INFO BOX
- DEVELOPER: Spooky Dorway
- PUBLISHER: Raw Fury
- PLATFORME: PS5, Xbox Series X/S, PC, Switch 2
- ŽANR: Detektivska avantura
- DATUM IZLASKA: 27. listopada 2026.
- PLATFORMA NA KOJOJ JE IGRA TESTIRANA: PS5
U posljednjih nekoliko godina, detektivske i istraživačke igre doživjele su tihu, ali temeljitu renesansu. Naslovi kao što su Return of the Obra Dinn, The Case of the Golden Idol, Her Story ili The Roottrees Are Dead dokazali su da publika ne želi samo gledati junaka kako iscrtava tragove po zidovima dok mu igra sama slaže zaključke u krilo — kakav je, primjerice, često patronizirajući pristup mind place sekcija iz Alan Wakea II ili klasičniji, blago predvidljivi ritam kakav je nudio L.A. Noire. Upravo na tom raskrižju, gdje se pažljivo promatranje spaja s narativnim ulogom i atmosferom, smješta se i The Séance of Blake Manor, naslov koji na PlayStation 5 stiže nakon svog punog izlaska krajem prošle godine i to u izdanju izdavačke kuće Raw Fury te radionice malog irskog razvojnog tima Spooky Doorway.
Za Spooky Doorway, najpoznatiji po razigranon, šarmantno apsurdnom pixel art serijalu The Darkside Detective, ovaj projekt predstavlja ogroman iskorak u ambiciji, opsegu i tonu. Umjesto lepršave komedije i kratkih gegova, studio ovdje poseže za prigušenom, gotičkom napetošću, irskim folklorom i poviješću kasnog XIX stoljeća, smještajući radnju u zapadnu Irsku, u Connemaru, 1897. godinu, neposredno uoči Samhaina, odnosno Noći vještica. Dok se drugi slični naslovi često oslanjaju na apstraktnije zagonetke ili suhoparnu logiku tablica, The Séance of Blake Manor gradi svoju posebnost na spoju zatvorenog kruga sumnjivaca iz društvenih igara, tempiranog rasporeda i bogato tkane povijesno-mitološke podloge, zbog čega se već sada nameće kao jedan od najzanimljivijih istraživačkih naslova novijeg vala.

Kuća tajni, 24 osumnjičenika i težina prošlosti
U središtu priče nalazi se privatni istražitelj Declan Ward, koji krajem listopada 1897. godine, točnije u petak navečer, 29. listopada, stiže iz Dublina na imanje Blake Manor, pretvoreno u hotel pod vodstvom lorda Jonathana Blakea, markiza od Doona. Povod je pismo anonimnog naručitelja koji nudi predujam i dodatnu nagradu ako Ward pronađe nestalu mladu ženu po imenu Evelyn Deane, pritom ističući koliko je važno da je istražitelj bogobojazan čovjek, dok se čini da se svi na imanju ponašaju kao da se ništa neobično nije dogodilo. Već u uvodnim minutama nazire se i osobni odjek slučaja – Evelyn je kći Ruperta Deanea, slumlorda povezanog sa smrću Wardovog brata, što u startu unosi dozu nelagode i nagađanja o tome je li riječ o slučajnosti ili nečemu proračunatijem.
Ipak, istraga nestanka brzo se širi u gustu mrežu paralelnih misterija. Imanje je uoči nedjeljne večeri i Noći vještica domaćin velikoj seansi koju vodi poznata medijica Carmela Mantovani, a glasine govore da bi sudionici pod pravim okolnostima mogli ostvariti izravan kontakt s „onostranim“. Zbog toga se pod krovom Blake Manora okuplja šarolik skup od 24 lika, od osoblja poput strogog upravitelja Vincenta Varleyja i nepomičnog, odsutnog nosača Doylea, preko zaštitarski nastrojenog konjušara Darragha Huntera, do gostiju različitih uvjerenja, specijalizacija i skrivenih motiva, uključujući irskog druida Domhnalla Ó Finna, bogate udovice Olivije D’Arcy, dobroćudnog pogrebnika iz New Orleansa Lloyda Dupréa ili ambicioznog pjesnika Corentinea Quinna. Svaki od njih potencijalni je trag ili sumnjivac, a gotovo svatko nosi vlastitu tajnu, obiteljsku povijest i razlog dolaska.
Tempo radnje ne oslanja se na neprekidno, nemilosrdno odbrojavanje štoperice u stvarnom vremenu, već na taktičkom upravljanju vremenom od petka kasno navečer do nedjelje navečer, kada se održava sama seansa. Kretanje po hodnicima i prostorijama ne troši vrijeme, dok većina istraživačkih radnji pomiče sat unaprijed za jednu minutu, a veći događaji mogu pojesti i do pola sata. Trajanje igre od otprilike 20 do 25 sati u tom kontekstu djeluje vrlo odmjereno i sadržajno gusto – nema praznog hoda ni besmislenih sporednih zadataka, a u završnici se sve isprepletene niti, te uspjesi ili propusti igrača, slijevaju u jedan od više mogućih završetaka ovisno o tome koliko ste misterija razriješili i koga ste uspjeli odvratiti od sudjelovanja u seansi.
Naracija i atmosfera najveći su adut igre. Umjesto jeftinih jump scare šokova, The Séance of Blake Manor gradi jezu kroz suptilne pojave — utvaru koja se nakratko ukaže i raspline u jato vrana, kipove za koje niste sigurni jesu li se pomaknuli kad ste okrenuli leđa, škripu u mračnim hodnicima i teške snove nakon dolaska. Još važnije, igra ne tretira irski folklor, religiju, okultizam i povijest kao puku egzotiku. Umjesto toga, reference na irsku mitologiju, bean sí, druidizam i stvarne društvene rane poput Velike gladi u Irskoj u XIX stoljeću te nasljeđa kolonijalizma daju priči težinu i zrelost kakva se rijetko viđa u žanru.
Satnica, njuškanje i hipoteze na ploči
Svakodnevna mehanika igre nalikuje na mračnu, interaktivnu društvenu igru u kojoj ste istodobno detektiv, prisluškivač i kroničar tuđih navika. Upravljajući Wardom iz prvog lica (s bržim kretanjem i čučanjem po potrebi), neprestano balansirate između promatranja ljudi, pretraživanja prostora, čitanja dokumenata i razgovora. Možete detaljno analizirati likove, proučavajući njihovu odjeću, nakit, držanje i tjelesne detalje, prisluškivati razgovore kroz vrata i ventilacijske otvore, istraživati građu u knjižnici imanja te provaljivati u zaključane sobe i prtljagu kada vlasnici nisu prisutni.
Satnica je ovdje ključni mehanizam. Na početku svakog punog sata gosti i osoblje mijenjaju lokacije prema svojim rasporedima, koje postupno otkrivate razgovorima, praćenjem događaja ili pronalaženjem dnevnika. Upoznati nečiju rutinu ne služi samo da biste ga pronašli za razgovor, nego i da biste znali kada je soba slobodna za pretragu — uz jasnu i oštru posljedicu ako vas uhvate na djelu i izbace s imanja, što vodi do Game Over ekrana.
Kako uvjeravate likove da odustanu od seanse, pada i očitanje na misterioznom zelenom uređaju u atriju, dajući igraču opipljiv osjećaj da se ravnoteža uoči ključne noći pomiče.
U usporedbi sa standardima detektivskog žanra, The Séance of Blake Manor pronalazi pametan kompromis između slobode i pristupačnosti. Sličnosti s igrom The Case of the Golden Idol jasno su vidljive u sustavu slaganja hipoteza, gdje nakon prikupljanja dovoljno poveznica ispunjavate sažete rečenice odabirom pojmova s mape uma, dok organizacija dokaza, profila, karte i rasporeda podsjeća na pregledne detektivske alate kakve poznajemo iz novijih istraživačkih avantura. Dodatno, igra nudi i Focus sustav za situacije kada zapnete, kao i mogućnost povratka na početak sata te ručnog spremanja pozicije, što ublažava stres oko upravljanja vremenom.
Upravo ta sprega rasporeda likova, prolaska vremena i potajnog pretraživanja soba daje gameplayu najveću snagu, stvarajući osjećaj da imanje živi i funkcionira po vlastitoj logici neovisno o vama. Tome uvelike pomažu pregledne umne mape, kartica svih 24 osumnjičenika, interaktivna karta s označenim statusom vrata i satnica, zahvaljujući kojima se lakše snalazite u gustom spletu tragova i ne gubite nit. Budući da paralelno pratite više istraga, rijetko ćete zapeti na mrtvoj točki — kad jedan slučaj zastane, možete se posvetiti drugom, a visok replay value prirodno proizlazi iz činjenice da je u prvom prolasku gotovo nemoguće razriješiti baš svaki misterij i spasiti sve likove bez pažljivog planiranja.
S druge strane, takav pristup povremeno otkriva i svoje slabije strane. Neke interaktivne sitnice, poput pretraživanja brojnih ladica s odjećom koje često ne skrivaju korisne tragove, znaju potrošiti dragocjene minute uz skroman učinak. Nelinearno ispitivanje likova o već otkrivenim tajnama ponekad djeluje pomalo neprirodno kada sugovornik i dalje glumi suzdržanost oko nečega o čemu već znate više nego što bi razgovor trebao otkrivati. Osim toga, kasniji i prostraniji dijelovi imanja znaju djelovati prilično prazno u odnosu na vrijeme potrebno za pješačenje, pri čemu nedostatak fast travela u završnici može postati zamoran, dok otvorena struktura tragova povremeno dovodi do toga da nesvjesno riješite dio zagonetke prerano ili da u ranim satima nakratko osjetite konfuziju oko toga što je Ward već znao.
Grafički roman u sjenama i tiha jeza zvučnog pejzaža
The Séance of Blake Manor nije igra koja impresionira fotorealizmom ili raskošnim ray tracing efektima, ali zato posjeduje izrazito prepoznatljiv, koherentan identitet – kombinaciju 3D okruženja i 2D likova uronjenu u guste crne sjene, oštre poteze tušem i prigušene tonove koji prizivaju estetiku horror stripova, ranu gotiku i suzdržaniju, gotovo kliničku varijantu Hellboy senzibiliteta Mikea Mignole. Animacije likova u igri su relativno skromne, oslanjaju se na prirodnije izraze, osnovne pokrete usana i naglo okretanje prema Wardu u razgovorima, dok cutscene prelaze u plošni, grafičko-panelski izraz s blagim pop art prizvukom, a vanjske lokacije kroz promjene svjetla, vremena i vjetra vjerno prate prolazak vremena.
Zvučna podloga savršeno prati taj prigušeni vizualni ton. Umjesto neprekidne glazbene podloge, igra se vješto oslanja na tišinu, škripanje dasaka i zgrade, ambijentalne taktove gudača i klavira te povremene zvučne „ubode“ koji pojačavaju paranoju dok istražujete slabo osvijetljene sobe. Glasovna gluma je vrlo uvjerljiva i raznolika u dijalektima i karakteru kada je prisutna, no činjenica da je igra samo djelomično sinkronizirana, uglavnom u cutscenama, upoznavanjima, sukobima i završnim trenucima, dok veći dio svakodnevnih razgovora ostaje u tišini uz tekst, u početku može djelovati isprekidano, premda se uho s vremenom navikne, uz pohvalu razvojnom timu na brzom reagiranju i krpanju tehničkih propusta nakon izlaska.
U cjelini gledano, prezentacija snažno podupire radnju zahvaljujući ujednačenom vizualnom identitetu nadahnutom horror stripom i gotikom, koji prirodno pristaje irskom ambijentu s kraja XIX stoljeća. Tome pridonose promišljeno doziranje tišine, ambijentalnih zvukova i suptilnih glazbenih naglasaka koji grade napetost bez posezanja za jeftinim prepadima, kao i uvjerljiva glasovna karakterizacija u ključnim scenama te detaljan dizajn likova i prostora poput knjižnice, salona i vanjskih terena.
Ipak, isti ti elementi povremeno pokazuju i ograničenja manjeg budžeta. Djelomična glasovna gluma stvara povremene nagle prijelaze između ozvučenih ključnih trenutaka i duljih dionica čitanja u tišini, jednostavnije animacije i povremena ukočenost pokreta odaju nezavisne okvire produkcije, a pokojem tehničkom propustu i zakrpi nakon lansiranja svjedoči činjenica da iza naslova stoji ambiciozan, ali malobrojan tim.
Atmosferično i originalno, definitivno vrijedno igranja
The Séance of Blake Manor ne pokušava iznenaditi industriju nekim posebnim spektaklom. Umjesto toga, osvaja strpljenjem, atmosferom i poštovanjem prema igraču koji voli slagati dokaze vlastitim tempom. Spooky Doorway je uspješno pomaknuo vlastite granice od šarmantne pixel art komedije prema zreloj, folklornom dubinom obojenoj istraživačkoj drami koja uspijeva biti istodobno pristupačna i dovoljno složena da vas tjera na povratak. Njegovo pravo naslijeđe u žanru detektivskih igara leži u načinu na koji spaja pregledne istraživačke alate sa živim rasporedom likova i stvarnim ulogom nadolazeće noći, dokazujući da je dobar misterij najjači onda kada vam dopusti da sami osjetite težinu svake donesene odluke.








