Svi se sjećamo nevjerojatno ludog svijeta koji je High on Life donio prije četiri godine. Izgleda da su iz Squanch Gamesa, čim su uočili uspjeh tog naslova, odmah započeli rad na nastavku. Prvi dio svakako je mnoge ugodno iznenadio – nije to bila samo još jedna pucačina, već igra s izraženom osobnošću i jasnim identitetom. Istodobno se mučila s tehničkim problemima, a mehanički je ostala prilično jednostavna. No, ništa od toga nije bilo presudno. Ono što mi se urezalo u pamćenje bila je njegova apsurdnost –  znanstvenofantastični svijet prepun humora i oružja koja ne znaju zašutjeti.

Zato se s pravom moglo očekivati da će i nastavak krenuti sličnim putem. Temelji su već postavljeni i logično je bilo nadati se da su autori nešto naučili, da će unaprijediti napucavanje i tehničku izvedbu, dodatno zaoštriti satiru i od svega toga stvoriti nešto uistinu posebno. Umjesto toga, dobili smo nastavak koji se širi u širinu, ali teško napreduje. Kao da se igralo na sigurno, na prosječnost, kao da provjerenu formulu nije trebalo previše dirati.

Što se tiče same priče, sada ste proslavljeni svemirski hitman koji živi u luksuzu, barem dok se galaksija, očekivano, ponovno ne raspadne. Novi antagonist više nije narko-kartel, već farmaceutska megakorporacija koja iskorištava čovječanstvo radi profita. Na papiru to zvuči kao oštriji društveni komentar. U praksi, djeluje kao remiks iste pjesme. Ljudi su prije bili konzumirani kao narkotik, a sada se prerađuju u lijekove. Satira povremeno dolazi do vidjela kroz ismijavanje korporativnog obožavanja, potkupljenih političara i kultne odanosti milijarderima, ali strukturne sličnosti s prvom igrom teško je ignorirati.

Narativ ostaje apsurdan i u nastavku

Pisanje je svakako i dalje nemilosrdno. Šale se bacaju brzinom svjetlosti kroz agresivni šok-humor, aktualne reference, razne dosjetke i besmislice naslagane jednu na drugu. Posebna je čar u tome što nikada ne znate kakvu će vam ludost sljedeći zadatak servirati, bilo da se radi o gusarskim duhovima zarobljenima u truplu morskog čudovišta ili o međugalaktičkoj konvenciji koja slavi ubojstvo kao stil života.

No, za svaki nadahnuti trenutak postoji i šala koja se zadržava dulje nego što bi trebala. Neke poante razvlače se previše, druge više nalikuju onima koje ste čuli i vidjeli iz prve igre, a neke jednostavno promaše metu. Komični nastavci jednostavno nisu pogođeni, jer kad početni šok izblijedi i kad oružja sa sviješću više nisu novost, potrebno je preciznije pisanje da bi se zadržala svježina. High on Life 2 to ne uspijeva uvijek postići.

Ipak, pričljiva oružja ostaju srce cijelog iskustva. Stara i nova postava pršte karakterom. Teško je odoljeti šarmu vatrenih oružja koja previše pričaju, zanovijetaju, viču, flertuju ili upadaju u egzistencijalne krize usred borbe. Upravo ti likovi udahnjuju život trenucima u kojima sam gameplay počne posrtati.

Opet prosječno pucanje koje se nije baš razvilo…

Mehanički gledano, unatoč raznim poboljšanjima, ovo i dalje nije vrhunska pucačina. Najveća novost je skateboard. Umjesto trčanja kroz razine, sada klizite po raznim platformama i povezujete trikove kroz mape očito dizajnirane oko mobilnosti. Kretanje je također znatno unaprijeđeno. Gradovi, obalna mjesta i industrijske zone pune su rampi i tračnica, odnosno pozivaju vas da se krećete brzo. Povremeno sve to djeluje kao da je netko spojio znanstvenofantastični FPS s duhom Tony Hawka. Kretanje od misije do misije doista je zabavno.

Borba pokušava iskoristiti taj zamah. Arene su veće, neprijatelja je još više, a vertikalnost ima veću ulogu. Igra vas potiče, ponekad i prisiljava, da stalno budete u pokretu i da pucate na izvanzemaljce dok klizite iznad njih. Problem je što osnovna pucnjava i dalje nema preciznost ni osjećaj težine. Umjetna inteligencija neprijatelja nije uvijek najbolja, a vizualna preglednost pati kada izbije kaos.

Oružja nemaju onaj zadovoljavajući recoil kakvim se ističu moderni FPS naslovi. Borbe su funkcionalne, ali rijetko uzbudljive, te povremeno i frustrirajuće kada izgubite zamah jer vam skateboard izgubi brzinu u najgorem mogućem trenutku. Razočaravajuće je i to što igra na vas baca velik broj neprijatelja. Usudio bi se reći da je sve previše kaotično, da nema onog pravog taktičkog izazova, jer razni leteći i teleportirajući neprijatelji znaju prenatrpati zaslon ekrana. Opet, kao i u prvom dijelu, pucanje spašavaju oružja koja ne prestaju pričati dok pokušavate preživjeti, kao da vas tjeraju da pustite mozak na pašu i samo igrate.

Veliki broj tehničkih problema

Tehnički gledano, problema nije nedostajalo. Česti padovi performansi ozbiljno narušavaju imerziju, uz redovite padove FPS-a, vizualne smetnje i razne glitcheve. Povremeno su se pojavljivali i zvučni bugovi na posve neočekivanim mjestima. Povrh svega, sustav checkpointa zna vas zaključati u problematičnoj situaciji bez mogućnosti povratka na raniju točku. Meni se igra osobno srušila pet-šest puta, potpuno nasumično. Jasno mi je da je Unreal Engine 5 notorno zahtjevan kad je riječ o optimizaciji i da se mnogi studiji muče s njim, ali kad pogledate nedavno objavljene patcheve i zakrpe, postaje očito da je stanje bilo daleko od idealnog.

Ne znam kakva je situacija na konzolama, no moj PC se itekako namučio, a nije riječ o zastarjeloj kanti. To dodatno frustrira jer su tehnički problemi bili jedna od glavnih zamjerki prve igre. Nakon nekoliko godina očekivanja su, logično, viša. Izdati nastavak po punoj cijeni uz trajne poteškoće s performansama ne ulijeva povjerenje, osobito kada se radi o projektu koji je trebao učiti iz prethodnog iskustva. Temelji su već postojali; teško je ne zapitati se zašto je tehnička izvedba ponovno zapela.

Unatoč svemu, High on Life 2 uspijeva izboriti vlastiti, neobični prostor. Malo koji shooter usuđuje se biti ovako neozbiljan. Još manje ih je spremno graditi čitave misije oko apsurdnih koncepata samo zbog jedne dobre šale. Svijet igre šaren je, razigran i bez imalo srama čudan. Sporedne aktivnosti, od skateboard utrka do bizarnih jednokratnih susreta, dodaju teksturu samo iskustvu, iako je jasno da se i ovdje igra uglavnom drži provjerene formule.

High on Life 2 igra previše sigurno

Kampanja traje između osam i deset sati. Riječ je o fokusiranom, pretežno linearnom iskustvu s pokojom opcionalnom distrakcijom razbacanom po mapi. Nekima će takva kompaktnost odgovarati, dok bi se drugi, s obzirom na cijenu, mogli osjetiti pomalo zakinuto. Osobno mi je tempo većinom bio dobar, premda su pojedini zapletni momenti djelovali ili zbrzano ili prenatrpano objašnjeni kroz monologe.

High on Life 2 nije katastrofa. Nije čak ni loša igra. To je nastavak razapet između ponavljanja i pokušaja reinvencije. Udvostručuje apsurd, ali se teško odlučuje na ozbiljniji iskorak u mehanikama. Nudi bljeskove genijalnosti, no oni su često obavijeni slojevima nedosljednosti. Nasmijala me, ali rjeđe nego original. Zabavila me, ali me rijetko istinski impresionirala.

Ako ste obožavali prvu igru, vjerojatno ćete i ovdje pronaći dovoljno razloga za povratak u taj poremećeni svemir. No ako ste očekivali transformativni napredak, ovo bi vam moglo djelovati više kao korak u stranu nego naprijed. U konačnici, High on Life 2 podsjeća koliko je originalnost krhka kategorija.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.