Kada god se pojavi neka nova taktička RPG igra, ljubitelji žanra se instantno počnu pitati može li ista parirati titanima poput XCOM-a ili Fire Emblema? Chains of Freedom, najnoviji naslov studija Nordcurrent i njegovog ogranka Nordcurrent Labs nije izuzetak. Ovaj postapokaliptični naslov hrabro je zakoračio na to minsko polje, a na nama je da postavimo ono isto pitanje i provjerimo kako spomenuta igra stoji naspram svojih elitnih uzora.

Postapokaliptični Expendablesi

Chains of Freedom vodi igrače u sumornu, distopijsku verziju istočne Europe, gdje totalitarni režim “Sovereignty” drži čvrstu kontrolu nad društvom. Priča počinje kao klasični akcijski triler – vaš tim elitnih vojnika, poznat kao Peacekeepers, dobiva zadatak da pronađe i eliminira odmetnutog znanstvenika Svetlova, koji navodno razvija opasnu biotehnologiju. Naravno, stvari krenu po zlu već u prvim minutama, vaš helikopter biva srušen, a vi otkrivate da svijet oko vas guta zarazna bolest EDEN, koja ljude pretvara u groteskne mutante prekrivene pulsirajućim kristalnim izraslinama.

Priča se razvija kroz slojeve političke intrige, izdaje i moralnih dilema, istražujući teme poput propagande, slobode i cijene ljudskosti u svijetu bez nade. Nažalost, unatoč obećavajućem konceptu, naracija ne doseže puni potencijal. Likovi su najslabija karika, budući da svaki od njih pada u zamku klišeja. Njihovi dijalozi često zvuče kao da su napisani za jeftini akcijski film, s linijama poput “Sovereignty je naš štit!” koje se ponavljaju do iznemoglosti. Pokušaji da se likovima daju dublje motivacije ostaju površni jer igra rijetko pruža prostor za pravo emocionalno povezivanje.

Svijet igre, međutim, ima svojih čari. Postapokaliptične ruševine, obrasle crvenim kristalima EDEN-a, stvaraju jezivu, ali vizualno upečatljivu atmosferu. Narativni prijelazi ispričani kroz stilizirane stripovske panele dodaju dašak originalnosti, iako se često osjećaju odvojeno od glavnog toka priče. Igra također pokušava uvesti moralne dileme, ali te odluke rijetko imaju stvaran utjecaj na priču, što umanjuje njihov značaj. Kampanja traje oko 20-25 sati, s dodatnih 5-10 sati za sporedne misije, što je solidna dužina za žanr. Ipak, nedostatak dubine u karakterizaciji i ograničena interaktivnost priče čine da naracija ostane na razini “dovoljno dobra”, ali daleko od nezaboravne. U usporedbi s naslovima poput, primjerice, Wastelanda 3, koji majstorski balansira mračnu atmosferu i kompleksne likove, Chains of Freedom ostaje nekoliko koraka iza.

Klasični predstavnik žanra

U srcu Chains of Freedoma leži taktički potezni borbeni sistem koji crpi inspiraciju iz igara kao što su XCOM i Mutant Year Zero, ali pokušava unijeti vlastiti pečat. Igra koristi sustav akcijskih bodova (AP) bez tradicionalne mreže, što borbama daje fluidniji osjećaj. Svaki lik ima ograničen broj AP-a koji se troše na kretanje, napade, korištenje sposobnosti ili interakciju s okolinom, poput aktiviranja eksplozivnih bačvi. Ključ uspjeha leži u pametnom pozicioniranju, korištenju zaklona i sinergiji između likova.

Jedna od najzanimljivijih mehanika je sistem biokristala, koji omogućuje prilagodbu sposobnosti. Pronalazite ih tijekom misija, a svaki kristal donosi jedinstvene bonuse, poput povećanja dometa napada ili sposobnosti za privremeno zamrzavanje neprijatelja. Ovo dodaje dubinu strateškom planiranju, jer možete prilagoditi tim specifičnim izazovima. Također, igra uvodi sistem upravljanja resursima, gdje su municija i materijali za izradu predmeta poput granata ili medikitova ograničeni, što prisiljava igrače na promišljenije igranje i planiranje.

Međutim, iako je konceptualno i u svakom smislu “ziceraški”, gameplay ima ozbiljnih nedostataka. Borbe, iako u početku napete, postaju repetitivne jer se suočavate s ograničenim skupom neprijatelja poput mutanata, vojnika i povremenih elitnih jedinica, i to neprestano u sličnim scenarijima. Misije uglavnom slijede predvidljivu formulu tipa eliminirajte sve neprijatelje ili dođite do određene točke. Varijacije poput praćenja civila ili deaktiviranja uređaja rijetke su i često loše implementirane, s nejasnim ciljevima. Stealth sustav, koji bi trebao omogućiti izbjegavanje borbi, pati od nedosljednosti budući da neprijatelji ponekad ne primjećuju likove koji stoje gotovo ispred njih, što definitivno narušava imerziju.

Težina igre još je jedan problem. Chains of Freedom ne oprašta greške, a loš početni potez može značiti poraz u samo nekoliko poteza. Iako ovo može privući hardcore ljubitelje strategija, često se čini nepravednim zbog nepreciznih pokazatelja prijetnje ili nasumičnih kritičnih napada protivnika. Ograničeni resursi dodatno pojačavaju frustraciju, jer grindanje materijala u linearnim okruženjima postaje zamorno. U usporedbi s inovativnim naslovima kao što je, primjerice, Into the Breach, gdje svaka misija donosi jedinstveni izazov, Chains of Freedom ostaje pomalo staromodan, nudeći solidnu, ali ne i revolucionarnu taktičku avanturu.

Tehnički korektno

Vizualno, Chains of Freedom izgleda sasvim solidno. Igra kombinira detaljni 3D okoliš s estetikom inspiriranom stripovima, stvarajući upečatljiv kontrast između tmurnih ruševina i živopisnih narativnih panela. Rasvjeta je vrhunac tehničkog aspekta igre, a svjetlosni snopovi koji prolaze kroz urušene zgrade ili pulsirajući crveni sjaj EDEN kristala daju svijetu gotovo opipljivu atmosferu. Dizajn mutanata je jeziv i maštovit, s kristalnim izraslinama koje izgledaju kao organski strojevi. Međutim, grafika nije uvijek konzistentna, pa tako neke teksture, posebice u manje važnim područjima, izgledaju mutno, a animacije likova često su krute, osobito tijekom dijaloga.

Zvučni dizajn također donosi toplo-hladni dojam. Zvučni efekti poput pucnjeva, eksplozija ili krikova mutanata, uvjerljivi su i dodaju težinu borbama. Posebno se ističe zvuk pucanja kristala kada uništite mutanta, koji je zadovoljavajuće krt. Nažalost, glazbena podloga je zaboravljiva, s generičkim elektronskim motivima koji rijetko pojačavaju atmosferu. Voice acting je najslabiji element. Većina dijaloga pati od pretjeranog patosa i loše sinkronizacije. Fraze poput “For the Sovereignty!” ponavljaju se toliko često da postanu predmet ismijavanja, a engleski naglasci, koji pokušavaju dočarati istočnoeuropski ambijent, često zvuče karikirano.

Kontrole su uglavnom intuitivne, ali korisničko sučelje ima svojih mana. Prikaz akcijskih bodova nije uvijek jasan, što dovodi do grešaka u planiranju poteza, a nemogućnost remapiranja tipki na kontroleru frustrira. Kamera također zna biti problematična, posebice u skučenim prostorima gdje se zaglavljuje iza objekata. Tehnički, igra je uglavnom stabilna. Tijekom igranja nismo naišli na ozbiljne bugove, što je rijetkost za taktičke RPG-ove. Ipak, povremeni padovi frameratea i duža učitavanja između misija kvare dojam.

Sveukupno, prezentacija je sasvim solidna za jedan AA naslov, ali neujednačena kvaliteta zvuka i nekoliko tehničkih promašaja sprječavaju je da bude nešto više od toga.

Solidno, ali daleko od “elite”

Chains of Freedom je ambiciozan pokušaj Nordcurrenta da se probije u svijet taktičkih RPG-ova, koji ne uspijeva doseći visine žanrovskih titana. Distopijski svijet igre i njen sustav biokristala nude dovoljno svježine da privuku ljubitelje strategije, ali repetitivni dizajn misija, površna karakterizacija i tehnički nedostaci ograničavaju njen potencijal. Vizualno, igra često briljira, a borbe su zadovoljavajuće kada ste u zoni, ali nedostatak narativne dubine i inovacija ostavlja osjećaj propuštene prilike. Za one koji traže solidnu taktičku avanturu, ovo je naslov vrijedan igranja, ali ako tražite nešto što će redefinirati žanr, to ovdje nećete pronaći, tako da je bolje okrenuti se provjerenim klasicima. Ekipa iz Nordcurrenta je pokazala potencijal, i uz više poliranja i veći budžet, sljedeći naslov ovog studija mogao bi biti pravi dragulj.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.