Ne događa se rijetko da solo indie developeri često stupe na scenu sa ambicioznim vizijama koje u mnogočemu nadmašuju njihove mogućosti. Često uspiju iznenaditi svojom originalnošću, ali zna se dogoditi da njihove ambicije padnu u drugi plan zbog raznoraznih problema, često tehničke prirode. A Pizza Delivery predstavlja upravo jedan takav primjer.

Eric Osuna, mladi vizualni umjetnik iz Barcelone, stvorio je narativnu avanturu u žanru istraživačkih walking simulatora, dodavši u cijeli miks i pokoju laganu zagonetku koja je tu čisto da razbije potencijalnu monotoniju. Zamislite mješavinu meditativne vožnje kroz liminalne prostore, inspiriranu Ghiblijevskim snovima i Wes Andersonovom simetričnom uvrnutošću, gdje glavna junakinja B (da, tako se zove) dostavlja pizzu kroz nadrealni svijet na rubu stvarnosti. Ova kratka, ali sugestivna igra nije samo o dostavi kao primarnom zadatku. Ne, njen fokus je na povezivanju, stagnaciji i onom trenutku kad shvatite da ste zaglavljeni u vlastitim mislima. I dok u svojoj inicijalnoj namjeri definitivno uspijeva, istovremeno se bori sa brojnim tehničkih problemima koji pomalo kvare prilično dobar dojam.

Priča jedne dostavljačice

A Pizza Delivery započinje jednostavno, ali brzo klizi u nadrealnu dubinu. Preuzimate ulogu B, mlade dostavljačice pizze na svojoj posljednjoj narudžbi dana. No, njen svijet nije običan grad, već liminalni prostor, mentalna zona u kojoj su zarobljene individue suočene sa svojim demonima – tugom, stagnacijom i dugo potisnutim sjećanjima. Na svojoj vjernoj Vespi, B prolazi kroz razne neobične krajolike, od kišnih ulica i napuštenog groblja do čudnih, nestabilnih arhitektura koje se mijenjaju kao u snu. Cilj? Dostaviti pizzu, ali ne samo to. Morate dijeliti komade sa ekscentričnim stanovnicima kako biste otkrili njihove priče i, možda, svoju vlastitu.

Narrativ je srce igre, i tu Osuna blista. Likovi poput Nobyja, starog čovjeka zarobljenog u prošlosti, ili Backpack Guyja, simbola površnih veza, nisu samo uobičajeni NPC-jevi, već zapravo predstavljaju ogledalo naših vlastitih mana. Dijeljenje pizze postaje ritual povezivanja, opciona mehanika koja otključava dijaloge o životnim greškama, tuzi i potrebi za napretkom. Teme su univerzalne, poput osjećaja da ste “zaglavljeni”, kratkoće sretnih trenutaka ili, primjerice, moći malih ali finih gesti poput komada pizze, a iznesene sa suptilnom poezijom koja podsjeća na introspektivne indie hitove kao što su Firewatch i What Remains of Edith Finch. Emotivni vrhunci, poput otkrivanja B-ine prošlosti kroz razne predmete ostavljaju dojam duboke empatije, čak i ako priča ne ide u dubinu koliko možda obećava.

Ipak, ma koliko bio suptilan i intrigantan, narativ ima mana. Njegova linearna struktura je prilično ograničavajuća, kao sa trake, a neke interakcije djeluju fragmentirano, kao da su skrojene od više snova bez glatkog prijelaza. Tu su i određene nedosljednosti kod određenih likova, kao i kratkoća same igre. Naime, glavna priča traje nekih 45-60 minuta, a sa svim sporednim sadržajem bit će vam potrebno 90-120 minuta za 100% završetak, što je idealno za igranje u „komadu“ tijekom jedne večeri, ali ostavlja osjećaj nedovršenosti i oskudice sadržaja za cijenu mrvicu nižu od, recimo, Silksonga. Nema voiceovera, samo tekst i ambijent, što pojačava meditativnost, ali i izolaciju.

Sve u svemu, priča je definitivno najjača strana igre – dirljiva je, na granici sna, ali trebao bi joj još koji sat u pećnici da se ispeče savršeno.

Psihodelična vožnja na granici sna

Gameplay u A Pizza Delivery je jednostavan, ali pametno usklađen sa temom. Opuštena vožnja skuterom kroz nestabilne svjetove služi kao metafora putovanja kroz život. Kontrolirate B na Vespi, ubrzavate, skrećete i istražujete različite lokacije, od kišnih cesta do snježnih pustinja, dok tražite put do sljedećeg lika ili mozgalice.

Dijeljenje pizze je genijalan dodatak – nije obavezno, ali otključava srž interakcija, čineći ga emocionalnim alatom, umjesto klasično mehaničkim. U usporedbi sa donekle sličnim naslovima poput Death Strandinga (dostava kao povezivanje) ili Sablea (meditativna vožnja), ova igra je znatno skromnija – nema kompleksne simulacije terena, ali nema ni neke pretjerane ambicije, a logički problemi, poput upotrebe poluga, glinenih zvijezda ili traka, integrirani su u okruženje i nisu pretjerano zahtjevni.

Kada su u pitanju dobre strane igre, red je spomenuti opuštajuću vožnju, koja sa suptilnim ambijentom potiče introspekciju, što je idealno za one koji vole istraživanje bez pritiska. Opcionalni elementi, poput skupljanja collectiblesa ili dijeljenje pizze, utječu u određenoj mjeri na replay value, a sama kratkoća igre sprječava umor. Naravno, jedan od ključnih noviteta krije se u emocionalnoj mehanici – pizza nije samo objekt, već ključ za naragtivnu dubinu, što nadmašuje standardne walking simuatore poput, primjerice, već spomenutog Firewatcha, gdje su razgovori statični.

S druge strane, ukoliko od ove igre tražite neku kompleksnost i sadržajnost, mogli biste se razočarati. Njena jednostavnost nekima bi mogla biti na granici dosade. Zagonetke su često trivijalne, a petlje u pojedinim područjima (npr. snježna zona) bez jasnih smjerova vode do vječnog lutanja. Jednostavno rečeno, ovdje nema dubine – svijet je linearan, sa malo grana. upravljanje skuterom pati od osjetljive kamere i stutteringa, što čini vožnju nesigurnom, a animacije često izgledaju kruto. Nema posebnog izazova, samo isprekidani tempo koji remeti ritam.

Jedna od onih „posebnih“ indie igara…

Vizualno, A Pizza Delivery je prava mala poslastica. Osunin apstraktni stil koji povremeno koketira s Ghiblijevim uracima i nježni, rukom crtani vizuali doprinose atmosferi i pružaju dojam sna i rastrganih fragmenata sjećanja upakiranih u potpuno šarenilo, dok likovi, sa mekim glinenim crtama, stvaraju kontrast sumornim okruženjima, naglašavajući izolaciju.

Zvuk je jednako promišljen i na nivou. Synth i MIDI piano tonovi stvaraju melankolični ambijent, sa radio postajama koje dodaju određenu dozu intimnosti. Brujanje skutera, kapljice kiše i tihi momenti grade napetost bez agresivnosti, što je savršeno za meditaciju. Kao što smo već spomenuli, nema voiceovera, samo tekst, što pojačava osjećaj samoće, ali i ograničava emocionalni utjecaj.

Kontrole su jedna od najslabijih točaka igre. Upravljanje skuterom je preosjetljivo, kamera se trese, a kombinacije tipki u ključnim sekvencama su nepraktične. Tu su i drugi tehnički problemi, poput crashiranja igre i pucanja tekstura, pa čak i povremenog nestajanja kutije pizze, zbog čega igra djeluje nedovršeno.

Upravo ti tehnički propusti narušavaju kompletan dojam igre. No, srećom, umjetnički stil i tematika igre spašavaju situaciju.

Solidan debi, s dobrom idejom i tehničkim propustima

A Pizza Delivery je obećavajući debi Erica Osune koji nam donosi kratko, meditativno putovanje koje podsjeća na moć malih lijepih stvari u velikom kaosu života. Sa prekrasnim vizualima i dirljivim temama, ostavlja upečatljiv dojam, no taj isti dojam u dobroj mjeri kvare bugovi, linearna jednostavnost i kratkoća. Stoga, ako volite introspektivne indie avanture poput Florence ili Unpackinga, isprobajte i ovo ostvarenje. Bez sumnje, Eric Osuna je definitivno pokazao svoj talent – nastavi li u ovom smjeru, njegov idući projekt bi mogao biti remek-djelo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.