dionicama na basu i gitari, koketirajući s progresivnim rockom, jazzom i jezivom atmosferom dostojnom filmova Davida Lyncha i glazbe Angela Badalamentija. Nažalost, akustični trijumf pati od neshvatljivih tehničkih propusta u zvučnom miksu. Dok je glazba čista i glasna, glasovna gluma veterana kao što su Robert Belgrade i Kira Buckland zvuči prigušeno i tiho, kao da je snimana na nekvalitetnim mikrofonima. Najveći minus ide na račun potpunog izostanka izbornika za audio opcije unutar same igre, kao i katastrofalno riješenih kontrola glavnog izbornika gdje D-pad redovito preskače opcije, što proces rekonfiguracije tipki pretvara u test strpljenja.

Presuda stare škole

Chronicles of the Wolf je hrabar, prkosan i namjerno nesavršen naslov. On ne pokušava ugoditi svima, pa čak ni svim ljubiteljima Metroidvania žanra. Migami Games je stvorio igru koja funkcionira kao vremenska kapsula, isporučujući autentično, sirovo i predivno retro iskustvo prepuno skrivenih poslastica za fanove opusa Kojija Igarashija. Ako ste spremni oprostiti krute kontrole, nedostatak modernih olakšica na mapi i pokoji tehnički nedostatak u izbornicima, ispod površine ćete pronaći jednu od najautentičnijih i najstrastvenijih posveta zlatnom dobu gaminga.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.