Kada se spomene soulslike žanr, većina nas pomisli na sumorne hodnike Dark Soulsa ili mračnu viktorijansku grotesknost Bloodbornea. No, što ako uzmemo tu formulu, obojimo je mediteranskim suncem, začinimo talijanskim folklorom i dodamo dozu kazališnog šarma?

Odgovor na to pitanje imamo u igri Enotria: The Last Song, koja bez sumnje predstavlja hrabar pokušaj milanskog studija Jyamma Games da se probije u žanru kojim dominiraju giganti gaming industrije na čelu sa FromSoftwareom. Ovaj mali studio, koji je prije radio na skromnijim mobilnim igrama, uložio je sve u Enotriju, naslov koji kombinira poznate soulslike elemente s vibrantnom estetikom i inovativnim idejama. No, je li Enotria samo još jedan soulslike klon u nizu ili ipak donosi nešto novo?

Beskonačna predstava u soulslike režimu

Enotria: The Last Song smješta nas u svijet Enotrije, fantastične verziju Italije gdje je sve zarobljeno u vječnom kazališnom komadu zvanom Canovaccio. Ovo prokletstvo prisiljava stanovnike da beskonačno igraju svoje uloge pod nadzorom moćnih Autora, svojevrsnih redatelja ovog kaosa. Vi ste Maskless One, jedini koji može razbiti ovaj ciklus, koristeći moć Ardore da se suprotstavite kletvi. Priča se odvija na klasičan soulslike način – fragmentirano, kroz opise predmeta, dijaloge s ekscentričnim likovima poput Pulcinelle, vašeg povremenog vodiča inspiriranog likom iz talijanskog kazališta, te bestijarij koji otkriva pozadinu neprijatelja. Narativni okvir, temeljen na motivima maski i kazališnih uloga, svjež je i intrigantan, ali nažalost ne uspijeva uvijek zadržati igrača emocionalno angažiranim.

Pozitivna strana priče leži u njenoj atmosferi i jedinstvenom svijetu. Enotria nije tipični soulslike s mračnim dvorcima i grobovima. Umjesto toga, istražujete sunčane vinograde Quinte, inspirirane Toskanom, ili lutate kanalima Litumnije, koja podsjeća na Veneciju. Ovi krajolici, prožeti talijanskim folklorom, daju igri osebujnu osobnost i izdvajaju iz mase sličnih soulslike ostvarenja. Likovi poput Zanni ili Curtis, svaki s vlastitom maskom i motivima, dodaju šarolikost, a mitološke reference, poput priča o drevnim božanstvima, čine svijet intrigantnim za one koji vole kopati malo dublje.

Međutim, priča ima i svoje slabosti. Fragmentirano pripovijedanje, iako tipično za žanr, ovdje je previše zagonetno. Dijalozi su često kriptični, a likovi rijetko nude dovoljno konteksta da biste se povezali s njima. Pulcinella, iako simpatičan, više zvuči kao šaljivi komentator nego ključni lik. Nakon nekoliko sati, motivacija za razotkrivanje misterija Canovaccia počinje blijedjeti jer igra ne pruža dovoljno emocionalnog uloga. Osim toga, narativ pati od nedostatka značajnih izbora ili posljedica, što čini vaš put kroz Enotriju pomalo linearnim i ne pretjerano angažirajućim.

Što se tiče trajanja, Enotria je znatno kraća od većine soulslike igara. Za njeno završavanje, uključujući i dodatno istraživanje i eksperimentiranje s buildovima, bit će vam potrebno između 15 i 20 sati. Čisto za usporedbu, igre poput Elden Ringa ili Dark Soulsa 3 lako prelaze 40 sati. Ovo može biti prednost za igrače koji preferiraju kraće, ali intenzivno iskustvo, no oni koji očekuju epsku avanturu mogli bi se osjećati uskraćenima za solidnu porciju sadržaja. Kada sve zbrojimo i oduzmemo, složit ćemo se da narativ Enotrije ima potencijal, ali da ga njegova fragmentiranost i nedostatak emocionalne povezanosti sprječavaju da dosegne razinu najboljih u žanru. Ipak, svijet i atmosfera dovoljno su privlačni da vas drže znatiželjnima da igru privedete kraju i ne odustanete od nje.

Ples pod maskama

Gameplay u Enotriji temelji se na poznatoj soulslike formuli. Borba ovisi o upravljanju staminom, izvođenju laganih i teških napada, izbjegavanju i pariranju, uz checkpoint sustav u obliku Reality Knotsa, mjesta gdje se odmarate i levelirate. No, Jyamma Games također uvodi i nekoliko inovacija koje igru izdvajaju iz mase. Prvo, sustav maski zamjenjuje tradicionalne klase. Svaka maska, stečena porazom određenih neprijatelja ili pronalaskom u svijetu, mijenja vaš stil igre. Na primjer, Brute maska povećava štetu teških napada, ali usporava kretanje, dok Trickster maska daje bonuse za brzinu i kritične udarce. Možete imati tri loadouta koja mijenjate u hodu, što pruža mogućnost za brzo prilagođavanje situacijama bez potrebe za preslagivanjem opreme. Ovo je osvježavajuće jer u dobroj mjeri potiče na eksperimentiranje, tako da biste mogli provesti sate isprobavajući kombinacije maski i oružja.

Druga ključna mehanika je Ardore, moć koja vam omogućava manipulaciju stvarnošću. Aktiviranjem crvenih riftova možete promijeniti okolinu – primjerice, možete stvoriti platforme za dosezanje skrivenih područja ili pozvati dodatne neprijatelje za veće nagrade. Ova mehanika dodaje stratešku dubinu, jer morate odlučiti hoćete li Ardore iskoristiti za istraživanje ili borbu. Također, Mask Lines sustav omogućava posebne napade poput eksplozivnih projektila ili pojačanih udaraca koji se pune pogađanjem neprijatelja, što borbama daje dinamičnost. Oružja su raznolika, od mačeva i koplja do čekića inspiriranih kazališnim rekvizitima, a svako ima jedinstvene animacije.

Ipak, gameplay ima i svojih mana. Borba, iako solidna, pati od nekonzistentnosti. Pariranje je ključno za prekidanje neprijateljskih napada, ali prostor za tajming često je preuzak ili nejasan, što dovodi do frustracija. Neke animacije napada, posebno kod težih oružja, traju predugo, ostavljajući vas ranjivima dok njima zamahujete. Neprijatelji su često “spužvasti”, tako da upijaju previše udaraca bez staggera, što čini borbe manje responsivnima nego, recimo, u Dark Soulsu. Bossevi također donose toplo-hladni dojam. Neki, poput Vermiglia, imaju zanimljive mehanike poput promjena faza temeljenih na Ardoreu, dok drugi pak izgledaju samo kao generični neprijatelji s prevelikim health barovima.

Sustav maski i loadouta sjajan je za prilagodbu, ali igra slabo objašnjava svoje složene mehanike. Novi igrači mogli bi se osjećati izgubljenima bez detaljnog tutorijala. Osim toga, dizajn razina, iako lijep, značajno zaostaje za onim iz FromSoftwareovih igara. Područja su relativno linearna, s manje skrivenih puteva ili prečica nego što bismo očekivali. Ipak, inovacije poput maski i Ardorea čine Enotriju vrijednom pažnje, iako nesavršenosti sprječavaju da dosegne puni potencijal.

Kao s talijanskih razglednica

Na tehničkoj strani, Enotria impresionira, ali nije bez problema. Grafika je najjača točka igre. Unreal Engine 5 donosi prekrasne krajolike, pa tako vinogradi Quinte suncem obasjanih suncokreta, mramorne dvorane Falesije i kanali Litumnije izgledaju kao motivi sa talijanskih razglednica. HDR podrška čini boje živopisnijima, a svjetlosni efekti, poput sunčevih zraka koje prolaze kroz krošnje, ostavljaju impresivan dojam. Dizajn neprijatelja i maski je kreativan, pri če,u svaka maska, od grotesknih do elegantnih, odiše detaljima inspiriranim talijanskim kazalištem. Međutim, koliko god sve to izgledalo sjajno, teksture ponekad izgledaju ravno, posebno na manjim objektima, dok su LOD tranzicije povremeno primjetne, što definitivno kvari ukupni dojam.

Zvuk je još jedno područje gdje Enotria briljira. Glazbena podloga, koju potpisuje Aram Shahbazians, skladatelj s iskustvom u radu na talijanskim filmovima, kombinira orkestralne aranžmane s eteričnim ženskim vokalima, stvarajući epski ton koji podsjeća na uvijek sjajni The Witcher 3. Zvučni efekti, poput zveketa oružja ili krikova neprijatelja, dodaju intenzitet borbama. Voice acting, iako rijedak, solidan je, pri čemu bismo izdvojili talijanske naglaske i dramatične intonacije koje se savršeno uklapaju u kazališnu estetiku – Pulcinellin glas, primjerice, balansira između humora i melankolije, što ga čini simpatičnim.

Kontrole su, nažalost, slabija karika igre. Iako su osnovne akcije, poput trčanja ili napada, responsivne, pariranje i neke animacije osjećaju se tromo, što može biti kobno u borbi. Na PS5 konzolama, igra nudi dva moda. Performance mod uglavnom drži stabilnih 60 fps, ali padovi frame ratea događaju se u gužvama ili područjima s puno čestica. S druge strane, Quality mod nudi igranje u 4K rezoluciji ali pri 30 fps.

Tehnički problemi su značajni i prilično česti. Prilikom igranja, doživjeli smo bugove poput zamrzavanja neprijatelja, glitcheva u cinematicima i čak jedan crash tokom učitavanja. Day-one patch popravio je neke od ovih problema, ali ne sve. Kamera također zna biti nespretna, posebno u uskim prostorima, ali s time ćete se naučiti izboriti.

Sveukupno, kada su u pitanju tehnikalije, Enotria impresionira na audiovizualnom polju, međutim njene tehničke nesavršenosti značajno narušavaju kompletno iskustvo. Da su se developeri još malo potrudili da „utegnu“ neke stvari, sve je moglo biti mnogo bolje. No, što je tu je – u svakom slučaju, treba uzeti u obzir i činjenicu da se radi o malom studiju, a ne AAA gigantu.

Solidno, ali ne na FromSoftware razini

Enotria: The Last Song je ambiciozni soulslike naslov koji pokazuje potencijal Jyamma Gamesa, ali ne uspijeva doseći visine Miyazakijevih žanrovskih divova. Njen svijet inspiriran talijanskim folklorom, inovativne mehanike poput maski i Ardorea te prekrasna prezentacija čine je vrijednom pažnje, ali fragmentirana priča, nekonzistentna borba i tehnički problemi sprječavaju je da zablista u punom sjaju. Za ljubitelje soulslikea, ovo je solidan naslov koji nudi kraće, ali intenzivno iskustvo, no oni koji traže besprijekornu avanturu mogli bi biti razočarani. Jyamma Games ima sjajne ideje, i uz više poliranja, njihov sljedeći projekt mogao bi biti pravi hit.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.