Na gaming sceni, koja nam gotovo na tjednoj bazi isporučuje masovne, visokobudžetne spektakle i kompetitivne online okršaje, povremeno se pojavi naslov koji svjesno „pritisne kočnicu“. Debitantski projekt njemačkog nezavisnog studija Third Shift, nastao pod izdavačkom palicom uvijek eklektične kućne radinosti izdavačke kuće Annapurna Interactive, poziva nas da zastanemo i sagledamo digitalni medij kroz posve drukčiju optiku. U godini u kojoj smo svjedočili naslovima poput, recimo, Mixtapea, koji je istraživali granicu između mladosti i praga odrasle dobi, Forever Ago okreće stranicu prema samom kraju životnog vijeka. Igrati kao sedamdesetogodišnjak izrazito je rijetka privilegija u suvremenom gamingu, a odluka razvojnog tima da u središte zbivanja postavi ostarjelog, ogorčenog udovca donosi prijeko potrebnu zrelost u narativni pejzaž interaktivnih priča.

Svečana i melankolična atmosfera ove avanture neminovno povlači paralelu s Pixarovim remek-djelom Up, no sličnosti s pričom Carla i Ellie ubrzo ustupaju mjesto posve samostalnoj autorskoj viziji. Suočen s teškim gubitkom supruge Audrey, ostarjeli Alfred prihvaća njezin pažljivo pripremljen plan – kreće na emotivno putovanje diljem zapadnoameričke obale kako bi posjetio ključna mjesta njihove pedesetogodišnje romanse. Ovaj naslov ne skriva svoj identitet klasičnog walking simulatora ili narativne interaktivne drame, no postavlja ključno pitanje pred suvremenu publiku — može li nostalgična i turobna meditacija o tugovanju nositi čitavo iskustvo kada su mehanički temelji svedeni na apsolutni minimum?

Tuga, kava i moderna vremena

Priča o Alfredu i Audrey razvija se kroz pedeset godina dugu kronologiju, ispreplićući sunčane uspomene iz 1974. godine s tmurnom, prohladnom suvremenošću. Scenaristi su odabrali hrabar put – odbacili su zaslađeni hollywoodski romantizam i ponudili likove s manama. Mladi Alfred bio je metodičan i opsjednut planiranjem, dok je Audrey bila spontana, često ga podsjećajući da “život nije moguće isplanirati“. Gledajući ih u prošlosti, vidimo dvoje ljudi koji se međusobno nadopunjuju, ali se i sudaraju kroz godine nesigurnosti, neispunjenih ambicija i bračnih trvenja. Kada se u sadašnjosti susretnemo s ostarjelim Alfredom, zatičemo ga kao mrzovoljnog gunđala koji bez imalo strpljenja reagira na uslužne radnike, moderne aplikacije, QR kodove ili činjenicu da mu omiljeni lokali iz mladosti više ne nude ono što su nekada nudili.

Upravo u toj borbi s neumoljivim protokom vremena leži najveća tematska vrijednost igre. Alfredov otpor prema promjenama u svijetu zapravo je vanjska manifestacija njegove nesposobnosti da prihvati kako je život koji je poznavao zauvijek nestao. Putovanje ga vodi preko nostalgičnih ali klasičih Americana lokacija — zabačenih benzinskih crpki, napuštenih motela, zaboravljenih odmorišta i sablasno tihih napuštenih zabavnih parkova. Na tom putu susreće rijetke prolaznike i jedinstvenog četveronožnog suputnika, a ti kratki trenuci ljudske topline polako lome njegov obrambeni oklop.

Glumačka postava nosi cjelokupno iskustvo na svojim plećima. Piotr Michael pruža iznimno nijansiranu, slojevitu izvedbu mrzovoljnog, ali duboko oštećenog Alfreda, čiji unutarnji monolozi rezoniraju s rijetkom autentičnošću. S druge strane, legendarna Cissy Jones, koju pamtimo iz Firewatcha, kao pokojna Audrey unosi prijeko potrebnu toplinu i težinu u ključnim dramatičnim trenucima. Ipak, narativ povremeno zapinje u predvidljivim motivima i povremeno pretjerano naglašenim melankoličnim tonovima, a pojedinačni sporedni likovi nemaju dovoljno prostora da se u potpunosti razviju prije nego što ih napustimo. S trajanjem koje se kreće između tri i pet sati, ritam priče povremeno djeluje razvučeno unatoč skromnoj minutaži.

Korakom puža kroz svijet bez izazova

Kada je riječ o interaktivnosti, Forever Ago svjesno briše granicu između igre i interaktivnog filma. Kretanje glavnog protagonista svodi se na sporo, gotovo meditativno koračanje kroz minijaturne prostorne zone, pri čemu Alfredova zadana brzina hodanja svjesno odražava njegove godine i fizičku iscrpljenost. Premda držanje tipke za blago ubrzanje donekle olakšava kretanje, osjećaj tromosti namjerno je ugrađen u samu srž doživljaja, što će kod nestrpljivijih igrača izazvati frustraciju. Svaka lokacija funkcionira kao zatvorena cjelina u kojoj rješavate osnovne zadatke iz Audreyinog dnevnika, bilo da se radi o pokretanju stare jukebox melodije, prikupljanju cvjetnih latica koje otključavaju vizualne flashbackove iz prošlosti ili pukom preslušavanju monologa.

Glavni mehanički alat u Alfredovom ruksaku jeste njegova instant-kamera. Kroz viewfinder uređaja promatramo svijet, hvatamo ključne trenutke i popunjavamo spomenar fotografijama na kraju svakog poglavlja, što na simboličan način daje igraču osjećaj osobnog vlasništva nad putovanjem. Ipak, implementacija kamere često djeluje polovično – okolina i sporedni likovi rijetko kad reagiraju na fotografiranje, a interakcija s objektima pati od iritantne nepreciznosti. Kut kamere mora biti postavljen u savršeno specifičnu točku kako bi se uopće pojavio kontekstualni znak za otvaranje vrata ili podizanje predmeta, što osnovno istraživanje pretvara u mehaničko traženje pravog kuta gledanja.

Rijetki pokušaji uvođenja tradicionalnijih gameplay elemenata, poput vožnje starog kampera, minijaturnih arkadnih igara ili nespretnog veslanja čamcem, ostavljaju dojam neuvjerljivih rudimentarnih eksperimenata. Pitanje koje se neizbježno nameće jest opravdava li nedostatak smislene interakcije postojanje ovog naslova u formi igre? Dok ljubitelji pasivnih, ambijentalnih iskustava mogu uživati u slobodi promatranja i upijanja atmosfere, igrači željni stvarne „akcije“ osjetit će da su mehaničke poluge ovdje prisutne isključivo kao nužna podloga za pričanje tužne priče glavnog protagonista.

Pastelnim tonovima protiv sjena

Vizualni stil Third Shifta odmaknuo se od ranih glinenih animacija iz prvih najava te se prometnuo u prepoznatljiv, stilizirani lo-fi vizualni predložak ispunjen toplim, sanjivim tonovima i čistim linijama. Prijelazi između oronule, melankolične sadašnjosti i suncem okupane prošlosti izvedeni su s ukusom, a dizajn lokacija, od zaboravljenih šumskih staza do napuštenog zabavnog parka, posjeduje prijeko potrebnu vizualnu osobnost i privlačnost. Također, moramo pohvaliti i osvjetljenje, koje u ključnim dramatičnim scenama uspješno nosi emocionalni naboj scene bez potrebe za fotorealističnim prikazom sa stotinama tisuća poligona.

Ipak, tehnička izvedba donosi određene kompromise. Iako igra zauzima skromnih 4.3 gigabajta i u većini situacija radi stabilno, povremeni padovi broja sličica u sekundi javljaju se prilikom bržeg okretanja kamere u složenijim okruženjima. Značajniji problem predstavlja miksanje zvuka. Naime, glasovi likova u dijaloškim scenama često zvuče neproporcionalno udaljeno ili prigušeno, zbog čega je korištenje titlova postalo nužnost kako ne biste propustili ključne narativne nijanse. Srećom, spomenuti nedostaci gube na važnosti jednom kada zavlada originalna glazbena podloga koju potpisuje Clark Aboud. Melankolične gitarske dionice i ambijentalne melodije u potpunosti nose emocionalni teret igre, pretvarajući rutinske šetnje u dirljive trenutke introspekcije.

Emotivno putovanje koje traži strpljenje

Forever Ago je ostvarenje koje od publike zahtijeva specifičnu vrstu strpljenja i spremnost na prepuštanje sporom ritmu. Njegovi nedostaci, poput tromog kretanja, nepreciznih interaktivnih promptova, manjkavih mehanika i povremenih tehničkih grubosti, očiti su i neće privući publiku naviknutu na brzu akciju i visoku interaktivnost. Ipak, pod tankim slojem mehaničke suzdržanosti krije se iskrena, zrela i emocionalno nabijena priča o starenju, žalovanju i pomirenju s vlastitim odlukama. Ovo možda nije naslov koji će donijeti revoluciju u žanr narativnih avantura, ali je putovanje čiji će vas završni akord i tihi jecaj starog Alfreda zadržati pred ekranom još dugo nakon što se odjavna špica završi.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

U razdoblju u kojem se proizvođači konzola bore s nikad naprednijim sigurnosnim izazovima, hakerska zajednica ostvarila je još jedan značajan proboj. Nakon nedavnih velikih pomaka na polju hakiranja PlayStation 5 konzole, na red je došao i Nintendo Switch 2. Naime, otkriven je prvi funkcionalni softverski exploit koji omogućuje pokretanje proizvoljnog koda i modificiranje sadržaja unutar igara na Nintendovoj aktualnoj platformi.

Iako je sustav u ovoj fazi primarno iskorišten za demonstraciju neslužbenog sadržaja i ubacivanje neobičnih likova u Mario Kart World, sama činjenica da je sigurnosni zid probijen privukla je ogromnu pažnju industrije i gamera diljem svijeta.

Softverski proboj i prve mogućnosti modificiranja

Iza ovog pothvata stoji haker pod nadimkom @pepsipu, koji je javno demonstrirao rad exploita nazvanog ns2jb. Za razliku od nekadašnjih hardverskih zahvata koji su zahtijevali fizičke preinake, ovdje je riječ o čisto softverskom rješenju. Ovaj exploit omogućuje pokretanje proizvoljnog izvornog koda na razini ugrađenih sistemskih modula, čime se otvaraju vrata za homebrew aplikacije,  reverse engineering te izravan pristup perifernim jedinicama konzole.

i jailbroke the nintendo switch 2

so i modded cinnamoroll, peter griffin, hatsune miku, and more into Mario Kart World, a switch 2 exclusive

now watch my friends and i get cooked by bots

learn more and get the exploit https://t.co/ykjgyfrFRp https://t.co/BOcFhejRz1

— pepsipu (@pepsipu) October 22, 2026

U praktičnom smislu, autor je iskoristio ovaj pristup kako bi u Mario Kart World ubacio potpuno neslužbene likove kao što su Peter Griffin, Hatsune Miku i Cinnamoroll. Osim vizualnih modifikacija, ovakav pristup teorijski omogućuje i izravno stvaranje sigurnosnih kopija spremljenih pozicija, što je funkcionalnost koju igrači već dugo priželjkuju u fleksibilnijem obliku.

Trka s vremenom između hakera i inženjera

Unatoč ovom uspjehu, ns2jb je u usporedbi s aktualnim razvojem događaja na PS5 sceni i dalje prilično ograničen. Dok hakiranje Sonyjeve konzole već omogućuje pokretanje širokog spektra AAA naslova i emulaciju starijih generacija, Switch 2 exploit za sada služi prvenstveno kao dokaz koncepta i platforma za rano modificiranje.

Očekuje se da će Nintendo reagirati iznimno brzo i agresivno. Poznat po svojoj nultoj stopi tolerancije prema piratstvu i neovlaštenim izmjenama softvera, japanski div će gotovo sigurno u najkraćem roku izbaciti novu zakrpu sustava kako bi zatvorio ovu sigurnosnu rupu. S druge strane, povijest nam pokazuje da svaki zatvoreni propust često otvara vrata novim istraživanjima, pa ostaje za vidjeti hoće li ovaj rani proboj biti tek kratkotrajna epizoda ili početak potpune otključanosti Switcha 2.

Rijetko koji projekt u povijesti gaming industrije nosi tako kompleksno i burno nasljeđe kao Beyond Good and Evil 2. Iako je Ubisoft početkom jeseni potvrdio da je rad na igri i dalje aktivan te potaknuo nade obožavatelja o skorom ponovnom predstavljanju javnosti, najnovije informacije iz industrije vrlo brzo su ohladili pretjerani entuzijazam.

Prema novom izvješću francuskog portala Origami, nastavak kultnog klasika i dalje se nalazi u fazi pretprodukcije — gotovo punih osamnaest godina nakon što je javnost prvi put vidjela njegovu najavu.

U razdoblju u kojem je Ubisoft bio primoran otkazati niz nenajavljenih i neprofitabilnih projekata kako mehanizmi konsolidacije ne bi ugrozili poslovanje, činjenica da je Beyond Good and Evil 2 preživio sve valove rezova jasno govori o posebnom statusu koji ovaj naslov uživa unutar francuskog izdavačkog giganta.

Od online hibrida do povratka single player korijenima

Tijekom dugogodišnjeg i iznimno turbulentnog razvoja, koncept igre doživio je drastične promjene. Beyond Good and Evil 2 je u jednom trenutku bio zamisao o masivnom online iskustvu po uzoru na Fortnite ili Destiny, zamišljen kao naslov s dugim životnim vijekom i stalnim nadogradnjama. Međutim, u posljednjih nekoliko godina razvojni tim napravio je značajan zaokret u strategiji, vraćajući fokus prema snažnim single player elementima i narativnom iskustvu koje je i proslavilo originalni naslov.

Iako status pretprodukcije sugerira da je igra još uvijek daleko od završne faze, unutar tima vlada umjereni optimizam. Na projektu trenutačno radi impresivan tim od najmanje 250 developera, a unutar studija tinja nada da bi igra uskoro mogla konačno dosegnuti Alpha status, što bi označilo ulazak u prvu stabilnu i igrivu fazu razvoja.

Dugačak put do konačne premijere

Iako je činjenica da više od dvije stotine stručnjaka aktivno gura projekt naprijed iznimno pozitivna vijest za igru koju su mnogi otpisali, izvješće istovremeno znači da je Beyond Good and Evil 2 i dalje iznimno daleko od izlaska.

Igrači koji čekaju nastavak avanture još od doba PlayStationa 2 morat će se naoružati dodatnim strpljenjem. No, unatoč tome, jasna podrška uprave i preusmjeravanje fokusa na single player iskustvo daju nadu da bi ova duga i iscrpljujuća razvojna odiseja na kraju ipak mogla dobiti zasluženi sretan epilog.

Sonyjeva najava o postupnom ukidanju proizvodnje fizičkih izdanja počevši od 2028. godine naišla je na brojne polemike, no najnoviji prodajni izvještaji pokazuju da su igrači na PlayStationu 5 i dalje iznimno odani fizičkim medijima. Najbolji dokaz toj tvrdnji pružaju impresivne brojke Capcomovog hita Resident Evil Requiem, čija je prodaja na diskovima za PS5 ostvarila nezabilježen tržišni uspjeh.

Prema novom izvješću analitičke kuće Alinea Analytics, fizička izdanja igre Resident Evil Requiem za PlayStation 5 ostvarila su toliko visoku prodaju da su premašila ukupne prihode koje je igra generirala na svim Xbox platformama zajedno — uključujući i digitalnu prodaju te verzije za PC unutar Xbox ekosustava.

Brojke koje ruše teorije o potpunoj digitalizaciji

Detaljni podaci koje je objavio analitičar Rhys Elliott pokazuju da je fizička PS5 verzija Resident Evil Requiema do sada prodana u više od 1,3 milijuna primjeraka na diskovima. Taj je iznos čak 1,8 puta veći od ukupnih prihoda koje je igra ostvarila u svim verzijama za Xbox.

Igra je na PlayStation 5 platformi ukupno zaradila više od 305,3 milijuna dolara, što znači da fizičko izdanje čini čak 30,2% ukupnih PlayStation prihoda za ovaj naslov, odnosno gotovo 15% cjelokupnih globalnih prihoda igre na svim platformama. U pojedinim regijama, poput Francuske i Japana, udio prodanih fizičkih primjeraka prešao je 50%, dok se u mnogim drugim zemljama taj postotak stabilno drži iznad granice od 40%.

Ovaj trend nipošto nije usamljen slučaj kod single player naslova. Slični udjeli fizičke prodaje od oko 50% zabilježeni su i kod hitova kao što su Assassin’s Creed Shadows i Astro Bot. Sličnu stabilnost pokazuje i Marvel’s Wolverine, kod kojeg od ukupno 2,6 milijuna primjeraka čak 800,000 otpada na fizičko izdanje, generirajući pri tome oko 64,6 milijuna dolara, što čini više od 32% ukupnih prihoda tog naslova na platformi.

Je li prerano za gašenje Blu-ray pogona?

Ovo istraživanje razotkriva i zanimljivu dinamiku tržišta – dok online i sportski naslovi poput EA Sports FC 27 dominiraju u digitalnom obliku (gdje fizička izdanja čine svega 8,9% prihoda), igrači velikih single player naslova usmjerenih na priču i dalje preferiraju opipljivi primjerak u svojoj kolekciji.

Zbog toga se u gaming zajednici sve glasnije postavlja pitanje je li 2028. godina uistinu prekratak rok za “odstrel” fizičkih medija. Pritisak zajednice i nesporni milijunski prihodi s polica trgovina navodno su potaknuli Sony da provede interne ankete među razvojnim timovima o opravdanosti ove odluke. Hoće li ove brojke natjerati vodstvo u Japanu na preispitivanje ili potpunu promjenu strategije za iduću generaciju, saznat ćemo u narednom razdoblju.

Postoji nešto privlačno i duboko uznemirujuće u zabačenim, kišom natopljenim gradićima američkog sjeverozapada, usred gustih crnogoričnih šuma gdje gradski satovi nepomično stoje, a rijetki prolaznici govore u zagonetkama. Od trenutka kada je David Lynch redefinirao televizijsku umjetnost svojom kultnom serijom Twin Peaks, preko zloglasnog Greenvalea u Deadly Premonitionu, pa sve do maglovitog Bright Fallsa u Alan Wakeu, videoigre su iznova pronalazile nadahnuće u toj specifičnoj estetskoj niši. Ipak, rijetko je tko mogao predvidjeti da će skandinavski studio Wych Elm, peteročlani indie studio sastavljen od developera koji su radili na naslovima kao što su Helldivers II, The Darkness i Yoku’s Island Express, stvoriti projekt koji spaja dva naizgled nespojiva svijeta. Njihova igra Silver Pines donosi hrabar i unikatni hibrid – spoj klasičnog survival horrora i 2.5D metroidvanije, dobro umotan u gusti, monokromatski neo-noir ogrtač.

U aktualnoj jesenskoj sezoni, koja vrvi velikim horror naslovima, Silver Pines stoji iznenađujuće visoko. Namjerno odbacujući pomodarske trendove i brzi ritam modernih akcija, ovaj naslov priziva atmosferu Silent Hilla, X-Filesa te kultnog noir filma Angel Heart Alana Parkera, pretvarajući turobnu potragu za nestalim čovjekom u jedno od najugodnijih iznenađenja godine. Riječ je o igri koja ne samo da otvoreno crpi inspiraciju iz svojih uzora, već kroz svoju tmurnu estetiku i pedantno izgrađeni svijet stvara vlastiti, izrazito pamtljivi identitet.

Mračni labirint zalogajnica i javnih govornica

Silver Pines nas stavlja u ulogu Reda Walkera, umornog i mrzovoljnog privatnog detektiva u smeđem baloneru, sa specifičnim glasom i frizurom koji neodoljivo podsjećaju na Jamesa Sunderlanda iz Silent Hilla 2. Walker se budi na periferiji gradića Silver Pines, u oronuloj zalogajnici Miner Diner, bez jasnog sjećanja na to kako je ondje završio. Njegov jedini kontakt sa stvarnošću jest nepoznati poslodavac, tajanstveni Mr. Jackman, koji s njim komunicira isključivo putem javnih telefonskih govornica rasprostranjenih po gradu. Walkeru je povjeren naizgled jednostavan zadatak – mora pronaći i locirati karizmatičnog i tajanstvenog glazbenika Eddieja Velveta. No, kako to obično biva u pričama natopljenim lynchevskim nadrealizmom, turobni nestanak glazbenika isprepliće se s potragom za nestalom djevojkom Alice te davno potisnutim osobnim traumama samog detektiva.

Sam grad Silver Pines pretvoren je u zaseban narativni karakter. Službeno, većina stanovništva evakuirana je zbog nadolazeće razorne oluje. Neslužbeno, u zraku se osjeća da je grad zamrznut u vremenu — svi satovi u prozorima i na zidovima nepomično stoje na 10:06, ulice su obavijene gustom maglom i neprestanim pljuskom, a rijetki preživjeli koji su odlučili ostati ponašaju se bizarno i podrugljivo. Među njima se ističu cinični policijski šerif, tajanstvena femme fatale s biserima i krvavo crvenim ružem te šanker s kaubojskim šeširom i bolo kravatom u underground klubu The Rabbit Hole, baru koji kao da postoji u dislociranoj stvarnosti usred snolike glazbene izvedbe iz treće sezone Twin Peaksa. Ako u ranoj fazi igre pozovete broj 911 s prve javne govornice, igra će vam odmah dati do znanja da ovdje pravila klasične realnosti više ne vrijede.

Pripovijedanje je izvedeno s iznimnim osjećajem za građenje napetosti i neizvjesnosti. Igrač kroz bilješke, radijske i televizijske emisije te sanjive vizije polako slaže slagalicu Walkerovog psihičkog pucanja. Postavlja se pitanje – je li prizor čudovišta i grotesknih priviđenja stvorila stvarna prijetnja koja se nadvila nad gradom ili svjedočimo polaganom potonuću u ludilo oronulog detektiva? Trajanje priče od izdašnih 10 do 15 sati, ovisno o stupnju istraživanja i odabranoj težini, vrhunski je balansirano, a postojanje triju različitih završetaka pruža snažan motiv za ponovno igranje. Iako narativni ritam u samoj završnici zna blago usporiti i rastegnuti pauze između ključnih otkrića, cjelokupni dojam dramske napetosti ostaje iznimno visok.

Kruti koraci i oskudni resursi

S mehaničke strane, Silver Pines je fascinantan hibrid koji uzima istraživačku strukturu metroidvanije i ubrizgava je izravno u žile klasičnog survival horrora s kraja devedesetih. Kretanje se odvija na 2.5D ravni, no razina detalja u prostorijama i paralaksa u pozadini daju dojam stvarne dubine prostora. Za razliku od standardnih protagonista iz metroidvania žanra koji preskaču zidove i izvode dvostruke skokove, Red Walker je samo obično ljudsko biće s ograničenom izdržljivošću. Nema magičnih sposobnosti — umjesto toga, prolaze kroz zaključane i blokirane dijelove grada otvarate konkretnim alatima. Svjetiljka vam omogućuje ulazak u potpuno mračne prostorije, pajserom razbijate drvene daske s vrata, dok precizan džepni nož ili paljba iz pištolja slama hrđave lokote.

Svijet je ispresijecan trošnim stanovima, kanalizacijskim mrežama, napuštenim motelima i zabavnim parkovima, a mapa se otvara poput prave turističke karte kakvu biste kupili na info-pultu. Svaka lokacija traži backtracking, no tim iz Wych Elm Gamesa implementirao je genijalno dizajnersko rješenje uočeno još ranije u igri Prince of Persia: The Lost Crown. Korištenjem Walkerove Polaroid kamere, igrač može fotografirati neprohodnu prepreku i zakačiti fotografiju izravno na mapu. Kada kasnije pronađete odgovarajući alat, točno znate na koju se lokaciju trebate vratiti, što eliminira nepotrebno lutanje i naporno bilježenje po papiru.

Sustav borbe i upravljanja resursima namjerno je dizajniran kako bi stvorio osjećaj ranjivosti. Walkerovo kretanje je tromo i teško, a sprint je zapravo samo lagani, oprezni džoging. Inventar je ograničen na mrežu polja po uzoru na Resident Evil, što vas prisiljava na teške odluke – hoćete li ponijeti baseball palicu od četiri polja ili ćete prostor sačuvati za ključne predmete, bočice ljekovitog bilja i streljivo? Borba uključuje korištenje hladnog oružja poput skalpela, pajsera i malja, koje ima indikator trošenja i morate ga popravljati ljepljivom trakom, te vatrenog oružja u rasponu od revolvera i sačmarica do pušaka s nadogradnjama poput laserskog ciljnika za pištolj M1911.

Ono što borbu i preživljavanje čini iznimno napetim jeste činjenica da se korištenje inventara, liječenje, popravak oružja i ručno ubacivanje metak po metak u spremnik odvijaju u realnom vremenu — bez pauziranja igre! Promašaj ili kriva procjena tijekom okršaja s humanoidnim sjenama ili letećim kreaturama brzo vas dovodi na rub smrti. Spremanje pozicije izvedeno je iznimno originalno, a dostupno je isključivo na javnim telefonskim govornicama uz uvjet da u utor ubacite kovanicu od $1. Kako je novac u gradu ograničen, a koristi se i na automatima za kupnju prijeko potrebnog streljiva i zavoja, svako spremanje pozicije predstavlja rizik i moralnu dvojbu. Za igrače koji žele više akcije ili, pak, samo čisto uživanje u priči, na raspolaganju su četiri razine težine – od casual do nemilosrdnog Nightmare moda.

Film noir rotoskopija i zvučna simfonija

Vizualno, Silver Pines izgleda prosto impresivno. Razvojni tim odbacio je težnju za fotorealizmom u korist visoko stiliziranog monokromatskog noir izgleda s kontrastnim, žarkim usjeklima crvene boje, prizivajući vizualni stil stripova i filmova poput Sin Cityja ili Dick Tracyja. Poseban umjetnički pečat daje tehnika rotoskopiranja — animacije likova i čudovišta prvo su snimljene s živim glumcima, a zatim prenesene u 2D pixel-art okruženje. Rezultat je unikatno, blago neprirodno kretanje koje savršeno podcrtava onaj pomalo neugodni osjećaj mentalnog raspadanja glavnog junaka.

Dinamična rasvjeta igra ključnu ulogu u prezentaciji – svjetlost koja dopire kroz prljava prozorska stakla, treperavi neonski natpisi i snop baterijske svjetiljke stvaraju predivne, jezive sjene na zidovima dok kiša neprestano dobuje po ekranu. Na PlayStationu 5 igra radi u letterbox formatu, pružajući stabilne performanse uz iznimno brza učitavanja. Jedina sitna zamjerka na tehničkom polju odnosi se na povremeno neprecizne detekcije udaraca i kutove kamere potrebne za aktivaciju interaktivnih promptova, kao i neusklađeno miješanje zvuka u pojedinim scenama gdje glasovi likova zvuče udaljeno ako se ne nalazite u savršenom položaju, zbog čega je preporučljivo držati uključene titlove.

Zvučna komponenta zaslužuje najviše moguće pohvale. Skladatelj Karl Flodin i tim stvorili su jazzy, melankoličnu i suzdržanu glazbenu podlogu koja se oslanja na duge, prigušene synth dionice kakve je Angelo Badalamenti skladao za Lyncheva djela. Zvučni efekti, od udaljenog šuma vjetra do prepoznatljivog škripanja koraka na mokrom drvetu, neprekidno drže igrača u stanju visoke pripravnosti. Glasovna gluma celokupne postave, na čelu s izvedbom Reda Walkera, odrađena je na razini vodećih svjetskih produkcija.

Najugodnije iznenađenje godine

Silver Pines je istinski trijumf nezavisnog razvoja igara i dokaz da spajanje naizgled nespojivih žanrova, uz pravu autorsku viziju, može izroditi nešto uistinu posebno. Iako kruti kontrolni sustav, tromo kretanje i neoprostivo upravljanje resursima mogu odbiti igrače koji traže brzopoteznu zabavu, svi oni koji u igrama cijene mračnu i napetu atmosferu, misterij i vrhunski stil bit će nagrađeni iskustvom koje se ne zaboravlja tako lako. Wych Elm stvorio je mračnu, stiliziranu i iznimno ugodnu noćnu moru koja opravdava svaki uloženi cent i stoji kao obvezno štivo za sve ljubitelje survival horrora.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Ljubitelji virtualnog boksa i borilačkih igara dočekali su vijest koju su priželjkivali punih petnaest godina. EA Sports je putem svojih službenih kanala na društvenim mrežama i novootvorenog računa za serijal iznenadio javnost kratkom, ali iznimno snažnom porukom: “svima koji su ostali u našem kutu – Fight Night se vraća.”

To everyone who stayed in our corner:

Fight Night is coming back.

#FightNight https://t.co/THPwtB7hTC

— EA SPORTS Fight Night (@EASPORTSFN) October 20, 2026

Time je službeno prekinuta višegodišnja suša i spekulacije koje traju još od 2011. godine, kada je izašao posljednji naslov iz serijala, Fight Night Champion. Iako nikakvi dodatni detalji o samom gameplayu, datumu izlaska ili platformama još uvijek nisu podijeljeni, sama potvrda bila je dovoljna da zapali borilačku i gaming zajednicu širom svijeta.

Dugotrajna pauza, UFC i licencni izazovi

Tijekom prvog desetljeća 2000-ih, Fight Night serijal je uživao status jedne od najcjenjenijih i najuspješnijih sportskih franšiza. Svih pet izdanih nastavaka u razdoblju od 2004. do 2011. godine redovito je osvajalo hvalospjeve kritike i publike, ostvarujući visoke ocjene na Metacriticu. Međutim, nakon izlaska Fight Night Championa, EA je fokus u potpunosti preusmjerio na mješovite borilačke vještine i serijal EA Sports UFC, izbacivši čak pet izdanja između 2014. i 2026. godine.

Glavni razlog zašto je boks godinama bio gurnut u drugi plan ležao je u kompleksnim i izrazito skupim autorskim pravima. Dok je s promocijom UFC bio moguć globalni i jedinstveni ugovor za sve borce na rosteru, dogovaranje pojedinačnih licencnih prava na lik i djelo najpoznatijih svjetskih boksača predstavljalo je pravu noćnu moru za pregovarače i financijsku konstrukciju igre. Unatoč tome, želja igrača i vodećih ljudi iz svijeta boksa, poput poznatog promotora Eddieja Hearna te šampiona Tysona Furyja i Anthonyja Joshue koji su se pojavljivali kao gosti u UFC igrama, nikada nije utihnula.

Preokret iza kulisa i utjecaj novog vlasništva

Put do ove najave bio je izuzetno turbulentan. Prijašnji pokušaji oživljavanja projekta bili su otkazani ili zamrznuti, ali ključni preokret dogodio se završetkom akvizicije Electronic Artsaa od strane novih vlasnika koje predvodi saudjski Public Investment Fund (PIF).

Budući da je Saudijska Arabija u posljednjih nekoliko godina postala apsolutni centar modernog svjetskog boksa i organizator najvećih spektakala u suradnji s čelnikom UFC-a Danom Whiteom i promocijom Zuffa, oživljavanje Fight Night brenda nametnulo se kao prirodan i logičan korak. Financijske i organizacijske prepreke oko licenci sada se znatno lakše premošćuju, čime su otvorena vrata za projekt koji je godinama čekao na zeleno svjetlo.

Iako razvijatelji tek trebaju prikazati prve snimke i objaviti okvirne termine izlaska, povratak serijala koji je definirao borilačke simulacije donosi ogromna očekivanja. S obzirom na to da je tehnologija simulacije borbe značajno napredovala kroz razvoj UFC naslova, novi Fight Night ima sve predispozicije da ponovno postana vladar boksačkih arena na modernim konzolama i PC-ju.

Star Wars ostaje jedna od najutjecajnijih i najvrjednijih franšiza u povijesti industrije zabave, a njezin utjecaj u svijetu videoigara u posljednje je vrijeme jači nego ikada. Dok igrači s nestrpljenjem iščekuju finalni dio hvaljenog serijala Star Wars Jedi te daljnje vijesti o ambicioznom KOTOR Remakeu, čini se da u pozadini nastaje čitav niz novih, dosad nenajavljenih naslova.

Lucasfilm Games očito ne namjerava usporiti tempo, a prema najnovijim službenim izjavama iz samog vrha kompanije, fanove u narednim godinama očekuju projekti koji bi ih mogli itekako iznenaditi.

Otvorena vrata za sve ideje — od indie studija do giganata industrije

U nedavnom razgovoru za medije, potpredsjednik Lucasfilm Gamesa, Douglas Reilly, otkrio je kako tim aktivno istražuje potpuno nove konceptualne smjerove. Istaknuo je da je kompanija iznimno otvorena za kreativne prijedloge raznih razvojnih timova, bez obzira na to radi li se o velikim AAA studijima s tisućama zaposlenika ili manjim, neovisnim ekipama koje donose svježe i nekonvencionalne ideje.

Reilly je naglasio kako trenutačno rade na širenom portfelju projekata svih razmjera, od manjih, fokusiranih iskustava do masivnih naslova, s primarnim ciljem da publika ostane iznenađena širinom ponude. Takav pristup sugerira da Lucasfilm Games više ne želi igrati na sigurno oslanjajući se isključivo na provjerene žanrovske formule, već nastoji maksimalno iskoristiti nepresušni potencijal svog znanstveno-fantastičnog svemira kroz različite gameplay mehanike i stilove pripovijedanja.

Od KOTOR 2 Remakea do novih žanrova – kamo ide budućnost Star Wars igara?

Ovakav fleksibilan stav izdavača odmah je pokrenuo lavinu špekulacija unutar gaming zajednice. Već se neko vrijeme u kuloarima šuška kako bi jedan od tajnovitih projekata mogao biti i kompletni remake kultnog RPG hita Star Wars: Knights of the Old Republic II: The Sith Lords, čime bi se zaokružila obnova ponajboljih igračkih poglavlja u povijesti franšize.

Neovisno o tome radi li se o povratku provjerenim klasicima ili potpuno novim originalnim pričama s dosad neistraženim likovima i planetima, Lucasfilm Games želi pretvoriti Star Wars u jedno od najraznovrsnijih igračkih iskustava na tržištu. S obzirom na to da su vrata otvorena i manjim kreativnim timovima, postoji velika šansa da u narednom razdoblju vidimo inovativne i odvažne naslove kakve nismo mogli ni zamisliti.

Kada je Sony početkom 2021. godine tiho ugasio Japan Studio, cijela gaming industrija ostala je lišena jednog od svojih najvažnijih kreativnih inkubatora. Shuhei Yoshida, nekadašnji prvi čovjek PlayStationa, kasnije je pojasnio nevjerojatan paradoks – iako je Japan Studio kroz desetljeća izrodio remek-djela kao što su Shadow of the Colossus, Siren, Ape Escape, LocoRoco i Gravity Rush, njegove ideje jednostavno nisu bile dovoljno velike u skali da bi opravdale korporativnu računicu podijeljenu između masovnih blockbuster formata. Yoshida je tada javno pozvao igrače da nastave podržavati alumnije tog ugašenog studija u njihovim novim, samostalnim projektima. Čekanje je bilo dugačko, no bivši članovi ugašenog studija su održali obećanje. Predvođeni dizajnerom Hiroyukijem Kotanijem i renomiranim skladateljem Kemmeijem Adachijem, okupljeni pod zastavom novog tima Ratata Arts, veterani su se vratili onome u čemu su najbolji — stvaranju zaraznog i istinski otkačenog autorskog koncepta.

Naslijeđe kultnog Patapona iz 2007. godine, koji je na PSP ekranima ponudio minimalističke dvodimenzionalne vizuale, fiksni komandni lanac od četiri takta, ulogu bezobličnog božanstva iz pozadine i linearnu kampanju, u novom projektu dosta sličnog imena, Ratatan, doživljava temeljitu evoluciju tog uspješnog koncepta. Nova formula za 2026. godinu donosi bogat i slojevit 2.5D art sustav, skraćeni zapovjedni ritam na tri beata, fizičku prisutnost samog heroja na bojnom polju te potpunu orijentaciju na roguelike strukturu i građenje likova putem kartica.

U današnjem industrijskom okruženju, gdje se većina indie timova oslanja na provjerene mračne roguelike predloške po uzoru na Hades, Ratatan se izdvaja kao apsolutni unikat. Umjesto suhoparnog kopiranja vlastite prošlosti ili podilaženja mrežnim trendovima, Kotani i Adachi spojili su prepoznatljivi perkusijski taktički zapovjedni sustav s cikličkim napredovanjem modernih roguelite avantura. Riječ je o naslovu koji nosi tešku baštinu, ali i o projektu koji hrabro traži vlastiti identitet na modernoj gaming sceni.

Mitologija Rataporta i marš prema božanstvu

Radnja Ratatana smještena je u šareni, pulsirajući svijet zvani Rataport, odakle se naši naslovni heroji spremno otiskuju na marš prema božanskom Everafteru kako bi se konačno susreli s Boginjom. Priča, kao i u većini srodnih naslova, primarno služi kao funkcionalni pokretač akcije i opravdanje za beskrajan niz borbenih pohoda kroz pet raznolikih tematskih svjetova. Radnja je u kratkim crtama simetrična klasičnom mitološkom putovanju – igrač kontrolira jednog od osam unikatnih Ratatan zapovjednika, od sove Mimizukyun koja predvodi strijelce i ratnike s ratnim čekićima, preko žabe Keroronpa specijalizirane za mačovaoce i bombaše, pa sve do ostalih prirodno stiliziranih vođa, dok pod svojom palicom vodi vojsku malih, jednookih bića zvanih Cobun.

Razumijevanje evolucije radnje i svijeta zahtijeva izravnu usporedbu s Pataponom. Dok je spomenuti PSP klasik posjedovao narativnu dubinu pretvorenu u iskonski, gotovo pećinski minimalizam silueta koje koračaju iznad šikara i džungle uz grmljavinu gajda, Ratatan nudi znatno raskošniju i gušću prezentaciju. Međutim, narativna efikasnost ovdje ozbiljno posustaje u načinu isporuke. Za razliku od tečnih cutscena ili dijaloških opcija u hubu, priča se igraču servira kroz zamorne tekstualne oblačiće i to pretežno usred samih borbenih prostorija. Primorati igrača da čita komadiće teksta dok neprijateljske horde napreduju, a ritmička traka zahtijeva apsolutni fokus, predstavlja izuzetno nespretan dizajn koji narušava tempo radnje. Prebacivanje u endgame, gdje se otvaraju mračne verzije heroja i dodatni modifikatori težine, nastavlja priču, ali zahtijeva ozbiljnu količinu grindanja bez značajnijeg narativnog nagrađivanja.

Kada se napravi detaljna usporedba ključnih elemenata s PSP klasikom, funkcionalna diferencijacija unutar gameplaya postaje sasvim očita. U Pataponu je perspektiva igrača bila definirana ulogom bezobličnog božanstva prisutnog samo kroz zvuk, dok Ratatan na teren postavlja fizičkog heroja koji mora aktivno izbjegavati napade. Ritam i komande u Pataponu su zahtijevali lanac od četiri beata s pamtljivim sekvencama, dok Ratatan koristi dinamičniji lanac od tri beata za napredovanje, napad i obrambeni štit. Dok je Patapon nudio linearni prelazak misija i fiksna stabla oružja, Ratatan donosi roguelike cikluse, Ratakaruta kartice i sustav izrade. Konačno, sporiji i taktički ritam na preglednom polju ustupio je mjesto izuzetno brzom, kaotičnom i na online co-op orijentiranom iskustvu.

Taktički udar na tri takta

U svojoj srži, Ratatan je neobičan spoj ritmičke akcije, real-time strategije i card-building roguelite mehanike. Ono što igrač radi iz minute u minutu jest održavanje stabilnog ritma udaranjem tipki na kontroleru kako bi svojoj vojsci izdao komande. Najznačajnija mehanička izmjena u odnosu na Patapon jeste skraćivanje komandnog lanca s četiri na tri takta — tri note za napredovanje, tri za napad, te kombinacija nota-pauza-nota za podizanje štitova i obranu. Ova promjena drastično ubrzava odaziv, smanjuje prazan hod i primorava igrača na brže taktičke odluke u hodu.

Također, temeljita razlika leži u poziciji igrača. U Pataponu ste bili božanstvo, nevidljivo prisutno u zvuku bubnjeva. U Ratatanu kontrolirate samog zapovjednika koji se slobodno kreće po terenu, neovisno o ritmu. Možete skakati i izbjegavati napade, dok istovremeno morate paziti da ne promašite takt za svoje Cobune. Promašaj u unosu kaznit će vas s četiri takta potpune blokade, tijekom kojih vaša vojska stoji nepomično i izložena je udarcima. Nakupljanjem savršeno pogođenih taktova ulazite u Fever stanje koje otvara moćne Hustle Tech i Super Fever vještine, trošeći MP resurse za prizivanje zaštitnih polja ili masovnih napada.

Cjelokupna gameplay petlja oslanja se na dva ravnopravna stupa – ritmičko zapovijedanje i roguelike građenje lika. Ritmički dio obuhvaća komande na tri beata, održavanje Fever stanja, slobodno kretanje heroja i izbjegavanje opasnog rizika od četverotaktne blokade. S druge strane, roguelike građenje donosi sakupljanje Ratakaruta kartica s elementarnim efektima, prikupljanje slatkiša i materijala, izradu legendarnih oružja te trajne meta-nadogradnje u Rataport hubu.

Koncept građenja likova tijekom borbenog pohoda oslanja se upravo na Ratakaruta kartice. Svaka pročišćena soba nudi izbor između različitih elementarnih bonusa (Vatra, Led, Otrov). Kombiniranjem dviju kartica istog elementa otključavaju se pasivne aure i dodatni efekti na napadima, poput otrova ili ledenih štitova. Izvan borbenih pohoda, igrač se vraća u Rataport gdje sakupljene slatkiše i materijale ulaže u trajno podizanje parametara vojske, izradu legendarnih oružja od dijelova poraženih bosseva te gacha mehaniku za višak resursa.

Međutim, gameplay pati od jednog ozbiljnog dizajnerskog paradoksa. Budući da sam heroj posjeduje samo jedan izravni napad, svoju Ultimate sposobnost, najefektivnija strategija u većini okršaja svodi se na to da heroj mirno stoji u pozadini dok Cobuni odrađuju sav posao. Igrač se tako često osjeća više kao pasivni nadzornik nego kao aktivni sudionik akcije. Dodatno, sustav preciznosti nagrađuje unose koji lagano kasne iza samog takta, što onemogućuje igraču da se u potpunosti opusti i prepusti prirodnom glazbenom toku, već ga primorava na konstantno vizualno praćenje trake na dnu ekrana.

Raskošni vizualni nered i auditivna zaraza

Estetski gledano, Ratatan je prava mala vizualna eksplozija. Odmak od skromnog PSP ekrana omogućio je autorima da stvore prekrasan, slojevit 2.5D svijet ispunjen detaljima, vibrantnim bojama i iznimno simpatičnim animacijama. Likovi i bossevi posjeduju nevjerojatnu količinu šarma, dok je cjelokupna art-direkcija ugodan spoj anarhičnog B-filmskog humora i dječje slikovnice. Jedinice usred masovnih okršaja izvikuju simpa stihove poput “Murder!” i “Goodies!“, stvarajući neodoljivu atmosferu koja izmamljuje osmijeh na lice.

Audio dizajn, očekivano za projekt Kemmeija Adachija, predstavlja sam vrh ponude. Skladbe sa svakog stadija izuzetno su zarazne i dugo nakon igranja ostaju u glavi u obliku pravih “earworm” melodija. Namjerno odstupanje od savršenog intoniranja, gdje dječji glasovi jedinica povremeno pjevaju blago izvan tona, daje glazbenoj podlozi živost i organsku toplinu kakva se rijetko sreće u žanru.

S tehničkog stajališta, prezentacija ostavlja pomiješan dojam. Vizualno, igra zadivljuje živopisnim art-stilom, ali pati od čestih problema s prenatrpanošću i nepreglednošću borbenog polja. Audio segment blista zahvaljujući vrhunskoj glazbi Kemmeija Adachija, no primjetan je manjak varijacija u glasovnoj glumi i ponavljanje istih zvučnih fraza.

Čista grafička snaga i bogatstvo detalja donose vlastite probleme. Tijekom masovnijih okršaja, a posebice u online modu za više igrača, ekran postaje toliko prenatrpan efektima, brojkama i eksplozijama da je u potpunosti nemoguće uočiti opasne napade neprijatelja ili pratiti vlastitog heroja. Online mod, iako iznimno kaotičan i zabavan kada pronađete usklađene suigrače, nažalost ne podržava lokalni couch co-op, što je propuštena prilika za ovakav tip igre. Pored toga, glasovna gluma svedena je na svega nekoliko ponavljajućih fraza po liku, dok je uvodni sat igre izrazito nepristupačan zbog loše objašnjenih sustava i sučelja koje igrača zatrpava mehanikama bez adekvatnog tutorijala.

Naslijeđe utkano u nove temelje

Ratatan je hrabar, šarmantan i izrazito neobičan projekt koji dokazuje da duh nekadašnjeg Japan Studija i dalje živi u radu njegovih najtalentiranijih autora. Spajanjem ritmičke akcije i roguelite strukture, Hiroyuki Kotani i tim iz Ratata Artsa nisu uspjeli stvoriti besprijekoran naslov budući da igra pati od vizualne prenatrpanosti, neugodnog input-laga pri unosu nota te borbenog sustava koji igrača pretjerano gura u pasivnu ulogu. No, unatoč navedenim manama, Ratatan posjeduje ono najvažnije – dušu, zaraznu glazbu i beskompromisni autorski šarm koji nedostaje velikom dijelu današnje industrije.

U konačnici, Ratatan nije promašeni pokušaj recikliranja Patapona, već samostalan i dostojan korak naprijed koji će ljubiteljima žanra pružiti desetke sati čiste i veoma zarazne zabave.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih VR serijala ikada, Arizona Sunshine, sprema se za potpunu transformaciju. Kao što je ranije ove godine najavljeno, spomenuta igra napušta dosadašnje okvire virtualne stvarnosti i dolazi u obliku klasične, “flat-screen” pucačine iz trećeg lica, a sada smo doznali i kada točno.

Datum službenog lansiranja Arizona Sunshine remakea zakazan je za 21. siječnja 2027. godine, a kao što je od ranije poznato, moći ćemo ga zaigrati za PlayStation 5, Xbox Series X/S, PC i Nintendo Switch 2 platformama.

Izgrađena na čvrstim temeljima brutalne igrivosti i na emotivnoj priči izvorno predstavljenoj u igri Arizona Sunshine VR 2, nova verzija donosi potpuno svjež način preživljavanja. Bilo da se u sunčanu i krvlju natopljenu Arizonu upuštate sami ili s prijateljima, očekuje vas prepoznatljivi crni humor, trganje udova i opći kaos u kojem svaka borba s hordama neprijatelja u sekundi može oteti kontroli.

Putovanje kroz pustoš uz vjernog psa i podijeljeni ekran

Igrači ponovno uskaču u ulogu Sunnyja, preživjelog sklonog crnom humoru koji je proveo jednostavno previše vremena sam u pustinji razgovarajući sa zombijima koje od milja naziva “Fred“. Njegovo suncem obasjano putovanje kroz pustoš Arizone ne bi bilo potpuno bez Buddyja, odanog psa spremnog na komadanje hodajućih mrtvaca. Priča vješto spaja snalažljivost i brzu akciju s temama preživljavanja, usamljenosti i posebne povezanosti između čovjeka i njegovog četveronožnog prijatelja.

Velika novost u ovom izdanju je fleksibilnost u kooperativnom igranju. Apokalipsu više ne morate prolaziti sami — igra podržava online co-op za dva igrača, ali i klasični split-screen, što je danas prava rijetkost u žanru. Osim toga, po prvi put u povijesti serijala, pas Buddy postaje u potpunosti igriv lik u kooperativnom načinu, što otvara sasvim nove taktičke mogućnosti za komadanje neprijatelja. Na raspolaganju je popriličan arsenal oružja koji uključuje sačmarice, mačete, bacače plamena i prilagođene kozmetičke opcije, pa brza reakcija i spašavanje suborca u zadnjoj sekundi postaju dio svakodnevne rutine.

Dostupna izdanja i pogodnosti prednarudžbi

Razvojni tim Vertigo Games već je otvorio prednarudžbe za dvije verzije igre. Standardno izdanje po cijeni od $24.99 / €24.99 donosi osnovnu igru te Desert Raiders Pack bonus s ekskluzivnim skinovima za Sunnyja i Buddyja. Za najvatrenije obožavatelje tu je Deluxe izdanje po cijeni od $29.99 / €28.99. Uz osnovnu igru i spomenuti Desert Raiders Pack, ono donosi 48 sati ranog pristupa igri, Neon Wastelander Pack i Fred’s Fashion Pack s dodatnim kozmetičkim predmetima, kao i opsežan paket naknadnog downloadable sadržaja. Taj DLC paket uključuje kompletnu originalnu Arizona Sunshine VR Legacy kampanju, kao i pojedinačne ekspanzije Legacy: Dead Man i Legacy: The Damned.

Dok se igrači koji su napravili prednarudžbu Call of Duty: Modern Warfarea 4 već spremaju uskočiti u rani pristup i isprobati novu kampanju smještenu u dosad neviđeno ratno kazalište, iz samog vrha Activisiona stižu izuzetno zanimljive vijesti o dugoročnoj budućnosti brenda.

U razgovoru o prošlosti, sadašnjosti i nastavku razvoja franšize, službeno je potvrđeno kako je razvojni proces za potpuno novu pod-franšizu unutar Call of Duty univerzuma već naveliko u tijeku.

Ova najava predstavlja značajan zaokret u strategiji izdavača, budući da se serijal godinama primarno oslanjao na izmjenu dvaju stupova, Modern Warfare i Black Ops pod-serijala, uz povremene jednokratne izlete poput naslova kao što su Vanguard, Advanced Warfare ili WWII.

Polaganje temelja za novu eru izvan poznatih okvira

U intervjuu za The Game Business, glavni direktor marketinga u Activisionu, Tyler Bahl, otkrio je da rad na ovom projektu nije samo ideja na papiru, već da su temeljne pripreme već odrađene. Prema njegovim riječima, tim je iznimno uzbuđen zbog nadolazećeg izlaska igre Call of Duty: Modern Warfare 4 koji direktno odgovara na povratne informacije igrača, no istodobno se aktivno gradi konstrukcija za budući naslov koji ne planira biti tek jednokratni eksperiment, već početak sasvim nove dugovječne grane u serijalu.

Iako je fokus izdavača trenutačno usmjeren na uspjeh najnovijeg nastavka, izjave iz tima potvrdile su ranija šuškanja iz industrijskih krugova. Još tijekom ljeta 2025. godine pojavila su se izvješća kako bi izdanje predviđeno za 2027. godinu moglo postaviti temelje za ovaj potpuno novi potprijedlog, neovisan o bilo kakvim dosadašnjim pričama ili likovima.

Borilačke vještine i moderni okršaji bez letenja po zraku

Ono što ovaj nadolazeći potprojekt čini posebno zanimljivim jesu detalji koji su o njemu procurili u javnost. Prema tim informacijama, igra neće ići u smjeru futurističkog skakanja s jetpack opremom, već ostaje čvrsto uzzemljena u modernom dobu. Međutim, umjesto klasičnog fokusa isključivo na vatreno oružje, spominje se da bi mehanika igrivosti mogla staviti naglasak na borbu prsa o prsa i integraciju borilačkih vještina u same okršaje.

Iako su takve tvrdnje u početku djelovale prilično neobično za standarde franšize, službena potvrda Activisiona o postojanju nove pod-franšize daje im znatno veću težinu. Za igrače to znači samo jedno – nakon što odrade sve misije u Modern Warfareu 4, u godinama koje dolaze očekuje ih značajna evolucija formule koja je definirala žanr pucačina iz prvog lica.

Kraj prošlog i početak ovog stoljeća ostali su u kolektivnoj memoriji starijih gamera upisani kao „Divlji zapad industrije zabave“, razdoblje u kojem je izlazak svakog većeg animiranog hita ili holivudskog spektakla obavezno bio praćen vojskom pratećih igara. Dok većina tih naslova danas trune u zaboravu brzinskih rokova izrade i ciničnih marketinških budžeta, Toy Story franšiza i sestrinski radovi studija Traveller’s Tales pokazali su se kao otpornija sorta plastike. U eri u kojoj se digitalna prošlost sve češće gubi pod naletom zaborava i gašenja servera, Atari i neprikosnoveni majstori retro očuvanja iz studija Digital Eclipse donose Toy Story: Retro Roundup! — sveobuhvatnu retro kolekciju koja nas vraća u zlatno doba dječjih konzolaških avantura.

Ova kompilacija nije još jedan obični nostalgični izlet za one koji pamte rentanje kazeta u lokalnim videotekama, već pomno kurirani digitalni muzej. Obuhvaćajući više od deset različitih verzija i regionalnih iteracija klasičnih naslova nastalih između 1995. i 2001. godine, Toy Story: Retro Roundup! na jednom mjestu okuplja originalni Toy Story (sa SNES-a, Mega Drivea/Genesisa i Game Boya), veličanstveni Toy Story 2: Buzz Lightyear to the Rescue!, arkadni Toy Story Racer, pucačinu Buzz Lightyear of Star Command, pa čak i pomalo neočekivanog, ali tematski opravdanog „gosta“ — A Bug’s Life. Rezultat je fascinantan vremenski dokument koji ne slavi samo jednu od najvećih animiranih saga današnjice, već i evoluciju studija Traveller’s Tales prije nego što je postao globalno prepoznatljiv po LEGO serijalima.

Od 16-bitnih izazova do 3D sandboxa….

Sadržaj ove kolekcije odlikuje se iznimnom širinom, ali i nemilosrdnom vjernošću izvornom materijalu. Kroz jedanaest konzolaških i handheld naslova, igrači dobivaju priliku svjedočiti tome kako su se developeri borili s hardverskim ograničenjima pet generacija konzola. Na samom vrhu ponude, posve očekivano, sjedi Toy Story 2: Buzz Lightyear to the Rescue!. Izvorno objavljen na PlayStationu, ovaj rani 3D collectathon nadahnut klasicima kao što su Mario 64 i Banjo-Kazooie i danas iznenađujuće dobro funkcionira. Istraživanje Andyjeve sobe, hodnika, garaže i stražnjeg dvorišta iz perspektive igračaka koje svijet doživljavaju u gigantskim razmjerima i dalje posjeduje istinski šarm, a sakupljanje Pizza Planet tokena, rješavanje zadataka i otključavanje novih područja drže pažnju od početka do kraja.

S druge strane, originalni Toy Story iz 1995. godine služi kao podsjetnik na brutalnu težinu tadašnjih igara, dizajniranih s jasnim ciljem da spriječe igrače da ih dovrše unutar standardnog vikend-najma. 16-bitne verzije za SNES i Genesis impresionirale su svojim vizualima i korištenjem pravih modela iz Pixarovih radionica, no ukočene platformerske kontrole i nemilosrdni vremenski rokovi unutar faza znaju pošteno oznojiti i iskusne veterane. Slično tome, Toy Story Racer nudi neobičnu, lagano “klizavu” mehaniku vožnje s RC autićima koja zahtijeva navikavanje, dok Buzz Lightyear of Star Command donosi dinamičnu mješavinu jurnjave i akcijskog napucavanja temeljenog na istoimenoj animiranoj seriji.

Najveće iznenađenje kolekcije svakako je A Bug’s Life. Iako tematski iskače iz Toy Story okvira, njegova prisutnost u kolekciji ima dubok povijesni smisao jer je upravo rad na toj igri poslužio Traveller’s Talesu kao ključna tehnološka odskočna daska za razvoj mehanika u kasnijem Toy Storyju 2. Kontrola nad mravom Flikom koji uzgaja biljke iz sjemena i rješava zagonetke pokazuje koliko se studio rano naučio poigravati perspektivom veličine. Naravno, tu su i raznorazne verzije za Game Boy i Game Boy Color koje vjerno prenose pikseliziranu nostalgiju, iako njihova tromost i vizualna skučenost danas služe ponajprije kao povijesni kuriozitet za najupornije „arheologe“.

Emulatorska alkemija i digitalna ergonomija

Prenijeti igre starog kova na moderni hardver uvijek nosi rizik od sudara dviju potpuno različitih filozofija dizajna. Digital Eclipse je taj problem riješio uvođenjem pametnih, neinvazivnih pomagala koja suvremenom igraču štede živce, a pritom ne narušavaju izvorni integritet softvera. Uvođenje funkcije premotavanja (rewind) do dvadeset unazad, neovisnih brzih spremanja i legendarnih Rexovih šifri za besmrtnost ili otključavanje nivoa mijenja pravila igre. Kada vas u Toy Storyju 2 izda nepredvidiva kamera ili vas u originalnom Toy Storyju dokrajči nelogičan skok, mogućnost trenutnog vraćanja vremena sprječava frustraciju i omogućuje fokusiranje na ono najbolje što igre nude.

Ipak, vizualna prezentacija donosi određene polemike. Kolekcija nudi CRT filtere koji simuliraju izgled starih televizora uz vjerne refleksije svjetla na rubovima ekrana, što unosi dozu autentičnog ugođaja devedesetih. Međutim, fiksiranje na zadanu 4:3 geometriju ili korištenje rastegnutih formata povremeno otkriva zube vremena, poput sirovih rubova tekstura i artefakata koje Digital Eclipse namjerno nije želio peglati kako bi sačuvao sirovu teksturu izvornog koda. Zvuk također donosi povremene nostalgične trzaje, uz povremeni manji desync ili reprodukciju kultne orkestralne pratnje koja se može slobodno slušati u zasebnom Music Player izborniku.

Najveći adut ovog paketa, međutim, leži izvan samih igara. Dokumentarni videozapisi iza kulisa, s intervjuima ključnih ljudi poput osnivača TT Gamesa Jona Burtona, glasa Woodyja Jima Hanksa i Disneyjevih animatora, pretvaraju ovaj paket u pravu malu enciklopediju industrije. Mogućnost listanja digitalnih skenova originalnih priručnika, promatranja kutija igara iz različitih regija i istraživanja dizajnerskih dokumenata daje ovoj kolekciji pravu muzejsku težinu koja nadilazi vrijednost samog igranja.

Muzejski eksponat s dušom

Baš kao i Toy Story 3 Complete Edition, i Toy Story: Retro Roundup! nije obični pokušaj prodaje magle pod krinkom jeftine nostalgije, već impresivna kolekcija koju krasi vrhunski odrađen posao digitalne prezervacije. Dok pojedini naslovi u kolekciji pokazuju ozbiljne godine iza sebe i zahtijevaju golemu dozu strpljenja, cjelokupni dojam ostaje iznimno pozitivan zahvaljujući pažljivo osmišljenim opcijama pristupačnosti, vrhunskim arhivskim materijalima i neporecivoj strasti s kojom je tim Digital Eclipse pristupio zadatku. Za one koji su odrastali uz ove hitove, ovo je neprocjenjiv povratak u djetinjstvo, dok je za mlađe generacije poučna lekcija o tome kako se nekada stvarala magija s vrlo malo poligona.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Era videoigara temeljenih na holivudskim filmskim hitovima već je odavno iza nas, no nostalgija za zlatnim dobom PlayStationa 2, originalnog Xboxa i GameCubea i dalje drži snažan utjecaj na gaming zajednicu. Najnovije iznenađenje stiže u obliku nenajavljenog i potpuno procurjelog Shrek 2 Remastereda, čija je službena stranica nakratko osvanula na Microsoft Storeu prije nego što je ekspresno uklonjena. Iako je službena objava brzo povučena, pregršt detalja, vizualnih specifikacija pa i sam najavni trailer već su preplavili društvene mreže i forume.

Glave razvoje ove moderne verzije prihvatila se ekipa iz studija Aspyr, dobro poznatog po iznimno uspješnim remasterima i preradama klasika kao što su Tomb Raider I–III Remastered, Legacy of Kain: Soul Reaver 1 & 2 Remastered te niz legendarnih Star Wars naslova. Zanimljiva je povijesna činjenica da je upravo Aspyr prije više od dva desetljeća bio zaslužan za prebacivanje originalne igre Shrek 2 na Mac računala, pa je ovaj povratak u močvaru omiljenog zelenog ogra na neki način i zatvaranje punog razvojnog kruga.

Puna grafička nadogradnja i unaprijeđeno kooperativno iskustvo

Originalna igra iz svibnja 2004. godine ostala je upamćena kao iznimno zabavna akcijska avantura za do četiri igrača u kojoj su obožavatelji mogli preuzimati kontrolu nad Shrekom, Magarcem, Mačkom u čizmama i ostalim likovima iz DreamWorks radionice. Nadolazeći remaster donosi potpunu vizualnu rekonstrukciju uz teksture visoke razlučivosti, iznova izrađeno korisničko sučelje, poboljšane cutscene te punu podršku za 4K rezoluciju. Za sve strastvene virtualne fotografe dodan je i moderni Photo Mode, dok će Cheat Mode omogućiti nostalgičarsko opuštanje uz različite šifre.

Poseban naglasak stavljen je na modove igranja. Dok je original nudio isključivo igranje na istom ekranu na jednoj konzoli, Shrek 2 Remastered donosi znatno fleksibilniji sustav koji kombinira lokalni couch co-op, mrežni multiplayer za četiri igrača te mješoviti mod gdje dio ekipe može sjediti na istoj kauč-poziciji, a dio se pridruživati putem interneta. Igrači će u hodu moći mijenjati svoje heroje, rješavati okolišne zagonetke te koristiti jedinstvene borbene vještine svakog lika za svladavanje bosseva diljem kraljevstva Far Far Away.

Parodija na GTA VI i najava na nadolazećem ID@Xbox Showcaseu

Pored same stranice na trgovini, procurio je i službeni najavni trailer koji je oduševio publiku svojim specifičnim, anarhičnim humorom. Video započinje potpunom satiričnom parodijom na prve kadrove i estetski stil GTA VI, uz prepoznatljive neonske fontove, palme, synth glazbu osamdesetih i prepoznatljivu paletu boja, prije nego što se kadar naglo prebaci na prepoznatljivu močvaru i gameplay Shreka 2. Riječ je o potezu koji savršeno oslikava satirični duh cjelokupne filmske i igračke franšize.

Vijest o postojanju ove prerade nije u potpunosti nepripremljena. Spomenuti naslov se još u rujnu pojavio unutar velikog curenja baze podataka Steam Achievementsa, uz druga zvučna imena iz industrije. S obzirom na to da je Shrek na kratko prikazan i u teaseru za predstojeći ID@Xbox Showcase koji je zakazan za 20. listopada, službeno otkrivanje igre, datuma izlaska i svih podržanih platformi očigledno nas očekuje već za nekoliko dana.

Iako je stranica na Microsoft Storeu navodila samo Xbox Series X/S konzole, za očekivati je da će naslov stići i na PC, PlayStation hardver te barem jednu verziju Nintendo Switch konzole. S obzirom na to da DreamWorks uvelike priprema i novi animirani film, Shrek 5, povratak ove legende prvi put nakon 2010. godine i igre Shrek Forever After označava sjajan trenutak za buđenje nostalgije kod starijih igrača i uvod za potpuno nove generacije.

Sredina 2000-ih i rani dio 2010-ih ostat će zapamćeni po hiperprodukciji licenciranih „filmskih“ igara. Bilo je to doba u kojem nijedan holivudski animirani hit ili blockbuster spektakl nije smio stići u kina bez prateće igre, izbačene na doslovno svim dostupnim platformama. Većina tih izdanja patila je od zbrzanog razvoja, zloglasno niskih budžeta i ciničnog pristupa u kojem je interaktivni proizvod služio tek kao skupi marketinški trošak u službi filmskog studija. Bili su to, uz rijetke iznimke poput GoldenEyea 007, The Warriorsa i The Lord of the Rings: The Two Towers / The Return of the King, uglavnom lako zaboravljivi naslovi osmišljeni da kratkoročno iskoriste val filmske popularnosti.

Međutim, kada je studio Avalanche Software, isti onaj tim koji će godinama kasnije potpisati veoma dobri Hogwarts Legacy, 2010. godine izbacio adaptaciju trećeg dijela Pixarove franšize Toy Story, dogodio se nesvakidašnji presedan. Umjesto suhoparnog prepričavanja filmskog predloška, studio je dostavio naslov koji je redefinirao očekivanja od licenciranih igara. Danas, šesnaest godina kasnije, u eri kada su filmske adaptacije u ovom obliku gotovo potpuno iščezle s tržišta, Toy Story 3 Complete Edition u režiji Atarija i studija Digital Eclipse dolazi kao neobična vremenska kapsula. Stižući na aktualne platforme u trenutku kada Toy Story franšiza i dalje živi punim plućima kroz nova filmska poglavlja, ovo reizdanje ne nastupa samo kao jeftina doza nostalgije, već kao spomenik vremenu u kojem se dječjim igrama pristupalo s autentičnom autorskom maštom.

Filmska avantura i čari zapadnjačkog sandboxa

Opisivati Toy Story 3 kao jednostavnu adaptaciju bio bi fundamentalni promašaj. Igra je od samog početka osmišljena kao spajanje dviju potpuno različitih filozofija dizajna, proizašlih iz originalnog prijedloga koji je Avalanche Software iznio pred Disney – s jedne strane, nalazi se klasična linearna kampanja (Story Mode), dok se s druge prostire otvoreni sandbox mod nazvan Woody’s Roundup (odnosno Toy Box). Priča prilično slobodno prati događaje iz trećeg filma kroz osam raznolikih razina, vodeći igrive aktere poput Woodyja, Buzza Lightyeara i Jessie, od uvodne jurnjave na divljem zapadu i Andyjeve sobe, pa sve do dječjeg vrtića Sunnyside i zastrašujuće drobilice otpada na smetljištu.

Narativ kampanje ne pokušava doslovno rekreirati dirljivu dramu o odrastanju i ostavljanju djetinjstva iza sebe. Umjesto toga, filmski predložak služi tek kao labavi kostur za maštovite dječje scenarije. Primjera radi, jednostavna scenografija Andyjeve sobe pretvara se u divovsko igralište natrpano preprekama, dok se uvodni nivo sa zlim doktorom Porkchopom i njegovim letećim tanjurom poigrava s dječjom percepcijom mašte. Svaki od tri glavna lika posjeduje specifične sposobnosti – Woody se pomoću svoje uzice usmjerava i njiše preko platformi, Buzz ima impresivnu snagu te može bacati suigrače na nedostupne platforme, dok Jessie odlikuje iznimna preciznost pri doskoku na uske površine. Iako Story Mode pruža solidnu zabavu s izmjenama platformiranja, akcijskih pucačkih dionica iz trećeg lica i povremenih stealth sekcija, njegova kratkoća (kampanju je moguće završiti za nešto više od dva do tri sata) jasna je naznaka da je pravi fokus ove igre ležao negdje drugdje.

Struktura ovog izdanja stoga se prirodno dijeli na dvije izražene cjeline koje se međusobno nadopunjuju. Dok Story Mode donosi režiranu filmsku kampanju u kojoj kroz osam razina kombinirate platformske i borbene sposobnosti protagonista, pravi biser paketa leži u Toy Box modu. Usmjeren na zapadnjački gradić kojim se igrač nalazi u ulozi šerifa, ovaj otvoreni sandbox nudi između pet i osam sati neprekidnog istraživanja, rješavanja zadataka za mještane, sakupljanja zlata te postupne izgradnje i prilagodbe grada. Cjelokupno iskustvo dodatno je obogaćeno otključanim igrivim Emperor Zurgom te besprijekornom podrškom za lokalni split-screen co-op i moderan prikaz u 4K rezoluciji pri 60 sličica u sekundi.

Upravo taj Toy Box mod izdiže Toy Story 3 iznad žanrovskog prosjeka. Kupovinom novih zgrada, otključavanjem sporednih područja poput Sidove uklete kuće ili kanjona s utrkama, igrač postupno širi svijet i prilagođava ga vlastitom ukusu. Možete mijenjati odjeću mještana, bojati fasade, rješavati Pict-O-Matic fotografske izazove ili jednostavno jahati na Bullseyeu. Ta mehanika dječjeg pješčanika bila je toliko napredna za svoje doba da je izravno postavila temelje za kasniji mega projekt Disney Infinity. Toy Box shvaća bit dječje igre, gdje cilj nije samo stići do odjavne špice, već izmišljati vlastite razloge zašto igru ne želimo završiti.

Šarm slobode naspram zuba vremena

Promatrano kroz prizmu suvremenih platformskih standarda, Toy Story 3 Complete Edition nudi mehaniku koja je u jednakoj mjeri pristupačna i blago ukočena. Na svakodnevnoj razini, igrač skače naokolo, izvodi dvostruke skokove, juri naprijed i koristi predmete u okolini. Sustav izmjene likova u kasnijim razinama kampanje, poput zadatka na smetlištu, zahtijeva brzu kooperaciju njihovih sposobnosti. Reizdanje nije mijenjalo izvorni fizikalni model, pa se na momente osjeti određena “tromost” u kontrolama. Precizno ciljanje laserom ili bacanje predmeta zna patiti od laganog kašnjenja ili osjećaja labavosti na analognim palicama, dok kamera u pojedinim uskim prostorima i stealth dionicama zna zakloniti vidno polje i uzrokovati nepotrebne padove.

Glavni adut Toy Story 3 Complete Edition brendiranja leži u objedinjavanju sadržaja koji je u originalnom izdanju iz 2010. godine bio nepravedno fragmentiran. U to doba ekskluzivni ugovori i pre-order bonusi primorali su igrače na kompromise — najdrastičniji primjer bio je Emperor Zurg, igrivi lik u Toy Box modu koji je bio rezerviran isključivo za vlasnike PlayStation 3 verzije originalne igre. Novo izdanje ispravlja te povijesne nepravde i donosi sve prethodno ekskluzivne DLC pakete i tematske cjeline na sve moderne platforme. Igranje sa Zurgom, sa svim njegovim specifičnim oružjima i zlim dijalozima, donosi sjajno osvježenje u sandbox modu.

Jedan od najsvjetlijih elemenata reizdanja jeste zadržavanje i poliranje lokalnog drop-in/drop-out multiplayer moda. Mogućnost da drugi igrač u bilo kojem trenutku uskoči u igru putem split-screena čini ovaj naslov savršenim obiteljskim iskustvom. Bilo da s mlađim članovima obitelji gradite grad u Toy Boxu ili se probijate kroz platformske izazove u kampanji, kooperativni mod teče besprijekorno i bez kompliciranih podešavanja izbornika, što je u današnjoj eri online multiplayera postala prava rijetkost.

Tehničko glancanje i vizualno retuširanje

Pred timom Digital Eclipsea nije bio zadatak napraviti vizualni remake iz temelja, već očuvati originalni umjetnički identitet uz prilagodbu suvremenom hardveru. Na PlayStation 5 konzoli igra se vrti u potpunosti stabilnih 60 sličica u sekundi uz oštru renderiranu rezoluciju do 4K. Pročišćene teksture i podignuta razina detalja daju igri svjež, cel-shaded izgled koji izvrsno pristaje Pixarovoj estetici. Igrivi modeli igračaka i dalje posjeduju onaj specifični plastični i tekstilni sjaj, no geometrija okoliša i rani 3D modeli na pojedinim mjestima ipak razotkrivaju svoje šesnaest godina staro podrijetlo.

U pogledu zvučne prezentacije, igra ostaje vjerna filmskom izvorniku. Kultna uvodna pjesma “You’ve Got a Friend in Me” odmah uspostavlja emotivnu vezu s publikom svih generacija, dok je orkestralna glazbena podloga u potpunosti usklađena s tonom Pixarovih ostvarenja. Iako nisu svi originalni holivudski glumci posudili svoje glasove u igri, zamjenski glasovni glumci odradili su vrhunski posao — Woody i Buzz zvuče toliko vjerodostojno da prosječan igrač neće uočiti nikakvu razliku. Zvučni efekti eksplozija, zujanja lasera i udaraca drže visoku razinu energije, čineći cjelokupni zvučni paket izuzetno ugodnim.

Dječja igra s dušom u eri zaboravljenih licenci

Kada sve zbrojimo i oduzmemo, usudit ćemo se reći da je Toy Story 3 Complete Edition u najmanju ruku pošteno, tehnički ispolirano i sadržajno kompletirano reizdanje jedne od najboljih licenciranih igara u povijesti medija. Njegova najveća vrijednost leži u činjenici da podsjeća industriju na doba u kojem su pristupačne, maštovite i sadržajno bogate obiteljske igre bile standard, a ne rijetki izuzetak.

Kratkoća Story Moda i povremena ukočenost staromodnih kontrola jasni su podsjetnici na 2010. godinu, no neprolazni šarm Toy Box moda i besprijekorno lokalno kooperativno igranje čine ovaj paket jednako privlačnim danas kao i u vrijeme njegova prvog izlaska. Za starije igrače ovo je emotivno putovanje u vlastito djetinjstvo ili studentske dane, dok je za mlađu generaciju ovo idealan ulazak u svijet interaktivne zabave. U konačnici, Toy Story 3 Complete Edition još jednom dokazuje da dobre igračke i, u ovom slučaju, dobre igre, nikada uistinu ne stare – one samo čekaju da ih netko ponovno izvadi iz kutije i nastavi se igrati njima.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Prije točno osam godina, Ubisoft je lansirao Starlink: Battle for Atlas – vizualno impresivnu i mehanički izuzetno fluidnu svemirsku avanturu koja je trebala označiti početak novog velikog franšiznog serijala. Umjesto toga, unatoč sjajnim reakcijama dijela publike i kritike, igra je uvelike ostala zapamćena kao još jedna žrtva tada već umirućeg “toys to life” trenda. Razočaravajući prodajni rezultati nagnali su francuskog izdavača da relativno brzo digne ruke od daljnjeg razvoja franšize, ostavljajući ogromni potencijal u potpunosti neiskorištenim.

Usporedba s današnjom ponudom na tržištu pokazuje koliko je Starlink zapravo bio ispred svog vremena u pogledu same formule. Nintendo je ovog ljeta na Nintendo Switch 2 konzolama izbacio još jednu preradu kultnog Star Foxa 64, ovoga puta s vizualnim osvježenjem, novim scenama, podrškom za mišem i multiplayer opcijama. Iako je povratak tom klasiku uvijek ugodan za nostalgičare, Nintendovo neprestano oslanjanje na istu formulu staru desetljećima samo naglašava koliko je Starlink prije osam godina donio priželjkivanu svježinu i pokazao kako bi moderni Star Fox zapravo trebala izgledati.

Najbolje Star Fox iskustvo koje Nintendo nije napravio

Integracija Foxa McClouda i njegove ekipe u verziju za Nintendo Switch nije bila tek površni marketinški trik. Ubisoft Toronto pristupio je Nintendovoj ikoni s iznimnim poštovanjem, a ekipa Star Foxa bila je prirodno utkana u glavnu kampanju, uz vlastite dijaloške sekvence, animirane scene i sporednu priču o lovu na Star Wolfa. Mnogi igrači i analitičari su u to vrijeme bez zadrške proglasili Starlink najboljom Star Fox igrom u posljednjih nekoliko desetljeća.

Ono što je igru činilo posebnom bila je potpuna sloboda kretanja i neprekinuti prijelaz iz svemirskih dogfight okršaja izravno u atmosferu planeta. Bez učitavanja i prekidanja animacijama, igrači su mogli preletjeti atmosferu i istraživati površinu nepoznatih svjetova. Ta vrsta istraživačke radoznalosti i dinamike ponudila je nešto znatno sadržajnije od klasičnog ganjanja što višeg bodovnog rezultata na tračnicama, što je bio zaštitni znak starih Nintendovih naslova.

Toys to life utezi i sadržajna ponavljanja

Najveća prepreka većem uspjehu igre ležala je u poslovnom modelu. Ubisoftova odluka da lansira liniju plastičnih igračaka i brodova koji su se fizički spajali na kontrolere stvorila je visoke troškove proizvodnje i nepotrebno opteretila kupce, iako je igra bilo moguće igrati i u potpunosti digitalno. Ubrzo nakon izlaska, police trgovina bile su zatrpane neprodanim plastičnim modelima brodova, što je stvorilo negativnu percepciju kod publike.

S druge strane, samom gameplayu nedostajalo je malo dodatnog glancanja. Unatoč sjajnoj borbi, petlja oslobađanja planeta patila je od repetitivnosti — struktura zadataka i neprijateljskih utvrda brzo bi se počela ponavljati. Ubisoft je to pokušao popraviti besplatnom Crimson Moon nadogradnjom koja je donijela utrke, borbe u koloseumu i nove story misije (uz dodatak plaćenog DLC-a s Falcom, Peppyjem i Slippyjem), no iako je nadogradnja bila kvalitetna, nije uspjela preokrenuti komercijalnu sudbinu naslova.

Zašto je nastavak bolja opcija od beskrajnog čekanja novih projekata

Uspjeh igara kao što je, primjerice, No Man’s Sky, jasno pokazuje što dugotrajna podrška i razrada ideja mogu učiniti za svemirski žanr. Dok s jedne strane Ubisoft godinama troši resurse na izuzetno zahtjevan i dugotrajan razvoj projekta Beyond Good & Evil 2, koji unatoč uvjeravanjima uprave i dalje djeluje daleko od izlaska, Starlink nudi gotovu, stabilnu i dokazanu mehaniku letenja.

Potencijalni nastavak ne bi morao ponovno izmišljati toplu vodu niti nuditi plastične igračke. Bilo bi dovoljno zadržati vrhunski osjećaj letenja, ukloniti repetitivne zadatke, produbiti misije po planetima i ponuditi bogatiju priču.

I da, osam godina nakon izlaska, Starlink: Battle for Atlas i dalje ostaje jedan od najpotcjenjenijih Ubisoftovih naslova čije ideje i dalje čekaju pravu priliku za nastavak.

Pripreme za najdinamičniju i potencijalno najprofitabilniju jesen u povijesti gaming industrije u punom su zamahu. Dok se u javnosti sve više govori o jesenskom duelu između nadolazećeg GTA VI i remakea kultne The Legend of Zelda: Ocarina of Time za Nintendo Switch 2, čiju su sinergiju pojedini analitičari već prozvali gaming ekvivalentom fenomena “Barbenheimer“, iz tabora Activisiona stiže drugačija perspektiva.

Izvršni direktor marketinga u Activisionu, Tyler Bahl, u nedavnom je razgovoru za portal The Game Business otvoreno poručio da, uz svo dužna poštovanje prema Nintendovoj franšizi, prave titane ove godine čine GTA VI i njihov nadolazeći Call of Duty: Modern Warfare 4.

Povod za ove samouvjerene izjave je skoraznji izlazak novog Call of Dutyja, koji na police i digitalne trgovine stiže već 23. listopada. Unatoč tome što će se GTA VI pojaviti nepunih mjesec dana kasnije (19. studenoga), u Activisionu vjeruju da će masovni povratak igrača za konzole i računala zapravo donijeti korist cijeloj industriji, pa tako i njihovom serijalu.

Društvena komponenta kao ključ dugovječnosti i dolazak na Switch 2

Na pitanje strahuje li kompanija od masovnog odlaska igrača s Call of Duty: Modern Warfare 4 servera u trenutku kada Rockstar lansira svoju novu uspješnicu, Bahl je istaknuo kako scenarij ne mora nužno biti negativan. Prema njegovom mišljenju, povratak velikog broja ljudi gaming sustavima i “skidanje prašine” s PlayStation i Xbox konzola generira veći ukupan broj aktivnih igrača na mreži, od čega korist mogu imati oba naslova jer će mnogi kombinirati igranje oba hita.

Ono u što se Activision najviše uzda jest snažna komunitativna dimenzija po kojoj je Call of Duty poznat godinama. Interna istraživanja kompanije pokazuju da, unatoč vrhunskom osjećaju pucanja i borbenim mehanikama, primarni motiv igrača za redoviti povratak leži u druženju s prijateljima. Upravo tu vide svoju najveću prednost, a dodatni vjetar u leđa ove im godine daje i proširenje na novu Nintendovu platformu. Modern Warfare 4 od prvog je dana dostupan za Nintendo Switch 2, uz već standardnu podršku za PC, Xbox i PlayStation konzole, čime je mreža potencijalnih suigrača veća nego ikada.

Što kažu brojke?

Riječi čelnika Activisiona dobivaju dodatnu dimenziju kada se uporede s podacima koje je objavio Mat Piscatella, viši direktor i savjetnik u istraživačkoj kući Circana. Prema podacima o namjeri kupnje među američkim igračima na PC-ju i konzolama iz kolovoza, Modern Warfare 4 drži stabilnih 15 % interesa, dok se remake Ocarine of Time nalazi na 10,4 %.

Circana PlayerPulse purchase intent among US Console/PC players:

Aug 2025 COD:BO7 – 21%
Aug 2026 COD:MW4 – 15%

Last year, disappointing performance was blamed on Game Pass inclusion. Now, it’s media. When MW4 disappoints it’ll be GTA’s fault.

[image or embed]

— Mat Piscatella (@matpiscatella.bsky.social) October 15, 2026 at 4:43 PM

Međutim, Piscatella naglašava kako ove brojke treba promatrati kroz prizmu dostupnosti samog hardvera. Dok Call of Duty cilja na bazu od gotovo 50 milijuna vlasnika PS5 i Xbox Series X/S konzola uz veliku PC publiku, The Legend of Zelda: Ocarina of Time je u trenutku mjerenja bila namijenjena bazi od nepunih 7 milijuna vlasnika Switch 2 konzola u SAD. Kada se podaci analiziraju po omjeru namjere kupnje u odnosu na potencijalni broj vlasnika platforme, interes za Nintendovim naslovom zapravo je iznimno visok.

Izazovno razdoblje i borba za povratak na vrh

Unatoč optimizmu iz uprave, Call of Duty serijal ulazi u ovu jesen pod strogim povećalom industrije. Iako je godinama suvereno držao titulu najprodavanije igre u SAD (uz povremene ustupke samo Rockstarovim gigantima poput GTA V i Red Dead Redemptiona 2 ili pak Hogwarts Legacyja), prošlogodišnji Call of Duty: Black Ops 7 ostvario je povijesno najslabiji plasman završivši tek na petom mjestu godišnje ljestvice — iza konkurentskog Battlefielda 6, NBA 2K26, Borderlandsa 4 i Monster Hunter: Wildsa.

Podaci analitičke kuće Ampere također ukazuju na to da je mjesečni broj aktivnih igrača u cijeloj franšizi pao s prosječnih 40 milijuna u 2024. godini na razinu od oko 25 milijuna u 2026. godine. Hoće li Call of Duty: Modern Warfare 4 uspjeti preokrenuti ovaj trend i uspješno podijeliti pozornost publike s nezaustavljivim GTA VI i nostalgičnim valom koji nosi Ocarina of Time, doznat ćemo vrlo brzo.