U svijetu modernog gaminga, gdje se visokobudžetni naslovi često guše u pokušajima da budu sve svakome, indie scena ostaje utočište za specifične, gotovo fetišizirane žanrove. Jedan od najvitalnijih je “boomer shooter” žanr, retro-fetišistički derivat pucačina iz devedesetih koji slavi brzinu, apstraktni dizajn nivoa i apsolutni nedostatak regeneracije zdravlja. Poljski studio Byte Barrel prije par godina nas je ugodno iznenadio originalnim naslovom Forgive Me Father, igrom koja je spojila frenetičnost ranog Dooma s estetikom stripova Mikea Mignole. Nastavak, prigodno nazvan Forgive Me Father 2, stiže u trenutku kada je žanr zasićeniji nego ikad, noseći sa sobom težinu očekivanja, ali i prelazak u moćni Unreal Engine 5. Dok su pucačine poput Boltguna igrale na kartu nostalgije kroz piksele, Byte Barrel pokušava nešto ambicioznije – modernizirati retro duh bez gubitka njegove sirove, prljave suštine. Ovaj naslov nije samo puko ponavljanje gradiva. Štoviše, on je pokušaj da se Lovecraftova kozmička strava kanalizira kroz mehaniku koja ne oprašta pogreške,  dok je smještena u estetski okvir koji istovremeno privlači i odbija svojom grotesknošću.

Sanatorijum izgubljenih duša

Radnja igre ponovo nas stavlja u kožu Svećenika, jedinog preostalog protagonista iz prve igre koja je inače nudila dva lika, čime je fokus priče postao uži, ali ne nužno i dublji. Naš protagonist se sada nalazi u ludnici, okružen zapuštenim pacijentima i sopstvenim rascjepkanim razumom, pokušavajući povratiti makar privid mentalne stabilnosti. Narativna premisa postavlja fundamentalno pitanje – je li užas koji proživljavamo stvaran ili su to samo košmarni konstrukti slomljenog uma? Nažalost, ambicija priče često udara u zid loše egzekucije. Dok nas igra vodi kroz tematski raznolike vizije, od klaustrofobičnih rovova Velikog rata do opulentnih dvorana i zaleđenih arktičkih pustoši, sama ekspozicija pati od kroničnog nedostatka suptilnosti.

Sama struktura narativa oslanja se na pet poglavlja, a svaki prelazak u novi svijet prati osjećaj progresije u dublje slojeve ludila. Ipak, dijalog je pisan usiljenim dijalektom koji često zvuči neprirodno, sa iritantnim skraćenicama poput “unfam” umjesto unfamiliar, što ubija svaku šansu za istinsko uranjanje u atmosferu. Glasovna gluma je, blago rečeno, problematična. Monolozi Svećenika su ravni, lišeni emocionalne težine i povremeno zvuče kao da ih je generirala rana verzija vještačke inteligencije bez ljudskog nadzora. Priča se u velikoj mjeri oslanja na tekstualne zapise raštrkane po nivoima iznad kojih doslovno piše “Story”, što je dizajnersko rješenje koje vrišti nedostatkom mašte. Iako igra nudi binarne izbore koji teoretski utječu na završetak, ti izbori djeluju mehanički i ne nose stvarnu moralnu težinu. Trajanje igre je iznenađujuće solidno za ovaj žanr, ali sadržaj se često osjeća razvodnjeno zbog ponavljanja istih narativnih tema o “čovjeku koji je vidio previše“.

Ritam destrukcije

Tamo gdje narativ posustaje, gameplay u Forgive Me Father 2 preuzima kormilo sa zastrašujućom efikasnošću. Ako ste navikli na moderne sisteme zaklona i automatsko liječenje, ova igra će vas brzo i brutalno spustiti na zemlju i naučiti vas pameti. Ovdje vrijedi samo jedno pravilo – ako stojiš, mrtav si! Petlja kretanja i pucanja je zategnuta do maksimuma, a svako punjenje oružja i svaki skok osjećaju se responzivno i hitro, podsjećajući na zlatno doba Quakea i Unreal Tournamenta. Ono što igrač radi iz minute u minutu je neprekidni ples izbjegavanja projektila i preciznog plasiranja olova u groteskne mase mesa.

Arsenala se ne bi postidio ni sam id Software. Igra nudi 25 različitih oružja, podijeljenih u osnovne kategorije (nož, revolver, sačmarica, puška i bacač granata), ali prava zabava počinje korištenjem tokena. Ovi tokeni, skriveni u tajnim dijelovima nivoa, pružaju mogućnost nadogradnje standardnog naoružanja u okultne monstruoznosti. Umjesto običnog minobacača, dobit ćete biće koje hranite municijom udarajući ga po leđima, ili ćete svoj nož zamijeniti zombificiranom rukom okovanom za vašu podlakticu. Gunplay je sočan, sa izraženim povratnim informacijama u vidu prskanja krvi i komadanja neprijatelja. Međutim, postoji jasan nesklad u korisnosti arsenala – dok su puške i sačmarice neizostavne, hladna oružja brzo postaju redundantna, služeći uglavnom za razbijanje predmeta u okruženju kako biste uštedjeli dragocjeno streljivo.

Sistem progresije je, pomalo kontroverzno, pojednostavljen u odnosu na prvi dio. Umjesto razgranatog stabla vještina lika, fokus je na nadogradnji samih “alata smrti“. Korištenje Dark Tomea, tamne knjige koja troši “Madness” resurse za privremene buffove, unosi element strategije, ali nikada ne postaje srž iskustva. Buffovi poput bržeg punjenja ili smanjenja trzaja su korisni, ali rijetko ćete se osjećati potpuno ovisnim o njima. Borba ostaje sirova razmjena projektila u kojoj je poznavanje ritma neprijatelja (kojih na ekranu često ima na desetke) jedini pravi put do preživljavanja. Dizajn nivoa često koristi arene u kojima ste zaključani dok ne eliminirate svaku prijetnju, što povremeno dovodi do frustrirajućih situacija gdje damage-trading postaje neizbježan zbog nedostatka prostora za manevriranje. Tempo igre je, unatoč linearnosti, dobro odmjeren – igra vas neprestano gura naprijed, tjerajući vas da naučite kada je idealan trenutak za promjenu oružja, a kada za očajnički trk prema idućem paketu prve pomoći.

Estetika stripa i tehnički posrtaji na granici izdržljivosti

Vizualno, Forgive Me Father 2 je trijumf art-direkcije nad čistom procesorskom snagom, no ta pobjeda dolazi uz visoku cijenu. Unreal Engine 5 je omogućio Byte Barellu da podigne nivo detalja u okruženju na razinu koja je bila nezamisliva u prvom nastavku. Kontrast između potpuno 3D modeliranih okruženja i 2D spriteova neprijatelja stvara specifičnu, gotovo opipljivu atmosferu koja podsjeća na oživljene stranice horror stripa. Dinamičko osvjetljenje i čestični efekti u katedralama ili botaničkim vrtovima izgledaju impresivno, stvarajući vizualni identitet koji je nemoguće pomiješati s bilo kojom drugom pucačinom na tržištu. Svaki ispaljeni metak prati bljesak koji osvjetljava mračne kutove mapa, a neprijatelji, povučeni izravno iz Lovecraftovih najmračnijih vizija, dizajnirani su s nevjerojatnom pažnjom za groteskno.

Međutim, tehnička strana medalje je prilično oštra i predstavlja najveću prepreku potpunom uživanju. Optimizacija je riječ koja kao da ne postoji u rječniku Byte Barrela. Čak i na moćnom hardveru, igra se bori da održi stabilnih 60 sličica u sekundi. Najkritičnije točke su otvoreni prostori s velikim količinama vode ili trenuci kada ekran ispune projektili desetina neprijatelja – tada se framerate urušava, stvarajući neugodan osjećaj trzanja koji direktno utječe na preciznost pucanja. Penjanje uz stepenice je poseban oblik mučenja, a popraćeno je neshvatljivim podrhtavanjem kamere koje graniči s izazivanjem mučnine. Na Switch verziji, ovi problemi su multiplicirani – rezolucija često pada na mutne razine, a stabilnost je više iznimka nego pravilo.

Audio dizajn je, s druge strane, vrhunski kada funkcioniše bez bugova. Ambijentalna muzika koja gradi napetost besprijekorno prelazi u agresivni, metal soundtrack čim borba počne, podsjećajući na najbolje radove Micka Gordona za moderni DOOM. Zvukovi oružja su glasni, reski i “crunchy“, dok su krici neprijatelja distinktivni i služe kao ključni indikator opasnosti koja vreba iza ugla. Ipak, zabilježeni su rijetki, ali neugodni audio bugovi koji sav zvuk pretvaraju u nepodnošljiv statični šum, što zahtijeva restartanje igre. Poseban spomen zaslužuje i sustav checkpointa, koji je u drugom dijelu postao izvor goleme frustracije. Checkpointi su često previše udaljeni, što vas nakon brze i neizbježne smrti može vratiti deset minuta unatrag, tjerajući vas da iznova čistite iste hodnike, što u igri baziranoj na visokom tempu i ponavljanju brzo troši strpljenje igrača.

U zagrljaju ludila

Forgive Me Father 2 je naslov koji tačno zna šta želi biti, čak i kada se spotiče o sopstvene ambicije i tehničku neispeglanost. Radi se o igri koja slavi katarzu kroz haos, nudeći gunplay koji je istovremeno arhaičan i svjež. Iako je priča zanemariva, a glasovna gluma na granici parodije, čisto zadovoljstvo koje pruža transformacija obične sačmarice u eldritch alat uništenja je neosporno. Byte Barrel je stvorio nastavak koji je u mehaničkom smislu i vizualnoj prezentaciji ogroman korak naprijed, ali je usput izgubio dio sofisticiranosti sustava progresije iz originala i zapeo u zamci loše optimizacije Unreal Enginea 5.

Za ljubitelje Lovecrafta i brzih pucačina koji su spremni progledati kroz prste tehničkim manjkavostima, ovo je obavezno štivo koje će vas testirati do granica strpljenja, ali vas i nagraditi osjećajem trijumfa kakav rijetko koja moderna pucačina može pružiti. Ludilo je ovdje opipljivo, krvavo i vraški zabavno – pod uvjetom da imate želudac za tehničke probleme i loš engleski prijevod.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.