Highguard je jedan od onih PvP shootera koji su još prije izlaska bili obilježeni negativnim imidžem. Nakon lošeg prijema na The Game Awardsu prošle godine i usporedbi s neuspješnim Concordom, velik dio igrača unaprijed je izgubio interes. Ipak, unatoč negativnom hypeu, igru je u jednom trenutku igralo više od 10 tisuća ljudi istovremeno, ponajviše iz znatiželje. Kada se maknemo od predrasuda, postaje jasno da Highguard nije loša igra. Naprotiv, iza nje stoji zanimljiv koncept, ambiciozne ideje i želja za inovacijom. Problem je što se čini kao da nikada nije prošla kroz dovoljno temeljit proces testiranja. Mnoge mehanike djeluju nedorađeno, a neka dizajnerska rješenja ostavljaju dojam nedostatka jasne vizije.

Zanimljive ideje i koncept koji brzo padnu u vodu

Highguard nudi solidan tutorijal koji igrača upoznaje s osnovama pucanja, razbijanja zidova, rudarenja i otvaranja škrinja. Iako korektan, tutorijal ne uspijeva u potpunosti objasniti kako se igra zapravo igra na naprednijoj razini. Već nakon nekoliko mečeva postaje jasno da dio mehanika nema stvarnu svrhu. Rudarenje minerala, koje bi trebalo biti važan dio ekonomije igre, vrlo brzo gubi smisao. Većina kvalitetne opreme dobiva se iz škrinja, pa se skupljanje resursa često svodi na gubitak vremena. Sustav rijetkosti oružja dodatno pojačava taj problem jer svi relativno brzo dolaze do maksimalno nadograđene opreme. Time nestaje osjećaj progresije i strateškog upravljanja resursima.

Jedan od najvećih strukturnih problema Highguarda su njegove mape. One su izuzetno velike, a dizajnirane su za 3v3 format. Takva kombinacija rezultira dugim periodima bez ikakve akcije. Velik dio mečeva svodi se na čekanje neke akcije, odnosno da se pojavi mač, također na spor prelazak mape i povremene kratke okršaje. Umjesto stalne napetosti, igra često djeluje prazno i razvučeno. Zbog toga se sve češće spominje potreba za promjenom formata na 4v4 ili 5v5. Veći broj igrača mogao bi poboljšati dinamiku, iako postoji opravdana bojazan da bi to moglo dovesti do kaosa tijekom napada na baze.

Kada je riječ o samom pucanju, Highguard je zaista solidan. Donosi određenu mješavinu Apexa i Overwatcha. Gunplay je u početku prosječan, ali s vremenom shvatite da ciljanje u ovoj igri nije teško. Ono što se itekako osjeti tokom igranja je da postoje problemi u zvučnom dizajnu. Često jasno čuje udaljene zvukove, ali nikada ne dobijete onaj precizan osjećaj lokacije kakav postoji, primjerice, u Escape from Tarkovu ili Counter-Strikeu gdje možete točno odrediti gdje se neprijatelj nalazi u blizini, što vam omogućuje da se orijentirate u prostoru i pripremite zasjedu.

Nedostaci su lako uočljivi i kvare zabavu

Jedan od najslabijih elemenata igre je dizajn likova. Heroji djeluju generično i neinspirirano, bez jasne osobnosti ili pozadinske priče. Ne postoje nikakve cut scene, hero spotlighti niti ozbiljniji narativni sadržaj. Zbog toga se teško emocionalno povezati s likovima i svijetom igre. Sve djeluje hladno, tehnički korektno, ali bez duše. Ni kozmetički dodaci ne pomaže tom dojmu. Cijene u trgovini su previsoke, emoteovi često besmisleni, a konji i medvjedi slabo iskorišteni jer ih tijekom igranja jedva vidite. S druge strane, same vještine heroja su zaista zanimljive, od toga da možete izviđati područja do toga da možete uništavati zidove vrlo brzo.

Highguard je u svojoj srži timska igra. Kada se igra s prijateljima uz voice chat, pokazuje svoju najbolju stranu. Koordinacija, taktika i zajednički napadi čine iskustvo vrlo zabavnim. S druge strane, igranje s nepoznatim igračima često je frustrirajuće. Ne postoji tekstualni chat, komunikacija je ograničena, a bez suradnje cijeli koncept igre gubi smisao. Ovo je jedan od ključnih problema koji bi mogao negativno utjecati na dugoročnu popularnost igre.

Što se tiče same balansiranosti igre, vidljivo je da postoji niz nedostataka. Cjelokupni koncept igre temelji se na tome da je potrebno prvi doći do mača, kojim se zatim pokreće napad na bazu. Nakon toga, igrači moraju probiti obranu koristeći rakete ili posebne vještine kako bi uništili zidove koji blokiraju pristup mjestima za postavljanje bombe, odnosno dvjema sporednim lokacijama i glavnoj jezgri.

Glavni problem leži u predugom vremenu smrti, koje traje oko 15 sekundi. Tijekom tog razdoblja vrlo je lako izgubiti prednost, a takvo čekanje tijekom obrane baze djeluje besmisleno. Dojam je kao da je sve osmišljeno u „blitz“ stilu kako bi se mečevi ubrzali i ne bi previše odugovlačili, no to otvara dodatne poteškoće. Iako je bazu moguće relativno lako vratiti, uspjeh uvelike ovisi o timskom radu, koji u praksi često nije najbolji. Mini-igra rudarenja s QTE elementima djeluje suvišno te bi je trebalo pojednostaviti ili u potpunosti ukloniti. Također, mnogi predlažu zanimljiva rješenja, poput uvođenja neutralnih bosseva, koji bi fazu prikupljanja plijena učinili dinamičnijom i zanimljivijom.

Nije još sve izgubljeno

Okrenimo sada drugu stranu priče. Kada sagledamo širu sliku, 3v3 format je kompetitivan; jednostavno vas tjera da pazite kako se krećete i na koga pucate te koja oružja nosite sa sobom. U suštini, ne radi se o nekoj generičkoj ideji, ali Highguard nema neku privlačnost, nešto što bi vas odmah privuklo. Jednostavno nakon pet sati igranja, imate osjećaj kao da ste sve vidjeli, sve shvatili i polako vam je dosta.

Na kraju možemo zaključiti da je Highguard naslov s vrlo solidnim temeljima i jasnim potencijalom, ali s ozbiljnim problemima u realizaciji. Ima izvrstan gunplay, zanimljiv koncept i kompetitivni potencijal, no pati od lošeg balansa, sporog tempa, tehničkih nedostataka i nedostatka identiteta. Negativne reakcije igrača često su pretjerane, ali kritike su opravdane. Ovo je igra kojoj treba više vremena, više testiranja i jasnija vizija. U svom trenutnom stanju, Highguard je najzabavniji kada se igra s prijateljima. Ako developeri uspiju poboljšati komunikaciju, balans, tempo i identitet igre, ovaj naslov još uvijek ima šansu pronaći svoje mjesto na tržištu.