Uzalud je više trošiti riječi na to koliko je Final Fantasy VII bila dobra i bitna igra, i koliki je legacy ostavila. Ne samo za svoj serijal, ne samo za žanr, nego i za cijelu gaming kulturu. Uskoro ćemo, u toliko priželjkivanom i godinama čekanom Remakeu, možda dobiti dašak toga za nove generacije i nostalgičare. No, popularnost likova, same igre i priče, vodi nas u 2006. godinu, i ponovnu posjetu jednoj od igara, spin-off naslova koji su proizašli iz ”sedmice”. Jer, kad se bolje prisjetiti Dirge of Cerberus igre nego prije izlaska Remakea?

Cloud, Aerith i ekipa ostavili su traga, a Square je također to znao iskoristiti sa raznim dodatnim igrama, prequelima, spin-offovima, gostovanjima u drugim igrama koji bi produljili utjecaj izvornog djela. Bilo je tu sjajnih i uspješnih proizvoda, kao što je Crisis Core: Final Fantasy VII koji je izašao za PSP, sjajnih gostovanja kao što je u Kingdom Heartsu, te nekih čudnih kao što je Ehrgeiz. Izašla su i dva filma (od kojih je svakako poznatiji Advent Children), a prije Crisis Corea je izašla i jedna, gledavši iz današnje perspektive, riskantna i čudna igra – Dirge of Cerberus.

Dirge of Cerberus donio nam je mogućnost da igramo sa Vincentom Valentineom, jednim od svakako najpopularnijih likova iz FFVII tima koji je ujedno bio i tajni igrivi lik u toj igri. Tehnički, mogli smo proći FF VII i uživati u priči, ali bi bili lišeni jednog dijela igre i dijela povijesti Hojoa, Sephirotha, pa i samoga Nibelheima i kako je jedan dio ”krize” i počeo. Vincent je, u tom smislu, bio ipak bitan lik za priču, a svojim stilom, pištoljima, šalom, (tj. plaštom) vizualno je podsjećao na jednog drugog heroja akcijskih avantura, Dantea iz Devil May Crya, koji je u to vrijeme uživao veliku popularnost, Zato je i razumljivo da su Squareovci pokušali nešto novo, a opet na jedan način sigurno upravo sa Vincentom. No, nitko nije mogao očekivati preveliki uspjeh, bez obzira na ime i serijal koji stoji iza toga. I pogotovo zbog toga kako je ispala.

Gameplay igre je uokviren unutar žanra klasične akcijske avanture, iako je zapravo prvenstveno pucačina iz trećeg lica koju se moglo igrati i iz prvog lica. Igrajući misije, dobiva se XP koji se može koristiti za napredovanje Vincenta, a usto se dobiva i Gil s kojim se mogu kupovati itemi kao što su potion, phoenix down i ostali koji imaju iste funkcije kao i u Final Fantasyju VII. Kamera je relativno ok, ciljanje isto tako, glazba klasična za jedva solidan naslov iz tog razdoblja, kao i grafika. Izgleda iz današnje perspektive dosta loše, da, no u tom trenutku je bila… ha, barem zadovoljavajuća. Pogotovo kada se uzmu u obzir uvodna animacija i završne animacije.

Razlog FPS perspektivi leži u ljubavi kreatora Yoshinori Kitasea prema takvom načinu igranja, za koji se znalo da će biti dio igre još prije nego što se odlučilo da ovaj naslov bude koncentriran na Vincenta. I uistinu, dosta dugo se razglabalo oko toga hoće li protagonist igre možda biti netko drugi, od likova iz drugih FF igara kao što su  Irvine Kinnease, Yuna, a od likova iz ”sedmice” još je realna opcija bio Barret. I dok je Barret prednjačio neko vrijeme, odluka je pala ipak na Vincenta, možda upravo zbog Devil May Cry utjecaja. Barret je, prema developerima, očito već bio dovoljno obrađen lik u samoj ”sedmici” te je malo toga ostalo nejasno iz njegove prošlosti. Tu je svakako pomogla cijela dionica sa Dynemom i objašnjavanje kako su Barret i Marlene završili skupa.  Sve u svemu, Vincent je svakako u to vrijeme imao i najveći potencijal, iako će fanovi igre svakako naći razloga za neke druge likove koji su mogli također biti glavni protagonisti igre u ovom žanru. No, ne može se poreći kako je Vincent bio jako povezan sa glavnim događajima, negativcima i samom premisom priče. Puno toga se još dalo istražiti vezano za njegovu tužnu sudbinu, od odnosa sa Lukrecijom, do konačnoga pada i iskupljenja potaknutog dobrim odnosima sa Cloudom, Tifom, Cidom i ostalima.

Sav taj potencijal je ipak nejasno uzeo određeni zaokret prema dosta plošnoj i predvidljivoj priči, i pomalo nespretnim dijalozima. U redu, iz današnje perspektive mogli bi naći slične stvari u mnogim razvikanijim igrama u žanru, no svejedno se osjeća malo ”aljkavi” pristup svemu onome što kanon Final Fantasyja VII omogućuje.  Iako se ona nadovezuje na završetak Final Fantasya VII, kao i daje dublje saznanje vezano za Vincenta, njegove odnose sa Hojeom i Lucreciom , igra je napunjena negativcima i negativkama i ostalim trenutnim akterima na koje se gubi previše vremena, a ne pamti se apsloutno ništa. Iz Dirgea nije proizašao nijedan pamtljivi novi lik, niti (barem meni) neka pamtljiva scena koja bi, možda, podigla značaj ove igre. S druge strane, scene sa ostatkom ekipe iz igre, Yuffie, Cloudom, Tifom, Cidom, Barretom, stealth dionica igre sa Cait Sithom, izmamljuju osmijeh na lice i dalje, a i tada ih je bilo lijepo po prvi put vidjeti sa potporom glasovnih glumaca, u dobroj animaciji i u dodatnim zadacima nakon događaja iz glavne igre. Danas može služiti samo tome, da se malo prisjetimo i vidimo neke sekvence, događaje, ali ništa od toga neće biti točka reference u nekim dubljim razgovorima FF VII fanova. Barem se nama čini, no svakako, ako imate svoju viziju i mišljenje, ostavite je u komentarima.

Dirge of Cerberus bi mnogi htjeli zaboraviti, neki i jesu, pa se zato rijetko i spominje unutar FF VII kanona iako je, i dalje službeno, njen dio. No, Vincent zaslužuje naše poštovanje, kao i zasebnu igru. Bez obzira što joj se nećemo često vraćati.