Postoje studiji koji ne prave igre, već oblikuju specifične teksture noćnih mora. Ekipa iz švedskog Tarsier Studiosa je nakon raskida s franšizom Little Nightmares, koju je stvorila i potom prepustila drugima, bila pred najvećim izazovom u svojoj desetogodišnjoj povijesti. Pitanje nije bilo može li spomenuti li razvojni tim ponoviti komercijalni uspjeh, već može li evoluirati izvan žutih kabanica i burtonovske bizarne estetike koja je, ruku na srce, u drugom nastavku već počela pokazivati znakove zamora materijala. REANIMAL je njegov odgovor –  sirov, brutalan i neočekivano zreo nasljednik koji ne bježi od svoje loze, ali joj dodaje sloj istinske, nelagodne prljavštine. Dok je treći nastavak njihovog bivšeg serijala otišao u ruke drugog tima, Tarsier je odlučio spaliti mostove i sagraditi novi, mnogo strašniji otok na kojem nema mjesta za dječju naivnost.

Arhitektura tjeskobe i Tarsierov iskorak u (ne)poznato

Smjestiti REANIMAL u trenutni pejzaž industrije znači prepoznati trijumf atmosfere nad čistom mehanikom. Ovo je igra koja se ne natječe s naslovima poput Resident Evila u broju ispaljenih metaka ili kompleksnosti inventara, već s radovima studija Playdead (Inside, Limbo) i to u broju neizgovorenih pitanja koja ostavlja u zraku. Tarsierov novi projekt je značajno ambiciozniji od svega što je ovaj studio radio ranije. REANIMAL više nije samo 2.5D sidescrolling avantura, već punokrvno cinematično iskustvo koje koristi prostor na način koji oduzima dah, ali i izaziva klaustrofobiju čak i u otvorenim prostorima.

Razvojni put Tarsier Studiosa oduvijek je bio prožet specifičnim senzibilitetom za “malog čovjeka u prevelikom, neprijateljskom svijetu”. No, s REANIMAL, oni napuštaju sigurnost metaforičke bajke. Dok je Little Nightmares bio inspiriran morbidnošću braće Grimm, ovaj naslov crpi inspiraciju iz Lynchovog nadrealizma i body horrora koji više podsjeća na rane radove Davida Cronenberga. Ovaj naslov je bitan jer dokazuje da žanr “puzzle platformera s atmosferom” nije dosegnuo svoj vrhunac 2017. godine. Ekipa iz Tarsiera ovdje dokazuje da se zrelost studija ne ogleda u kompliciranju mehanika, već u pročišćavanju vizije. Razlika je jasna – ako je njihov prethodni rad bio dječji košmar o proždrljivim odraslima, REANIMAL je odrasla studija o dječjoj traumi, gubitku i neizbježnoj korupciji nevinosti pod teretom povijesti i rata.

Putovanje kroz krhotine sjećanja

U svojoj srži, REANIMAL je priča o dvoje siročadi, bratu i sestri, koji se vraćaju na otok koji su nekada zvali domom kako bi spasili svoje nestale prijatelje. No, termin “dom” ovdje dobiva perverzno značenje. Narativ je namjerno “klizav” i eliptičan – ne očekujte ekspoziciju kroz duge monologe ili pronađene audio zapise koji objašnjavaju svaki detalj katastrofe. Tarsier vjeruje inteligenciji igrača, dopuštajući okruženju da vrišti o propasti. Ipak, velika inovacija koja mijenja pravila igre su glasovi. Po prvi put, naši protagonisti nisu nijemi promatrači. Te rijetke rečenice, isporučene mekim, optužujućim dječjim glasovima, kidaju tišinu efikasnije od bilo kojeg orkestralnog krešenda. Rečenica „Mislio sam da si mrtva“, izgovorena na samom početku dok brat izvlači sestru iz crne vode, postavlja ton za cijelu igru – ton duboke ranjivosti, nepovjerenja i očaja koji se ne može izliječiti običnim bijegom.

Svijet koji istražujemo je distopijski arhipelag koji podsjeća na ruinirana moderna društva, što je značajan odmak od fantazmagoričnih lokacija iz prethodnih igara. Ovdje nalazimo napuštena parkirališta, ruinirane supermarkete, školske autobuse i srušene svjetionike. Ti predmeti nisu tu samo radi estetike, oni su sidra stvarnosti koja čine horor još opipljivijim. Tematski, igra ponire u mračne vode dječje traume i kolektivnog zaborava. Svaka lokacija je prožeta simbolikom rata i propadanja, od zapaljenih staja u kojima svinje vrište do stanova u kojima izobličeni stanari vječno ponavljaju besmislene radnje.

Tempo radnje je besprijekorno orkestriran. Iako traje relativno kratko te će vam za njegov završetak trebati tek nekih četiri – pet sati, REANIMAL nikada ne djeluje “mršavo“. Svaki minut je natopljen sadržajem koji ima težinu. Za razliku od mnogih horror igara koje pate od repetitivnosti u središnjem dijelu, ovdje je svaka nova sekvenca unikatna. Igra vas stalno drži u stanju nagađanja, balansirajući između spore, tjeskobne eksploracije i bjesomučnih potjera koje testiraju vaše reflekse. Što se tiče originalnosti, Tarsier je uspio nemoguće – stvorio je igru koja se osjeća kao nastavak njihovog životnog djela, ali s potpuno novim, znatno ozbiljnijim identitetom koji više ne mari za “ljupkost” horrora.

Kad držanje za ruku postane imperativ…

Gameplay petlja se na prvi pogled čini bazičnom, a čine je kretanje, šunjanje, rješavanje okolišnih zagonetki i bjesomučne potjere. No, uvođenje kooperativnog igranja, lokalno ili online uz genijalni Friend Pass, iz korijena mijenja paradigmu žanra. Dok je Little Nightmares bio solistička studija o izolaciji, REANIMAL je test ljudske suovisnosti. Najvažnija mehanička inovacija ovdje nije u onome što likovi rade, već u načinu na koji ih kamera tretira. Fiksna, ali dinamična kamera koja prati oba igrača u jednom kadru stvara organsku tenziju koja se ne može replicirati u split-screenu. Budući da ste vezani istim vidnim poljem, svaki pokret mora biti sinkroniziran. Ako jedan igrač panično potrči, a drugi oklijeva, kamera ih fizički “guši“, stvarajući osjećaj da vas sama igra kažnjava za nedostatak koordinacije.

Kontrole su doživjele značajnu evoluciju. Osjećaj težine likova je i dalje prisutan, ali je krutost koja je mučila prvi, pa i drugi Little Nightmares nestala. Skokovi su precizniji, a interakcije s objektima intuitivnije. Novost je i uvođenje osnovne borbe. Likovi više nisu potpuno bespomoćni, a korištenje pajsera ili noža za obranu od manjih, ljigavih kreatura daje igraču osjećaj „lažne“ kontrole. Kažemo lažne, jer borba nikada ne rješava glavni problem – ona samo kupuje nekoliko sekundi vremena prije nego što vas proguta nešto neizmjerno veće.

Zagonetke su, doduše, ostale najslabija karika u smislu intelektualnog izazova. Većinom se svode na pronalaženje ključa, pomicanje poluge ili zajedničko penjanje. No, njihova svrha nije da vas zaustave, već da reguliraju tempo. One su oni trenuci “tihog užasa” u kojima imate vremena primijetiti detalje u okolini poput, primjerice, trupala koja vise s drveća. Posebno su dojmljive scuba diving sekvence i segmenti vožnje, koji služe kao svojevrsni „brejk“ između klaustrofobičnih interijera. Solo igranje s AI partnerom je iznenađujuće ispolirano – AI ne smeta, osvjetljava vam put kad je to potrebno i rijetko zapinje za geometriju levela, što je pravi podvig za ovakav tip igre. Ipak, preporuka ostaje lokalni co-op – vrištanje u tandemu s osobom pored vas na kauču predstavlja nezamjenjiv dio iskustva.

Estetika truleži

Vizualno, REANIMAL izgleda doista impresivno i iznimno atmosferično. Tarsierov tim dizajnera je uspio stvoriti svijet koji je istovremeno odvratan i hipnotički lijep. Prigušena paleta sivih, smeđih, tamno plavih i zagasito zelenih tonova dominira ekranom, stvarajući osjećaj vječne jeseni ili postnuklearne zime. Kada se boja pojavi, najčešće alarmantna, “vrišteća” crvena, ona djeluje poput fizičkog šamara. Crvena boja ovdje označava smjer, opasnost ili prisutnost ksenomorfnih anomalija, i njezino korištenje je majstorski dozirano.

Dizajn čudovišta je apsolutni vrhunac. Tarsier se odmaknuo od “velikih beba” i “dugorukih kuhara” prema nečem mnogo malignijem. Bića koja susrećete su groteskne fuzije mesa, strojeva i životinjskih karakteristika. Prodavač sladoleda, koji utjelovljuje iskonski dječji strah od predatora iz bijelog kombija, dizajniran je s tolikom pažnjom na detalje da vam se koža ježi pri svakom njegovom pokretu. Animacije su namjerno trzave i neprirodne, pojačavajući uncanny valley efekt. Svaki boss susret je režiran poput mini horror filma, s kamerom koja se povlači kako bi naglasila vašu beznačajnost pred tim planinama mesa koje dišu.

Audio dizajn je, bez pretjerivanja, polovica horror iskustva. Zvuk ovdje ne služi samo za strašenje – on je i navigacijski alat. Čut ćete kucanje srca, grebanje u zidovima i vjetar koji zvuči poput ljudskog jauka. Soundtrack je minimalistički, s disonantnim žicama i povremenim, jezivo čistim klavirskim dionicama koje naglašavaju rijetke trenutke nade ili duboke melankolije. Glasovna gluma je svedena na minimum, ali svaka izgovorena riječ nosi težinu cijelog svijeta. Stabilnost performansi na testiranoj PS5 verziji je besprijekorna, što je ključno za fluidnost bjesomučnih potjera koje ne opraštaju ni milisekundu kašnjenja.

Iskupljenje kroz užas – finalna presuda

REANIMAL nije samo evolucija formule koju su developeri iz Tarsier Studiosa usavršili u proteklom desetljeću – to je njihova katarza. Odustajanjem od brenda Little Nightmares, dobili su slobodu da istraže mračnije, ozbiljnije i emocionalno iscrpljujuće teme koje su u prethodnim igrama bile samo naznačene i taj posao su odradili doista vrhunski. Ovo nije igra koju igrate da biste se zabavili u klasičnom smislu riječi – ovo je iskustvo koje vas želi učiniti tjeskobnim, nesigurnim i, na koncu, duboko ganutim.

Iako igra pati od povremene strukturne predvidljivosti i zagonetki koje bi mogle biti izazovnije za veteranske mozgove, njezina atmosfera i umjetnička vizija su toliko snažne da lako bacaju te sitne zamjerke u drugi plan. REANIMAL uspijeva tamo gdje mnogi horrori griješe – ne tretira vas kao promatrača u kući strave, već kao sudionika u tragediji. Naslijeđe ovog hita neće biti mjereno brojem prodanih maski za likove, već brojem sati koje ćete provesti gledajući u odjavnu špicu, pokušavajući shvatiti što ste upravo vidjeli i zašto vas to toliko boli. Ovo je mračan, nasilan i predivan epilog nevinosti koji bi svaki ljubitelj atmosferičnog i iznimno minimalističkog pripovijedanja morao doživjeti. Ako je ovo smjer u kojem Tarsier nastavlja, onda smo upravo svjedočili rođenju novog kralja žanra.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.