Kada je riječ o cyberpunk žanru, teško je ne osjetiti određenu dozu zasićenja. Od Blade Runnera do Cyberpunka 2077, futuristički svjetovi puni neona, korupcije i distopijskih snova postali su nam dobro poznati teren. Pa ipak, tu i tamo, pojavi se nešto što barem na prvi pogled obećava svježinu – ili barem solidnu reinterpretaciju. Neon Blood, igra koju je razvio španjolski Chaotic Brain Studios, pokušava upravo to.

Riječ je o indie naslovu koji je nakon duže nego očekivanog razvojnog ciklusa konačno ugledao svjetlo dana. Ideja? Baciti nas u 2053. godinu, u megalopolis Viridis, gdje detektiv Axel McCoin pokreće revoluciju protiv korumpiranog sustava. Zvuči poznato? Naravno da zvuči. Ali ono što Neon Blood izdvaja, barem na papiru, jeste njegov vizualni stil, mješavina 2D pixel arta i 3D okruženja, te ambicija da spoji klasični RPG s elementima detektivske avanture. Je li mu to uspjelo? Pa, krenimo redom.

Noir cyberpunk

Neon Blood nas vodi u Viridis, grad podijeljen na dva dijela – luksuzni Bright City, gdje elita uživa u blještavilu i raskoši, i Blind City, geto pun korupcije, siromaštva i neona koji više služi kao podsjetnik na očaj nego na sjaj. U središtu priče je Axel McCoin, bivši detektiv koji se bori s amnezijom, ovisnošću o drogi zvanoj Spark i, naravno, prošlošću koju ne može posložiti. Sve počinje s istragom ubojstva koja ga uvlači u zavjeru veću od njega samog, a na putu mu se pridružuju saveznici poput vještog hakera Basilia i Joea, šefa policije koji želi vratiti Axela na pravi put. Priča ima sve što biste očekivali od cyberpunk narativa, dakle klasne borbe, korporativnu pohlepu, nekoliko preokreta, ali i osjećaj da je sve to već viđeno.

S jedne strane, narativ ima svoje svijetle trenutke. Axel je solidan protagonist – pomalo stereotipan detektiv s mračnom prošlošću, ali dovoljno simpatičan da ga poželite podržati. Njegova borba s drogom i cybernetičkim implantima daje mu malo dubine, a interakcije s drugim likovima, poput sarkastičnog Basilia ili očinske figure Joea, povremeno izvuku osmijeh ili trenutak suosjećanja. Svijet Viridisa, iako nije revolucionaran, ima atmosferu. Osjećate težinu nejednakosti dok hodate kroz prljave ulice Blind Cityja ili nailazite na mutirane ovisnike u kanalizaciji. Postoje i simpatični detalji, poput cameo nastupa likova iz drugih cyberpunk naslova poput, primjerice, Cyberpunka 2077 ili Straya, što pokazuje da su developeri htjeli odati počast žanru.

No, tu dolazimo do problema. Priča je prekratka i previše površna da bi ostavila dublji dojam. S četiri sata igranja, Neon Blood nema prostora za razradu likova ili svijeta. Zlikovci su predvidljivi, saveznici nedovoljno iskorišteni, a preokreti u zapletu često padaju u vodu jer nemaju dovoljno temelja. Primjerice, veliki skok u vremenu pred kraj igre dolazi iznenada i ostavlja vas zbunjenima, a ne zaintrigiranima. Pisanje dodatno pati od loše lokalizacije – dijalog često zvuči kao da je prošao kroz Google Translate, s frazama koje nemaju smisla ili gube emotivnu težinu. Kao da su developeri imali ideju za nešto veće, ali su je morali stisnuti u premali okvir. Rezultat je narativ koji intrigira, ali nikad ne dosegne onu razinu emocionalnog udara ili pamtljivosti kakvu biste očekivali od žanra koji živi od svojih priča.

Pikselasti miks žanrova

Ako ste mislili da će Neon Blood donijeti neku revolucionarnu mehaniku u cyberpunk RPG žanr, pripremite se za razočaranje, ali ne potpuno. Igra se temelji na tri segmenta –  istraživanju, dijalozima i borbi. Istraživanje je ovdje svojevrsna verzija point and click avanture – hodate po malim, ali gusto napučenim lokacijama, skenirate okolinu cybernetičkim okom da pronađete tragove i rješavate jednostavne zagonetke. Na papiru zvuči zabavno, pogotovo jer svijet izgleda privlačno, ali u praksi brzo postaje monotono. Skeniranje je gotovo uvijek ista stvar – pronađi plavi sjaj, pritisni gumb, nastavi dalje. Nema tu nikakve mentalne gimnastike niti izazova, već se osjećate kao da vas igra vodi za ruku, a ne kao da zapravo nešto istražujete.

Borba u igri je na poteze i inspirirana je klasicima poput starih Final Fantasy igara. Možete napadati, koristiti posebne sposobnosti poput, primjerice, Axelovog “headshota” koji uvijek nanosi kritični udar, braniti se ili bacati predmete. Na papiru, opet, solidna ideja, ali u stvarnosti borbe su pomalo dosadnjikave i nezahtjevne. Neprijatelji padaju prebrzo, često u dva-tri poteza, a sposobnosti osim “headshota” rijetko ima smisla koristiti jer su pretjerano situacijske ili preslabe. Čak i bossevi, koji bi trebali biti vrhunac, ne nude pravi izazov. Quick Time Eventi tu i tamo razbijaju monotoniju, ali su previše rijetki i previše jednostavni da bi imali neki značaj.

Što je s novitetima? Pa, nema ih baš. Mješavina 2.5D estetike i detektivskog pristupa zvuči zanimljivo, ali je nedovoljno iskorištena. Često se osjeća kao da igra želi biti nešto više, možda pravi detektivski RPG s većom slobodom ili dubljim borbenim sistemom, ali ostaje na pola puta. Nema inventara, nema razgranatih dijaloga koji mijenjaju priču, nema stvarnog osjećaja napretka. Umjesto toga, dobijate linearnu avanturu koja se trudi biti RPG, ali nikad ne doseže tu razinu kompleksnosti ili zadovoljstva. Za četiri sata koliko traje, to možda i nije katastrofa – ne stigne vam dosaditi do kraja, ali ostaje gorak okus propuštene prilike.

Vizualno očaravajuće

Sada dolazimo do dijela gdje Neon Blood stvarno blista. Vizualno, ovo je igra koja ostaje u sjećanju. Kombinacija pixel art likova i detaljnih 3D okruženja je fantastična. Blind City izgleda mračno, prljavo, ali vibrantno, s neonskim svjetlima koja reflektiraju distopijsku atmosferu. Likovi, od Axela u njegovom cool mantilu do grotesknog Rippera, sjajno su dizajnirani, a animacije, posebno u ručno crtanim cutscenama, pokazuju koliko je ljubavi uloženo u vizualni identitet. Svaka lokacija, od ulica grada do pustinjskog naselja, ima svoj karakter, a osvjetljenje je toliko dobro da biste poželjeli neke prizore staviti kao pozadinu na desktop.

Zvuk je još jedan plus. Glazba, iako tipična za cyberpunk s jednostavnim synth zvukovima, savršeno prati atmosferu, a svaka regija ima svoju temu koja pojačava dojam. Nema voiceovera, što je možda i dobra odluka s obzirom na budžet, jer bi loša sinkronizacija mogla pokvariti dojam. Tekstualni dijalog, međutim, pati od već spomenute loše lokalizacije, što umanjuje doživljaj. Kontrole su jednostavne i funkcionalne, bez ikakvih problema – mada ništa ne zahtijeva preciznost pa nema ni prostora za grešku.

Tehničkih problema gotovo da nema. Igra je stabilna, bez bugova ili padova frameratea, što je pohvalno za mali studio. Sve u svemu, tehnički aspekt je najjača karika Neon Blooda, tako da sama igra izgleda i zvuči bolje nego što se igra.

Ambicija je tu, ali ne i realizacija

Neon Blood je igra koja obećava puno, ali isporučuje samo djelomično. Vizualno je spektakularna, s atmosferom koja može privući ljubitelje cyberpunka, a kratko trajanje čini je lako probavljivom za one koji žele nešto brzo i stilski atraktivno. No, ispod te lijepe fasade krije se osrednja priča i gameplay koji nikad ne doseže puni potencijal. Chaotic Brain Studios očito ima talenta i viziju, ali ovaj debi osjeća se kao skica za nešto veće, a ne kao kompletan proizvod. Je li vrijedna igranja? Ako volite pixel art i ne smeta vam lagana, nezahtjevna avantura, da. Ako tražite kompleksan RPG ili pamtljivu cyberpunk priču, bolje je potražite negdje drugdje.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.