Svojevremeno, Syberia Benoita Sokala, velikog belgijskog umjetnika, bila je iznimno ostvarenje u polju avanturističkih igara predstavljajući predivno osmišljen svijet koji je spajao steampunk estetiku s onom sovjetskom ranih 2000-ih. Izvan detaljnih i zapanjujućih pozadina, živih likova koji su iskakali s ekrana te glazbe koja mi i dan-danas iskače u glavi – Syberia je imala taj specifičan ambijent i opuštajući melankolični ton koji je teško pronaći u ostalim igrama žanra. Što se tu dakle imalo za poboljšati, odnosno remasterizirati?

Ukratko – ništa. Ne znam ni zašto se pravimo i zovemo ovo „remasterom“ kad je sasvim očito da je u pitanju „remake“. Igra je potpuno izgrađena od nule u novom engineu s potpuno drugačijim pristupom vizualnoj estetici igre – nema više pre-rendered pozadine, već je sve generirano u stvarnom vremenu, a jedino što je ostalo isto jesu glasovna gluma i većina cutscenea, što je zapravo najčudnija stvar u cijeloj ovoj priči! Izraditi cijelu igru od ništice, i to na način da više podsjeća na razočaravajući treći dio serijala iz 2017. nego original, nije bio problem, ali napraviti isto s filmskim scenama? Tu su povukli crtu. Sve to dovodi do jako zbunjujućeg iskustva gdje ćete igrati nešto što izgleda moderno, a onda vas zaskoči scena stara 20 godina koja je samo razvučena i provučena kroz neki AI upscale filter što u potpunosti uništava bilo kakve detalje koje je original imao. S druge strane, par takvih scena zapravo su obnovljene u novom engineu što cijelu stvar čini još gorom.

S obzirom na to da ovo ipak jeste prva Syberia, sve hvalevrijedne stvari u vezi priče nisu zasluge „remastered“ verzije, već originala, tako da jedino što mogu pohvaliti u vezi ove inačice jeste to što su priču i glumu ostavili netaknute. Doduše, određene zagonetke su mahom pojednostavljene ili čak posve izmijenjene, a sad možete u opcijama odabrati između „Story“ i „Adventure/Challenge“ modova – igrao sam isključivo na avanturističkom modu tako da se sve bojim kako igra funkcionira kad iz nje maknete sve zagonetke ako je i tzv. avanturistički mod ovoliko jednostavan. Sve je to, ipak, u skladu s novim sučeljem koje je slično onome iz Syberije 3,  gdje nemate inventar kao takav već kad uđete u neki dio gdje možete nešto upotrijebiti, igra će vam ponuditi da to učinite, čime se zapravo briše cijeli jedan dio privlačnosti avanturističkih igara – eksperimentiranje. Nije da je original najteža igra na svijetu, ali svakako je izazovnija i ne dopušta vam da baš autopilotom proletite kroz nju.

Novi grafički dizajn stvar je ukusa igrača. Ili će vam se svidjeti novi dizajni likova i okoliša, ili ćete smatrati original boljim. Osobno, ovaj „remaster“ nema ni trunke šarma koje je imao original. Smatram da je nova paleta, od smeđe do tamo smeđe, naporna za gledati i vraća me u vrijeme ranih 2010-ih kad je tzv. „piss filter“ bio popularan, a nisam bio posebno oduševljen tim pokretom ni tada. Dodajte na to i katastrofalne hot spotove koji od vas iziskuju 100% piksel-perfekciju i često ćete se mučiti da pogodite mišem pravo mjesto. Sve je dovoljno krivo da na kraju vodi do frustrirajućeg i dosadnog iskustva koje ni na koji način nije zamjena originala, a košta duplo više, s time da originale možete nabaviti za sve par eura na sniženju i imati znatno bolje i zanimljivije iskustvo, pogotovo jer rade na modernim računalima bez imalo problema!

Syberia – Remastered je igra izgubljena u vremenu s krizom identiteta koju ne mogu ni na koji način preporučiti, pogotovo ne onima koji će po prvi put iskusiti priču Kate Walker i njenog šarmantnog prijatelja-automatona Oscara. Ako postoji jedna „point ‘n click“ igra koju treba iskusiti u izvornom ruhu, to je onda Syberia.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.