U današnje vrijeme, gdje se nostalgični klasici, poput feniksa, možda i prečesto vraćaju iz pepela, SEGA je u sklopu svoje politike oživljavanja brojnih svojih hitova odlučila oživjeti i svoj legendarni Shinobi serijal.

Shinobi, rođen još 1987. godine u arkadnim salonima, bio je sinonim za brzu, nemilosrdnu ninja akciju u kojoj smo šibali katanama kroz horde neprijatelja, a gdje je svaki pogrešan korak značio sigurnu smrt i povratak na sam početak igre. Serijal je kroz godine prošao kroz razne iteracije, od 2D platformera za SEGA Mega Drive do svojevrsnih 3D pokušaja na PlayStationu 2, ali je posljednjih desetljeća uglavnom hibernirao, čekajući pravi trenutak za povratak.  SEGA, koja se u posljednje vrijeme bacila na oživljavanje zaboravljenih franšiza poput, primjerice, Streets of Ragea ili Crazy Taxija, nedavno je pokrenula potpunu inicijativu za modernizaciju svojih starih IP-jeva, a Shinobi: Art of Vengeance predstavlja prvi korak u tom smjeru.

Razvijena od strane francuskog studija Lizardcube, koji se proslavio radom na hitovima kao što su Wonder Boy: The Dragon’s Trap i Streets of Rage 4, ova igra pruža svježi pogled na serijal, donoseći novi, ručno crtani izgled koji spaja klasičnu 2D akciju sa suvremenim elementima. Kako se Shinobi: Art of Vengeance nosi sa opasnostima koje donosi moderna gaming scena i je li se, poput pravog ninje, uspješno inflitrirao među aktualna ostvarenja ili ipak viri nevješto skriven iz trave čekajući da ga netko mlatne po glavi, odgovor vas očekuje u nastavku.

Joe Musashi is back!

Shinobi: Art of Vengeance je 2D akcijski platformer koji nas vraća u ulogu dobro poznatog glavnog protagonista serijala, legendarnog Joea Musashija. Osnovna premisa je klasična za žanr – nakon brutalnog napada na njegovo selo od strane zlokobne paramilitarističke organizacije ENE Corp, predvođene enigmatičnim Lordom Ruseom, Joe kreće u epski osvetnički pohod. Priča počinje dramatično. Joe ostavlja svoju trudnu suprugu iza sebe, dok se selo pretvara u ruševine. Nakon intenzivnog uvoda, igra se razvija kroz niz razina koje vode od uništenih sela preko podzemnih mehaniziranih slojeva do neonskih gradskih pejzaža i drevnih japanskih festivala. Likovi su uglavnom arhetipski – Joe je stoički ninja s dubokim osjećajem dužnosti, Lord Ruse je tipičan megalomanski antagonist s tajnim planovima za svjetsku dominaciju, a usput susrećemo razne sporedne figure poput magičnih trgovaca ili saveznika iz prošlosti serijala. Priča je ispričana kroz kratke animirane cutscene i dijaloge, s naglaskom na akciju umjesto dubokih emocionalnih scena, što je u skladu s korijenima serijala.

S jedne strane, priča ima svoje jake strane. Koncizna je i služi kao dobar izgovor za raznovrsne lokacije, s nekim neočekivanim obratima koji uključuju nadnaravne elemente poput yokai demona i drevnih ninjutsu moći. Lizardcube je uspješno integrirao reference na stare Shinobi igre, poput poznatih neprijatelja ili glazbenih motiva, što će oduševiti fanove. Međutim, narativ očekivano pati od predvidljivosti – motiv osvete je toliko izlizan da se osjeća poput recikliranog scenarija iz 80-ih, bez dovoljno razvoja likova da bi se igrač za njih emocionalno vezao. Joe je karizmatičan u akciji, ali njegovi monolozi su generični, dok sporedni likovi služe više kao most za napredak nego kao prave osobe. To nije nužno mana za žanr koji prioritetizira gameplay, ali u eri gdje slične igre uspijevaju spojiti akciju s kompleksnim pričama, ovo se definitivno čini kao propuštena prilika za nešto više.

Što se tiče dužine, za kompletiranje glavne kampanje na normalnoj težini bit će vam potrebno nekih 8-10 sati, što je solidno za jedan 2D platformer. Ako se upustite u potragu za 100% završetkom, što uključuje skupljanje skrivenih collectiblesa, otključavanje novih vještina ili ponovno posjećivanje razina s nadogradnjama, vaše igranje se može produžiti na 12-15 sati. Ova dužina je dobro uravnotežena – igra nije preduga da bi se osjećala razvučeno, ali je dovoljno sadržajna da opravda cijenu. Pozitivno je što igra nudi više razina težine, od casualne za početnike do hardcore moda koji budi sjećanja na stare arkadne dane, gdje je svaka greška bila fatalna. Međutim, bez obzira na sve što igra nudi, replayability nekako pati jer nakon završetka glavne priče, motivacija za povratak dolazi samo u formi lova na trofeje, a to bi mnoge igrače moglo odvratiti od ponovnog igranja.

Ultra brza ninja akcija – baš onakva kakvu volimo

U srcu Shinobi: Art of Vengeancea skriva se gameplay koji spaja klasičnu 2D akciju s laganim metroidvania elementima, čineći ga svježim u usporedbi s sličnim igrama poput Ninja Gaidena ili Dead Cellsa. Počinjete s osnovnim arsenalom – Joeovom katanom Oborozuki za lake i teške napade koji se mogu vezati u combose, te ograničenim zalihom kunai noževa za napade na daljinu. Kako napredujete, otključavate posebne moći kao što su ninpo i ninjutsu, koje se pune preko mana bara ili skupljanjem itema. Novitet u odnosu na stare Shinobi igre je sistem nadogradnji. Ovaj put, pronalazite amajlije koji daju bonuse za održavanje combo napada, poput dodatne štete na 15 pogodaka ili zlatnika na 25, što pretvara borbe u mini-igre gdje morate strateški planirati napade protiv različitih neprijatelja, koji variraju od oklopnih samuraja koji zahtijevaju charged napade do letećih yokaija koje hitro izbjegavate dashom.

Posebnost igre leži u tranziciji od linearnih razina u ranim fazama, gdje trčite lijevo-desno, skačete preko platformi i uništavate horde, do složenijih, labirintskih struktura kasnije, gdje se vraćate s novim vještinama poput penjanja po zidovima ili zračnog dive kicka. Ovo dodaje dubinu, jer skriveni collectiblesi i mini-bossevi nagradjuju istraživanje, a trgovina magičnim elementima omogućuje kupnju nadogradnji zlatnicima zarađenim u borbama. U usporedbi s konkurentima, ova igra se ističe po svojoj fluidnosti borbe – kontrole su precizne, a combo napadi se osjećaju stilski, poput plesa smrti gdje svaki pokret ima težinu, dok se pogreška skupo plaća. Definitivno vrijedi pohvaliti i raznovrsnost neprijatelja i bosseva koji zahtijevaju različite taktike, tako da nema dosadnog ponavljanja. Također, moramo naglasiti da se radi o izazovnom ostvarenju koje je u svakom smislu fer – umirat ćete često, ali učit ćete iz svojih pogrešaka.

S druge strane, gameplay ima i nekoliko mana. Kasnije razine mogu biti frustrirajuće zbog komplicirane navigacije klasične za metroidvania igre, gdje se lako izgubite bez jasne mape, a traženje preostalih power-upova pretvara se u dosadan lov. Također, ograničena mana za specijalne napade može učiniti neke borbe previše restriktivnim, posebno na višim težinama. U usporedbi s modernim igrama koje nude glatko istraživanje, ovdje platformerske dionice ponekad pate od netočnih skokova ili prevelikih kazni za male greške. Ipak, noviteti poput sistema amajlija i integracije ninjutsu napada čine da se igra osjeća svježe. Zbog toga, Shinobi: Art of Vengeance možemo smatrati evolucijom serijala koja poštuje korijene, ali dodaje slojeve koji će zadovoljiti moderne igrače koji traže dubinu iza jednostavne akcije.

Blještava ninja akcija

Grafički, Shinobi: Art of Vengeance je prava mala poslastica. Lizardcubeov ručno crtani stil donosi prekrasno animirane likove i lokacije, gdje Joe Musashi „teče“ poput vode u pokretu, a neprijatelji eksplodiraju u spektakularnim šarenim efektima. Okoline su raznovrsne i atraktivne, od podzemnih mehaniziranih labirinata do neonskih gradova i tradicionalnih japanskih festivala, s bogatim detaljima koji čine svaku razinu vizualno jedinstvenom. Međutim, ovo bogatstvo može biti mana jer ekran ponekad zna postati pretrpan, što otežava praćenje akcije u intenzivnim borbama.

Zvučna komponenta je sjajna. Soundtrack Yuzoa Koshira i Tee Lopesa miješa klasične 16-bitne motive s modernim elektroničkim i tradicionalnim japanskim elementima, stvarajući atmosferu koja savršeno pristaje temi, koketirajući istovremeno i s modernim i retro ugođajem. Zvučni efekti, poput zvižduka katane ili urlika yokaija dok ih tom istom katanom sjeckate veoma su oštri i upečatljivi. S druge strane, voiceoveri su pomalo razočaravajući. Da se razumijemo, gluma je solidna, ali dijalozi zvuče generično, bez dubine koja bi podigla narativ – ukratko, baš poput ninja filmova B produkcije iz 80-ih. Kontrole su uglavnom precizne i responzivne, iako povremeno ipak može doći do blagih kašnjenja u brzim i zahtjevnijim sekvencama.

Tehnički problemi doista su minimalni. Igra teče glatko u 60 fps, bez značajnih bugova, tako da se ne tom polju nema što prigovoriti. Prezentacija je sveukupno impresivna, s dobrim stranama u umjetničkom dizajnu i zvuku koji podižu iskustvo, ali lošim u pretrpanosti i generičnim voiceoverima koji ne iskorištavaju puni potencijal igre. No, ponavljamo, sve je u službi atmosfere, tako da većinu ovih mana možete zanemariti.

Povratak legende u velikom stilu

Shinobi: Art of Vengeance predstavlja veoma dobar povratak klasične franšize, koji uspješno spaja nostalgične elemente s modernim dodacima, nudeći zabavnu akciju za fanove i ljubitelje žanra, a vjerujemo da će privući i neke potpuno nove igrače. Lizardcube je dokazao da može oživjeti stare IP-jeve s stilom, no sama igra definitivno nije bez mana – prije svega, predvidljiva priča i povremeno frustrirajući elementi istraživanja sprječavaju je da bude remek-djelo. Ako tražite brzu, vizualno atraktivnu ninja avanturu, Shinobi: Art of Vengeance je definitivno vrijedan vašeg vremena. S druge strane, ako vam se ne žuri i ako ne morate svaku novu igru zaigrati odmah, možda je bolje da pričekate na neki popust – iako je igra i sada dostupna po veoma prihvatljivoj cijeni.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.