Onimusha serijal je, bez sumnje, bio jedna od najsjajnijih zvijezda PS2 ere. Vidjeli smo ukupno četiri igre (na računajući izlet na originalni Xbox), a drugu po redu iz serijala mnogi smatraju i najboljom. Onimusha 2: Samurai’s Destiny prvi put se pojavila na PlayStationu 2 davne 2002. godine, unaprijedivši sve elemente originalne igre i podignuvši cijelu priču na potpuno novu razinu. Mješavina samurajskog akcijskog spektakla i Resident Evil stila i atmosfere koju je donijela originalna igra bila je nešto novo, smjelo i, što je najvažnije, prokleto zabavno, a nastavak je sve navedeno debelo nadmašio. Brza borba, demoni iz japanske mitologije i priča koja je bila jednako ozbiljna koliko i šašava učinili su ovu igru draguljem šeste generacije konzola. Sada, 23 godine kasnije, Capcom se vraća s Onimusha 2: Samurai’s Destiny Remasterom, pokušavajući oživjeti ovaj kultni klasik za moderne platforme. S obzirom na to da nas iduće godine čeka potpuno nova igra, Onimusha: Way of the Sword, ovaj remaster djeluje kao zagrijavanje za povratak serijala na velika vrata. No, je li Capcom samo očistio prašinu s ove stare PS2 katane ili ju je ipak dodatno naoštrio i ispolirao? Vrijeme je da doznamo drži li ova ušminkana „samurajska sudbina“ još uvijek korak s vremenom.

Povratak PS2 klasika

Onimusha 2: Samurai’s Destiny baca nas u ulogu Jubeia Yagyua, samuraja koji kreće u osvetnički pohod nakon što demonska vojska pod vodstvom Nobunage Ode razori njegovo selo. Priča je smještena u feudalni Japan, gdje se povijest miješa s fantazijom – ukoliko se niste ranije susretali sa ovim serijalom, pomislite na Resident Evil s mačevima i demonima umjesto zombija i pušaka. Jubei, inspiriran legendarnim japanskim glumcem Yusakuom Matsudom, nije samo samotni ratnik, već i nositelj Oni nasljeđa, što mu omogućuje da se transformira u moćnog demona kako bi se suprotstavio Nobunaginim hordama. Uz njega su u igri dostupna i četiri sporedna igriva lika, Oyu, Ekei, Magoichi i Kotaro, čiji odnosi s Jubeijem značajno utječu na priču i gameplay, zahvaljujući jedinstvenom sustavu darivanja koji određuje koliko će vam pomagati.

Narativno, igra je oduvijek bila pravi rollercoaster emocija i tonova. S jedne strane, imamo ozbiljnu priču o osveti i sukobu s demonskim silama, a s druge strane trenutke koji su toliko cringey da ne možete a da se ne nasmijete. Likovi poput Gogandantessa, demonskog mačevatelja koji se ponaša kao da je upravo izašao iz animea, donose šarmantnu dozu ekscentričnosti. Capcom je očito znao što radi s ovim tonom, jer igru ne trebate shvatiti preozbiljno, što je osvježavajuće u usporedbi s modernim AAA naslovima koji često pate od pretjerane ozbiljnosti. Međutim, priča ima svojih mana. Ponekad je narativ previše fragmentiran, a fokus na sporedne likove može biti neravnomjeran, posebno jer sustav darivanja znači da nećete vidjeti sve njihove priče u jednom igranju. Osim toga, glasovna gluma, iako šarmantno retro, često je nesinkronizirana i pomalo drvena, što može narušiti emocionalnu težinu ključnih trenutaka. Ipak, priča zadržava duh originala, donoseći čudan ali privlačan spoj japanske mitologije, povijesti i Capcomovog prepoznatljivog humora koji se neće svidjeti svima.

Jedna od najvećih snaga priče jest njezina nepredvidivost. Za razliku od modernih igara koje vas vode za ruku, Onimusha 2 vas baca u duboki kraj bez puno objašnjenja, što može biti i osvježavajuće i frustrirajuće. Sustav savezništva, gdje darovi utječu na odnose s drugim likovima i sam ishod priče, bio je ispred svog vremena i još uvijek pruža razlog za višestruko igranje. Ipak, nedostatak dublje razrade likova i ponekad konfuzni narativni skokovi sprječavaju priču da dosegne pristojan prosjek. To je bio problem u originalu, a problem je i u ovom remasteru. No, ako tražite nešto što je istovremeno nostalgično i jedinstveno, Onimusha 2 isporučuje upravo to – samo nemojte očekivati The Last of Us razinu poliranosti.

Vjernost originalu kao dobra i loša stvar

Kada je u pitanju gameplay, igra zadržava klasični Capcomov stil iz doba PlayStationa 2, miješajući akciju s elementima survival horrora. Jubei se bori protiv demona koristeći različito oružje, od mačeva do koplja i čekića, pri čemu svako dolazi s vlastitim elementarnim moćima. Sustav borbe temelji se na preciznosti, s naglaskom na Issen kritične napade, gdje dobro tempiran udarac može instantno ubiti neprijatelja. Ovo je i dalje nevjerojatno zadovoljavajuće, pogotovo kada savladate ritam borbe. Uz to, sustav apsorpcije duša, gdje Jubei skuplja duše poraženih neprijatelja za nadogradnju oružja i oklopa, dodaje dubinu i strategiju. Ova mehanika, i nakon 20 i kusur godina, i dalje izgleda svježe i iznimno atraktivno te predstavlja savršen odmor od beskonačnog broja soulslike igara kojima smo u posljednje vrijeme zatrpani.

U usporedbi s originalom, remaster donosi nekoliko značajnih poboljšanja. Kontrole su modernizirane, zamjenjujući zloglasne „tenk“ kontrole s fluidnijim analognim kretanjem, što čini borbu pristupačnijom. Mogućnost promjene oružja bez ulaska u izbornik dodatno ubrzava tempo, iako implementacija nije savršena budući da Jubei mora stajati u ranjivom položaju dok mijenja oružje, što može biti problem u gužvi. Tu je i novi Hell Mode, gdje jedan pogodak znači kraj, što je pravi izazov za najzagriženije mazohiste. Zagonetke su također zadržane iz originala, a njihova jednostavnost i intuitivnost čine ih ugodnim za rješavanje.

Budući da se radi o remasteru igre stare više od 20 godina, gameplay, pomalo očekivano, nije bez mana. Fiksne kamere, iako nostalgične, često ometaju preglednost, posebno u užurbanim borbama. Ponekad je teško procijeniti gdje su neprijatelji, a Jubeievo ignoriranje očitih meta u korist onih izvan ekrana može izazvati frustraciju. Nedostatak gumba za izbjegavanje napada dodatno otežava borbu, prisiljavajući igrače da se oslanjaju na blokiranje i pariranje. Ovi elementi, iako predstavljaju dio autentičnog iskustva, osjećaju se zastarjelo u 2025. godini. Sustav darivanja saveznicima i dalje je sjajan, ali može biti konfuzan bez vodiča, što može odbiti nove igrače naviknute da im se sve servira na dlanu.

Sve u svemu, gameplay je i dalje srž zabave, ali Capcomova odluka da ostane vjeran originalu znači da su neke zastarjele mehanike ipak ostale netaknute. Možda bi situacija bila mnogo bolja da se ipak malo poradilo na nekim gameplay elementima.

Solidno odrađen posao remasteriranja

S tehničke strane, remaster Onimusha 2 donosi mješavinu sjaja i hrđe. Vizualno, igra je dobila značajno osvježenje – pozadine su sada u visokoj rezoluciji, a teksture su oštrije, posebno na lokacijama poput dvorca Gifu ili raskošne Jujudormahine spavaće sobe. Ipak, ovo je remaster, ne remake, pa nemojte očekivati grafiku na razini, recimo, Resi 4 remakea. Zvuk je također dobio solidan tretman. Originalna glazba Taroa Iwashira zvuči kristalno čisto i epski, a tu je i Orchestra Album Selection Pack s pet prekrasnih orkestralnih aranžmana.

S druge strane, glasovna gluma je pravo razočaranje. Iako je šarmantno retro, engleski dub je često nesinkroniziran i zvuči kao da su glumci čitali scenarij bez konteksta. Linije poput „Jubei…“ u uvodnoj sceni zvuče kao da su snimljene u podrumu s lošim mikrofonom. Nedostatak japanske audio opcije je posebno čudan, s obzirom na setting igre. Kontrole su poboljšane, ali fiksne kamere i dalje uzrokuju probleme, posebno kada se borite u skučenim prostorima. Tehničkih bugova nema puno, ali povremeni problemi s framerateom na 60 fps, gdje Jubei ne drži korak s brzinom neprijatelja, dodaju umjetnu težinu.

Capcom je također dodao nekoliko dodataka, poput galerije s preko 100 concept artova i otključanih mini-igrica od početka, ali ovi dodaci su više za fanove nego za nove igrače. Sve u svemu, tehnički aspekt je solidan, ali osjeća se kao propuštena prilika za dublju modernizaciju koja bi igru učinila bližom današnjim naslovima.

Za fanove…

Na kraju, kada sve zbrojimo i oduzmemo, možemo reći da je Onimusha 2: Samurai’s Destiny Remaster ljubavno pismo fanovima, ali i podsjetnik koliko su se igre promijenile u posljednjih 23 godine. Capcom je uspio očuvati dušu originala, s njegovom čudnom mješavinom samurajske akcije, horror atmosfere i „kamp“ humora, dodavši dovoljno modernih poboljšanja da igra bude pristupačna i novim igračima. Borba je i dalje zarazna, sustav savezništva intrigantan, a vizualni facelift čini feudalni Japan prekrasnim. No, fiksne kamere, zastarjele kontrole i osrednja glasovna gluma sprječavaju ovaj remaster da dosegne puni potencijal. Za 30 dolara, ovo je vrijedna kupnja za nostalgičare i one koji žele iskusiti klasik prije dolaska Onimusha: Way of the Sworda. Novi igrači možda će morati progutati nekoliko zastarjelih elemenata, ali ako ste spremni prihvatiti sve njegove ekscentričnosti, Onimusha 2: Samurai’s Destiny Remaster je i dalje samurajska avantura koja siječe duboko, ali samo s malo hrđe na oštrici koja je mogla biti otklonjena.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.