Hrvatska videoigračka scena prolazi kroz neku vrstu neočekivane avanturističke mini-renesanse. Kako je do toga došlo, teško je precizirati, jer je tu nekoliko faktora koji su različitim prožimanjem doveli do toga da ove godine imamo već dvije komercijalne hrvatske p&c avanture na policama Steama te nekoliko onih u najavi koje željno očekujemo. Činjenica jeste da je Hrvatska i prije imala avanturističkih videoigračkih izleta krenuvši od Poslanika, preko Legende o Kristalnoj dolini, pa do vjerojatno najvećeg regionalnog avanturističkog uspjeha u vidu Talosovog principa. No, sem klasične avanturističke faze Cateia Gamesa, nikada nismo imali neku konzistentnost, koja bi smanjila često višegodišnje rupe između avanturističkih produkcija. Odnosno, barem je to bio slučaj do posljednjih 2-3 godine. Uzrok ovome svakako treba tražiti i u širim okvirima uspona videoigračke industrije u Hrvatskoj, a avanture kao žanr koji na relativno ekonomičan način dopušta dublje narativne obrasce, svakako je privlačan svim razvojnim timovima koje interaktivni narativ zanima kao primarni videoigrački element. Gdje se u svemu tome nalazi Viktor, naslovni vepar ove opaljene p&c avanture zagrebačkog Studija Spektar, dok pokušava doći do Austro-Ugarskog steampunk trona, pokušat ćemo otkriti u ovom uobičajeno zakašnjelom tekstu.

Idealno mjesto da dovedete svoju dragu za 8. mart, Valentinovo ili pak prvi kres, ovaj dejt

Viktor je zapravo prošao trnovit put razvoja kroz neuspješnu Kickstarter / IGG kampanju i nešto više od dvije godine produkcije, da bi se početkom ove godine dogegao do finalne verzije. Ono što odmah upada u sva čula je količina kreativnosti koja prosto izbija već iz prvih kadrova Viktorove raspale sobe. Ovo je bilo očito i u ranijim verzijama, ali ljudi koji nisu pratili razvoj pomnije prosto će se oduševiti količinom detalja i raznovrsnog humora koji u uvodu Viktor isporučuje. Prva dva sata zapravo toliko su humoristički jaka da se slobodno mogu porediti sa klasicima žanra, prvenstveno onim LucasArts komedijama s jačim apsurdističkim predznakom. Druga stvar koja plijeni pažnju u prvoj trećini igre, ponajprije je količina efektnih replika koje proizilaze iz raznih suludih akcija na koje Viktora možete natjerati. Naime, igra dominantno koristi modificirani coin ili wheel p&c sistem karakterističan za drugu polovinu 90-tih, koji na vaš lijevi klik miša na interaktivnu točku prikazuje moguće akcije. Pored, za avanture uobičajenih, komandi za gledanje, upotrebu i razgovor, tu je i mogućnost napada na mnoge stvari, što u jednu ruku ima smisla s obzirom na to da je Viktor bivši bokser (doduše većinom voli šutirati sve što mu se nađe na putu), međutim kada napada bizarno uobičajene stvari, to je dobar izvor fizičke komedije.

Mitološka soba u kojoj ćete spoznati koliko je Viktor mentalno rastrojen vepar

Kad smo već kod humora, vrijedi napomenuti da je tu Viktor doista raznovrstan. Inicijalna postavka o vepru koji u steampunk verziji Austrougarske želi zbaciti trenutnog monarha, koji je pak pas, bizarna je lakrdija koja je omogućila autorima da se uistinu razmašu sa raznim antropomorfističkim aluzijama i poigravanjima sa stereotipima, često preko dosadnih okova političke korektnosti i na granici dobrog ukusa. Ima tu svega, od najnižih oblika toaletnog humora preko ironije i sarkazma, do situacionih i intertekstualnih poigravanja. S obzirom da su svi likovi u igri životinje i da ćete susretati poznate povijesne ličnosti s prelaza iz 19. u 20. stoljeće, nekoliko je uistinu genijalnih intertekstualnih poigravanja, poput recimo lika Franza Kafke. Šteta je doduše što početna zaigranost sa raznolikim komentarima na gotovo svaku kombinaciju između okoline i svekolikog smeća kojeg skupljate u inventar, odnosno Viktorov kofer, progresivno opada kako igra odmiče. Kad smo već kod inventara, odnosno kofera, vrijedi napomenuti da je u ovom slučaju nemoguće kombinirati različite predmete unutar inventara. Ovo često zna dovesti do banalizacije zagonetki u mnogim modernim avanturama, ali to nije slučaj u Viktoru.

Zagonetke koje možete očekivati u Viktoru su prilično raznovrsne, te još bolje balansirane. Ima tu svega, od istraživanja okoline, logičkih zagonetki s raznim mehanizmima, višeslojnih inventarskih zagonetki koje se fluidno povezuju jedna za drugom, a tu je i nekoliko dijaloških zavrzlama. Unatoč tome što se utisak eksperimentiranja i zaigranosti sa početka kasnije više oblikuje u istraživanje okoline i iskorištavanje ponuđenih opcija, dizajn zagonetki ne trpi na kvaliteti. Uspješno su izbjegnute zamke poput lova na piksele ili grindanja poznatom tehnikom kombiniranja svega sa svačime, pametnom upotrebom osnovne p&c mehanike. Eventualni problem za tvrdokornije ljubitelje žanra možda bi mogla biti činjenica da Viktor nema neki istraživački potencijal. Iako ćemo prijeći uzduž i poprijeko Austro-ugarske monarhije, posjećujući raznovrsne lokacije, samo istraživanje dotičnih je često svedeno na dvije do tri scene. Ovo je sa druge strane, doprinjelo da igra poprimi dodatni kompaktni ton, pa i da se dođe do konačnog balansa težine. Vrijedi također spomenuti i razne akcijske mini-igre, koje će unijeti neophodnu dinamičnost u generalno, tradicionalno spor ritam p&c makinacija. Njihova kvaliteta doduše dosta varira, od nekih koje su vidno dorađenije poput vožnje cepelinom, do borbe s raznom živinom, koja je izrazito primitivno izvedena, te često izgleda poput najgore primjene button mashing anti-dizajna u p&c format.

Obavezno provjeriti mapu u inventaru za porciju političke nekorekcije koja dođe ko mastan burek na gladan stomak

Na audio-vizualnom polju Viktor ostvaruje solidne rezultate. Prvo što svakako upada u oči je specifičan art stil, koji bi se najlakše mogao okarakterizirati kao mješavina Steve Purcellovske antropomorfne strip stilizacije i utjecaja klasika iz zagrebačke škole crtanog filma. Ovo je u osnovi dalo igri jedan vrlo osoben identitet, unatoč recimo povremenim problemima sa crtačkom percepcijom određenih predmeta, koji isuviše iskaču iz perspektive promatrača. Što se tiče animacije pak, tu imamo nešto više neujednačenosti, jer igra povremeno kombinira dosta grube animacije likova sa detaljnim animacijama okoline, no sve u svemu, za jednu 2D avanturu sve to izgleda dosta dobro, pa čak i par detalja koji iskaču iz cjeline, nekako idu uz opću atmosferu funkcionalne raspalosti koji prožima igrive sate Viktora.

Zvučni predjeli pak imaju nešto više problema. Genijalna ideja o prijenosnom gramofonu kojeg vepar Viktor nosi naokolo sa sobom i koja vam omogućava da bogatu muzičku podlogu, dominantno sačinjenu od klasične muzike, sa nešto novih aranžmana i pokojom, vrlo dobrom, recentnom autorskom numerom, puštate u zavisnosti od vašeg raspoloženja, odnosno da ploče vrtite na gramofonu po vašem prohtjevu i k tome još pronalazite nove na često zavučenim mjestima, kompromitirana je nezgrapnom primjenom također odlične ideje o mrmljajućim glasovima likova. Naime, svi likovi u igri imaju specifične mrmljajuće glasove čija se fonetika razlikuje u odnosu na njihovo porijeklo i karakter. Problem nastaje u tome, što često dolazi do reciklaže raznih glasovnih konstrukcija unutar različitih dijaloga, dodajte još i tome često predugačke glasovne replike, na izrazito kratak tekst, i imate ili bespotrebno razvučene razgovore ili razgovore koje na vlastitu inicijativu siječete, jer je vremenski razmak između pročitanog teksta i izgovora likova prevelik. Ovo u konačnici uveliko narušava dinamiku razgovora. Stvari dodatno pogoršava i mehanika interaktivnih razgovora, koja često bespotrebno nudi već postavljena pitanja i odgovore. Ovo bi imalo smisla da se radi o dijaloškim zagonetkama, ali s obzirom da se ova praksa pojavljuje i u uobičajenim razgovorima sa likovima, često zna umarati.

Sa Martinom valja što više pričati jer će vam uštedjeti makar sedmične narko zalihe

Unatoč zamjerkama, Viktor je prije svega komedijaška avantura koja u svojoj cjelini zapravo efektno funkcionira, što je doista rijetko u modernim avanturističkim uracima. Vidljivo da su autori dosta vodili računa o mnogim detaljima, pa iako na površini nudi klasičnu avanturističku postavku, Viktor nam nudi i dosta sporednih zanimacija. Recimo određene zagonetke imaju alternativna rješenja, moguće je skupljati razne novčiće koji vam mogu pomoći na putu avanturiranja, a određenim mini-igrama je možete pristupiti na drugačiji način od uobičajenog. Sve ovo zapravo pomaže Viktoru da se izvuče iz kreativno kriznih situacija koje ga muče prije svega oko polovine narativnog protoka.

Viktor negdje na polovini upada u problem predvidljivosti na narativnom planu, prije svega jer imamo kombinaciju relativno karakterno statičnih likova i prilično linearne fabule. Većina likova oblikuje svoj karakter ubrzo nakon njihovog pojavljivanja u priči, i obično nemaju nikakvih prevrata ili nijansiranja. I ako imaju oni su često na granici banalnosti. To je recimo razlog zbog čega dualno igranje s dva lika u kasnijim djelovima igre rijetko ima nekog dinamičkog efekta. Naime, u kasnijim segmentima Viktorovg avanturiranja, njegova fatalna ljubav, anarhistička zebra Matilda, će preuzeti ulogu interaktivne kompanjonke. To u osnovi znači da ćete u gotovo svakoj prilici moći mijenjati sa kime upravljate u datom momentu, a za neke zagonetke će biti neophodna njihova kooperacija. Međutim, ako pokušate sa Matildom malo dublje istraživati okolinu, primjetit ćete da ima mnogo identičnih replika kao Viktor, što drastično umanjuje unikatnost njenog lika. Izuzetak u karakternoj učmalosti je svakako napušena slovenačka sova Martin, Viktorov najbolji prijatelj koji je ujedno i dio urnebesnog hint sistema, vjerojatno jednog od najopaljeniji u historiji žanra. Ostaje eventualno i žal za hrvatskim jezikom, kojeg, unatoč lokalnoj avanturističkoj tradiciji, nismo dobili. Pomalo je paradoksalno da jedna avantura koja ima toliko lokalnog šmeka nema svoje nativne jezičke verzije, time bi, vjerojatno i povremena stegnutost engleskog teksta, mogla biti zaboravljena, a dobiva se osjećaj i da bi humor također slobodnije plovio u svojim jezičkim konstrukcijama.

Ne želite znati kako je došlo do ovoga, ali je zapravo luđe nego što izgleda

Ono što Viktor nudi kao konačna cjelina svakako je bolje od njegovih fragmentarnih dijelova. Ovo je avantura koja unatoč svojim bugovima, nekada usiljenim geek humorom i povremenim iritacijama uspijeva u svom osnovnom naumu, a to je ponuditi jednu gotovo fantazmagoričnu viziju dnevne sanjarije jednog otpuštenog čistača ulice koja se ovog puta, unatoč svemu, realizira. Viktor iz svoje elektro-parne punk fantastike zapravo uspijeva subverzivno promatrati smrt radnika koji je osuđen na prihvaćanje nemogućnosti ideje o svom oslobođenju, jer ga tamo svakako čeka novi zatvor. Viktorov naivni i predvidljivi kraj, tako postaje inspirirajuća psihodelična basna o sumanutom vepru kome sve polazi za rukom, koliko god bilo potrebno apsurdističkog ekspresionizma da to ostvari.

Viktor je p&c avantura koja je preporučljiva širokom auditoriju i bilo kome koje iole zainteresiran za ovaj žanr, bio on početnik ili veteran. Nažalost u trenutnoj hiperprodukcijskoj klimi koja vlada u avanturističkom žanru i nemogućnosti da se publika proširi van jezgra iz 90-tih, dolazi do sve veće fragmentacije u jednoj od demografski vjerojatno najstarijih skupina videoigračkih konzumenata, stoga ne čudi skroman komercijalni uspjeh kojeg je Viktor do sada ostvario. Dodajte tome i jedno najlošijih imena koje jedna avantura ovog kvalitativnog kalibra može dobiti, i imate naslov izgubljen u nikad većoj videoigračkoj gužvi. Utješno je da se avanture često bolje dugoročno prodaju u raznim bundleovima i rasprodajama, tako da ostaje još uvijek šansa da vidimo obećani nastavak, ako već ne u avanturističkom obliku, onda možda u nekom drugom.

U vremenu mnogobrojnih remakeova i remastera starijih igara, Nintendo se ponajviše fokusirao na serijal The Legend of Zelda. U zadnjih pet godina gotovo sve „velike“ Zelde (od vremena N64) su dobile modernizirani tretman, a ove godine na red je došao 13. nastavak serijala Twilight Princess, izvorno objavljen za GameCube i Wii krajem 2006. godine.

Igrajući prethodne remakeove (Ocarina of Time 3D i Majora’s Mask 3D za 3DS te The Wind Waker HD za Wii U) uvjerili smo se u sposobnost Nintenda da već vrlo kvalitetne naslove uzdignu na još veću razinu, a tako je uglavnom i u ovom slučaju. Ovaj remake ne čini odličnu igru baš puno boljom, ali ipak nudi definitivnu verziju desetljeće stare igre.

Same promjene u odnosu na originalnu verziju su uglavnom vizualne, no ima ponekih koje se tiču i kontrola te sadržaja. Bolji grafički prikaz nam nudi 1080p rezoluciju, bolje osvjetljenje, detaljnije teksture, više objekata u nekim prostorima i sl. Sumračni svijet je i dalje impresivan kao i nekad, tako da i mnogi koji nisu bili baš zadovoljni tehničkom stranom izvorne verzije sad ne bi trebali previše prigovarati.

Pauci, neizostavni stanovnici svakog šumskog dungeona

Što se tiče kontrola, one su bazirane na klasičnoj kontrolnoj shemi sa GameCubea, a sama igra je prerada upravo te verzije, a ne zrcalne sa Wiija. Naravno, dodatni plus je što ekran Wii U GamePada služi za upravljanje inventarom te prikaz mape svijeta, odnosno dungeona, kao i za trenutno pretvaranje Linka u vuka i nazad. Pored lijevog sticka, ciljati se može i pomicanjem kontrolera. Igra podržava i Wii U Pro Controller, no tu naravno izostaju pogodnosti dodatnog ekrana. Također, ovim načinom kontrola vraća se ono što je nedostajalo Wii verziji, a to je slobodno pomicanje kamere desnim stickom. Zrcalna Wii verzija je prisutna u Hero modu, odnosno većoj razini težine u kojoj protivnici čine dvostruku štetu. Što se samog sadržaja tiče, misija „Tears of Light“ kako bi se uklonio sumrak sa određenih lokacija je ponešto skraćena – skupljanje tears of lighta je svedeno sa 16 na 12, a dodan je i item Ghost Lantern koji suži pri opcionalnoj misiji lova na duhove. Pored toga još jedan dodatak je prisutan u podršci nekoliko amiibo figura (Link, Zelda, Sheik, Ganondorf te Wolf Link). Najznačajnija je zasigurno Wolf Link amiibo figura jer otvara opcionalnu lokaciju Cave of Shadows koja je ekvivalent sporednoj misiji Cave of Ordeals s razlikom što se borbe odvijaju u liku vuka.

Da, da, tu me počeši

Ono što se može dalje reći o igri, vrijedi za sve verzije. Iako se možemo zabavljati raznim mini-igrama, ponekim sporednim misijama te traženjem skrivenih spilja, u središtu igre je njezina mračna priča (s raznim temama poput prijateljstva, pohlepe, moći, žrtvovanja) koja se ne gubi iz fokusa bez obzira na trajanje nekoliko desetaka sati. Strukturalno, kraljevstvo Hyrule slijedi uobičajen obrazac (šumsko, vulkansko, vodeno te snježno područje), ali se izdvaja svojom veličinom. Sama područja jesu dovoljno raznolika, no ipak ponešto prevelika za svoje dobro budući da se osjeti i određena doza praznog hoda. No, kako to najčešće biva u Zelda igrama, Nintendo je posebnu maštovitost pokazao pri dizajnu dungeona, od kojih su i danas neki među najboljima u serijalu. Osobno bih izdvojio City in the Sky i Snowpeak Ruins kao favorite iako ni drugi ne zaostaju previše, odnosno nema nekog „zloglasnog“ ili manje oduševljavajućeg. Klasična je i upotreba specifičnih itema, tj. dodatnih oružja koja pronalazimo u dungeonima koja se upravo u njima najčešće koriste, no van njih i nemaju baš čestu primjenu. Borba u obliku vuka daje dodatni plus akcijskom segmentu, a i okršaji prilikom jahanja Epone su uzbudljivi kao i nekad. Tu su i već spomenuta skrivena područja u kojima je potrebno riješiti poneku zagonetku ili se borbama probijati do kraja kako bismo pokupili nagradu, no ostaje osjećaj da je ih je moglo biti i nešto više. Od mini-igara ne treba zaboraviti i neizostavno pecanje na koje se može utrošiti još par sati vremena. Pored Linka i Zelde, tu je i dobar broj drugih likova od kojih se naravno najviše ističe Midna koja se uspjela pokazati kao vjerojatno najbolji suputnik u Zelda igrama. I drugi likovi imaju šarma, a i negativac Zant nije baš jednodimenzionalan.

Bez obzira na određene prigovore, Twilight Princess HD je svakako vrijedan igranja, posebno onim igračima koji ga nisu odigrali na GC-u ili Wiiju. Oni koji jesu uživat će u boljem grafičkom prikazu, nešto intuitivnijim kontrolama s pogodnostima dodatnog ekrana te se prisjetiti nekih od najboljih dungeona u serijalu. Upravo to, kao i igrivost visoke kvalitete dovoljan su razlog za svakog igrača da se upuste u još jednu Linkovu avanturu kako bi hirulijanskom kraljevstvu vratili izgubljeno svjetlo.

Nakon vrlo uspješnog prvog dijela Titanfalla, koji je ekskluzivno izašao za Xbox One i PC, dolazi nam nastavak koji, osim što je prešao u multiplatform vode, ispravlja i poneke nepravde originala. Napokon smo dobili single player kampanju, a multiplayer je doživio kvalitetnu evoluciju. Pitanje ostaje da li je Titanfall 2 dovoljno dobar da stvori vojsku vjernih sljedbenika kao i megapopularni COD ili Battlefield naslovi?

Neprestano rokanje od početka do kraja

Napokon i kampanja

Prvi Titanfall nas je upoznao s dvije frakcije – IMC i Militia. Kako single player kampanja nije postojala, jedini kontakt s pričom i univerzumom Titanfalla imali smo igrajući multiplayer. Osobno sam ih podijelio na „dobrice“ – IMC i „zločeste“ gusare – Militia. Ispada da sam bio u krivu te mi je dvojka srušila sve snove. U Titanfallu 2 preuzimamo ulogu prašinara Militie Jacka Coopera, koji igrom slučaja postaje pilot. Na samom početku igre titan BT-7274 ostaje bez pilota, a naš junak je zapravo jedina osoba u tom trenu koja bi mogla preuzeti tu ulogu. I ljubav je rođena! Jack i BT su zapravo u igri odličan par. Jack pojma nema o većini stvari, ali BT preuzima ulogu mentora i vodi ga kroz planet Typhoon na kojem se odvija radnja. Određena kemija između Jacka i BT-a postoji i ima simpatičnih dijaloga između njih dvojice gdje BT kao pravi i racionalni AI odgovara i ponaša se točno onako kako smo već naviknuli i kako očekujemo od stroja, a Jack je s druge strane poprilično simpatičan lik. Posebno sam zapamtio trenutak u kojem Jack zeza BT-a (koji je pun elana objasnio novo super oružje koje smo pokupili) kako se zaljubio, a potom je BT vrlo složeno i matematički objasnio što znači biti zaljubljen te zaključio kako je zaljubljen 50%. Sama kampanja će potrajati oko šest sati, što je na žalost postao standard za pucačine, ali srećom kampanja je sasvim solidna i izuzetno zabavna te ju je šteta odigrati samo jednom i na samo jednoj težini. Na kraju ispada da se radi o kombinaciji Super Maria, Transformersa i Call of Dutyja. Level design i gameplay su zaista nešto što igru razlikuje od klasičnih pucačina gdje smo uglavnom prizemljeni i pucamo do cilja. Igra je bogata platformerskim elementima te ćemo zaista kao Super Mario skakati po svuda i trčati po zidu kao (već zaboravljeni) perzijski princ. Igra također odlično balansira gameplay s pilotom i titanom. Taman kad se zaželite BT-a, igra vas time nagradi, a kad se zasitite gaženja svega pred sobom, Jack dobije zadatak u kojem BT može biti samo moralna potpora.

Igranje s titanima daje poseban osjećaj moći. S druge strane, srušiti protivničkog titana baš i nije jednostavan zadatak

Audio – vizualno

Titanfall 2 je lijepa igra. Od početka pa do kraja ćemo promjeniti popriličan broj doista raznolikih lokacija – od otvorenih prostora gdje teče voda i njiše se drveće, do tvornica, traka za sklapanje, građevinskih zona, ogromnih letjelica… You get the point. Otvoreni prostori su zaista impreisvni i nerijetko sam imao otvorena usta. Kod zatvorenih prostora, bez obzira na hrpu detalja poput raznih cijevi, kranova, kutija, i sl. imao sam osjećaj sterilnosti. I dalje je sve to pic pic, ali nešto fali. S druge strane Titani su naprosto fenomenalno detaljni! Ima ih više nego u jedinici i zaista je svaki poseban na svoj način i vrlo jasno prepoznatljiv. BT je klase Vanguard, originalnog Militia dizajna tako da se protiv takvih nećemo boriti. Što se tiče prijatelja i neprijatelja ljudskog oblika, nakon Battlefielda 1 nisam impresioniran. Dizajn plaćenika koji obavljaju prljavi posao za IMC je zato dobar i satiričan. Svaki od njih nas može podsjetiti na nekog otprije poznatog stvarnog ili virtualnog lika. Jedan od najupečatljivijih je plaćenik koji je Arnold Schwarzeneger 1/1. Zvuk u igri je na visokoj razini kao što i očekujemo od visokobudžetnog shootera. Čega god da se dotaknem, bilo zvuk oružja , trčanje Titana, eksplozije, voice acting, je zaista impresivno.

U Titanfallu 2 ona dobra stara izreka “što su veći, lakše padaju” baš i nije primjenjiva

BT-7274

Titanfall čine titani pa bi bio red par rečenica posvetiti upravo njima. Kroz kampanju ćemo igrati s Vanguard klasom titana. Meni osobno super izgleda, a i BT ima neki privlačan karakter. S njim ćemo isprobati sva oružja, primarna i sekundarna, te različite sposobnosti titana specifične za pojedino oružje. U svakom trenutku u kampanji možemo mijenjati naoružanje i prilagođavati se situaciji na terenu. Novost je i „super napad“ koji se aktivira preopterećenjem jezgre i specifičan je za svako oružje (od salva raketa preko pratećih metakapa sve do napada mačem). Ti napadi su izuzetno razorni i lako mogu okrenuti karte na vašu stranu. Ili onu drugu. Priča je u multiplayeru nešto drugačija. Postoji šest klasa titana i svaki je poprilično različit. Na žalost ne možemo kombinirati klase s naoružanjem. Točno je određeno što koja klasa ima pa osim nekih sitnica i perkova ne možemo modificirati. To možda doprinosi većem balansu igre, ali šteta što s nekim heavy titanom ne možemo koristiti snajper ili vitlati mačem, a da shotgun primjerice korisiti slabašni ali brzi titan.S obzirom na kratak domet sačmarice, nekako mi to oružje ipak bolje pristaje nekom „debeljuci“. Naravno, korištenjem određene klase u multiplayeru, podižemo level titana i otključavamo nove perkove kojima dalje prilagođavamo titana svom guštu. U kampanji titan se ponaša kao i u originalu, ima health bar i obnovljivi štit, a health obnavljamo skupljajući baterije. U multiplayeru obnavljajućeg štita više nema te je daleko lakše ostati bez titana, a i piloti su im veća prijetnja nego prije. Na žalost, svaka pretrpljena šteta je trajna tako da ako odmah ne uočite otkud vas i tko gađa, vaš titan će biti ozbiljno oštećen te neće potrajati na terenu ni minute. Baterije možete pronaći i u multiplayeru ili ih izvaditi iz neprijateljskog titana prilikom tzv. rodea, ali s obzirom na toliko brz ritam multiplayera sumnjam da ćete se time baviti.

Spektakularnih scena u Titanfallu 2 imate na svakom koraku

Pilot, standby for Titanfall!

Titanfall 2 je obogatio ponudu titana, ali i pilota i oružja. Na raspolaganju je nekoliko klasa pilota koji se razlikuju po svojim sposobnostima (npr. cloak, stim, phase shift, grapple, itd.) i izgledu (neki piloti s obzirom na protetiku izgledaju kao da su iz Deus Exa). Osnova im je ista te se ponašaju jednako, mogu koristiti jednaka oružja, ali primarna sposobnost je ono po čemu ćete ih birati te sam ja uglavnom koristio provjerenu mehaniku iz prvog dijela – jurišna puška, granade launcher i cloak. Uz to naravno odaberete još i poneki perk (kill report, fast regen, itd.) i spremni ste za akciju.

Lokacije u igri sjajno su dizajnirane i nikad vam neće biti jednolične

Što više igrate i pobjeđujete, podižete level pilota i oružja. Na taj način pilotu otključavate nova oružja (kojih je zaista puno i svatko lako nađe favorita), a oružju otključavate modove (razni nišani, brži reload,brže nišanjenje, itd.). Također, element koji je danas standard u žanru. Tzv. kartice iz prvog dijela koje smo mogli iskoristiti prije meča su umirovljene i zamijenio ih je boost koji možemo iskorisiti tokom meča, a bira se samo jedan (npr. povećani damage primarnih i sekundarnih oružja ili postavljanje turreta).

Michael Bay approves!

Multiplayer je također dobio „produženu verziju“ pa uz poznate multiplayer modove kao štu je Capture the Flag, igra nudi i one specifične za Titanfall, a to su Last Titan Standing (igra se s titanima 5 na 5), Attrition (mod u kojem uz ljudske igrače sudjeluju i AI protivnici; skupljaju se bodovi, čiji je broj različit ovisno o tome koga ubijete – gruntovi nose najmanje, a titani najviše), Pilots Only je svojevrsni Deatmatch, Bounty Hunt (ubijanjem protvnika se skuplja lova koje se kad je moguće sprema u „banku“, a ukoliko vas ubiju protivnik uzima vaš bounty), Amped Hardpoint (oblik popularne dominacije u kojem „držite“ određeni dio mape i skupljate bodove prolaskom vremena), Coliseum (mod u kojem se igra 1 na 1 te pobjeđuje onaj koji pobjedi u 3 od 5 rundi) i još poneki. Titanfall me svojim tempom podsjeća na Unreal Torunament – sve se brzo odvija, stalno se nešto događa i vremena za pauzu nema. Definitvno je drugačiji tempo od dva trenutna rivala – Battlefield 1 ili Gears of War 4. Usamljenim vukovima će biti drago čuti da je Titanfall 2 jedan od rijetkih multiplayer naslova kojeg je zabavno igrati solo. Mečevi se nalaze brzo, akcija je konstantna, gameplay je dovoljno jednostavan da se i sami možete zabaviti. Toliko zabave, u već gore spomenutim rivalima, gotovo je nemoguće dostići igrajući bez ekipe koja si podijeli zadatke.

Igranje iz cockpita Titana igri daje poseban gušt

Zaključak

Titanfall 2 je u svakom aspektu nadmašio prethodnika. Kampanja je solidna, odličnog level dizajna te unikatnog gameplaya, ali na žalost i kratka. Multiplayer je odličan s brojnim modovima, različitim klasama pilota i titana te ima snažnu mogućnost personalizacije s gomilom perkova, oružja i sposobnosti. Općem dojmu i posebnosti igre svakako najviše pridonose titani koji su toliko veća fora od bilo kojeg vozila ikad dostupnog u drugim pucačinama. Mnogi su EA zamjerili što je izbacio Battlefield 1 i Titanfall 2 gotovo u isto vrijeme, ali igre su totalno različite i Titanfall 2 sa svojim odličnim i „brzim“ gameplayem pruža multiplayer iskustvo koje ne bi trebalo zaobići.

Bro, dude, buraaaaaaaaaaaaaaz, trebeeeeeeeeeeeeee vo-no! Na to bi se mogao svesti opis zadnjeg i najnovijeg Need for Speed iliti poznatog u narodu i kao Nitvorspid naslova koji je ujedno i reboot (očito) serijala. Prethodni Rivals (kojeg nažalost nismo recenzirali) nije bio loš, na trenutke je bio čak i solidan. No kako sada nemamo više u igri Criterion već se za upravljačem nalazi Ghost koji već ima iskustva s Need for Speed serijalom, očekivanja su bila visoka. Kad smo kod Criteriona, nadamo se da oni rade na nekom novom ultrameganabrijanoludom Burnoutu. Koliko je to bila pametna ili loša/kukavička odluka ostaje da pročitate.

Ideja je bila da se vrijeme vrati unatrag, u vrijeme kada su Need for Speed Carbon i Underground (1 i 2) vladali scenom arkadnih jurilica. Naglasak je bio stavljen na modanje automobila, mentalitet čopora, odnosno pripadnosti nekom od klubova (ekipa ili kakoveć) unutar igre te napredovanju i nabijanju kompleksa konkurenciji. Kako je to sve ispalo, ostaje nam da vidimo u tekstu koji se parkirao ispod ovog dosadnjikavog uvodnika.

YO Bro!

Odmah na samom startu nas dočekuje uvodna sekvenca u kojem jurcamo po gradu, trolamo murijake i općenito vozimo kirurški precizno, driftamo na najjače uz prigodne poskočice od kojih je sažet soundtrack. Igra se ne trudi pretjerano objašnjavati tko smo, što smo niti kako smo dospjeli tu. No, ono nam ubija uši, zdrav razum i kopa oči jest hrpa stereotipnih likova sa isto tako stereotipnim linijama dijaloga s kojima se nabacuju posvuda da jednostavno počne boliti glava. Sam intro (video ispod) nam daje uvid u svu grozotu likova i dijaloga koji nas očekuju.

Naravno, treba spomenuti da se između utrka radi potpuno o live action scenama u kojima smo mi praktično samo njemi promatrači (osim kada nam se neki od likova obrate) koji kimaju glavom. Svi likovi su karikature modernog društva i stereotipizacija underground vozačke scene. Uglavnom, Need for Speed priča je all over the place i ponekad se čini da je tu samo kao trulo punjenje oko onoga što Need for Speed serijal u biti jest, a to je brza i zabavna arkadna jurilica s solidnom multiplayer komponentom.

Dude ‘sup?

Kada se iz marketinga stekne dojam da ćemo od auta moći napraviti što nam srce poželi, ostanemo malo zatečeni kada vidimo da stvari u biti nisu tako jednostavne (ili kompleksne ako vam je draže). U igri se istina može mjenjati vizualni izgled i vozne karakteristike naših ljubimaca, no definitivno ne na razini kojoj je to radio Carbon ili Underground. Možemo li modati spojlere, stavljati daske za peglanje 200x600cm di nam srce poželi(?), pa baš i ne možemo. Tako imamo 52 autombila koji uključuju kako američka vozila (SAD) tako i ona iz ostatka svijeta donekle ravnopravno te bez obzira na manji broj automobila koje nalazimo u drugim racing igrama sigurni smo da će svatko od vas pronaći svog favorita. Svaki od auta ima svoje predefinirane vizualne identitete (tvorničke i one od high end custom tunera) od kojim možemo odabrati što nam se sviđa, što je razočaravajuće, ali donekle razumljiva politika jer se ipak radi o službeno licenciranim automobilima.

…kvalitetnih daski za peglanje ne nedostaje.

Prtljati po autima ispod haube po pogledu voznih spososbnosti je dosta detaljno i u tom aspektu igra zaista zaslužuje svaku pohvalu. Odabranike naših mehaničkih srca zaista možemo natjerati da se “ponašaju” kako želimo i s time napraviti onu bitnu razliku u svakoj utrci (prventsveno u okršajima protiv “živih” vozača). Ono što ubija u pojam jest intenzivan i do sada vjerojatno najjači “kečup” za AI vozače koji definitivno ubija želju za petljanjem po automobilima jer bez obzira na vozačke sposobnosti i kvalitetu automobila, AI protivnici nas stignu u kratkom roku kao da su magnetnim pojasom vezani za nas. Ovaj detalj najviše ubija igrače koje ne zanimaju online okršaji protiv drugih igrača.

Do you drive shift?

Aha, moš mislit’! Da, istina je…Need for Speed nema opciju vožnje s manualnim mjenjačem što je pored svog silnog tjuniranja điđa i baja pod haubom zaista poražavajuća stvar. Uz činjenicu da ne možemo mjenjati brzine manualno, ne možemo igru igrati ni offline. Ova činjenica će načisto oduševiti one s nestabilnim linkovima na internet, kao i one koji nemaju flat rate. Svaki mali štucaj vaše internet konekcije će rezultirati prekidom igranja (pa čak i kada se utrkujete s AI vozačima) što frustrira do neviđene mjere.

…zaista je šteta što nismo u mogućnosti testirati kvačilo.

Činjenica da je potrebno biti online stalno ne bi toliko smetala da Need for Speed nije generička jurilica u open worldu. Znači, nemamo nikakve bogate multiplayer only feature  koje bi se preklapali s main pričom i igrom. Tu se vraćamo na to da jedini feature koji “always-online” igranje nosi sa sobom je taj da kad pukne naša veza na internet, puca i igra te živci idu u crveno.  Naravno, tu su dnevni izazovi/zadaci koje dobijamo svakodnevno no niti nema apsolutno nikakvo opravdanje da nas drži stalno “spojenima”. Ukratko, uz sve nedostatke. činjenica da moramo biti stalno online je uistinu zadnji čavlić u lijesu koji nosi naziv Need for Speed.

Is it any good bro?

Ne bi bilo fer potencirati samo one loše stvari koje se nalaze u zadnjoj “potrebi za brzinom”. Osjećaj brzine, vožnje je na visokoj razini i moramo priznati da uz sve loše i stereoptipne stvari kojima je igra nakrcana ipak postoji visoka razina zabave vožnje. No, u današnje vrijeme kada imamo Forza Horizon serijal, Driveclub, Forzu Motorsport, Crew i slične…ostaje upitno koliko mjesta ima za ovakav Need for Speed. Ruku na srce, nakon što je Criterion preuzeo razvoj i napravio prvi Hot Pursuit, cijela situacija oko Need for Speed serijala se činila jako svijetlom. Danas, kako je Ghost preuzeo uzde nazad u svoje ruke i  posvetio se razvoju novih nastavaka, mišljenja smo da ukoliko se u sljedećem nastavku (ne treba se zavaravati, dobiti ćemo ga sigurno) nešto drastično ne pomakne prema napred (kvalitetom ili redizajnom) Need for Speedu će se svijetlo na kraju tunela ubrzo ugasiti.

…veliku većinu vremena diviti ćete se skoro pa fotorealističnim scenama.

S audio/vizualne strane, novi Need for Speed izgleda maestralno i produkcijski je uz bok svim top naslovima nove generacije, što nas još više rastužuje jer je uz svu tu silnu produkciju igra trebala i morala biti puno bolja. Naravno, valjda kao ustoličena praksa pod zadnje vrijeme, i Need for Speed dolazi uz pokoji bug, pa tako možete očekivati padove FPS-a, kao i povremeno (nelogično) štucanje prilikom intenzivnijih brzina u online okršajima. Sve u svemu kada se usporedi s većinom današnjih igara, Need for Speed je solidno ispoliran ali ne i savršen.

You sick?

Hmh, pa možda bi najbolje bilo postaviti dijagnozu za kraj, a ne mišljenje o isplativosti. Novi Need for Speed je vjerojatno najlošije izdanje slavnog serijala koji je godinama imao svoje uspone i padove, no u direktnoj usporedbi sa svojim prethodnikom pred sobom imamo za dvije klase lošiji naslov. Iako igra pruža zabavu u pogledu vožnje, šarafljenja ispod haube i modificiranja vizualnog aspekta naših metalnih jurilica, ipak smo dojma da bi vaše teško zarađene novce slobodno mogli sačuvati za neki zgodan popust.

…ako ništa, barem je lepo kaj cukar!

Što se tiče pitanja koliko je pametna odluka bila vratiti Nitvorspid u ruke Ghosta, očito je da je EA htio igrati na sigurnu kartu, ali izvedba nije bila najsjajnija. No, tko zna možda EA objavi da će sav DLC biti besplatan te na taj način privuče publiku da plati punu cijenu za osrednju igru slavnoga imena Need for Speed. Ah da dijagnoza…pacijent boluje od kroničnog nedostatka kvalitetne prehrane i premda je u vrhunskoj fizičkoj kondiciji, savjetuje se mirovanje do daljnjega.

Prva recenzija i odmah težak zadatak. Where Angels Cry, igra koju su napravili Hrvati. Naravno želim kao i svi dati ovim ljudima šansu, pohvaliti svaki njihov uradak, samo zato što su „naši“. Naravno tu odmah dolazi do sukoba interesa jer koliko god bio sretan što i Hrvati izdaju igre, moram barem donekle biti objektivan jer ipak igre nisu jeftine. Dakle, u ostatku teksta, pokušat ću na najbolji način i s minimalnom dozom subjektivnosti napisati nešto o igri…

Obećanja i očekivanja

Početak igre je u srednjem vijeku, u Rimu. Igrač je stavljen u ulogu svećenika koji mora istražiti nestanak drugoga svećenika koji se zove brat John. Igrač kreće na putovanje u samostan koji se nalazi negdje u Alpama gdje se uz sam nestanak svećenika događaju i neke druge, prilično neobjašnjive stvari.Tako se u samom zapletu nalaze i kip koji plače krvave suze, templari, čudne stvari koje se događaju noći, preplašeni seljaci koji ne znaju u što vjerovati. Sam početak obećava intrige, mistiku, vjerski motive, ubojstva. Sama uvodna animacija je odrađena poprilično dobro i sve pohvale na ovom uvodu. Ipak imam možda jednu primjedbu, čisto onako subjektivne prirode. Sama hrvatska mitologija i folklor su poprilično zanimljivi. Bilo bi zanimljivo da je ekipa iz CateiaGamesa odlučila iskoristiti Hrvatsku kao setting za priču. Čisto onako da napomenem za neku buduću igru. Iskreno bilo bi mi zanimljivije da se svećenik zove Ivan, umjesto John, ali to je stvar za neku buduću raspravu. Dakle nakon relativno zanimljive i intrigantne animacije, onako nabrijan krećem i u samu igru…

Onako na prvi pogled…

Prva stvar koju sam primijetio je grafika. Nisam osoba koja pati za grafičkim perverzijama, ali nekako upada u oko. Igre ovoga tipa inače imaju lijepu, čistu grafiku jer ipak tražite skrivene objekte po ekranu. Jednostavno to je jedan od preduvjeta da bi se ovakva igra mogla igrati. Ako ne mogu razlikovati škare od bacača plamena, nekako mislim da je cijela mehanika same igre narušena. WhereAngelsCry nije nipošto ružna igra, ali da postoji prostor za poboljšanje, postoji. Ne znam kakav budget su ljudi imali, ni s koliko su vremena raspolagali, ali igra pati od nekih početničkih promašaja i stvari koje su odavno trebale biti stvar prošlosti. Same teksture su poprilično jednostavne, tijekom cijele igre se provlače nekakvi dosadni zemljani tonovi koji samo narušavaju sam izgled. Očito je i da su dizajneri posezali za jeftinim i nimalo pohvalnim rješenjima kao što su copy- paste taktike. I na kraju izostanak bilo kakvih animacija kod likova koje srećemo. S druge strane moram pohvaliti glazbu u igri i glasove samih likova. Dijalozi su napisani poprilično dobro, a i izgovoreni tekst je odrađen više nego korektno. I nakon toga čovjek još više žali zbog propusta koji su napravljeni pri samoj grafičkoj izradi igre.

Klik tu, Klik tamo

Sam gameplay je poprilično klasičan. Pred vas su stavljeni problemi koji mogu biti riješeni pronalaskom određenoga predmeta ili kombinacijom dva predmeta. Ništa revolucionarno. Naravno nitko i ne očekuje nikakva revolucionarna rješenja ni nikakve revolucionarne pomake. Dakle igra pred vas stavlja jedan glavni zadatak i više manjih koji nakon što budu riješeni, većinom daju nekakav objekt koji će vam pomoći u glavnom zadatku. Zagonetke su raznolike i stvarno tu ima svega. Glazba, slagalice, kombiniranje, brave… U svakom slučaju pohvalno i dosta raznoliko. U igri također postoji i opcija i razgovora s ljudima. Ako vam se dogodi da zapnete i ne znate što dalje, lijepo porazgovarajte s nekim u blizini i dobit ćete dovoljno informacija da nastavite dalje. Što se same igrivosti tiče dobio sam ono što sam očekivao… I nisam bio razočaran. Dakako, nije sve savršeno. Igra je kratka, ali stvarno kratka. Dva sata, možda koji minut više. Opcije za težinu igre nemaju apsolutno nikakvoga primjetnog efekta na samu igrivost. Razumijem želju za približavanjem samoga naslova igračima, ali pojednostavljivanje igre i na najtežoj razini je nepotrebno.

I na kraju…

Sad dolazi onaj težak dio. Ponesen patriotizmom i ponosom na djelo Hrvata, stvarno sam želio dati malo višu ocjenu. Igra je točno onakva kakvu sam i očekivao. Prostora za napredak ima i to dosta prostora, ali iskreno Cateia Games iz naslova u naslov popravlja stvari i radi sve kvalitetnije i zanimljivije igre. Priča ove igre je puni pogodak iako sam kraj djeluje malo nedovršeno. Uzimajući u obzir i vrijeme i novac kojim je ovaj studio raspolagao, na kraju Where Angels Cry, nije uopće loše djelo, dapače poprilično solidna igra koja će se svidjeti većini igrača koji vole avanture i traganje za skrivenim objektima na ekranu. Nadam se da će se sljedeća igra odvijati u Hrvatskoj, valjda će netko iskoristiti sva ta praznovjerja i sve te priče iz davnina kojima ta zemlja obiluje.

Ako svi čimbenici po kojima ocjenjujemo neku igru ispunjavaju kriterije zauzimajući vrlo visoke pozicije na ljestvici kvalitete, imamo vrlo dobar proizvod ma što kritika govorila o njemu. Reckoning karakterizira nekoliko stvari: generičnost priče, grafika u stilu animiranoga filma, jednostavan gameplay i epska širina dodatnih sadržaja. Nakon Skyrima, mislio sam da ništa neće moći ispuniti moja očekivanja. Otvoreni svijet, brojni zadaci, borba za život, ukratko, veliki broj sati koje možemo provesti u igrama RPG žanra osnovne su premise zbog kojih preferiramo maštati o svijetu fantasya. Kao dobra knjiga, igre nam pružaju bijeg od stvarnosti, izmišljeni svijet u kojeg se možemo sakriti. Realnost kontrolirana upravo onako kako mi to želimo. Opustiti se uz dobru priču, pokoju intrigu, zaboraviti na tren svakodnevne obveze elementi su koje očekujemo od svakog dobrog RPG naslova.  Bilo bi čudno da proizvođač nema  puna usta hvale za svoj proizvod. Je li entuzijazam opravdan? Vidjeti ćemo.  Pompozno najavljivani Reckoning našao se u milosti ili nemilosti mojeg pera, kako vam drago.

Robert Anthony Salvatore, američki pisac, jedan od autora najprodavanijih naslova New York Timesa, odgovoran je za literarni predložak po kojem je stvoren Reckoning. Salvatore, nagrađivani autor fantastike, najpoznatiji je po serijalu Forgotten Realms odnosno po jednom od glavnih likova, vilenjaku Drizzt Do’Urdenu. Icewind Dale bi trebalo biti ime koje svi ljubitelji fantastike asociraju s R.A. Salvatorom. Profesionalni pristup sadržaju nije jedina svijetla točka najnovijeg EA tantijema. Svi dijalozi u kojima sudjelujemo sinkronizirani su glasovima brojnih glumaca pa Reckoning pripada skupini rijetkih igara u kojima osim čitanjem, dijaloge možemo pratiti slušanjem. NPC likovi s kojima redovito komuniciramo imaju manu: vole previše pričati. Ako ih pitate, većina će vam objasniti tko su, tko su im roditelji, od kuda potječu i čime se bave te što misle o trenutnim događajima. U početku ovo izgleda zanimljivo, no kasnije u igri, kada dobro naučite što morate raditi, skip dialog dugme koristite sve češće. Orkestralna glazba zvuči moćno i nezaobilazna je auditorna kulisa svih RPG naslova koji drže do sebe. Reckoning nije iznimka.

Preko sedam mora,  iza sedam gora bješe malo selo s malim kućama i malim ljudima. Domaći ih zvaše…

Dökkálfari, Ljósálfari Varani i Almaini četiri su rase kojima možete igrati. Vuče na “nordijski” štih, zar ne? Gdje sam to već čuo? Mitologija? Flora i fauna? Ma, neću cjepidlačiti. Imena su dobra, ali rase su, oprostite mi na izrazu, ogavne. Jedina u kojoj se mogu vidjeti je Almaini. Svaka rasa donosi neke perkove pa će vas izbor obilježiti odmah na početku. Život započinjete kao leš. Impresivna gnomska naprava imena Well of Souls prvo je što ćete ugledati nakon što se isčeprkate iz hrpe mrtvih tijela. Odmah krećete u akciju! Prvi, uvodni dio, objasniti će što se od vas očekuje i na koji način. Tempo učenja je polagan pa vrlo brzo savladate osnove. Fateless One titulu nosite dok ne upoznate nekog fateweavera. Što je pak to? Duga priča koja započinje uništavanjem negativaca. Leveliranje osigurava tri osnovna smjera u koja možete ulagati stečene experience bodove: Might, Finesse i Sorcery. Ove sposobnosti odgovaraju borcu, lopovu i magu. Ovisno u što ulažete, postajete ekspert pa time otvarate sudbinske karte. Odabirom određene karte u tarot stilu odabirete smjer u kojem će se vaš lik razvijati. Destiny definira osnovne combat statse i ponekad može otkriti neku posebnu moć. Postoji osam glavnih grupa, a svaka ima nekoliko podgrupa. Destiny je direktno vezan s fate energijom. Kada je fate bar pun, ulazimo u reckoning mod i postajemo jako opaki. Djeluje komplicirano? Kao MMO? O da.

Jaki oklop, moćni mač i puno magije. Upravo kako pristaje junaku Amalura

Neobičan slučaj  doktora Jekylla  i  gospodina Hyda

Umirovljeni igrač baseballa, bacač Court Shilling vlasnik je 38 studia odgovornog za produkciju Reckoninga. Kako je Shillingova kuća orijentirana izradi MMO naslova, Reckoning je u početku trebao biti upravo to: MMO naslov. Mješavina Obliviona i God of Wara. Činjenica što ove dvije igre nemaju previše veze jedna s drugom nije ih spriječila u kreiranju žanrovskog Frankensteina. Iz grafičkog kuta gledanja, Reckoning izgleda besprijekorno. Prvi segment ove priče koji me natjerao širom otvoriti oči. Fluidnost borbe, dovoljna udaljenost kamere i očaravajući efekti magija su upravo ono što nekim naslovima nedostaje. Nekolicina igrača će reći: “Previše WoW like”. Iskreno, nemam ništa protiv WoW-a. U onom trenutku kada je prestao biti izazovan, prestao sam ga igrati. Detalj što je to potrajalo 3 godine nema nikakve veze s kvalitetom igre.

Jednostavnost. Jednostavnost komandi nije odabir kojim se treba ponositi u RPG naslovu. Pri ovome ne mislim na mapiranje tipki već na kombinacije koje redovito koristimo. Ovisno o stilu, točnije, odabranom oružju, uhvatimo se u situaciji konstantnog mlaćenja jednog botuna ne zato što moramo to tako, nego naprosto, što nam se ne da razmišljati o mogućnostima. Naglasak na akcijski tip kontrole nekima se neće svidjeti, ali nije nedostatak. Nedostatak je jednoličnost pokreta. Pokraj svega što imamo pri ruci, završimo s optimalnim oružjem koje nanosi najviše štete i uopće nas ne grize savjest što ne koristimo hrpu opreme koju vučemo u inventoryu. Nemamo potrebu mijenjati takav stil igre. Ikad.

Inventory nije impresivan prostorom danim na raspolaganje, ali je sasvim dostatan da u njega utrpamo glavno oružje, zamjenu glavnog oružja, štit, pomoćno oružje, zamjenu pomoćnog oružja, oklop i brdo napitaka. Trebate li još štogod? Hrčak sindrom? Ne pretjerujmo. Kombinacije opreme mogu biti svakojake. Kao i odabir klase. Ja sam se odlučio igrati s Almain warriorom koji ima potencijal maga. Rekli bi: zanimanje – tenk. Je. Još da mogu upogoniti nepostojeći multiplayer, veselju ne bi bilo kraja. Ne bih trljao sol na ranu developera i nekoliko propalih studija, ali ovo je stvarno trebao biti MMORPG. Sprašiti manu, odnosno, onu plavu crticu koja predstavlja zalihu magične energije “na brzaka” nije nikakav problem. Svakim levelom, moramo podignuti mogućnosti našeg borca kako bi izbjegli neugodne situacije. Natuckati kakav žestoki oklop ili začarati moćno oružje magijom kristala omogućiti će nam skilovi Blacksmithinga i Sagecrafta. Ponestane li nam energije ili magije, Alchemy mućkalice će omogućiti povratak statsa na maksimalne razine. Sustav ekonomije nije bajno riješen. Može se zaraditi na svakom koraku razbijajući bačve i kutije ili pljačkajući škrinje ili lootanjem ili što bi rekli, skupljaj Blagoje. “Halo Bing, kako brat?” metoda povremeno dobro dođe.

Svijet Amalura je uistinu raznolik. Faelands se sastoji od nekoliko regija koje su redom: šume Dalentartha, planine Plains of Erathela, pustinje Detyre, prašume Klurikona i kristalni svijet Alabastre. Kamo god vas puto odnio, uživati ćete u pogledu. Nezaboravni pejzaži prepuni živih boja obilježje je svih područja koje ćete obići. Bića na koja putem nailazite različito reagiraju, ali nisu pretjerano opasna (ni inteligentna) pogotovo ako imate tvrdi oklop, veliki štit i oštar mač. Nažalost, borbe s glavnim bossevima također nisu zahtjevne, što zamjeram tvorcima ovog prekrasnog svijeta. Automatski zoom nije sretno riješen. Ponekad ćete imati problema s izometričkim prikazom. Zapravo, kamera ima tendenciju “izletjeti” iz fokusa pa ne vidite koga tamburate. Ovo je  posebno vidljivo u scenama s većim brojem neprijatelja na otvorenom prostoru. Automatsko ciljanje svaki put pogodi metu pa nećete biti zakinuti  nespretnostima kamere.  Tamnice, nezaobilazni segment role playa, izgledaju odlično, pružajući pravo zadovoljstvo vizurama, oštrim borbama i dragocjenostima kojima možete popuniti inventory. Oduševila me činjenica dobrog prikaza grafike na PC verziji. Nije potrebno računalo vrhunskih performansi za solidan gameplay. Konzolaška inačica klasično je “ispeglana” pa za potpuni full HD doživljaj ipak trebamo snagu PC-a. Zanimljivo, s PC verzijom, nisam imao problema, ali Xboxu360 onih freeze trenutaka u kojima jedino gašenje konzole pomaže, nije nedostajalo.

I teče i teče, teče jedan slap. Što u njem’ znači moja mala kap?

Dio ekipe koja je stvarala Skyrim, a radila je na ovom projektu, zna svoj posao. Reckoning izvana uopće ne izgleda loše. Savršenost se brzo izgubi kada zagrebete ispod ušminkane grafičke površine. Krenete li prepoznavati jedan po jedan elemente fantasy naslova, dobiti ćete nekoherentnu mješavinu glavnih sastojaka najprodavanijih igara današnjice. Otvoreni svijet WoW-a, animirani izgled Trine2 ili Bastiona, bogate dodatne sadržaje Skyrima, jednostavnost konverzacije Mass Effecta, loot sistem i magije Diabla. Rekao bih da je Reckoning, prema prezentaciji, najbliži nabrijanoj verziji Microsoftovog Fablea. Teško je odlučiti je li sadržajni kanibalizam u svijetu Amalura dobar ili loš. S igračke strane, dobili smo jednostavni stil borbe prepun svega i svačega koji pruža zadovoljavajuću satisfakciju igranja prosječnim igraču dok hardcore publika ima osjećaj kao da joj ispiru mozak. Zahtjevnost gameplaya u smislu borbe ne postoji. Element složenosti možemo pronaći isključivo u opsežnosti priče. Svaki novi prelazak ili odabir drugačijeg puta otvara neke nove mogućnosti. Sa žanrovske strane, ništa novo. Samo osrednje kopiranje već viđenog. Slaba karakterizacija likova u osnovnoj linearnoj naraciji ne uspijeva ostvariti dublju povezanost igrača i događaja u igri. Reckoning, osim zapleta kojeg možemo progutati u tridesetak sati igre ako zaobiđemo većinu dodatnih zadataka, ne nudi ništa revolucionarno. Dodatnih osamdeset sati možemo provesti u questanju ili ispunjavanju zadataka pet različitih guildova. Prilikom ponovljenog igranja, mogućnosti koje se nalaze pred nama stvarno su velike, tu nema sumnje. Samo se morate zapitati želite li još jednom ući u kraljevstvo Amalura. Osobno, izgubio sam oko 80 sati otkrivajući svaki skriveni kutak, svako slovo sekundarnih zadataka i nisam zažalio. Krenite. Izgubite se u svijetu Amalura jer nema nikakve bojazni da će vam dosada biti vjerni suputnik.

Moja namjera je u sljedećim recima kritički secirati naslov kojeg prvenstveno karakterizira originalnost izražaja. Šarm i osobnost željni su efekti pomno razrađene kulise događaja. Dinamika zbivanja konstantno putuje uzlaznom putanjom pa se eskalacija priče uz ručno izrađene setove s ugodnom atmosferom briljantno nadograđuje na pozitivan doživljaj ove neobične zagonetke. Krenete s jednostavnim, na prvi pogled dječjim zadacima, a završite na trećem poglavlju u jednom dahu. Jedva čekam nastavak. Bravo Cockroach Inc. !

Ja sam generacija koja je prije spavanja uvijek pogledala po jedan crtić. Nekada su crtići bili slatki, poput bombona, prošarani plemenitim porukama i zapakirani u celofan humora. Nismo uvijek mogli gledati vrhunske animacije Walta Disneya ili, za ono vrijeme primjerenijega, Zagreb Film studija. Tko se ne sjeća profesora Baltazara ili Malih letećih medvjeda? Onda su nam došli Pat i Mat, kod nas poznatiji pod nazivom A je to. Sjećate li se Loleka i Boleka? Mogu tako nabrajati u nedogled. Vremenom, u meni se zapalila iskra ljubitelja animiranih likova. Kako odrastamo, tako naša dječačka ljubav odrasta s nama i pomalo sazrijeva. Kasnije smo počeli gledati ozbiljnije radove. Poput Tim Burtonovog The Nightmare Before Christmasa. I onda ću potegnuti ručnu. Nije ovo presjek onoga što ja volim, već  osvrt o naslovu, kodnog imena Dream machine.

Gladan! Žedan! Umoran od spavanja!

Kada krenete istraživati ovu browser orijentiranu igru, pred vama se otvori čudesan svijet animacije. Ne radi se o klasičnoj animaciji stop motion tipa, već o kombinaciji tehnologije i umjetnosti. Stop motion tehnika animiranja je uobičajena upravo u ovakvim, lutkarskim radovima. Animator fizički pomakne lik, okine fotografiju, opet pomakne lik, okine fotografiju i tako do završetka željenog pokreta.  Adobe Flash zasjao je punim sjajem. Računalna animacija zaleđenih kadrova njegova je specijalnost. Prednost ili mana? Pokazati će se kasnije. Kompletna scena izrađena je ručno, od jednostavnih materijala poput gline  i kartona. Upravo taj stvaralački dodir autora prenio je u stvarnost nevjerojatne likove udahnuvši im osobnost i karizmu. Svaki novi ekran, bolje rečeno, dio priče, očekujemo s nestrpljenjem. Zagonetke koje putem rješavamo ponekad mogu biti prilično teške. Priznati ću, zapeo sam na nekim dijelovima jer nisam dovoljno obraćao pažnju na to gdje me događaji upućuju. Potrebno se naviknuti na stil igre, no vrlo brzo shvatite u kojem smjeru treba ići.

Ja da ti to nosim!? Što ti pada napamet!

Viktor i Alicia, naši glavni protagonisti, nenamjerno se nađu u čudnoj situaciji kada nakon useljenja u novi stan otkriju skrivenu kameru u svojoj spavaćoj sobi. Bilo bi šteta ispričati ostatak zapleta jer Dream machine nema epski pristup događajima. Nemojte ovo shvatiti kao nedostatak. Ipak se ne radi o vrsti igre u kojoj ćete se izgubiti danima. Za kompletan prelazak potrebno vam je tek nekoliko sati. Trenutno su na raspolaganju tri poglavlja. Prvo poglavlje uvesti će vas u događaje. Možda će vam se prelazak činiti jednostavan, ali začudo, imate što raditi. Nekoliko različitih scena unutar poglavlja dokazuju da su se autori poprilično potrudili oko seta. Ukusno dizajnirani, ugodno obojani interijer zgrade popunjavaju različiti, detaljno obrađeni objekti, dok su ljudski likovi kreirani u ekspresionističkom stilu. Grafičku kulisu prati odlična zvučna pozadina laganog tempa. Ulaskom u ured pazikuće krećemo s drugim, znatno složenijim poglavljem. Drugo poglavlje je ono koje vas potpuno uvuče u igru: od nezaobilaznih glavolomki do otkrivanja fragmenata cijele priče. Nekoliko scena  oduzima dah. Volio bih imati neke od njih kao pozadinu na svojem desktopu. Treće, najkompleksnije poglavlje,  smješteno je u brodsko okruženje.

Svaki podrum tajnu čuva

Kud’ plovi ovaj brod

Pažnja prilikom prezentacije kvalitete detalja oduševljava. Svaka sitnica je na svojem mjestu. Dijalozi koje vodite s ostalim protagonistima imaju više opcija, a napravljeni su u stilu RPG igara. Osim prigodne bezobraštine, svaki odgovor možete izvući na lijep način. Nemojte se suzdržavati. Eksperimentirajte! Interakcija je moguća sa svim objektima na koje naletite.
Flash ponekad nije sretno rješenje. Nažalost, meni je igra srušila Chrome. Kada jednom znate kako riješiti zagonetke, užitak je prijeći poglavlje ponovno. Povremeni ispadi ne predstavljaju problem, ali nakon višestrukog ponavljanja iste greške, lice vam se namršti. Postojeći sustav spremanja napretka u igri može zakazati. Bojim se da je ovo nedostatak Flasha. Ništa drugo.  Kako se radi o naslovu isključivo igrivom u internet pregledniku, prava je šteta što ne postoji u nekom drugom obliku. Dream machine bi bio hit na touch uređajima radi idealne forme kontrole, posebno  pogodne igranju na Androidu, odnosno iPhonu. Nekoliko eura po poglavlju predstavlja zanemariv trošak za  unikatni vizualni doživljaj. Vjerujem da svaki dan više potrošite na doručak ili kavu s prijateljima. Volio bih vidjeti još jednu stvar:  seriju animiranih filmova s ovim ili barem sličnim likovima.

Point and click browser ekstravagancija. Jedna rečenica koja savršeno opisuje nadahnuti uradak švedskog nezavisnog Cockroach Inc. studia.

Igrajući Trine, podsjetiti ćete se zašto volite crtiće.  Želite li uključiti svoje klince u igru i biti na miru tri-četiri popodneva ili  možda nagovoriti ljepšu polovicu da se prihvati omiljenog sufliranja sa strane, morate zaigrati ovaj naslov. Neki se neće složiti s mojom ocjenom i reći će da pretjerujem, ali stvarno mislim da to nije tako. Trine 2 je ogledni primjer svima kako dobra igra treba izgledati: prekrasna grafika, odličan dizajn staza, pravilan omjer zagonetki i težine, odličan multiplayer, odličan soundtrack.  Neodoljivo, šarmantno, zarazno.  Uvjerljivo najljepša igra koju sam igrao ove godine.

Kada je dalekih tridesetih godina prošlog stoljeća Walt Disney smislio svoj prvi animirani lik, nije znao  u što će se njegov dječački san pretvoriti. Tijekom godina, nastali su Micky Mouse, Snjeguljica i sedam patuljaka, Pinokio, Dumbo, Pepeljuga. Sve redom hitovi nad hitovima.  Bilo je to vrijeme kada su crtani likovi bili jednostavni,  nedužni. Svi smo se barem jednom u  djetinjstvu susreli s nekim Disneyevim herojem.  Kažu, ljubav za crtićima nikad ne umire. Znam da je to istina jer sam i sam veliki ljubitelj animiranog filma.  Pitate se kakav je ovo uvod.  Zašto  sada spominjem Disneya  i njegove crtiće?  Odgovor je jednostavan. Trine 2.

Nekad davno postojalo je jedno selo

Trine 2 je više animirani dugometražni film nego igra. Takvu  prekrasnu animaciju stare škole crtanja prepunu majstorski nacrtanih likova, trodimenzionalni ambijent  bogatog  sadržaja bojan  mnoštvom ugodnih  boja, duže vremena nisam imao priliku igrati. Nakon  prvih nekoliko scena prestao sam treptati  otvorivši oči širom poput likova iz japanskih crtića.  Kao kad malom djetetu date čokoladu: zacakle mu se oči, spusti vilica, a ručice polete prema vama.  Ima stvari na ovome svijetu u koje se zaljubite na prvi pogled. Trine 2 je jedna od njih.

Prvo vas želim upoznati s glavnim likovima. To su  čarobnjak Amadeus,  vitez Pontius i dugoprsta  Zoya.  Svaki od tri lika ima posebne sposobnosti.  Na primjer, Amadeus  može magijom podizati  okolne predmete ili stvoriti metalnu kutiju iz ničega.  Pontius je majstor borilaštva. Metalni oklop, jaki štit ili dugački mač njegovi su aduti. Zoya je spretna na visinama, akrobatski  skokovi, kuka za dohvat nedostupnih platformi ili  moćni luk i strijela njezine su prednosti.  Naravno,  specijalne mogućnosti  poput gorućeg mača,  ledenih strijela ili stvaranja lebdećih platformi  naučimo obilato koristiti tijekom igre.  Bajkovita pripovijest započinje u kući čarobnjaka Amedeusa. Jarka svijetlost probudi ga iz sna pa on radoznalo krene otkrivati o čemu se radi. Vrlo brzo shvati kako je kraljevstvo ponovno u opasnosti. Vrijeme je za novu avanturu. Ovaj put, u  trinaest poglavlja.

Vidi, ovdje se može skupljati

Hop cup na kalup dvije babe jedan zub

Trine je, ako ste se pitali, artefakt magičnih sposobnosti koji veže tri duše u jednu osobu. Upravo zato možete igrati samo s jednim od tri glavna lika. Svaki ima svoj status  prikazan u gorenjem lijevom kutu ekrana. Dogodi li se nesretan slučaj, pa jedan lik pogine, idući preuzima njegovu ulogu. Ako vam nekim slučajem treći lik dobije kostursku glavu, vraćate se na zadnju  sačuvanu poziciju, a svi izgubljeni kompanjoni ožive. Točke za automatsko spremanje su lijepo raspoređene pa vam se nikada neće dogoditi da morate ponovno prelaziti veliki dio staze. Kamera solidno prati vaše skakutanje po ekranu. Nije mi se dogodila nikakva „nezgodacija“ radi lošeg  pogleda ili kuta gledanja. Sve što trebate vidjeti uvijek je ispred vas.

Platforme su osnova Trine 2. Rješavanje glavolomki zna biti izazovno jer nije u svakom trenutku vidljivo „na prvu“ što trebate činiti. Eureka moment se može dogoditi tek nakon trećeg, četvrtog pokušaja. Treba biti spretan s prstićima. Ponekad morate zajednički koristiti sposobnosti čarobnjaka, lopova i viteza. Odabir između likova je brz i jednostavan. Za razliku od prvog nastavka,  sada je moguće igrati zajedno sa sva tri protagonista u isto vrijeme. Okruženje s više igrača dopušta nekoliko modusa igranja, a napredak u solo prelasku ne utječe na multiplayer. Neki naslovi imaju iritantnu pozadinsku melodiju koju želite ušutkati nakon prvih 10 minuta igranja. Srećom,  ovdje nemate takvu želju.  Glazbena kulisa posebno je zadovoljstvo, pa se dobro uklapa u pozitivan doživljaj. Instrumentali su uhu ugodni i pravilno odmjereni.

Malo ozbiljnosti molim

Dovoljno slatkorječivosti. Vrijeme je da spomenem nekoliko sitnih negativnosti. Problem s grafičkim prikazom. Ovo je u prvom redu platforma usmjerena na rješavanje zagonetki.  Adekvatno žanru, Trine 2 ne bi trebala biti pretjerano grafički zahtjevna. To nije tako. Potrebna vam je grafika novije generacije. Svi  koji imate stariji Intelov chipset (onboard grafika, prijenosnici stariji od 2009. godine, budget prijenosnici) nećete moći zaigrati Trine 2 radi malog broja sličica po sekundi.  Minus? Nikako  U gejmerskom svijetu je 2009. daleka prošlost,  stoga,  ovi problemi dođu više kao nekompatibilnost nego nedostatak. Prosječna, moderna grafika prikazati će Trine 2 u punom sjaju kakvog zaslužuje najizbirljivije oko. Nekima će možda zasmetati šarenilo pa će reći da je „ovo za klince“. Možda imaju pravo, a možda su samo zaboravili kako opet izgleda biti dijete. Moram se dotaknuti kontrola. Ovo je definitivno PC naslov. Na konzolama je vrlo nezgodno u brzoj igri gljivama emulirati pokrete miša. Ne znam kako će izgledati verzija za konzole, ali na PC-u s Logitechovim ChillStreamom  prelazak  staza komplicira život.  Miš + WASD odnosno tastatura, bolji je odabir ulazne periferije.

Živjeli su dugo i sretno

Svaka bajka brzo završi  pa tako i ova moja o Trine 2. Ako treba izvući kakvu pouku,  onda je sada pravo vrijeme za to. Svatko od nas ima neke favorite koje voli igrati više od drugih, prelaziti ih nebrojeno mnogo puta, otkrivati ih iznova, ponovno i ponovno. Ovaj naslov pružiti će vam upravo to. Sate čiste zabave i ugodnog  druženja u fantastičnom svijetu Trine 2.  Trine 2 je definicija dobre, zabavne igre  sa samo jednom jedinom manom: ne traje dugo.  Zato, tastaturu u ruke i  hop pred ekran.

]]> https://www.goodgame.hr/trine-2/feed/ 1 https://www.goodgame.hr/minecraft/ https://www.goodgame.hr/minecraft/#comments Sat, 03 Dec 2011 18:52:35 +0000 http://www.goodgame.hr/?post_type=reviews&p=816 Minecraft je 3D avantura otvorenog svijeta napravljena od strane Markus Alexej Perssona (poznatijeg kao “Notch”). Pojavila se davne 2009. godine, ali je službeno izašla nedavno, točnije 18.studenoga. Igra generira svijet koji se sastoji se od niza tzv. „kockica“ koje vam služe za izgradnju svega što vaša mašta može smisliti. Maštati... Više →]]>

Minecraft je 3D avantura otvorenog svijeta napravljena od strane Markus Alexej Perssona (poznatijeg kao “Notch”). Pojavila se davne 2009. godine, ali je službeno izašla nedavno, točnije 18.studenoga. Igra generira svijet koji se sastoji se od niza tzv. „kockica“ koje vam služe za izgradnju svega što vaša mašta može smisliti.

Maštati je lako

Od samog „menija“ primijetit će te da ovo nije još jedna kopija ”ove ili one” igre već da ima dašak nečeg svježeg, potpuno drugačijeg od svega što ste do sada igrali. Naime, sama igra je napravljena u programskom jeziku „JAVA“ i ne koristi nikakvi napredni grafički engine tako da u startu možete zaboraviti grafički izgled kakvog ste viđali u raznim drugim igrama. No, to nije nešto preko čega se ne može preći, nego ovu igru dodatno odvaja od drugih i daje joj posebnu čar. Glazbena podloga je jednostavna i savršeno ukomponirana u ugođaj igre, dok su zvukovi bez premca vrlo zanimljivi, originalni i prvenstveno lako pamtljivi.

Dok smo bili mali (neki su još uvijek) svi smo voljeli skupljati LEGO kocke i raditi razna čudesa te se time hvalisati po ulicama i školskim klupama. Ova igra, na neki način, virtualno zamjenjuje te kockice i daje mašti još više materijala na raspolaganje. Nažalost, kao i u stvarnom svijetu ne valja se predugo zadržavati na mašti i sanjarenju jer kada se spusti mrak i ugase posljednje zrake sunca, na vidjelo izlaze razni monstrumi koji vas napadaju i pokušavaju uništiti vas i vaše carstvo. Kako bi ih izbjegli i što prije se vratili sanjarenju morate si osigurati skrovište s materijalima koji su vam trenutno dostupni. Naravno, na samom početku nemate ništa te tako zapravo započinjete avanturu vašeg Minecraft života.

Izgradi me nježno

Na vama je da odlučite hoćete li izgraditi malu drvenu kućicu usred guste šume ili pravi podzemni bunker. Sa svakim ulaskom u igru dobivate potpuno novi i drugačiji svijet te se raspored materijala konstantno mijenja.

Sve kreće od drveća jer je ono uz hranu najvažniji resurs. Pomoću njega možete i morate napraviti Crafting Table. Nažalost, u samoj igri nema nikakvog tutoriala koji bi vam pokazao kako se i iz čega se što dobiva tako da ćete svako malo juriti na internet, barem dok ne naučite osnovne stvari.

Kada imate dovoljno drveća i napravljen Crafting Table vrijeme je da počnete razmišljati što ćete graditi te, dakako, gdje ćete to izgraditi. Prije nego počnete graditi i prije mraka dobro bi bilo sakupiti dosta hrane od raznih životinja koje se muvaju uokolo. Tako, nakon što ubijete svinju, dobivate meso koje kasnije možete skuhati i pojesti kada tijekom vremena ogladnite. Poslije toga je potrebno što prije sagraditi skrovište jer mrak brzo pada i u početku ćete, doslovce, strahovati za svoj život.

Svaki resurs može se „pokupiti“ samo s određenim alatom. Drveće možete sjeći sjekirama, kamenje uzimati krampovima, vodu i lavu skupljati kantama, monstrume ubijati mačevima, strijelama, a od raznih materijala radite oklope i kacige. Sam mehanizam skupljanja resursa i gradnje je vrlo jednostavan. Svaki resurs je predstavljen kao jedna nezavisna kockica. Određenim oruđem lupkate po toj kockici i ona se razbije u male komadiće te se pojavi u vašem inventoriju. Zatim tu kockicu uzmete iz inventorija i postavite je na mjesto koje ste prethodno odabrali kao najbolje za nju. Princip je jednostavan i savršeno radi.

Nakon što ogradite i osigurate životni prostor te vani padne mrak, vrijeme je za najzabavniji i najteži dio – odlazak pod zemlju u potragu za ugljenom, zlatom ili dijamantima. Pod zemljom vas iz mraka vrebaju pauci, kosturi ili zombiji te se od njih najbolje braniti uz pomoć svijetla kojeg dobivate od baklji koje pak možete napraviti u Crafting Table-u pravilnom upotrebom drveta i ugljena. Dakako, neprijatelje možete jednostavno ubiti i uništiti njihovu jazbinu (njihov spawn point) te pokupiti razne resurse koje izbacuju. Tako pauci, na primjer, nakon svoje smrti ostavljaju užad/konop koji je prijeko potreban za izgradnju luka ili štapa za pecanje. Sve ima svoju svrhu i pametno je da resurse čuvate jer nikad ne znate kada će vam zatrebati.

Izgleda nezanimljivo, ali…

Kasnije, kada se već uhodate, možete napraviti različite mehanizme. Možda neki koji će za vas kopati i izbacivati na površinu određene resurse ili neki koji će vam dovoditi vodu na vaša polja tako da ne morate svako malo s kantom zalijevati. Igra zbilja ima jako puno mogućnosti i ograničeni ste samo količinom vlastite mašte.

Kad se male ruke slože

Ukoliko vam postane dosadno lutati povećim svijetom, Minecraft dolazi i s multiplayer komponentom tako da slobodno možete pozvati par prijatelja i s njima graditi nebodere ili se pak odvažiti u junačke pohode na zombije. Što god odlučili multiplayer pruža tonu i tonu sati zagarantirane zabave. Lijepo je poslati Creepera (monstrum koji eksplodira nakon nekog vremena) na prijateljevu kuću i gledati kako ona nestaje komadić po komadić i sav njegov trud odlazi u vjetar. Dakako, kasnije probajte što manje dolaziti kod ”prijatelja” da ne bi bilo „jao meni“.

U multiplayeru možete igrati i normalni „Creative mod“ (moguć i u singleplayeru) u kojem na raspolaganju imate neograničen broj resursa i u kojem se ne morate bojati da će vas netko ubiti taman dok dovršavate Sikstinsku Kapelu. To i nije toliko zabavno, ali na vama je da odlučite. Da sve to ne postane suviše jednolično i monotono pobrinuli su se sami igrači sa svojim modovima. Modova zbilja ima puno i zasigurno će svatko pronaći nešto za sebe. Tu možete birati od jednostavnih modova koji samo mijenjaju pojedine texture objekata pa sve do složenih koji donose nove neprijatelje, resurse, objekte i načine igranja.

Trud se isplati

Minecraft je prvenstveno svijetli primjer kako je sa sjajnom idejom i mukotrpnim radom moguće razveseliti pola svijeta, a pri tome i dobrano zaraditi. Od same ALPHA verzije, Minecraft je pokupio simpatije igrača i iz dana u dan imao sve jaču i jaču podršku u njima. Sa svakim korakom napravljenim u igri osjećate da ste dio nečeg velikog i da vam nitko to ne može oduzeti!

Bez obzira na „kockastu“ grafiku i jednostavan zvuk, Minecraft je daleko najugodnije iznenađenje ove godine i zaslužio je biti u samom vrhu najboljih igara 2011. godine. Ova avantura će zasigurno još dugo „harati“ PC svijetom.