Postoji određena vrsta melankolije koju samo francuski studio DON’T NOD zna upakirati u interaktivno iskustvo. Od ulica neo-Pariza u Remember Me do kišovitog Arcadia Baya iz Life is Strangea, ovaj razvojni tim izgradio je reputaciju na likovima čiji su unutarnji svjetovi jednako kompleksni, ako ne i kompleksniji, od vanjskih prijetnji s kojima se ti isti likovi suočavaju. Njegov najnoviji naslov, Aphelion, tu emocionalnu težinu seli na rub Sunčevog sustava, na smrznuti planet Persephone. No, unatoč kozmičkim razmjerima i sudbini vrste koja visi o niti, fokus ostaje čvrsto, gotovo bolno prizemljen u sferi ljudske nesavršenosti i krhkosti odnosa. Je li takav pristup dovoljan da Aphelion svrstamo rame uz rame s najvećim hitovima ovog studija, doznat ćete u nastavku ove recenzije.

Znanost, tišina i težina ESA realizma

U 2060. godini, Zemlja nije samo u problemu. Ona je postala nenastanjiva grobnica pogođena masovnim poplavama i klimatskim kolapsom, a projekt Hope-01, pokrenut pod strogim patronatom Europske svemirske agencije (ESA), predstavlja posljednji, očajnički krik čovječanstva. Aphelion nas ne uvodi u ovaj svijet kroz ekspozicijske dvorane ili političke govore, već nas baca izravno u srce krhotina. Letjelica se ruši na deveti planet (uz ispriku Plutonu), a dvoje astronauta, Ariane Montclair i Thomas Cross, ostaju razdvojeni na surovom, ledenom prostranstvu prožetom elektromagnetnim anomalijama.

Suradnja s ESA-om ovdje nije samo marketinški ukras ili logo na odijelu. Ona prožima sam DNA igre, diktirajući estetiku realizma bliske budućnosti koja evocira duh filmova poput Interstellara ili The Martiana, ali i igre The Invincible. Ovdje nema fantastične tehnologije koja krši zakone fizike – sve, od dizajna modula do sučelja Pathfinder uređaja, djeluje kao da bi moglo proizaći iz inženjerskih ureda u Darmstadtu ili Noordwijku. Astronautska odijela u Aphelionu nisu power armori, već tromi, teški i klaustrofobični kavezi koji su ujedno i jedina barijera između života i trenutne smrti u vakuumu ili na -150°C. Ta težina se osjeća u svakom koraku, u svakom hropcu Ariane dok se bori s rijetkom atmosferom, čineći survival elemente mnogo osobnijim od uobičajene potrošnje resursa.

Ariane i Thomas

Igra je strukturirana kroz 11 poglavlja koja se vješto izmjenjuju između dvoje protagonista, pružajući dva drastično različita gameplay i narativna iskustva.

Ariane Montclair nosi fizički teret igre. Njena poglavlja su kinetička, fokusirana na kretanje kroz vertikalni labirint ledenog planeta. Opremljena kukom za hvatanje i Pathfinder uređajem, ona podsjeća na modernu verziju Lare Croft, ali bez njene nadljudske gracioznosti. Penjanje u Aphelionu je mučan proces. Svaki hvat, svaki skok preko provalije koja se otvara usred pucanja ledenjaka, zahtijeva angažman igrača. Vertikalnost je ovdje neprijatelj, a svaki osvojeni metar visine osjeća se kao mala pobjeda protiv gravitacije i entropije samog planeta.

S druge strane, Thomas Cross, ozlijeđen tijekom pada, značajno je fizički ograničen. Njegovi segmenti su sporiji, fokusirani na preživljavanje unutar skučenih, napuštenih postrojenja i analizu okoliša. Dok Ariane osvaja prostor, Thomas ga dešifrira. On koristi svoje znanstveno predznanje kako bi razumio zašto se magnetno polje planeta ponaša poput pulsa živog bića i što se dogodilo s prethodnim sondama. Ova promjena tempa ključna je za Aphelion, jer pruža igraču prijeko potreban predah od adrenalinskih uspona, dopuštajući atmosferi i misteriju da se uvuku pod kožu.

Mehaničke pukotine u ledu

Ipak, tamo gdje Aphelion pokušava produbiti interakciju s okolišem, često se spotiče o vlastite ambicije. DON’T NOD je želio izbjeći automatizirano penjanje tipično za Uncharted serijal, uvodeći sustav “aktivnog hvata“. Igrač mora pritisnuti tipku u trenutku dodira s izbočinom, u protivnom, Ariane će izgubiti ravnotežu, zahtijevajući brzo mahanje drugom tipkom kako bi se spasila. Iako ovaj sustav teoretski povećava tenziju, u praksi često rezultira frustracijom. Kontrole znaju biti clunky, a Ariane ponekad odbija registrirati očigledan skok jer igrač nije pozicioniran u milimetar točno onako kako je dizajner predvidio ili se pak dogodi da lik promaši hvat zbog nejasne detekcije kolizije.

Još problematičnije su stealth sekcije. Planet Persephone nije nenaseljen. Njime vreba Nemesis, entitet sačinjen od nečega što nalikuje na “živu vodu” ili dim, s jezivom glavom nalik gavranu. Nemesis ne vidi, ali ima savršen sluh. Konceptualno, ovo bi trebalo rezultirati napetim nadmudrivanjem s okolišem (korištenje EM distrakcija, tiho hodanje po snijegu…), ali dizajn pati od zastarjelog “insta-fail” mentaliteta. Ako vas Nemesis primjeti, smrt je trenutna, bez prilike za bijeg ili oporavak. U današnje vrijeme, ovakav pristup dizajnu djeluje kao nepotreban relikt prošlosti, posebno kada se dogodi da vas neprijatelj “namiriše” zbog nespretne animacije izlaska iz zaklona. Ovi momenti narušavaju inače izvrsnu imerziju i pretvaraju atmosferični horror u zamornu vježbu pokušaja i pogrešaka.

Tehnički paradoks – Unreal Engine 5 i 30 fps

Vizualno, Aphelion je impresivan i istovremeno razlog za žustru raspravu. Koristeći Unreal Engine 5, DON’T NOD je stvorio jedan od najuvjerljivijih vanzemaljskih svjetova do sada. Detaljnost “mikro terena” je zapanjujuća – svaki procjep u ledu, svaki kristal mraza na viziru i način na koji se svjetlost lomi kroz bioluminescentne špilje ostavljaju bez daha. Facijalne animacije su u samom vrhu industrije, a suptilni titraji oko očiju Ariane dok snima voice-log za Thomasa prenose emocije koje dijalog samo naslućuje.

Međutim, tehnička odluka da igra ostane zaključana na 30 sličica u sekundi bit će bolna točka za mnoge. Studio se očito odlučio za maksimalnu vizualnu vjernost i filmsku prezentaciju nauštrb fluidnosti. Iako implementirani motion blur donekle maskira trzanja na ekranima, u bržim sekcijama bježanja ili preciznog platformiranja, nedostatak 60 fps moda definitivno se osjeti. S druge strane, haptički odziv DualSense kontrolera je vrhunski – osjetit ćete svaku vibraciju vjetra koji šiba odijelo i suptilno kuckanje leda koji puca pod nogama, što značajno doprinosi osjećaju imerzije i prisutnosti u svijetu.

Ono što Aphelion spašava od toga da bude samo “još jedna lijepa SF igra” je scenarij. DON’T NOD je majstor u portretiranju ljudske intime, a odnos Ariane i Thomasa je njegovo najzrelije ostvarenje do sada. Oni nisu samo kolege, oni su bivši ljubavnici čija je veza pukla pod pritiskom misije. Ariane je ta koja je prekinula, a Thomasov sarkastičan, bolan, ali i duboko privržen ton prema njoj čini njihovu potragu kroz snijeg nevjerojatno motivirajućom.

Dijalozi su izvanredni, a glumačke izvedbe Vanesse Dolmen i Erica Gevnesa daju likovima dušu. Posebno su dojmljivi mali trenuci, poput onog kada Ariane pronađe Thomasov izgubljeni talisman ili kada Thomas kroz statiku radija pokušava zvučati pribrano dok mu ponestaje kisika. To je priča o dvoje ljudi koji se pokušavaju ponovno naći, ne samo na mapi planeta, već i u međusobnim životima, dok se oko njih ruši čitava civilizacija.

Glazba Aminea Bouhafe dodatno podcrtava ovu dramu. Partitura se vješto kreće između bombastičnih, orkestralnih dionica koje podsjećaju na Hansa Zimmera tijekom epskih katastrofa, do minimalističkih, usamljenih violina koje prate duge šetnje kroz ledenu pustinju. Zvučni dizajn je podjednako impresivan, a zvuk Arianeinog disanja koji se ubrzava tijekom stresa ili eho pucanja leda u daljini stvaraju stalni osjećaj nelagode.

Persephone – planet koji diše

Kako igra odmiče prema svom finalu, planet Persephone prestaje biti samo scenografija. Misterij “Izvora” i način na koji okoliš reagira na prisutnost astronauta, temperature koje rastu tamo gdje ne bi smjele, strukture koje izgledaju kao da su uzgojene, a ne izgrađene, pretvaraju igru u nadrealno iskustvo. Spomenuti planet krije tajnu koja nadilazi puko terraformiranje, a način na koji DON’T NOD polako skida slojeve tog misterija, ne dopuštajući akciji da uguši čuđenje, zaslužuje svaku pohvalu.

Zadnja trećina igre pati od određenog pada u tempu zbog učestalih susreta s Nemesisom, što može djelovati kao umjetno produživanje trajanja igre. No, emocionalna isplata na samom kraju dovoljno je snažna da izbriše većinu tih zamjerki.

Zanimljiv eksperiment, ali može DON’T NOD bolje

Aphelion je prilično kontradiktorna igra – mehanički je nespretna u segmentima gdje bi trebala biti najpreciznija i tehnički ograničena tamo gdje bi trebala briljirati. Ipak, njena sposobnost da ispriča duboko ljudsku, potresnu priču usred hladnog vanzemaljskog ništavila je neusporediva. Ovo nije naslov za one koji traže savršeno ispoliran gameplay ili beskonačni replayability. Ovo je desetosatni, linearni cinematični blockbuster koji vas poziva da osjetite svaku pukotinu u ledu i svaki titraj u glasu dvoje ljudi koji odbijaju odustati jedno od drugog.

DON’T NOD je napravio igru koja je, baš poput njenih protagonista, puna mana, ali i nevjerojatno hrabra u svojoj iskrenosti. U pitanju je emotivno i iznimno atmosferično ostvarenje s problematičnim mehanikama i tehničkim propustima, definitivno vrijedno isprobavanja. A koliko će vam se ovo svemirsko putovanje u konačnici svidjeti, ovisit će isključivo od onoga što vi sami od Apheliona očekujete.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Vampire Crawlers će vas odmah osvojiti, pogotovo ako ste proveli imalo vremena uz Vampire Survivors. Uzima taj poznati svijet, njegove neprijatelje, sposobnosti i atmosferu, a zatim ga potpuno preoblikuje u nešto drugačije. Dungeon crawler pomiješan s roguelike deck-builderom, uz iznenađujuće dubok sustav kombinacija. A za igru koja košta oko 10 eura, iskreno nudi puno više nego što biste očekivali na prvi pogled.

Krećete se po karti svijeta, birate izazove, ulazite u tamnice, skupljate relikvije i postupno gradite svoj lik kroz nadogradnje i bolje karte. Na papiru zvuči jednostavno, i zaista jest, ali način na koji se sve to povezuje kroz statistike, kombinacije i odluke rizika i nagrade, čine igru iznimno zabavnom.

Deck-building koji nagrađuje planiranje, a ne savršenstvo

Prava snaga ovog naslova leži u njegovim deck-building i combo mehanikama. Svaka karta ima vrijednost, obično između nula i tri, a bacanjem karata u pravom redoslijedu gradite kombinacije koje značajno pojačavaju učinke. Ne radi se samo o nanošenju štete, već o tome kako povezujete sve elemente. Možete slagati buffove, višestruko povećavati statistike ili pripremiti snažne poteze koji potpuno preokreću tijek borbe.

Zaboravite na nasumično trpanje karata, igra vas tjera da razmislite o svakom potezu. Špilovi se lako mogu prenatrpati kartama, a načini za njihova žrtvovanje su dosta rijetki. To znači da svaki potez ima težinu, odnosno ako ne znate što gradite, brzo ćete zapeti. Ukratko, Vampire Crawlers nagrađuje planiranje, ali i sposobnost prilagodbe.

Još jedan sloj koji stvari čini zanimljivima je način na koji funkcioniraju Crawleri. Umjesto da izravno upravljate likovima u klasičnom smislu, vi ih dovodite kao dio svog špila. Svaki ima jedinstveno početno oružje i pasivne sposobnosti, a kasnije ih možete kombinirati do tri. Miješanje i kombiniranje Crawlera donosi puno raznolikosti i daje vam čvrstu osnovu za gradnju, čak i ako ostatak špila kasnije oblikuje RNG.

Nasumičnost je nedvojbeno sastavni dio doživljaja. Karte se dobivaju djelomično slučajnim odabirom, iako nakon otključavanja određenih nadogradnji možete ponovno izvlačiti ili preskakati opcije, potpuna kontrola vam nikada nije zajamčena. Unatoč tome, igra taj aspekt uspješno uravnotežuje. Nije pretjerano stroga prema vama, odnosno uspjeh češće proizlazi iz toga kako iskoristite ono što vam se pruži, nego iz potrage za savršenom kombinacijom karata. Čak i s neurednim špilovima možete pobijediti ako dobro vladate sustavom kombinacija i igrate promišljeno.

Dragulji, statistike i duboka prilagodba karata

Uz karte, tu su i dragulji koje možete umetati u njih, što donosi još jedan sloj prilagodbe. Ti dragulji mogu mijenjati ponašanje karata, poboljšavati statistike ili čak omogućiti njihovo ponovno korištenje u određenim situacijama. U kombinaciji sa sustavom statistika, poput štete, mane, broja projektila i ukupne učinkovitosti, postaje jasno da ne možete zanemariti napredak izvan samog špila.

Gdje igra pomalo gubi zamah je u svom dungeon crawling dijelu. Iako svaka mapa ima vlastiti vizualni identitet i različite susrete, samo istraživanje s vremenom može postati repetitivno. Nailazit ćete na slične događaje: svetišta, mjesta za žrtvovanje karata, točke za liječenje, mjesta za novčane nagrade i unatoč tome što nude smislene izbore, sama struktura se ne razvija dovoljno duboko.

Vizualno, igra odrađuje izvrstan posao. Naglašava upečatljiv, prenaglašen stil kakav biste očekivali od svoje inspiracije, ali nikada ne postaje naporna. Animacije su glatke, efekti zadovoljavajući, a sučelje je čisto i lako čitljivo, što je iznimno važno u igri gdje stalno donosite brze odluke. Drugim riječima, pronalazi odličnu ravnotežu između spektakla i jasnoće.

Za sve ljubitelje deck-buildera

Na kraju dana, Vampire Crawlers je iznimno zarazna i zabavna igra. Ne donosi apsolutno ništa novo u žanr, ali to joj ni ne treba. Ono što radi, radi vrlo dobro, posebno deck-building i combo sustav koji nose cijelu igru. Za cijenu, količinu sadržaja i razinu angažiranosti koju nudi, teško je pogriješiti. Ovo nije samo ideja koja jaše na uspjehu Vampire Survivors, već se stvarno radi o kvalitetnoj igri koja stoji na vlastitim nogama.

Nije savršena, to je sasvim jasno. Dungeon crawlingu itekako treba više raznolikosti, a repetitivnost se počinje dosta osjećati tijekom duljih igranja. No osnovna gameplay petlja dovoljno je snažna da vas stalno vraća po još. Ako volite roguelike deck-buildere, posebno nešto u stilu Slay the Spire, ovo je vrlo laka preporuka.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

MOUSE: P.I. For Hire bez sumnje je jedna od vizualno najupečatljivijih i stilski najunikatnijih igara objavljenih u posljednje vrijeme. Čim je vidite, odmah shvatite što želi postići, i još važnije, koliko je truda uloženo da se ta vizija ostvari. Izgrađena oko estetike „rubber hose“ crtića iz 1930-ih, igra se u potpunosti posvećuje svom identitetu kroz ručno crtanu animaciju inspiriranu ranim animiranim kratkim filmovima. Doista imate osjećaj kao da igrate živi crtić, nešto što podsjeća na klasične likove kao što je Mickey Mouse i to je samo po sebi dovoljno da se istakne u prenapučenom žanru.

Osim toga, Mouseburg, mjesto radnje, djeluje živo zahvaljujući pažljivo animiranim NPC-jevima i okruženjima, što sve zajedno stvara koherentnu i pamtljivu atmosferu. Dizajn zvuka to savršeno nadopunjuje, oslanjajući se više na ambijentalne efekte i ton nego na stalnu glazbu, čime dodatno pojačava dojam starog crtića. Glasovna gluma također je vrlo dobra, a Troy Baker pruža solidnu izvedbu kao glavni lik Jack Pepper.

Funkcionalna priča, fluidna FPS akcija i iznenađujuće zabavna kartaška igra

Iznenađujuće je da, čim krenete igrati, MOUSE: P.I. For Hire puno više naglašava svoju priču nego što biste u početku pretpostavili. Igrate kao Jack Pepper, privatni detektiv koji rješava niz zagonetnih slučajeva u Mouseburgu. Ono što započne kao naizgled jednostavna istraga postupno se razvija u nešto mnogo veće, pa čak i u pitanje dovodi samu sudbine grada.

Između misija istražujete poluotvoreni svijet iz ptičje perspektive, vozite se i posjećujete različite lokacije, od ulica i podzemnih željeznica do skrovitijih područja kao što je laboratorij. Tu je i sustav tragova gdje se vraćate u svoj ured i povezujete dokaze kako biste otključali nove misije.

Ipak, iako je priča izraženija nego što biste očekivali, ne ostavlja osobito snažan dojam. Nastoji biti zanimljiva i povremeno duhovita, no rijetko uspijeva zadržati pažnju na dulje vrijeme. Likovi se izmjenjuju bez većeg utjecaja, radnja se često izgubi u akciji, a na kraju izostane i jači emocionalni odjek. Funkcionalna je i odrađuje svoju ulogu, ali nije glavni razlog zbog kojeg ćete ostati angažirani. Naravno, možete očekivati i obilje dosjetki i referenci na sir jer, uostalom, radnja se odvija u svijetu miševa.

Izvan glavne gameplay petlje nalaze se i dodatne aktivnosti koje unose dobrodošlu raznolikost. Među zanimljivijima je mini-igra s kartama na temu bejzbola, u kojoj se izmjenjujete između udaranja i bacanja koristeći kolekcionarske karte pronađene tijekom istraživanja. Sustav je jednostavan i ne donosi ništa revolucionarno, ali ima svoj šarm te pruža dodatni sadržaj izvan same akcije.

Što se tiče same izvedbe gameplaya, dojam je pomalo podijeljen. U svojoj srži, MOUSE: P.I. For Hire je brzi „old-school“ FPS ili, kako ga često nazivamo, boomer shooter. Nemate nišan, stalno ste u pokretu, brzo mijenjate oružja, ulazite u bliske okršaje i uvelike se oslanjate na mobilnost kako biste preživjeli.

S vremenom otključavate sposobnosti poput dasha i dvostrukog skoka, što kretanje čini fluidnim i vrlo zabavnim. Raznolikost oružja također se ističe kao jedna od jačih strana igre. Od klasičnih pištolja i sačmarica do neobičnijih opcija poput toksičnih oružja, svako se može nadograditi kroz sustav koji poboljšava njihove statistike i uvodi sekundarne načine paljbe, čime borba postupno postaje dinamičnija i fleksibilnija.

Istraživanje je bitno, kao i obijanje brava

Unatoč svemu tome, sam osjećaj pucanja ne ostavlja onoliko snažan dojam koliko bi trebao. Vizualna prezentacija je vrlo dojmljiva: neprijatelji gube udove, pretvaraju se u kosture i raspadaju se na pretjeran način, no povratna informacija svakog pogotka djeluje slabo. Osjeti se određeni nesklad između animacija i samog osjećaja pucanja, zbog čega borba nije onoliko zadovoljavajuća koliko biste očekivali. Nije loša, ali joj nedostaje onaj faktor koji bi je izdvojio.

S druge strane, istraživanje je segment u kojem igra zaista briljira izvan svoje prezentacije. Leveli su slojevito dizajnirani, s alternativnim putevima i skrivenim tajnama koje vas potiču da usporite i temeljitije istražujete umjesto da samo jurite prema cilju. Tijekom toga pronaći ćete kolekcionarske predmete, resurse, nacrte, pa čak i izazove obijanja brava različitih razina težine.

Obijanje brava postaje važna mehanika i vrlo je unikatna, odnosno donosi nešto novo u tom pogledu. Ona nije samo samo za opcionalne nagrade već vam treba kako biste napredovali dalje u određenim trenucima. Stalno imate osjećaj da vas igra potiče na istraživanje i interakciju sa svijetom, a ne samo na pucanje.

Što se tiče težine, igra započinje prilično jednostavno, ali postaje zahtjevnija kako napredujete. Raznolikost neprijatelja raste, susreti postaju intenzivniji, a boss borbe traže više kretanja i pažnje, posebno u skučenim prostorima.

Neprijatelji znaju biti iznenađujuće precizni, što stvara dodatni pritisak tijekom borbe, ali igra uglavnom pruža dovoljno resursa da ostane uravnotežena. Nije pretjerano teška, ali tražit će više fokusa od vas kako napredujete.

Isplati se, ali…

Tehnički gledano, igra je vrlo ispolirana. Radi glatko, bez većih bugova ili problema s performansama, i nudi širok raspon opcija prilagodbe. Od različitih vizualnih modova i audio profila do postavki poput film graina i difuzije, iskustvo možete prilagoditi vlastitim preferencijama. Jasno je da je uložen velik trud kako bi igra bila dostupna na različitim konfiguracijama.

Na kraju, MOUSE: P.I. For Hire je igra koja apsolutno briljira u prezentaciji, ali igra na sigurno kada je riječ o gameplayu. Stilski je upečatljiva, jedinstvena i očito napravljena s puno strasti, no mehanički ostaje u poznatim okvirima bez većih inovacija (osim u pogledu obijanja brava). Pucanje je solidno, ali ne revolucionarno, priča je prisutna, ali zaboravljiva i iako ima mnogo toga za istražiti, to ne mijenja temeljni način igranja.

Kada pogledamo sve u jedno cjelinu, itekako vrijedi vašeg vremena, pogotovo ako cijenite umjetnički smjer i atmosferu. Možete izvući između 10 i 20 sati, ovisno o tome koliko istražujete. Drugim riječima, radi se o igri kojoj ćete se vjerojatno vraćati umjesto da je završite u jednom sjedenju. Samo nemojte očekivati revolucionarni FPS. Ovo je naslov kojeg nosi stil i izvedba. U konačnici, ne teži tome da na bilo koji način unaprijedi boomer shooter kao žanr i to je potpuno prihvatljivo, sve dok znate što točno od njega dobivate – pouzdanu dozu stare škole, bez nepotrebnih digresija.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada je Supergiant Games najavio rad na svom prvom nastavku u povijesti studija, gaming scena je kolektivno ostala iznenađena. Do tog trenutka, tim kreativaca iz San Francisca bio je poznat kao “ tvornica hitova bez nastavaka“ i to u najboljem mogućem smislu – svaka igra bila je unikatni eksperiment, bilo da se radi o Bastionu, Transistoru ili Pyreu. No, Hades je bio priča za sebe. Bio je to naslov koji je 2020. godine na svojstven način redefinirao roguelike žanr, pretvarajući repetitivnu smrt iz frustracije u narativno pogonsko gorivo. Stoga, odluka studija da napravi nastavak za takvog višestruko nagrađivanog kolosa nije bila samo hrabrost, već i gotovo nemoguća misija…

Supergiant se našao u nezahvalnoj poziciji. Kako poboljšati igru koja je za mnoge bila čista desetka? Odgovor leži u širenju ambicija. Dok su se raniji naslovi ovog studija, poput Transistora, fokusirali na zatvorene, intimne sustave, Hades II je građen s mainstream publikom na umu, ali bez podilaženja istoj. Strategija izlaska kroz Early Access ponovno se pokazala ključnom – to nije bio samo način za prikupljanje dodatnih sredstava, već i  svojevrsni laboratorij u kojem su se testirale mehanike koje bi u bilo kojem drugom okruženju djelovale pretrpano. Studio je prekršio svoje pravilo o “uvijek novim svjetovima” kako bi nam pokazao da u grčkoj mitologiji ima još dovoljno “mesa“, ali uz značajan zaokret u tonu. Dok je prva igra bila o bijegu, druga je o opsadi. Razlika je suptilna, ali prožima svaki atom ovog iskustva.

Zaboravite na Zagreusa, stiže nam vještica iz sjene

U središtu priče više nije drski Zagreus i njegov tinejdžerski bunt protiv oca. Upoznajemo Melinoë, princezu podzemlja i vješticu koju je odgojila Hekata. Njezin cilj je monumentalan – ubiti Kronosa, titana vremena koji je zarobio njezinu obitelj i uzurpirao prijestolje. Za razliku od Zagreusove, njena motivacija nije bijeg, već dužnost. Ona je hladnija, sabranija i, usudit ćemo se reći, manje instinktivno šarmantna od svog starijeg brata. To je svjesna narativna odluka autora – Melinoë je dijete rata, trenirano u sjenama Crossroadsa dok su dvorane njenog oca bile okovane vremenom.

Svijet igre se značajno proširio, ne samo u broju soba, već i u tematskom opsegu. Više nismo ograničeni samo na uspon iz Tartara. Hades II nudi dva potpuno odvojena puta. S jedne strane imamo klasični spust u dubine podzemlja kako bismo se suočili s Kronosom, a s druge uspon na površinu, prema Olimpu, kojeg opsjedaju Titani. Naracija teče kroz briljantno napisane dijaloge koji reagiraju na svaki vaš pokret. Likovi poput Dore, cinične sjene koja Melinoë služi kao cimerica, ili Odiseja, taktičara koji nudi mudrost umjesto mača, daju igri težinu koju rijetko koji roguelite posjeduje.

Ipak, postoji opravdana kritika da je priča izgubila dio one intimne, “kuhinjske” topline originala. U prvoj igri smo se borili oko obiteljskih razmirica, a ovdje se borimo za opstanak kozmosa. Melinoë se u prvih desetak sati može doimati kao puko oruđe misije, samoživa ratnica kojoj nedostaje Zagreusov humor. Čak i Chaos primjećuje kako je njegov prethodnik bio zabavniji. No, u tome i jest poanta. Supergiant nas izaziva da zavolimo nekoga tko je “slomljen” na drugačiji način – ne kroz otpor, već kroz potpunu predanost žrtvi.

Ples sjenki i magije

Ako ste u originalu navikli na bjesomučno dashanje i hack and slash agresiju, Hades II će vas u početku pošteno isfrustrirati. Melinoë se ne kreće kao njen brat. Njen dash ima suptilan, ali osjetan cooldown, što vas prisiljava na korištenje nove mehanike sprinta. Ovaj put, igra djeluje promišljenije, a ključna inovacija je uvođenje Mana sustava i Omega napada. Svako oružje, od vještičjeg štapa Descura do masivne Moonstone sjekire, ima svoje standardne i specijalne verzije koje je moguće dramatično pojačati trošenjem magije.

Ovo mijenja samu srž gameplay petlje. Više ne ulazite u sobu s namjerom da samo sve razbijete što brže možete – sada razmišljate i o resursima. Melinoëin “Cast” više nije samo projektil, već magični krug koji hvata neprijatelje u zonu. Kad na to dodate darove bogova poput Hestije, koja donosi “burn” damage, ili Herin “Hitch” efekt koji povezuje sudbine neprijatelja, broj kombinacija postaje vrtoglav. Sustav Arcana karata nudi dublje strateško planiranje od Zagreusovog ogledala. Svaka karta zahtijeva Grasp, resurs koji ograničava koliko pasivnih bonusa možete ponijeti. Takvo što stvara predivne dileme – primjerice, hoćete li uzeti dodatni Death Defiance ili ćete uložiti sve u regeneraciju magije?

Međutim, s dubinom dolazi i kompleksnost koja može djelovati naporno. Sustav prikupljanja resursa poput rudarenja srebra, skupljanja sjemenki za vrt i potrage za specifičnim soul resursima, povremeno zaustavlja zamah igre. Dok je u prvoj igri fokus bio isključivo na borbi i priči, ovdje ćete provesti sate baveći se vrtlarenjem i alkemijom u Cauldronu samo kako biste otključali osnovne funkcije huba. Za puriste žanra, ovo može djelovati kao nepotrebno razvodnjavanje iskustva. Također, kontrolna shema na konzolama trpi zbog nedostatka drugog analoga za ciljanje, pa kretanje i ciljanje istom gljivom znači da auto aim često mora odrađivati teški posao, što u borbama protiv bosseva može dovesti do neželjenih ishoda.

Estetika vječnosti

Kada je u pitanju prezentacija Hadesa II, moramo naglasiti da je Supergiant majstorski evoluirao svoj stil. Dok su likovi u prvoj igri bili 2D spriteovi renderirani iz 3D modela, ovdje su modeli u pune tri dimenzije, što omogućuje nevjerojatno glatke animacije pri 60 ili 120 fpsa. Vizualni identitet regija je zapanjujući, od Polja žalosti koja se šire u maglu, do podvodnih dvorana koje izgledaju kao napušteni noćni klubovi Sirena.

Audio dizajn ponovno potpisuje Darren Korb i to je vjerojatno njegov najhrabriji rad do sada. Borba protiv Scylle i njezina benda nije samo vizualni spektakl, već i pravi mali audio inženjerski pothvat. Glazba se dinamički mijenja, pa ako eliminirate bubnjara, ostajete bez ritam sekcije, a tekstovi pjesama se suptilno mijenjaju ovisno o tijeku borbe. Glasovna gluma je, kao i uvijek, u samom vrhu industrije. Svaki lik donosi specifičnu energiju, od Hekatine stroge mudrosti do Erisine anarhične iritantnosti.

Ipak, estetika ponekad staje na put funkcionalnosti. U kasnijim fazama runa, kada ekran preplave Omega efekti, Zeusove munje, Posejdonovi valovi i neprijateljski projektili, čitljivost akcije pada na opasno niske grane. Često ćete primiti udarac jednostavno zato što niste mogli vidjeti neprijateljski napad ispod slojeva vaših vlastitih magičnih vizuala. Supergiant je ponudio neke opcije pristupačnosti, ali rješenje za ovaj vizualni kaos i dalje ostaje djelomično neuspješno.

Filozofija Tezejevog broda – presuda i naslijeđe

Hades II je paradoksalan naslov. Hades II je objektivno veća, kompleksnija i mehanički bogatija igra od svog prethodnika. U pitanju je savršen nastavak koji radi sve što bi nastavak trebao raditi – on ne replicira sadržaj originala, već ga na neki nači ekstrapolira. No, u tom procesu nekako je izgubio onu oštru, gotovo sportsku fokusiranost originala. Zagreusov bijeg bio je sprint, adrenalinski nalet koji je trajao 25-30 minuta. S druge strane, Melinoëina borba je opsada, maraton koji od vas zahtijeva da budete vrtlarski menadžer, alkemičar i taktičar istovremeno.

Bez sumnje, Supergiant definitivno nije igrao na sigurno. Greg Kasavin i ekipa mogli su nam dati “Hades 1.5” i svi bismo bili sretni. Umjesto toga, dali su nam igru koja nas prisiljava da ponovno učimo kako igrati i preživjeti jedan vrhunski roguelite naslov. U konačnici, Hades II nije samo naslov o ubijanju vremena, već igra koja dokazuje da je vrijeme, baš kao i Kronos, jedini protivnik kojeg je nemoguće pobijediti bez potpune transformacije sebe.

Naslijeđe ovog naslova bit će u tome kako je pokazao da se “savršenstvo” može rastaviti na dijelove i ponovno sastaviti u nešto što je, iako možda manje elegantno, neupitno moćnije i bogatije. Ukratko, Hades II je apsolutna preporuka za sve ljubitelje originala, roguelite žanra ali i one koji žele izaći iz svoje zone komfora i isprobati nešto novo.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada su kreativci i finskog studija Housemarque 2021. godine izbacili Returnal, napravili su potez koji je u tom trenutku malo tko očekivao od tima poznatog po manjim, arkadnim naslovima. Bio je to monumentalan iskorak u AAA sferu, igra koja je na plećima Selene Vassos demonstrirala punu snagu tada tek rođene PlayStation 5 generacije. Ta je igra ubrzo stekla kultni status, no njena ekstremna težina i dugi, često iscrpljujući runovi ostavili su dio publike pred vratima tog mračnog, proceduralno generiranog labirinta Atroposa. Pet godina kasnije, pred nama je Saros. Iako ga developeri ne nazivaju izravnim nastavkom Returnala, svatko tko je proveo makar pola sata s prethodnim naslovom studija odmah će prepoznati o čemu se ovdje radi. Saros je funkcionalni, duhovni i mehanički nasljednik koji ne samo da ispravlja gotovo sve zamjerke koje su kritičari i igrači imali prema Returnalu, već istovremeno pomiče granice onoga što pucačina iz trećeg lica može ponuditi u smislu atmosfere, kontrole i mehaničke dubine.

Dobro došli na planet Carcosa!

Za razliku od samoće i duboke introspekcije koja je definirala prethodni projekt studija, Saros se od samog početka postavlja kao znatno strukturiranije i narativno bogatije iskustvo. Radnja nas smješta u ulogu Arjuna Devraja, korporativnog zaštitara, odnosno Enforcera moćne i bezdušne megakorporacije Soltari. Arjun stiže na zagonetni planet Carcosa kao dio četvrte ekspedicije, poznate kao Echelon IV. Zadatak je naizgled jednostavan, ali u svojoj srži zastrašujući – otkriti što se dogodilo s prethodne tri vala kolonista i istraživača koji su jednostavno nestali nakon što su izgubili kontakt sa Zemljom. Da stvar bude gora, Arjunova motivacija nije samo izvršavanje korporativnih direktiva – on na Carcosu dolazi s duboko osobnim ciljem jer je njegova partnerica bila dio jedne od prethodnih, sada izgubljenih ekspedicija. Taj element osobne opsesije i specifične, gotovo opipljive “soli” zbog onoga što je izgubljeno, savršeno se preslikava na sam gameplay, stvarajući onaj poznati osjećaj u kojem igrač jednostavno mora pokušati “samo još jedan run” kako bi saznao što se nalazi iza sljedećeg ugla.

Ono što Saros odmah izdvaja iz mase generičkih SF pucačina jest njegov iznimno bogat i promišljen tematski okvir. Scenaristi Housemarquea nisu se libili posegnuti za teškom književnom artiljerijom. Ime planeta, Carcosa, izravna je referenca na kultnu zbirku kratkih priča Roberta W. Chambersa, The King in Yellow, kao i na priču Ambrosea Biercea po imenu An Inhabitant of Carcosa. Ovdje Carcosa nije samo pasivna scenografija na kojoj se odvija akcija. Naprotiv, Carcosa je entitet za sebe, mjesto izvan uobičajenog prostora i vremena koje aktivno utječe na psihu onih koji na njega kroče. U nekim trenucima istraživanja, atmosfera i narativni ton neodoljivo podsjećaju na kultne filmske naslove poput Event Horizona ili prve sezone serije True Detective, koja je također koristila mit o Carcosi kao utočištu ludila.

Užas s kojim se Arjun i njegova ekipa suočavaju nije samo fizički – on je egzistencijalni i nepojmljiv ljudskom umu. Kako igra odmiče, kroz brojne audio zapise, holografske rekonstrukcije i tekstualne logove, svjedočimo potpunom moralnom i mentalnom raspadu prethodnih ekspedicija. Ljudi izluđeni neobjašnjivim ciklusima pomrčine počinju obožavati misteriozne entitete, režu se, pa čak i namjerno bulje u sunce sve dok im oči doslovno ne izgore. Housemarque je ovdje briljantno iskoristio činjenicu da ljudski um, kada se suoči s nepoznatim, sam ispunjava praznine najgorim mogućim scenarijima. Ipak, za Arjuna je taj užas itekako opipljiv i stvaran, ali on na njega reagira drukčije od svojih prethodnika.

Arjun Devraj se ne nameće kao klasični protagonist s kojim će se mnogi odmah poistovjetiti. On je tvrdoglav, često arogantan i nedopadljiv, vođen isključivo vlastitim motivima koji nerijetko prkose naredbama. Drugi članovi tima ga rano u priči kritiziraju zbog takvog stava, a ta trvenja unutar tima daju igri dozu dramatičnosti. Iako će nekim igračima Arjunova hladnoća i fokusiranost na cilj smetati, ona zapravo savršeno odgovara beznadnom i neprijateljskom okruženju Carcose. Velike zasluge za to idu glumcu Rahulu Kohliju, koji je Arjunovom liku udahnuo život kroz fantastičnu vokalnu izvedbu, balansirajući između cinizma i duboko skrivene ranjivosti. Ostatak glumačke postave također obavlja vrhunski posao, a posebno je zanimljivo čuti Jane Perry, koja je u Returnalu posudila glas Selene, a ovdje tumači ulogu zapovjednice Sheridan Bouchard, stvarajući tako sjajnu unutarnju poveznicu za sve okorjele fanove studija. Likovi poput Sebastiana, Nitye i Jeromea čine bazu Echelon IV u čvorištu poznatom kao The Passage znatno življom nego što je to ikada bio slučaj u prethodnim igrama studija.

Ples metaka i Soltari štit

Ipak, koliko god priča bila intrigantna i puna lorea koji će fanovi godinama secirati, Housemarqueove igre su u konačnici uvijek primarno definirane svojim gameplayem. Na tom polju, Saros je apsolutni trijumf. Dok je Returnal bio frenetični pakao u kojem ste većinu vremena provodili bježeći i panično izbjegavajući laserske zidove, Saros vas uči agresiji. Borba se ovdje s punim pravom opisuje kao “bullet ballet“. Ekran je redovito preplavljen stotinama svjetlećih projektila koji se kreću u nevjerojatnim geometrijskim uzorcima, stvarajući pravu borbenu zagonetku koju igrač mora riješiti u djeliću sekunde.

Ključna razlika koja mijenja cijelu paradigmu borbe u odnosu na prethodnika jest Arjunov Soltari štit. Projektili u igri dolaze u strogo definiranim bojama, a svaka boja zahtijeva drukčiji taktički pristup. Plave projektile igrač može i treba apsorbirati svojim štitom. Ta apsorpcija nije samo obrambena mehanika – ona puni energiju Arjunovog Power Weapona, omogućujući vam da nakon nekoliko uspješnih blokiranja uzvratite razornim specijalnim napadom. Žuti i smeđi projektili predstavljaju korupciju i njih morate izbjegavati pod svaku cijenu. Ako vas pogode, oni ne samo da nanose štetu već trajno smanjuju maksimalni kapacitet vašeg oklopa (zdravlja) tijekom tog runa, što unosi dodatni sloj stresa u ionako intenzivne sukobe. Jedini način da se ta korupcija očisti jeste trošenje dragocjene energije kroz aktivaciju Power Weapona ili korištenje gauntlet specijalnih napada. Crvene projektile, pak, ne možete blokirati štitom niti jednostavno izbjeći bez savršenog tajminga, ali ih zato možete parirati brzim melee napadom.

Ovakav sustav stvara nevjerojatan osjećaj ritma i momentuma. Umjesto da se povlačite i pucate iz daljine, igra vas neprestano tjera da idete naprijed, ulijećete u neprijateljsku vatru kako biste napunili štit, a zatim to pretvorili u ofenzivnu silu. Oružja su iznimno raznolika – od pametnih strojnica s auto-aimom koje vam pomažu u početnim biomima do teških sačmarica koje rotiraju uzorke raspršivanja metaka. Svako oružje ima svoj primarni mod pucanja, ali i alternativni mod koji se oslanja na inovativno korištenje hardvera koji nam je Sony isporučio.

Tehnologija u službi imerzije

Ovdje dolazimo do segmenta u kojem Housemarque ponovno dokazuje da razumije PlayStation hardver bolje od gotovo bilo kojeg drugog studija u industriji. Korištenje DualSense kontrolera u Sarosu je naprosto maestralno i postavlja nove standarde u industriji koja je, ruku na srce, pomalo zaboravila na ove značajke. Developeri su iskoristili adaptivne triggere na način koji na prvu ruku djeluje neobično, ali brzo postaje druga priroda svakom igraču. Kada pritisnete lijevi trigger do pola, naići ćete na jasan mehanički otpor. Zadržavanje okidača na toj “stepenici” aktivira alternativni način paljbe vašeg trenutnog oružja. Ako pak svladate taj otpor i pritisnete okidač do kraja, aktivirat ćete svoje specijalno oružje. Ova razina taktilne kontrole čini pucanje nevjerojatno responzivnim i eliminira potrebu za prebiranjem po kompliciranim izbornicima usred kaotične borbe.

Haptički feedback je jednako impresivan. Kroz vibracije kontrolera možete osjetiti doslovno sve, od smjera iz kojeg neprijateljski projektili udaraju u vaš štit, preko kretanja teških ticala u okolini, pa sve do specifičnog pulsiranja tijekom razgovora s AI sustavom. Čak i sitni detalji, poput koračanja kroz vodopad metaka, prenose se na dlanove igrača s nevjerojatnom preciznošću.

Što se tiče vizualne prezentacije, Saros je pravi “showcase” za 2026. godinu. Čak i na standardnom PS5 modelu igra teče u glatkih 60 sličica u sekundi, dok pravi sjaj pokazuje na PS5 Pro konzoli. Svjetlosni efekti su refleksivni i savršeno odražavaju materijale svijeta, bilo da se radi o suncem izbijeljenim ruševinama ili tamnim, mramornim hodnicima kasnijih dijelova igre. Carcosa je vizualna gozba koja varira od ljepote do apsolutnog horrora, a dizajn boss protivnika, koji su zapravo skill-checkovi svega naučenog u biomu, oduzima dah svojom grandioznošću.

Isti nivo posvećenosti detaljima osjeti se i u audio dizajnu. Glazbena podloga koju potpisuje Sam Slater (poznat po radu na Jokeru) kombinira elemente drone metala s teškim elektroničkim tonovima. Kada nastupi pomrčina, glazba postaje nevjerojatno zagušujuća i opresivna. Korištenje PlayStationove Tempest 3D audio tehnologije ovdje se nameće kao obaveza; zvukovi lasera koji fijuču pored glave i prostorno pozicioniranje neprijatelja toliko su precizni da značajno olakšavaju preživljavanje u bullet hell kaosu. Zbog toga, apsolutna je preporuka da igru igrate sa kvalitetnim 3D sluškama jer samo tako ćete iskusiti potpunu imerziju koju ova igra pruža.

Pomrčina i struktura napretka

Kada govorimo o dizajnu nivoa, struktura se drastično mijenja u trenutku kada aktivirate Eclipse mehaniku. Istražujući proceduralno generirane arene Carcose, naići ćete na jezive biomehaničke oltare. Interakcija s njima pokreće pomrčinu sunca, dramatično mijenjajući vizualni identitet svijeta. Inače mramorni i plavičasti tonovi inicijalnog bioma pretvaraju se u zagasito crvene, klaustrofobične pejzaže pune ticala i ruku koje izbijaju iz zidova. Neprijatelji postaju brži i ubojitiji, ali pomrčina je klasični sustav visokog rizika i visoke nagrade. Ako preživite borbu pod pomrčinom, dobit ćete znatno više Lucenitea, glavne valute u igri, no svi artefakti koje pronađete postat će korumpirani – davat će vam velike bonuse, ali uz obavezan, često vrlo neugodan negativni modifikator.

Nakon neizbježne smrti, vraćate se u bazu The Passage. No, za razliku od Returnala gdje je smrt često značila gubitak gotovo svega, Saros je znatno fleksibilniji. U bazi pristupate sustavu zvanom Armor Matrix. Ovdje trošite prikupljeni Lucenite i rijetke Halcyon kristale na trajne nadogradnje. Možete trajno povećati zdravlje, poboljšati snagu štita, otključati nove slotove za artefakte ili kupiti iznimno važnu sposobnost oživljavanja na licu mjesta. Ovaj osjećaj trajnog napretka, koji ujedno proizlazi iz glavnog slogana igre koji glasi “Come back stronger“, eliminira onaj osjećaj uzaludnosti.

Također, igra nudi fantastičan sustav putovanja kroz takozvani World Dial sustav. Kada jednom pobijedite bossa i otključate sljedeći biom, možete odabrati da vaši sljedeći pokušaji počnu direktno u tom kasnijem biomu. To drastično skraćuje trajanje pojedinačnih runova na ugodnih 15 do 30 minuta, čineći igru savršenom za kraće gaming sesije. Za one koji pak traže ultimativni izazov, tu su Carcosian Modifiersi, pomoću kojih kojima možete ručno balansirati težinu igre dodavanjem pozitivnih i negativnih modifikatora, što je Housemarqueov odgovor na kritike o fiksnoj težini njihovih prethodnih naslova. Na taj način igra dopušta da sami krojite svoje iskustvo bez kompromitiranja osnovne vizije studija.

Pukotine u oklopu – narativni i tehnički zastoji

Unatoč svim ovim hvalospjevima, Saros ipak nije potpuno besprijekoran paket. Jedna od najznačajnijih zamjerki odnosi se na samog protagonista. Iako je Rahul Kohli odradio vrhunski posao, Arjun je namjerno napisan kao odbojan i sebičan lik. Njegova unutarnja moralna borba i razlog dolaska na Carcosu nisu uvijek dovoljno dobro artikulirani da bi igraču bilo istinski stalo do njegovog preživljavanja. Često ćete se uhvatiti kako želite preskočiti dijalog samo da se vratite onom savršenom gameplayu.

Drugi problem leži u samom endgame sadržaju. Nakon što provedete nekih dvadesetak sati u igri i dođete do odjavne špice, Saros vas ostavlja s prilično tankim razlozima za daljnje igranje. Završni čin se raspetljava relativno brzo, a povratak u već istražene prostore ne nudi dovoljno noviteta. Nedostaje onaj “twist” ili dodatni mod kao što je bio Returnalov Tower of Sisyphus koji bi ponudio beskonačni izazov, no moguće je da ćemo takvo što dobiti naknadno. Također, dok je dizajn svijeta i čudovišta apsolutno očaravajući, facijalne animacije ljudskih likova u stvarnom vremenu ponekad ne prate visoki standard ostatka igre, djelujući pomalo ukočeno u usporedbi s fluidnošću borbe.

Tehnički, iako je igra lockana na 60 fpsa, primijećeni su povremeni padovi performansi u specifičnim sobama koje su prepune efekata, barem prije inicijalnog patcha. Iako su to sitnice u moru genijalnosti, one su primjetne jer je ostatak igre toliko ispoliran. Također, narativni završetak mogao bi ostaviti neke igrače nezadovoljnima – nakon toliko građenja misterije kroz logove i interakciju s Echelon IV posadom, finale se čini mrvicu zbrzanim i nedorečenim, ostavljajući više pitanja nego odgovora bez onog emocionalnog “payoffa” koji smo očekivali.

GOTY kandidat, ali nije za svakoga

Saros je fascinantan dokaz rasta i sazrijevanja Housemarquea kao vodećeg Sonyjevog studija za arkadnu akciju. Developeri iz ovog finskog studija uspjeli su u naizgled nemogućoj misiji – kreirali su igru koja je istovremeno ekstremno teška i izazovna u svojim borbenim mehanikama, a opet znatno pristupačnija, fleksibilnija i manje frustrirajuća za širi krug igrača, iako se, ako ćemo biti iskreni, i dalje radi o pakleno izazovnom ostvarenju koje će vrlo brzo obeshrabriti mnoge i natjerati ih na odustajanje.

Saros je naslov koji u potpunosti opravdava posjedovanje moderne konzole i podsjeća nas zašto su pucačine iz trećeg lica nekada vladale industrijom. Inovacije poput Soltari štita i korištenja DualSense kontrolera čine Saros jednim od najtaktilnijih i najzabavnijih iskustava dostupnih na tržištu. Iako Arjun možda neće postati vaša omiljena gaming ikona, Carcosa će vam definitivno ostati urezana u pamćenje kao jedno od najljepših i najjezivijih mjesta koje ste ikada posjetili u igrama. Da ne duljimo više, Carcosa vas čeka, a s njom i najbolja akcija koju ćete igrati ove godine.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Dugo smo čekali na ovaj trenutak. Od onog enigmatičnog trailera iz 2020. godine koji nas je ostavio u kolektivnom čuđenju i upitnicima iznad glava, PRAGMATA je postala svojevrsni „vaporware“ modernog doba – naslov koji se stalno ispričava zbog novog odgađanja, dok publika polako gubi nadu u njegov izlazak. Ipak, u iznimno jakoj godini, u kojoj Capcom niže uspjehe s igrama kao što su Resident Evil Requiem i Monster Hunter Stories 3: Twisted Reflection, ovaj novi IP konačno je sletio na naše konzole i PC konfiguracije – i to u velikom stilu! No, to nije sve – štoviše, PRAGMATA je tu da nas uvjeri da nije samo još jedna igra u nizu, već i smjela izjava o namjeri japanskog izdavača koji je, čini se, odlučio da mu status “kralja nastavaka” više nije dovoljan.

Povratak u budućnost akcijskog dizajna

PRAGMATA je igra koja se drsko opire modernim trendovima prenapuhanih otvorenih svjetova koji proždiru naše vrijeme bez jasnog fokusa. Ona je zapravo duhovni nasljednik klasika iz Xbox 360 i PlayStation 3 ere, vremena kada su izdavači, a posebno Capcom, redovito riskirali s bizarnim, fokusiranim i linearnim akcijskim naslovima. Zamislite fuziju preciznog napucavanja iz Vanquisha, klaustrofobične atmosfere Dead Spacea i emocionalne srži The Last of Us, sve to umotano u visoku produkciju današnje generacije. Eto, to vam je PRAGMATA.

Capcom je trenutno u nevjerojatnom nizu. Nakon što su njegovi genijalci godinama polirali svoje provjerene franšize do savršenstva, PRAGMATA predstavlja njihov najhrabriji iskorak – demonstraciju moći koja kaže da talent unutar studija nije ograničen samo na zombije i čudovišta. U svijetu gdje AAA produkcija postaje sve uniformiranija, ovaj naslov djeluje kao povratak korijenima za milenijalce koji se sjećaju vremena kada su igre imale jasne razine, moćne bosseve s ogromnim health barovima i mehanike koje se ne boje biti čudne. Capcomova odluka da razvije potpuno novi IP u trenutku kada industrija grca u sigurnim okladama (prije svega, remakeovima i klasičnim nastavcima) sama po sebi zaslužuje respekt, ali način na koji su to izveli, spajajući nostalgičnu linearnost s futurističkim konceptima, u najmanju ruku graniči s genijalnošću.

Podsjetimo se, razvojni put ove igre bio je posut sumnjama. Gotovo šest godina tišine, uz tek povremeno javljanje, čisto da znamo da je igra još živa, često znači kreativni pakao. No, Capcomov finalni proizvod sugerira upravo suprotno – vrijeme je utrošeno na poliranje specifične vizije koja se ne dodvorava nikome. PRAGMATA je igra koja vas ne drži za ruku dok istražujete prazne prostore – ona vas baca u žrvanj mehanika koje zahtijevaju vašu punu pažnju, podsjećajući nas zašto su naslovi poput Lost Planeta ili Gears of Wara svojevremeno redefinirali žanr.

Izvitoperena stvarnost na rubu Mjeseca

Radnja ove svemirske epopeje smješta nas u cipele Hugha Williamsa, inženjera koji sa svojim timom stiže u The Cradle, veliku istraživačku koloniju na Mjesecu. Naravno, po dobrom starom običaju znanstvene fantastike, sve pođe po zlu u prvih deset minuta. Hugh ostaje sam, teško ozlijeđen i izoliran, sve dok ne nabasa na Dianu – androida u obliku djevojčice koja će postati njegov jedini saveznik u borbi protiv IDUS-a, odmetnute i poludjele umjetne inteligencije koja upravlja bazom.

Ono po čemu se PRAGMATA izdvaja iz mora sličnih distopija je njena svojevrsna estetska dvoličnost proizašla iz Lunafilamenta, futurističkog materijala sposobnog 3D isprintati bilo što, omogućujući developerima da nas bace u doista nadrealne scenarije. Najbolji primjer je replika Times Squarea koja izgleda kao da je isprintana s greškom, što za rezultat ima taksije koji se tope u pod poput Dalíjevih satova i zgrade koje „zijevaju“ nedovršene jer je AI-ju “ponestalo tinte“… Sve to djeluje kao namjerna vizualna kritika današnjeg generativnog AI-ja, gdje onaj “uncanny valley” efekt ovdje nije tehnički nedostatak, već vrhunski narativni alat. Okruženje je istovremeno sterilno i fascinantno, puno stakla, čelika i holografskih projekcija koje pokušavaju simulirati život tamo gdje ga više nema, čineći to na vrhunski i iznimno atmosferičan način.

Sama priča možda “troši” itekako poznate motive. Budimo iskreni, odnos “vuka i mladunčeta” vidjeli smo mnogo puta, međutim izvedba onoga što je pred nama doista je besprijekorna. Hugh je namjerno prizemljen protagonist, astronaut s kojim se lako poistovjetiti jer se u svakom pokretu osjeti njegova ljudska krhkost. On nije nikakav super vojnik, on je najobičniji, iznimno ranjivi čovjek koji se bori protiv strojeva koji su brži, jači i brojniji. Diana, s druge strane, nije iritantni pratitelj (iako se u njenom ponašanju ponekad zna potkrasti poneki cringe trenutak, uobičajen za japanske kreativce). Njena dječja znatiželja dok promatra predmete sa Zemlje daje igri prijeko potrebnu toplinu. Iako je priča snažno koncentrirana na sam kraj, emocionalni ulog ostaje visok kroz svih 12 do 15 sati, koliko će vam trebati da vidite odjavnu špicu. Misterij oko toga zašto je baza postala neprijateljski nastrojena i koja je zapravo Dianina uloga u cijelom PRAGMATA programu otkriva se polako, podsjećajući pomalo na narativnu strukturu viđenu, primjerice, u igri Horizon Zero Dawn.

Kognitivni trening pod paljbom strojeva

Glavna inovacija igre leži u njenoj borbenoj petlji koja od igrača zahtijeva simultano korištenje oba dijela mozga. Dok se s robotima borite klasičnim oružjem, vaši meci na njih isprva djeluju beznačajno. Njihov oklop je previše čvrst, što ih čini poput „morskih plodova“ koje prvo morate “razbiti” da biste došli do mesa. Tu nastupa Diana. Dok Hugh cilja, vi s desne strane ekrana navigirate hacking gridom. Korištenjem akcijskih tipki kontrolera, rješavate prostorne zagonetku u stvarnom vremenu. To stvara nevjerojatnu tenziju jer morate pratiti kretanje neprijatelja koji vam se primiče u klasičnoj horror maniri, dok vam je fokus na gridu.

Ova mehanika se konstantno razvija. U početku su to jednostavni kvadrati, ali ubrzo se pretvaraju u kompleksne labirinte s čvorovima koji mogu oštetiti neprijatelja, usporiti ga ili ga natjerati da napadne svoje suborce. Hughov arsenal je podijeljen u klase, gdje samo bazno oružje ima beskonačno streljivo koje se regenerira, dok moćniji alati poput Riot Blastera, šok-pušaka ili stasis-gunova zahtijevaju strateško upravljanje resursima. Borba nikada ne postaje obično napucavanje. Umjesto toga, ona je konstantna procjena rizika. Možete li završiti hack prije nego vas robot dohvati ili je vrijeme za očajnički thruster dodge?

Što se više udubljujete u igru, to više shvaćate koliko je duboka njena personalizacija. Možete birati različite hacking modove koji mijenjaju prirodu mini igre – primjerice, Strike mode koji obične čvorove pretvara u ubojite mine ako prethodno neprijatelja zaspete vatrom iz Hughove puške. To stvara meta-igru unutar same akcije – želite li igrati agresivno i riskirati bliski kontakt ili radije koristite decoye i bubble shieldove dok Diana polako “otapa” neprijateljske sustave iz daljine? U potpunosti je na vama i vašim brzim odlukama. Činjenica da igra ne dopušta pauziranje tijekom hakiranja čini svaku sekundu bitke električnom, donoseći savršeni trening za vaš „prefrontalni korteks“ koji rijetko koja druga igra nudi.

Težina postojanja…

Poseban osvrt zaslužuje osjećaj kontrole nad Hughom. Capcom je donio hrabru odluku učinivši Hugha iznimno (i doslovno) teškim. On nosi masivno odijelo, hrpu oružja i dijete na leđima. Kada potrči, postoji jasna inercija, na način sličan onome iz Death Strandinga (ali ipak ne u toliko realističnoj mjeri). Hugh se ne zaustavlja u milisekundi. Njegov skok je moćan, potpomognut jetovima, ali penjanje preko prepreka mu je vidno naporno. Ova tromost bi u nekoj drugoj igri bila mana, ali ovdje ona produbljuje osjećaj ranjivosti. Osjećate svaki gram opreme na Hughovim leđima, što platformiranje i bježanje od eksplozija čini dramatičnijim.

Iako je igra linearna, razine su prepune tajnih soba, izazova i skrivenih terminala. Istraživanje je ključno jer resursi koje pronalazite direktno utječu na vaše šanse za preživljavanje. Povratak u Shelter (vaš hub) osjeća se kao zasluženi odmor. Tu PRAGMATA usporava i dopušta vam da udahnete. To je mjesto gdje nadograđujete statistike, ali i gdje gradite dom. Kako donosite collectiblese Diani, sterilni Shelter se puni balonima, crtežima i igračkama, a vidjeti Dianu kako se igra s košarkaškom loptom ili projektira slike Zemlje, dok Hugh sjetno objašnjava što su to “praznici“, daje igri dušu. Taj proces humanizacije mehaničkog prostora jedan je od najjačih aduta igre.

No, nije sve bez mana. In-game mapa je, blago rečeno, katastrofalna. Često ćete se vrtjeti u krug pokušavajući naći onaj jedan terminal koji vam nedostaje da otvorite vrata, dok radar ping sustav radi samo u neposrednoj blizini. Također, struktura nekih misija pri kraju igre (klasično “nađi tri prekidača“) može djelovati pomalo reciklirano, ali vrhunski boss fajtovi obično isperu gorak okus tih trenutaka.

RE Engine na vrhuncu snage

Vizualno, PRAGMATA je spektakl koji opravdava kupnju nove konzole ili nabrijane PC konfiguracije. RE Engine ponovno potvrđuje svoju dominaciju, isporučujući stabilnih 60 sličica u sekundi čak i u najgušćim bitkama. Dizajn robota je maestralan. Oni ne izgledaju kao generični SF neprijatelji, već kao industrijski strojevi u koje je netko „usadio“ ubojite namjere. Čestični efekti Lunafilamenta, s tisućama mikroniti koje lebde zrakom, daju svijetu dubinu koju je teško opisati statičnim slikama. Teksture Hughovog odijela, refleksije na staklu lunarne baze i animacije Dianinih lica (koja su namjerno mrvicu uncanny jer je ona ipak android) pokazuju vrhunsku vještinu Capcomovih kreativaca.

Audio dizajn prati visoku razinu produkcije. Glazba je fantastična i atmosferična, a svaka klavirska nota pri skupljanju collectiblesa reže kroz mehaničku ambijentalnu buku baze, stvarajući atmosferu melankolije i čuđenja. Posebnu pohvalu zaslužuju glasovni glumci. Hughov umorni, očinski ton i Dianina autentična dječja ekspresivnost ključni su za “prodaju” njihovog odnosa. Haptika DualSensea je ovdje iskorištena s mjerom – osjetit ćete razliku između otpora okidača na teškoj pušci i suptilnih vibracija dok Diana “klizi” kroz hacking grid. Zvučna podloga baze poput šuma ventilatora, udaljene buke strojeva i tišine vakuuma, stvara imerziju koju rijetko koja igra dostiže.

Naslijeđe nade usred hladnog metala

U industriji koja je često opsjednuta time koliko je velika mapa neke igre, Capcom nas je podsjetio na to koliko duboka može biti njena mehanika. PRAGMATA je igra koja poštuje vaše vrijeme, nudi bogat post-game sadržaj u obliku izazovnih trening-simulacija i New Game+ moda koji stvarno mijenja kombinacije neprijatelja, a ne samo njihovu količinu healtha. Njena najveća snaga nije u tome što uvodi desetke novih ideja, već u tome što uzima nekoliko briljantnih koncepata i brusi ih do savršenstva.

Hugh i Diana su više od običnih stereotipnih likova – oni su novi simbol Capcoma koji se definitivno ne boji eksperimentirati. Iako njena priča možda ostaje u okvirima poznatih SF tema o korporativnoj pohlepi i poludjelom AI sustavu, mehanička sinergija koju ova igra zahtijeva od vas ostavlja dugotrajan dojam. PRAGMATA je savršen dokaz da novi IP-jevi s visokim budžetom i dalje imaju mjesta na tržištu, pod uvjetom da imaju srce, dušu i barem jednu mehaniku koja će vas natjerati da držite dah dok vam se robotska šaka približava licu. Za milenijalce, ovo je savršen naslov, ali i hrabar korak naprijed za cijeli žanr akcijskih igara. Ako ste ikada voljeli igre koje od vas zahtijevaju vještinu i fokus a nude emocionalnu isplativost i satisfakciju, PRAGMATA je naslov koji jednostavno ne smijete propustiti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

U eri u kojoj se indie produkcija prečesto svodi na sterilnu pikselnu nostalgiju ili matematički proračunate, ali emocionalno prazne roguelike petlje, studio Mommy’s Best Games, predvođen veteranom industrije, Nathanom Foutsom, odlučio je isporučiti nešto što se osjeća kao davno izgubljeni klasik s dna prašnjave kutije u nekom zadimljenom arkadnom salonu iz 1988. godine.

ChainStaff je naslov koji ne kuca na vrata – on ih razvaljuje nogom dok u pozadini „prže“ distorzirane gitare i miriše pregrijana elektronika starih automata. U svojoj srži, ovo je direktan nasljednik estetike koju su kovali naslovi poput Shadow of the Beast svojom nadrealnom, gotovo oniričkom vizualnošću ili Metal Slug svojim visceralnim, kinetičkim nasiljem i opsesijom prema detaljnim animacijama destrukcije. Fouts, koji u svom rezimeu ima rad na naslovima kao što su Shoot 1UP i Pig Eat Ball, donosi specifičnu vrstu “prljavog” dizajna koji namjerno bježi od modernih standarda čistoće ekrana.

U vrijeme kada žanr 2D pucačina pati od krize identiteta, kada su igre ili previše lake i pristupačne ili su isključivo namijenjene mazohističkoj niši, ChainStaff pronalazi sredinu kroz radikalnu inovaciju jedne jedine mehanike, čime se izdvaja iz mora generičkih klonova legendarne Contre. Ukratko, ChainStaff nije samo homage, već i revizija povijesti koja postavlja pitanje: “što bi bilo da je 2D akcija ostala vrhunac industrije?”

Narativni mulj i B-filmska groteska

Priča ChainStaffa baca nas u alternativnu povijest prožetu mirisom onih specifičnih, jeftinih SF romana iz šezdesetih godina prošlog stoljeća – onih s izblijedjelim koricama koje obećavaju kozmički užas i sirovi herojski patos. Zemlju je napala parazitska infekcija koja nije samo okupirala teritorij, već je počela prepisivati samu biologiju našeg planeta u nešto što se u igri naziva “The Encroachment“. Naš protagonist, narednik Varlette, nije tipični, akcijski heroj bez mane. On je biomehanički bjegunac, simbiotski domaćin vanzemaljskom parazitu koji mu je spasio život nakon fatalne ozljede na bojištu, ali mu je zauzvrat podario psihičku vezu s naslovnim oružjem i, što je važnije, neutaživu, gotovo patološku glad za biološkom materijom.

Narativ ovdje funkcionira kao savršen okvir za B-filmsku komediju i body horror. Odnos Varlettea i njegovog parazita evocira dinamiku Venoma, ali bez Marvelovog ublažavanja oštrosti karaktera. Igra traje otprilike pet do šest sati, što je u kontekstu današnje inflacije sadržaja savršeno odmjeren “all killer, no filler” format, ali unutar tog vremena nudi nevjerojatnu gustoću događaja. Priča se ne raspetljava kroz beskonačne dijaloge, već kroz akciju i bizaran sustav nadogradnji koji direktno utječe na svijet. Tijekom deset nivoa, sretat ćete ranjene suborce. Igra vam tada nudi izbor koji definira vaš moralni kompas – možete ih spasiti i zaraditi tehnološke bodove za legitimne nadogradnje štita ili se prepustiti parazitskom nagonu i usisati im mozak za sirovu snagu ili pojesti srce za instantno zdravlje. Ovi činovi kanibalizma nisu samo statistički bonus, već i narativno gorivo. NPC-jevi će s vama razgovarati drugačije ako nanjuše miris ljudskog mozga u vašem dahu, a putanja vas vodi prema jednom od šest mogućih završetaka. Takva tematska dubina u jednom run and gun naslovu je anomalija – ona pretvara mehaničku progresiju u etičku dilemu, tjerajući vas da se zapitate koliko ljudskosti ste spremni žrtvovati za pobjedu nad vanzemaljskom pošasti.

Anatomija lanca – mehanički švicarski nož i diktatura preciznosti

Contra je definirala bazičnu paradigmu trčanja i pucanja, Bionic Commando je uveo vertikalnu mobilnost kao ključni faktor, a ChainStaff sve to spaja u neraskidiv, biomehanički čvor. Vaš arsenal je namjerno, gotovo asketski oskudan, a sastoji se od standardne jurišne puške i titularnog lančanog štapa. No, u toj prividnoj oskudici krije se genijalnost dizajna. Nathan Fouts je odbacio moderni trend lootinga stotina bezličnih pištolja u korist ovladavanja jednim, apsolutno svestranim alatom koji redefinira svaku interakciju s okolišem.

Štap je zapravo biomehanički švicarski nož. U ofenzivnom smislu, on je koplje koje u punjenom napadu probija najtvrđe oklope, ostavljajući iza sebe fontane digitalne krvi. U obrambenom smislu, on se može prozirno postaviti kao štit koji apsorbira projektile, što je ključno u boss bitkama koje često podsjećaju na bullet hell naslove. No, prava magija počinje u sferi kretanja. Štap funkcionira kao grappling hook koji se hvata za gotovo svaku površinu, dopuštajući vam da se njišete poput Tarzana kroz vibrantne, psihodelične nivoe. Možete ga zabiti u zid i koristiti kao privremenu platformu za dosezanje visina ili ga podmetnuti ispod masivnih vrata koja se zatvaraju. Svaka akcija ima težinu, a svaki zamah štapom zahtijeva precizno ciljanje, koje se može fiksirati tipkom L2.

Međutim, ova mehanička kompleksnost nosi i određene rizike. Dizajn nivoa često je toliko vertikalan i slojevit da kretanje može postati konfuzno. Ponekad ćete provesti previše vremena pokušavajući se uspeti uz seriju platformi, samo da biste shvatili da ste promašili tajni put jer je vizualna gustoća nivoa nadjačala logiku navigacije. Borba protiv običnih neprijatelja povremeno gubi kinetički ritam jer su protivnici dizajnirani više kao statične prepreke koje treba riješiti štapom, nego kao dinamični sudionici u borbi. Ipak, boss bitke donose iskupljenje za ove sitne zamjerke. One su grandiozne, s kreaturama preko cijelog ekrana koje zahtijevaju da istovremeno koristite štap kao štit, platformu i oružje, pretvarajući svaki sukob u visokooktansku šahovsku partiju.

Estetika teškog metala i tehničko škripanje

Vizualno, ChainStaff izgleda kao da je netko uzeo skice talentiranog, ali duboko uznemirenog klinca opsjednutog heavy metalom i Deanovim naslovnicama albuma za bendove kao što su Yes ili Asia, te ih oživio tehnikom “paper doll” animacije. Rezultat je vizualni baraž koji je istovremeno prekrasan i odvratan. Kreature su remek-djela biomehaničkog dizajna – one se transformiraju, krvare pulpu i reagiraju na štetu na načine koji pokazuju opsesivnu posvećenost detaljima. Boje su vrišteće, preuzete s palete ranih NES igara, ali tretirane modernim tehnikama osvjetljenja.

Audio komponenta je, bez pretjerivanja, polovica iskustva. Deon van Heerden, čovjek zaslužan za zvučnu podlogu u Broforceu, ovdje je nadmašio samoga sebe. Soundtrack je smjesa vintage rocka osamdesetih i atmosferičnih synth dionica koje prate ritam akcije. U trenucima kada se borite protiv kolosalnog bossa dok trešte distorzirane gitare, ChainStaff doseže katarzu koju rijetko koji moderni naslov može replicirati.

Ipak, moramo se osvrnuti i na drugu stranu medalje. Recenzirana PS5 verzija, iako hardverski nadmoćna, pati od određenih dječjih bolesti koje su karakteristične za radove manjih indie timova. Doživjeli smo povremene padove broja sličica u sekundi kada ekran postane pretrpan česticama i neprijateljima. Također, detekcija kolizije zna biti “škakljiva” – ponekad će se štap zakačiti za rub platforme na način koji se čini neprirodnim, što u igri koja zahtijeva ovakvu preciznost može rezultirati frustracijom. Umjetna inteligencija običnih protivnika je bazična i oni često služe samo kao topovsko meso, što je šteta s obzirom na to koliko su bossevi inteligentno dizajnirani i izazovni. No, sve su to ožiljci produkcije s karakterom jer, podsjećamo, ChainStaff nije sterilan proizvod iz tvornice, već ručni rad koji ponosno pokazuje svoje nesavršenosti.

Radikalna ostavština Nathana Foutsa

ChainStaff je rijedak i dragocjen podsjetnik na to da suzdržanost u dizajnu, u ovom slučaju ograničavanje arsenala na jedan multifunkcionalni alat, može rezultirati neizmjerno dubljim i ekspresivnijim iskustvom nego stotine generičkih nadogradnji. To je igra ekscesa u vizualnom smislu, ali stroge, gotovo puritanske discipline u mehaničkom. Ekipa iz Mommy’s Best Gamesa nije samo napravila još jedan nostalgični izlet u osamdesete – stvorila je naslov koji se osjeća kao artefakt iz paralelnog svemira u kojem je 2D akcijska paradigma nastavila evoluirati bez pritiska prelaska u 3D.

Unatoč povremeno kaotičnoj čitljivosti ekrana, neujednačenom tempu u prvoj polovici igre i pokojem tehničkom štucanju, ChainStaff je istinski trijumf autorske vizije. On je brutalan, bizaran, moralno upitan i, iznad svega, nevjerojatno zabavan za igranje. Ovo je naslov za one koji filozofiju gdje je osjećaj kretanja i interakcije važniji od fotorealističnih tekstura. Ako tražite digitalno utočište od modernih AAA standarda, narednik Varlette i njegov parazitski štap čekaju vas raširenih ruku.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada je francuski studio Spiders 2019. godine lansirao prvi GreedFall, industrija se nalazila u neobičnom procjepu. BioWare je vidno gubio tlo pod nogama, a RPG publika, gladna političkih intriga i pratitelja s kojima se zapravo može razgovarati, tražila je utočište u AA naslovima koji su obećavali povratak korijenima žanra. GreedFall je bio upravo to – simpatičan, mrvicu „drven“ naslov koji je, unatoč svojim ograničenjima, uspio zarobiti maštu igrača. Danas, pred nama je GreedFall: The Dying World, naslov koji je tijekom razvoja prošao kroz krizu identiteta, misteriozno odbacio brojku „2“ iz naslova kako bi naglasio da nije direktni nastavak, te nakon turbulentnog Early Access perioda stigao na konzole. S novom igrom, Spiders ovdje ne pokušava samo popraviti ono što je ranije škripalo, već pokušava redefinirati svoj autoritet na sceni, balansirajući između nostalgije za zlatnim dobom RPG žanra i ambicioznih, ponekad i prevelikih zalogaja koje je sam sebi servirao u ovom prequelu.

„Pauci“ u potrazi za identitetom

Smjestiti Greedfall: The Dying World u trenutni kontekst industrije znači priznati da Spiders danas operira na terenu koji su giganti poput BioWarea gotovo napustili. Dok se veliki studiji okreću servisnim modelima ili beskonačnim open-world prostranstvima, ovaj francuski tim ostaje vjeran esenciji AA RPG-a. Odluka da se naslov brendira bez brojke „2“ odražava filozofsku promjenu – ovo nije samo „više istoga“, već pokušaj rekonstrukcije temelja.

Razvojni tim je iskoristio Early Access fazu kako bi osluškivao zajednicu, no rezultat je igra koja istovremeno djeluje modernije i neobično staromodno. Dok su se slični naslovi u žanru, poput onih iz The Outer Worlds serijala, fokusirali na humor i brzu akciju, GreedFall se tvrdoglavo drži ozbiljnosti i taktičke promišljenosti. U usporedbi s originalom, koji je bio akcijski RPG s naglaskom na izravnu borbu, Greedfall: The Dying World se povlači korak unatrag prema korijenima naslova kao što su Dragon Age: Origins i Star Wars: Knights of the Old Republic, pokušavajući popuniti tu „BioWareovsku prazninu“ koja zjapi već godinama. No, taj povratak korijenima sa sobom nosi i teret očekivanja – može li studio poznat po „šarmantnoj neispoljenosti“ iznijeti sustav koji zahtijeva matematičku preciznost i besprijekoran tempo?

Narativna dekonstrukcija kolonijalizma

U narativnom smislu, Greedfall: The Dying World povlači hrabar i inteligentan potez koji ga odmah izdvaja od prethodnika. Umjesto da ponovi formulu „stranca u stranoj zemlji“, igra nas vraća tri godine unazad i stavlja u kožu domoroca s otoka Teer Fradee. Vriden Gerr,čije ime na domorodačkom znači „Beskorijeni“ (Rootless) nije plemićki diplomat poput De Sardeta. On je Doneigad, šamanski pripravnik čiji se mirni život urušava pod čizmom kolonijalne sile Bridge Alliance.

Ova inverzija perspektive je ključna. Dok je prva igra bila, uvjetno rečeno, „Kolonijalizam 101“ iz perspektive onoga tko pregovara, ovaj naslov je priča o preživljavanju iz perspektive onoga nad kime se kolonizacija vrši. Priča o otmici i prisilnom odlasku na kontinent Gacane nosi emocionalnu težinu koju rijetko viđamo. Gacane je svijet u agoniji, izgrižen Malichorom, ali i fašistoidnim ambicijama generala Kurnaza. Neil Newbon (nezaboravni Astarion iz Baldur’s Gatea 3) oživljava Kurnaza s onom vrstom jezive, karizmatične preciznosti koja ga čini savršenim licem opresije. On nije samo zlikovac, on je oličenje sustava koji domoroce tretira kao sirovinu ili kuriozitet.

Međutim, tematska dubina povremeno udara u zid lošeg pisanja. Postoji određena frustracija u načinu na koji su pisane sporedne misije i glavni antagonisti izvan Kurnaza. Teško je ostati potpuno investiran kada zlikovci ostavljaju potpisane dnevnike u otključanim kućama u kojima detaljno, poput crtanih filmova iz devedesetih, objašnjavaju svoje „podle planove“. Takva naivnost u dizajnu scenarija često je u izravnom sukobu s mračnim temama genocida i gubitka kulture koje igra pokušava komunicirati. Tempo je također problematičan, pa tako kampanja od nekih 30 sati pati od neujednačenog ritma. Prolog na Teer Fradee, koji služi kao svojevrsni tutorial, traje iscrpljujućih pet sati. Za igrača koji želi vidjeti kontinent i osjetiti pravu slobodu, ovi uvodni sati mogu djelovati kao zatvor prije samog zatvora u priči.

S druge strane, sustav suputnika ostaje svijetla točka. Od cinizma plemkinje Sybille, koja svoju indiferentnost koristi kao štit u patrijarhalnom društvu, do Nílana čija je želja za osvetom razumljiva, ali destruktivna, ekipa iz Spidersa je uspjela stvoriti ekipu s kojom želite provoditi vrijeme. Iako je sustav romansiranja ostao rudimentaran i pomalo „mehanički“ (često se svodi na govorenje onoga što sugovornik želi čuti do finalnog čina), same osobne misije suputnika su višeslojne i često nude najkvalitetnije trenutke u igri. Šteta je tek što su neki likovi, poput Tilla, ostali vidno nedovršeni, bez adekvatnih misija koje bi opravdale njihovu prisutnost na brodu.

Mehanička petlja i diktatura pauze

Najveći potres, i vjerojatno najkontroverzniji element igre, dogodio se u samoj srži gameplaya. Spiders su se odlučili za potpunu abdikaciju akcijskog sustava iz originala u korist Real-Time with Pause (RTwP) mehanike. Ovo je potez koji vrišti „old school“, ali njegova implementacija je polje na kojem se najjasnije vide ožiljci razvojnog procesa.

Igra nudi tri profila – Tactical, Hybrid i Focused. Ako igrate onako kako je sustav inicijalno zamišljen, dakle taktički, kontrolirajući svaki pokret svoje tročlane družine, Greedfall: The Dying World otkriva neočekivanu dubinu. Pozicioniranje, upravljanje cooldownima i strateško korištenje statusnih efekata poput Projectiona, koji ruši neprijatelje i stvara prostor za disanje, pruža osjećaj kontrole koji zadovoljava onaj specifični CRPG živac. Svaki minut u borbi postaje šahovska partija u kojoj mjerite hoćete li srušiti oklop neprijatelju ili ga pokušati paralizirati magijom.

Međutim, problem nastaje kada pokušate igrati u realnom vremenu kroz Focused mode. Sustav se tada počinje urušavati pod vlastitom nespretnošću. Umjetna inteligencija suputnika je, blago rečeno, nepouzdana. Likovi često besciljno jure preko bojišta, trošeći dragocjeno vrijeme na kretanje umjesto na borbu, dok je vizualni feedback u žaru borbe kaotičan. Bez pauze, teško je procijeniti udara li vaš mač meso ili zrak, jer nedostaje onaj „udarac“ koji je krasio prvi GreedFall. Boss fajtovi, koji bi trebali biti epski vrhunci, često se pretvaraju u zamorne procese „mlaćenja spužvi“, gdje neprijatelji imaju apsurdno velike health barove, a vi samo čekate da se cooldowni osvježe.

Sustav napredovanja lika je impresivno bogat, ali pati od pretjerane kompleksnosti. Sa 12 početnih klasa (od Warlorda do Doneigada) i tri odvojena stabla vještina, igra nudi nevjerojatnu slobodu. Možete graditi hibrida koji koristi puške i domorodačku magiju ili teškog oklopnika koji se oslanja na diplomaciju. No, sučelje kroz koje to radite je noćna mora. Meniji su pretrpani sitnim brojkama i postocima koji često imaju zanemariv utjecaj na samu igru. Činjenica da morate ručno upravljati bodovima za svakog člana družine bez opcije za „auto-assign“ postaje zamorna nakon desetog sata.

S druge strane, sustav opreme je za svaku pohvalu. Svaki komad oklopa ili oružja koji stavite na lika vidljivo se odražava na njegovom modelu, a opcije nadogradnje omogućuju vam da vizualno personalizirate svoju ekipu do najsitnijih detalja. Taj osjećaj rasta, od polugolog bjegunca u kanalizaciji do moćnog šamana u raskošnim haljama Gacanea, jedan je od glavnih pokretača koji vas vuku naprijed kroz igru.

Estetika u procjepu budžeta 

Vizualno, Greedfall: The Dying World je igra ekstrema. Umjetnička vizija studija zaslužuje ovacije, ali tehnička egzekucija podsjeća na činjenicu da ovo nije AAA produkcija. Dizajn kostima domorodaca, koji spaja prirodne materijale s ritualnim elementima, te kontrast između bujnih šuma Teer Fradeea i hladnih, kamenih ulica Perena, stvara snažan osjećaj mjesta. Arhitektura gradova više nije reciklirana kao u prvoj igri, pa tako svaki grad ima svoj vizualni identitet koji odražava ideologiju frakcije koja njime vlada.

Međutim, ovaj vizualni sjaj dolazi uz visoku cijenu. Igra nudi uobičajeni izbor između kvalitete i performansi, no razlika je drastična. U Performance modu (60fps), slika postaje toliko mutna da podsjeća na naslove s početka prošle generacije. Detalji okoliša se gube u zrnatom prikazu, a lišće na drveću izgleda kao nejasna zelena masa. S druge strane, Quality mod nudi oštrinu i prekrasno osvjetljenje, ali uz cijenu od često nestabilnih 30 sličica u sekundi. Za igru koja se oslanja na precizno pozicioniranje u borbi, ovo je ozbiljan kompromis.

Tehničke nesavršenosti su posvuda. Od stražara koji klize po podu dok stoje mirno, do suputnika koji zapnu na ljestvama i odbijaju se pomaknuti dok ne učitate ponovno poziciju, GreedFall: The Dying World je prepun „janka“. Ipak, postoji nešto u tom AA šarmu što dopušta da mu oprostite ove propuste, pogotovo kada vidite trud uložen u audio dizajn. Glazbena podloga je atmosferična, a korištenje izmišljenog jezika domorodaca, unatoč povremeno drvenoj glumi sporednih likova, dodaje sloj autentičnosti koji je rijedak u žanru. Jednostavno, svjetovi koje Spiders gradi uvijek su „opipljivi“, čak i kada tehnologija iza njih posustaje.

Naslijeđe nesavršenog šarma

GreedFall: The Dying World je igra koja se odbija predati modernim trendovima. Ona je namijenjena specifičnoj publici – onima koji su odrasli na naslovima koji su imali dušu, čak i ako su imali bugove. Ekipa iz Spidersa je uspjela stvoriti prequel koji je zreliji, mračniji i mehanički ambiciozniji od originala, ali je putem izgubila dio onog jednostavnog akcijskog šarma koji je prvu igru učinio hitom.

Novi borbeni sustav je hrabar eksperiment koji zahtijeva još poliranja, ali pruža dubinu koju RPG entuzijasti cijene. Narativno, perspektiva žrtve kolonijalizma pruža nužan i svjež pogled na žanr, čineći Vriden Gerra jednim od zanimljivijih protagonista u novijoj povijesti RPG žanra. Iako ritam igre povremeno testira granice strpljenja, a tehnička izvedba vapi za dodatnim zakrpama, Greedfall: The Dying World definitivno predstavlja trijumf vizije nad budžetom. Ovo je naslov koji ne pokušava ugoditi svima, već ponosno nosi svoje ožiljke, nudeći iskustvo koje će se pamtiti po svojoj atmosferi i političkoj oštrini, a ne po tehničkom savršenstvu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Kada su Edmund McMillen i Tommy Refenes, sada već davne 2010. godine,  svijetu predstavili originalni Super Meat Boy, nisu samo isporučili briljantno težak platformer – stvorili su i svojevrsni manifest indie revolucije. Bio je to naslov koji je prkosio tadašnjim trendovima “pretjeranog vođenja za ruku” i vratio nas u eru gdje su se refleksi kalili na žeravici stotina uzastopnih neuspjeha. Tajna njegova uspjeha nije bila samo u težini, već u apsolutnom povjerenju koje je igrač imao u kontrole. Svaka smrt bila je isključivo vaša krivnja.

Danas, šesnaest godina kasnije, Team Meat, ovaj put pojačan talentima iz studija Sluggerfly, pokušava izvesti najopasniji trik u žanru – bezbijedno se preseliti u treću dimenziju. Povijest nas uči da je ovaj put popločan leševima franšiza koje su izgubile svoju dušu u tranziciji. Nintendo je s Mariom 64 postavio standard, ali Super Meat Boy 3D ne pokušava biti Mario. On pokušava ostati onaj isti, bjesomučni, “masocore” fenomen koji poznajemo, ali u svijetu koji sada ima dubinu. Pitanje koje visi u zraku dok prvi put pritišćete tipku za skok nije samo “je li igra dobra“, već može li ta kirurška preciznost 2D originala uopće preživjeti u prostoru gdje su kutevi gledanja i dubinska percepcija novi, često neprijateljski nastrojeni elementi dizajna.

Narativni sadizam i estetski preobražaj

U pogledu priče, Super Meat Boy 3D je asketski vjeran tradiciji. Dr. Fetus, dobro poznati, da kažemo vječni antagonist u formalnom odijelu unutar staklene posude, ponovno je oteo Bandage Girl, a na našem mesnatom junaku je da je spasi. Dakle, motivacija je jednostavna, ali dovoljna da vas pokrene kroz bezbroj nivoa. Međutim, ono što ovom nastavku daje identitet je način na koji taj minimalizam prožima kroz novu vizualnu sferu. Tranzicija s ručno crtanih spriteova na 3D modele izvedena je s dozom poštovanja prema originalnom “gross-out” humoru. Igra sada posjeduje teksturu koja podsjeća na claymation – svijet izgleda kao da je napravljen od plastelina i igračaka, ali onih koje bi se našle u dječjoj sobi Clivea Barkera.

Svaki od pet svjetova donosi vizualnu raznolikost koja definitivno nadilazi obično mijenjanje palete boja. Pozadine su sada živopisne, ispunjene sitnim detaljima poput vjeverica koji svjedoče vašim masakrima ili robotskih ruku koje u daljini pripremaju nove zamke. No, estetika ovdje ima i funkcionalnu ulogu. Što više umirete, to Meat Boy postaje vizualno unakaženiji – vidjet ćete izložene kosti, dislocirane očne jabučice i ljepljive tragove mesa koji markiraju nivo kao krvavi putokaz vaših neuspjeha. To je suptilan, ali efektan način na koji igra komunicira s igračem, pretvarajući frustraciju u vizualnu komediju apsurda. Ipak, mora se priznati da je gubitak McMillenove izravne umjetničke ruke vidljiv – iako su modeli “slatki u svojoj odvratnosti“, nedostaje im onaj sirovi, punk-rock senzibilitet koji je krasio original.

Mehanički labirint i kontrola protiv perspektive

Prava bitka u Super Meat Boyu 3D ne vodi se protiv Dr. Fetusa, već protiv osi Z. Igra zadržava brzi tempo i instantni respawn koji su serijal učinili ovisnim, ali dodavanje treće dimenzije iz temelja mijenja filozofiju dizajna nivoa. Igrač sada mora upravljati kretanjem koje više nije linearno. Uvedeni su novi pokreti poput wall runa i air dasha, koji su apsolutno neophodni za navigaciju kroz kompleksne 3D prostore. Air dash je posebno zanimljiv dodatak, funkcionira kao alat za korekciju u zraku, ali i kao sredstvo za radikalno skraćivanje ruta, što će speedrunning zajednicu baciti u trans.

Međutim, ovdje dolazimo do kritične točke trvenja – preciznosti. U 2D platformeru, vaš odnos s platformom je binaran – ili ste na njoj ili niste. U 3D prostoru, Super Meat Boy 3D pati od klasičnog problema depth percepcije. Fiksna kamera, ma koliko se trudila pratiti akciju, često onemogućuje točnu procjenu udaljenosti. Rezultat je niz smrti koje se ne osjećaju kao vaša pogreška, već kao optička iluzija. Igra nudi dvije sheme kontrola – jednu koja zaključava kretanje u osam smjerova i drugu, potpuno analognu. Paradoksalno, nijedna ne pruža onaj osjećaj “kirurškog noža” iz 2010. godine. Osam smjerova nudi sigurnost, ali često rezultira neprirodnim skokovima koji vas šalju ravno u pilu, dok analogna kontrola u kombinaciji s “floaty” fizikom skoka često djeluje nepredvidivo u trenucima koji zahtijevaju mikroskopsku točnost. Težina je i dalje tu, nemilosrdna kao i uvijek, ali onaj osjećaj “teškog ali fer” povremeno biva narušen tehničkim ograničenjima perspektive.

Tehnički kaos i zvučna agresija

Na PlayStationu 5, očekivanja od igre ovakvog tipa su jasna – besprijekoran performans. Nažalost, tu Super Meat Boy 3D pokazuje svoje najgore lice. Za naslov koji se temelji na refleksima i preciznosti u milisekundama, nestabilan framerate je smrtni grijeh. Igra prečesto pada ispod zacrtanih 60 fpsa, čak i u trenucima kada na ekranu nema pretjerane procesorske zahtjevnosti. Ovi padovi, iako traju kratko, direktno utječu na vaš tajming, pretvarajući izazovan nivo u vježbu iz frustracije. Teško je dokučiti zašto vizualno simpatična, ali nipošto revolucionarna grafika toliko opterećuje hardver, što upućuje na ozbiljne probleme s optimizacijom i nedostatak poliranja prije izlaska.

S vedrije strane, audio dizajn ostaje jedan od najjačih stupova franšize. Glazbena podloga je agresivna mješavina metala i industrijskog rocka koja savršeno kanalizira stres i adrenalin. Melodije su brze, bučne i nekako uspijevaju ostati u glavi čak i nakon što ugasite konzolu. Zvučni efekti su podjednako impresivni – zvuk Meat Boyevog ljepljivog kretanja, zujanje motorna pile koja se približava i onaj tupi zvuk “splata” pri smrti postali su dio audio identiteta koji Sluggerfly majstorski održava. Boss borbe su također evoluirale. One su sada vizualni spektakli koji prekidaju rutinu nivoa, nudeći chase sekvence i memorizacijske izazove koji su, iako lakši od standardnih nivoa, prijeko potreban odušak i prilika da igra pokaže svoju novu produkcijsku moć.

Sadržajni eksces i navala brutalnih nivoa

Ono gdje igra apsolutno trijumfira je količina sadržaja. Sa 150 nivoa raspoređenih kroz Light i Dark World varijante, Super Meat Boy 3D nudi nevjerojatnu vrijednost za uloženi novac. Dark World nivoi su, kao i obično, mjesto gdje igra skida rukavice i pokazuje svoj pravi, sadistički karakter. Za one koji traže više od samog preživljavanja, tu su zavoji s flasterima skriveni na najnepristupačnijim mjestima. Skupljanje istih otključava nove likove, od kojih svaki donosi jedinstvenu mehaniku kretanja – poput Meatball Boya koji stalno odskače, mijenjajući način na koji pristupate svakom skoku.

Posebno priznanje zaslužuju tajni leveli. Oni su ljubavno pismo eri ranog 3D gaminga, s referencama na N64 naslove koje će prepoznati samo najzagriženiji veterani. Ovi leveli nisu samo easter eggovi, već potpuno funkcionalni segmenti koji pokazuju da Team Meat razumije povijest medija u kojem se natječe. Dizajn nivoa općenito je inventivan, koristeći boostere, conveyor beltove i laserske zamke na načine koji vas stalno tjeraju na učenje novih “plesnih koraka“. Kada sve funkcionira, kada uđete u taj famozni flow i prođete nivo iz prvog pokušaja, osjećaj je jednako opojan kao i prije šesnaest godina. Nažalost, ti trenuci čiste katarze prečesto bivaju prekinuti borbom s kamerom ili gubitkom frameova.

Krvavi odrezak s malo gorčine

Super Meat Boy 3D je hrabar pokušaj modernizacije klasika koji je, po mnogima, bio savršen u svojoj dvodimenzionalnoj formi. On uspijeva zadržati dušu serijala kroz crni humor, besprijekoran audio dizajn i brutalnu težinu, ali trpi od neizbježnih nuspojava prelaska u treću dimenziju. Problemi s dubinskom percepcijom i nekonzistentne performanse spriječavaju ga da postane apsolutni klasik kakav je bio njegov prethodnik.

Ipak, za fanove žanra koji posjeduju čelične živce i želju za usavršavanjem svakog skoka, ovo je naslov koji ne smiju zaobići. On je neuredan, povremeno nepravedan i tehnički nesavršen, ali u svojim najboljim trenucima podsjeća nas zašto smo se uopće zaljubili u ovaj krvavi kvadrat mesa. Team Meat je dokazao da se Meat Boy može kretati u tri dimenzije, no sada tu formu treba kvalitetno brusiti i pretvoriti u dijamant.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Aether & Iron je igra koja će vas odmah osvojiti svojom premisom, ali onda tijekom sljedećih deset sati staviti na kušnju koliko vas je ta ideja doista pridobila. Riječ je o tzv. „decopunk“ RPG-u inspiriranom Disco Elysiumom, smještenom u rascjepkani, lebdeći New York iz 1930-ih, pokretan nestabilnom energetskom olujom. I u početku ova cijela premisa zaista djeluje. Atmosfera, umjetnički izričaj i samouvjeren worldbuilding snažno vas uvlače u taj svijet. No, kako vrijeme prolazi, sve je teže ignorirati pukotine koje se počinju nazirati ispod tog upečatljivog stila.

Prividni izbori koji nemaju prevelikog utjecaja na priču

Temelji su, barem na papiru, čvrsti. Međutim, stvarnost je dosta drugačija. Igrate kao Gia, krijumčarka kojoj baš i ne ide u životu, uvučena u zadatak da prati Nellie, briljantnu znanstvenicu čija je naivnost ravna samouništenju. Oko njih se prostire svijet razlomljen na lebdeće četvrti pod kontrolom suparničkih frakcija, a misteriozni „Zdenac“ iz dana u dan postaje sve nestabilniji. Riječ je o okruženju koje pršti potencijalom te spaja noir cinizam i znanstvenofantastičnu apsurdnost na način koji djeluje novo.

Nažalost, radnja često naglo skače između onih zanimljivih trenutaka i scena koje djeluju kao da se odvijaju unatoč vašim odlukama, a ne kao njihova posljedica. Dijalozi su učestali i na razini pojedinačnih rečenica znaju biti vrlo dobro napisani, uz snažnu glasovnu glumu koja uspijeva prodati čak i pretjerane metafore. Ipak, za igru koja očito vuče inspiraciju iz Disco Elysiuma, nedostaje joj onaj ključni osjećaj reaktivnosti. Provjere vještina postoje, izbori su prisutni, kocke se bacaju, ali rezultati često ostaju tek prividni.

To je najizraženije u odnosu s Nellie. Ona je očito zamišljena kao emocionalno središte igre, idealistična protuteža Giinom cinizmu, no scenarij vam rijetko dopušta da joj se doista suprotstavite. Drugim riječima, Aether & Iron vam konstantno nudi privid izbora, samo da bi vas na kraju ipak usmjerio prema Nellienim odlukama. Tako nastaje neobičan nesklad – svijet se predstavlja kao surov i nemilosrdan, a istovremeno se stalno prilagođava njezinoj nepromišljenosti. Ono što je trebalo biti zanimljiva dinamika između jedne mrzovoljne realistkinje i druge optimistice pretvara se u test strpljenja, osobito kada igra inzistira da podržite odluke u kojima zapravo niste imali stvarni utjecaj.

I to je zapravo glavna nit – Aether & Iron više voli ideju „igračeve slobode“ nego njezinu stvarnost. Mehanički gledano, stvari su jednako neujednačene, ali i znatno zanimljivije. Istraživanje, ostvareno kroz ručno oslikane point-and-click lokacije, najbolji su dio ovog naslova. Igra pametno koristi svoje limitiranosti, odnosno pokazuje lokacije kao stilizirane prizore umjesto potpuno istraživih prostora. Zapravo, često zbog toga ti prostori djeluju još imerzivnije jer umjetnički smjer nosi najveći teret.

Odličan sustav borbe koji nije do kraja dorađen

RPG sustavi, međutim, su mješoviti. Razgovori se oslanjaju na bacanje kockica povezano s tri glavne statistike: Brass, Smarts i Hustle. I premda taj sustav u osnovi funkcionira, rijetko djeluje doista značajno. Možete se specijalizirati, slagati bonuse i manipulirati izgledima, no uspjeh ili neuspjeh često nemaju narativnu težinu kakvu bi trebali imati. U određenim trenutcima je zabavno, osobito kada je tekst na traženoj razini, ali nedostaje onaj dugotrajan osjećaj posljedica koji izborima daje stvarni smisao.

S druge strane, borba je područje u kojem se Aether & Iron uistinu izdvaja. Umjesto klasičnih sukoba, okršaji su oblikovani kao potezne automobilske potjere po brzim autocestama. Pozicioniranje, momentum, prijetnje iz okoline i upravljanje resursima stapaju se u sustav koji djeluje unikatno u žanru koji često igra na sigurno. Osjeća se prava napetost dok upravljate likovima, jer nikada točno ne znate što se sljedeće može pronaći na repertoaru.

Dapače, možete eksperimentirati s raznim buildovima, vozilima i sposobnostima, ali igra to rijetko od vas zahtijeva. Kao i mnogi njezini sustavi, djeluju pomalo nedorađeno, kao da je ideja tu, ali razrada nije do kraja provedena. Mehanike poput topline, krijumčarenja i upravljanja inventarom uvedene su s dosta entuzijazma, a zatim tiho padnu u nevažnost.

Pa ipak, unatoč svemu tome, teško je potpuno odbaciti Aether & Iron. Jer kad funkcionira, stvarno funkcionira. Svijet je zaista predivan. Uz to, glazba, potpomognuta punim orkestralnim soundtrackom, daje cijelom iskustvu određen osjećaj naboja i identiteta. Pojedini trenuci s likovima uspijevaju iskreno pogoditi u srž, a cijeli projekt nosi neosporan šarm upravo kroz svoju ambicioznost. Ovo je igra prepuna ideja, čak i ako se ne uspiju sve povezati u jednu zaokruženu cjelinu.

Za sve one koji inače vole CRPG igre

U konačnici, ovdje se ne radi o nasljedniku Disco Elysiuma, iako ponekad želi upravo to i biti. Nije čak ni dosljedno odličan CPRG,  ali donosi nešto novo. Navikli smo danas jednostavno da većina developera i izdavača igra na sigurno, no Aether & Iron ne igra na tu sigurnost, već od vas traži da mu se posveti. Općenito govoreći, ako ste netko to obožava CRPG naslove i ono što oni donose, nećete se sigurno razočarati u ovaj.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

U trenutku kada cijela gaming scena pati od kroničnog umora od zombija i kojekakvih mutiranih karakondžula, najava još jedne kooperativne pucačine s hordama nemrtvih obično izaziva kolektivno slijeganje ramenima. No, kada se uz to ime veže John Carpenter, čovjek čiji su kultni klasici kao što su The Thing, Halloween i Prince of Darkness definirali moderni horror, skepticizam se neizbježno miješa s onom vrstom dječje znatiželje koju osjećate dok kopate po prašnjavoj kutiji starih VHS kazeta na lokalnom buvljaku.

John Carpenter’s Toxic Commando predstavlja ambiciozan, iako ponekad kontradiktoran pokušaj studija Saber Interactive da kanalizira duh osamdesetih kroz prizmu moderne tehnologije. Rezultat je naslov koji je istovremeno tehničko čudo i mehanički anakronizam, pucačina koja je jednako zaljubljena u miris spaljenog baruta kao i u viskoznost digitalnog blata.

Saber Interactive se ovdje nalazi na domaćem terenu, ali s nekoliko novih trikova u rukavu. Nakon što su usavršili umjetnost renderiranja tisuća neprijatelja u hitovima kao što su World War Z i Warhammer 40,000: Space Marine II, developeri iz Sabera su odlučilisvoju tehnologiju upariti s nečim posve neočekivanim – simulacijom teškog off-roada. Rezultat je hibrid koji se ne boji biti prljav, glasan i ponekad frustrirajuće staromodan. U industriji koja teži sterilnosti i “safe” dizajnu, Toxic Commando je osvježavajuće neuredan, ali taj nered dolazi s cijenom koju će cijeniti samo specifičan profil igrača koji uživa u simbiozi horrora i mehanike.

Sjena Valveovog naslijeđa i Carpenterov dodir

Da bismo razumjeli gdje Toxic Commando stoji, moramo se vratiti u 2008. godinu. Left 4 Dead nije bio samo još jedan zombie shooter. Naprotiv, bio je to seizmički poremećaj koji je uspostavio pravila kooperativnog igranja koja i danas pokušavamo dešifrirati. Od tada, svaka kooperativna pucačina pokušava pronaći taj mitski AI Director balans – onaj savršeni omjer panike i trijumfa. Back 4 Blood je pokušao s kompleksnim sustavom karata, World War Z s čistim volumenom neprijatelja, a Toxic Commando pokušava s – blatom i logistikom.

John Carpenter ovdje nije samo marketinški ukras ili ime na kutiji koje služi za prikupljanje nostalgičnih bodova. Iako su njegovi najbolji filmski dani možda kronološki iza njega, njegova ljubav prema igrama je u više navrata dokumentirana, iskrena i duboka. Njegovo prisustvo se osjeća u svakom pulsirajućem synth tonu koji prožima zvučnu sliku, podsjećajući nas na vremena kada je horror bio opipljiv, ljepljiv i popraćen neonskim svjetlima. No, Carpenterov utjecaj prestaje tamo gdje počinju moderni trendovi grinda. Dok je Left 4 Dead bio vježba iz apsolutnog minimalizma, Toxic Commando je vježba iz akumulacije. Od triju različitih valuta do modularnih dodataka za cijevi pušaka, igra pati od modernog straha da njena osnovna, izvrsna mehanika neće biti dovoljna da zadrži prosječnog igrača duže od jednog vikenda.

Toksični komandosi i svijet natopljen sluzi

Narativni okvir igre je namjerno “trashy” i lišen bilo kakvih pretencioznih ambicija. Priča prati skupinu plaćenika, samoprozvanih “toksičnih komandosa“, koje angažira beskrupulozni i ekscentrični milijarder Leon Dorsey nakon što je njegov znanstveni eksperiment s bušenjem Zemljine jezgre oslobodio drevno biće poznato kao Sludge God. Rezultat je ekološka i biološka katastrofa. Planet je prekriven gustom crnom sluzi, a populacija pretvorena u Homo Mortuse iliti, da ne okolišamo s terminologijom – zombije. Vi i vaši suigrači ste također zaraženi, a vaša jedina nada za lijek je služenje Dorseyju dok pokušavate uništiti „Boga sluzi“ prije nego što se potpuno transformirate.

Narativ se niti u jednom trenutku ne trudi izaći iz okvira B-produkcije osamdesetih, što je ujedno i čar same igre. Dijalozi su često na granici nepodnošljivog, prepuni “edgy” upadica i humora koji bi bio zastario čak i u eri procvata YouTube komentara. Likovi su vizualno i karakterno generični – imamo bradatog veterana, znanstvenicu s cool frizurom i plaćenike koji psuju kao da pokušavaju impresionirati srednjoškolce. Jedan od likova čak koristi termin “shitburger” u pokušaju humora koji više izaziva nelagodu nego smijeh. Ipak, unutar tih devet misija kampanje, atmosfera je pogođena. Postapokaliptični krajolici koji podsjećaju na Stranger Things natopljen katranom imaju svoju vizualnu težinu. Linearnost misija je vješto razbijena prostranim sandbox zonama koje zahtijevaju istraživanje i planiranje rute, no njezina repetitivnost postaje očita čim shvatite da se svaka misija, unatoč različitim biomima, svodi na istu trijadu – vozi do POI točke, pucaj dok prsti ne zabole i brani terminal.

Trijumf inženjerstva i “zombie-offroad” drame

Ono što Toxic Commando čini unikatnim, pa čak i radikalnim na današnjem tržištu, jesu vozila. Ovo nije Halo ili Far Cry gdje su vozila samo sredstvo za brži dolazak od točke A do točke B. Ovdje su ona vaš mobilni dvorac, vaš spremnik resursa i vaša najveća logistička glavobolja. Saber je u igru ubacio DNA svojih MudRunner i SnowRunner igara, što znači da podloga po kojoj se krećete ima svoja fizikalna pravila. Blato i sluz nisu samo teksture, već aktivni sudionici u borbi. Vozila proklizavaju, zaglavljuju se u dubokim nanosima i zahtijevaju pažljivo upravljanje vitlom kako biste se izvukli.

Ova mehanika stvara nevjerojatnu spontanu dramu koju linearni shooteri ne mogu replicirati. Zamislite situaciju, vaš masivni kamion s montiranim bacačem plamena zaglavljen je do osovina u crnoj masi usred mračnog polja. Vi morate izaći iz sigurne kabine kako biste ručno zakačili vitlo za obližnje stablo, dok vaša tri prijatelja formiraju očajnički obrambeni krug, trošeći zadnje okvire municije na hordu od tri stotine zombija koja se poput rijeke prelijeva preko obližnjeg brda. To su trenuci u kojima Toxic Commando sjaji jače od bilo kojeg konkurenta. U takvim situacijama, Toxic Commando više nije samo pucačina, već istinski timski rad pod ekstremnim fizikalnim pritiskom. Igra vas tjera da razmišljate o gorivu, o popravcima vozila kroz mini igre pod paljbom i o tome tko će ostati za volanom, a tko će čistiti put.

Sustav klasa, koje se dijele na Strike, Medic, Operator i Defender, nudi dovoljno raznolikosti da svaki igrač nađe svoju ulogu. Primjerice, Strike je čista ofenzivna energija koja može ispucavati vatrene kugle iz dlanova, dok je Defender sa svojim štitom i dome-deploymentom apsolutno neophodan na višim težinama. Medic je klasični medic sa svojim klasičnim funkcijama i zadacima, dok je Operator možda i najizbalansiranija klasa koja je ujedno i najjača i najjednostavnija za igranje. No, progresija je dvosjekli mač. Iako je lijepo vidjeti kako vaš Medic postaje efikasniji u liječenju, sustav triju valuta (Sludgite, Residium, Mortite) i beskonačnih nadogradnji oružja djeluje kao nepotreban teret. Igra vas tjera da stalno stajete i skupljate kristale s drveća kako biste otključali kutije s oružjem ili popravili turret, što često kida tempo i pretvara adrenalinsku vožnju u sakupljački maraton.

Spektakl hordi i sjenovita prostranstva

S prezentacijske strane, Toxic Commando je tehničko postignuće koje izaziva priličnu dozu strahopoštovanja, ali vizualno ostaje neujednačen paket. Saberov Swarm Engine ponovno čini nemoguće – renderira stotine individualnih neprijatelja koji se penju jedni preko drugih, formirajući žive valove mesa, dok framerate ostaje uglavnom stabilan u Performance modu. Osjećaj kada stanete iza kapije misleći da ste sigurni, samo da biste shvatili da se zombiji mogu penjati uz zidove kao u World War Z, pruža onaj iskonski i zastrašujući osjećaj nemoći protiv brojčane nadmoći.

Međutim, estetski izbori su upitni i često kvare opći dojam. Mape su često previše tamne, s paletom boja koja se opasno približava sivo-smeđoj monotoniji modernih ratnih pucačina. To dovodi do ozbiljnih problema s vizualnom jasnoćom – primjerice, u jeku bitke, neprijatelji se često stapaju s okolišem, a čak i najskuplji skinovi za oružja gube svoj sjaj u stalnom polumraku. Dizajn neprijatelja je funkcionalan, ali mu nedostaje karakter Valveovih specijala. Imate standardne šetače, eksplozivne Nukere i Sloba, koji je u biti Boomer s drugim imenom. Jedini pravi vizualni i atmosferski identitet igri daje za Carpentera prepoznatljivi soundtrack. Teške bas linije i visoki synth tonovi čine da se osjećate kao heroj akcijskog filma čak i kada samo bježite prema autu.

Poseban problem predstavlja solo igranje, koje je u ovoj igri baš naporno. Botovi su na razini onih iz najlošijih primjera žanra – često stoje i tupo gledaju dok vas zombiji grabe ili nasumično koriste svoje najjače sposobnosti na jednog jedinog neprijatelja. Budući da igra nema offline mod niti checkpoint sustav (ako poginete solo, idete na početak cijele misije), igranje bez živih suigrača je tipična vježba iz mazohizma.

Zombiji i nostalgija na pogon od blata i sluzi

John Carpenter’s Toxic Commando je igra koja se nalazi u neobičnom procjepu između prošlosti i sadašnjosti. Ona je trijumf inženjerske vještine studija Saber Interactive i istinski dokaz da “swarm” tehnologija i off-road simulacija mogu stvoriti nešto doista svježe i uzbudljivo u žanru koji je godinama stagnirao. Njezini trenuci čiste, nepatvorene kooperativne panike, u kojima se borite s motorom kamiona dok vam zombiji skaču u prtljažnik, među najboljima su koje smo vidjeli u posljednjem desetljeću.

S druge strane, igru guše moderne bolesti dizajna – nepotrebna kompleksnost valuta, naporan grind za bazične nadogradnje i scenarij koji bi bio bolji da je ostao potpuno „nijem“. John Carpenter’s Toxic Commando ne uspijeva dosegnuti elegantnu, savršenu jednostavnost Left 4 Dead igara jer se previše trudi ponuditi igraču “meta-progresiju” umjesto da se fokusira na nezaboravne prostore. Ipak, uz tri prava prijatelja i pojačan synthwave soundtrack do daske, ovo je vraški dobra zabava i igra koja nas podsjeća zašto smo se uopće zaljubili u zombie shootere – zbog kaosa, suradnje i onog osjećaja olakšanja kada u zadnjoj sekundi pobjegnete iz ralja smrti. Toxic Commando nije savršen, ali je ljepljiv, glasan i neustrašivo svoj u moru generičkih naslova i upravo to je njegova najjača snaga.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Od završetka Legacy of Kain: Defiancea davne 2003. godine, sudbina Kaina i Raziela visila je u limbu poslovnih odluka i promjena vlasništva nad intelektualnim vlasništvom, ostavljajući fanove da gladuju na mrvicama remastera i stripova. Legacy of Kain: Ascendance stiže kao odgovor na tu dugu glad, ali dolazi u neočekivanom, gotovo subverzivnom obliku. Umjesto raskošne 3D akcijske avanture kakva bi priličila nasljedniku jedne od najjačih Sonyjevih uzdanica iz PS1 i PS2 ere, dobili smo 2D akcijski platformer. Razvijen od strane studija Bit Bot Media pod budnim okom Crystal Dynamicsa, ovaj naslov pokušava igrati na kartu nostalgičnog 16-bitnog estetskog koda, istovremeno pokušavajući opravdati svoj status službenog kanonskog nastavka – ili točnije, prequela.

U trenutku kada su metroidvanije i retro platformeri preplavili tržište do točke zasićenja, Legacy of Kain: Ascendance se mora boriti ne samo sa sjenama svojih prethodnika, već i s tehnički superiornijim modernim kolegama iz žanra. Pitanje koje se nameće nije samo je li ovo dobra igra, već zaslužuje li Nosgoth ovakvu vrstu povratka?

Narativni kanibalizam i sestra koju nitko nije tražio

Narativna struktura Legacy of Kain: Ascendancea postavlja se kao most, istražujući prostore između originalnog Blood Omena i kultnog Soul Reavera. U središtu radnje je Elaleth, Razielova sestra i lik koji je svoje prve korake napravio u grafičkim novelama koja sada preuzima ulogu glavne protagonistice. Njena motivacija je klasična, gotovo arhaična – osveta protiv brata koji joj je oduzeo voljenu osobu. No, problem nastaje kada njezina osobna drama počne agresivno parazitirati na već utvrđenom kanonu franšize.

Scenaristički tim se odlučio na hrabar, ali krajnje upitan potez – proglasili su Ascendance apsolutnim kanonom, što znači da su svi događaji u igri zapravo masivni retkon cijelog serijala. Elaleth je ovdje prikazana kao siva eminencija, tajni katalizator koji je potaknuo Kaina da podigne svoje poručnike, pa čak i osoba koja je svjesno gurnula Raziela u sudbonosni sukob s Kainom zbog vlastite osvete. Ovakva vrsta “naknadne pameti” u scenariju često djeluje jeftino, oduzima težinu sudbinskim odlukama koje su Kain i Raziel donosili desetljećima, pretvarajući epsku tragediju o slobodnoj volji u obiteljsku sapunicu vođenu ogorčenošću jednog novog lika.

Tempo radnje je rascjepkan stalnim promjenama perspektive između Elaleth, Raziela i Kaina. Dok igra pokušava pružiti “fan service” prikazujući nam legendarne lokacije i trenutke iz nove perspektive, pisanje često gubi oštrinu. Dijalozi, iako se trude zadržati teatralnost po kojoj je serijal poznat, često skližu u domenu fan-fictiona. Prezentacija priče putem statičnih anime portreta dodatno potkopava atmosferu – dok glasovni glumci isporučuju linije s maksimalnom ozbiljnošću, vizualni prikaz tih emocija djeluje ukočeno, zastarjelo i bolno neusklađeno s mračnim gotskim tonom koji Nosgoth zahtijeva.

Artritični vampiri i Chicken-core platformiranje

Kada se makne sloj lorea, ostaje gameplay koji se može opisati kao frustrirajući pokušaj oživljavanja duha NES i SNES ere bez razumijevanja što te igre čini dobrima u 2026. godini. Ascendance se deklarira kao akcijski platformer s naglaskom na vertikalnost, no svaka minuta provedena s kontrolerom u rukama otkriva duboke pukotine u dizajnu.

Kretanje likova je tromo i neprecizno. Skakanje, ključni element svakog platformera, pati od čudne tromosti koja čini precizne sekcije pravom noćnom morom. Raziel i Elaleth imaju moć mahanja krilima za postizanje visine, što bi trebalo biti oslobađajuće, ali je ograničeno mana-metrom koji se prebrzo prazni. Borba je, nažalost, još gora. Osnovni napadi su slabašni i vizualno neuvjerljivi, podsjećajući na najlošije primjere iz 8-bitne ere. Jedina mehanika koja zapravo pruža užitak je parry sustav. Pravovremeni blok prati izvrstan zvučni feedback i snažan protunapad, što na trenutak pruža privid kvalitete. No, taj privid brzo nestaje pred AI-jem neprijatelja koji je, blago rečeno, katastrofalan. Neprijatelji besciljno skaču, bježe izvan dosega ekrana ili jednostavno hodaju s litica u vlastitu smrt, pretvarajući potencijalno epske bitke u farsu.

Još jedna mehanička stranputica je sustav hranjenja. Kao vampiri, Elaleth i Kain moraju konzumirati krv kako bi održali zdravlje koje se stalno troši. Dok je to u Soul Reaveru bio elegantan sustav nadopune, ovdje se pretvara u naporan zadatak. Vidjeti mračne antiheroje kako bjesomučno ganjaju nevine ljude samo da bi napunili bar koji curi kao probušena kanta, ubija svaku imerziju. Tempo igre pati zbog ovih odluka – umjesto da se fokusirate na istraživanje, stalno ste u paničnoj potrazi za idućim “fiskalnim” obrokom krvi.

Estetska šizofrenija i trijumf glumačkih veterana

Vizualna prezentacija Ascendancea je možda najzbunjujući aspekt cijelog iskustva. Igra izgleda kao da ju je radilo pet različitih timova koji međusobno nisu razgovarali. Glavni dio igre koristi pixel art koji varira od solidnog do potpuno bazičnog i praznog u pećinama i dvorcima. No, prava konfuzija nastaje u cutscenama. Igra skače s prekrasnih PS1-style 3D demake scena (koje su uvjerljivo najbolji vizualni dio igre) na jeftine anime portrete, pa na CG animacije koje izgledaju kao da su doslovno izvučene iz arhive iz 1995. godine. Ova estetska neujednačenost čini igru vizualno neurednom i ostavlja dojam nedostatka koherentne umjetničke vizije.

Srećom, ono što se čuje daleko je bolje od onoga što se vidi. Povratak Simona Templemana kao Kaina i Michaela Bella kao Raziela je emocionalni vrhunac igre. Iako su njihovi glasovi vidno ostarjeli, što stvara bizaran efekt s obzirom na to da se radi o prequelu gdje bi trebali zvučati mlađe, njihova profesionalnost i razumijevanje likova su neupitni. Svaki put kad Kain ispusti sarkastičnu primjedbu ili Raziel krikne od boli, igra nakratko povrati onaj stari sjaj. Zvučni dizajn parryja i hranjenja krvlju je visceralno zadovoljavajuć, ali glazba je totalna enigma. Na momente je to genijalan spoj metala i orkestralnih dionica (potpisuje ju Celldweller), dok se u drugim trenucima čini kao da jedna te ista loša petlja buke svira na prevelikoj glasnoći, gušeći sve ostalo.

Novčić koji je pao na krivu stranu

Legacy of Kain: Ascendance je proizvod koji pati od prevelikog tereta vlastitog imena. Da se ovaj naslov zove bilo kako drugačije, bio bi tek prosječan, zaboravljiv indie akcijski platformer s nekoliko zanimljivih ideja. No, s Legacy of Kain markicom, on nosi odgovornost koju ne može ispuniti. Njegova najveća pogreška nije u tome što je 2D igra, već u tome što se usudio prepravljati povijest jedne od najomiljenijih saga bez tehničke i kreativne snage koja bi to opravdala.

Ono što smo dobili je naslov koji se osjeća kao fan-fiction s budžetom – glasovi koje volimo zarobljeni su u tijelu igre koja se bori s osnovnim principima dizajna. Elaleth, unatoč trudu developera, ostaje lik koji više smeta nego što doprinosi, a njena uloga u Razielovoj sudbini djeluje kao nepotrebno čeprkanje po savršeno zaokruženoj priči.

Ascendance nije trijumfalni povratak kralja, već nespretno teturanje kroz uspomene. Za hardcore fanove, on nudi četiri sata nostalgije koja povremeno peče, dok će za nove igrače ostati tek zbunjujući primjer kako ne treba oživljavati legende. Nosgoth zaslužuje bolje od ovoga – zaslužuje viziju, stabilnost i ponos koji je Legacy of Kain nekoć utjelovljivao, a ne ovaj pikselizirani, retkonima opterećeni odjek prošlosti.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Crimson Desert je jedna od onih igara koje vas gotovo tjeraju da zauzmete konačan stav, iako ga je teško donijeti. Sve ovisi o trenutku u kojem je igrate i razini strpljenja koju ste spremni uložiti. U jednom trenutku može djelovati kao potpuni kaos, već u sljedećem kao potencijalno remek-djelo, a najčešće kao nešto što tvrdoglavo ostaje negdje između ta dva ekstrema. Pisati o njoj također je nezahvalno, jer Pearl Abyss neprestano mijenja temelje iskustva kroz stalne zakrpe. Ono što je jučer bilo pokvareno danas možda više ne postoji… ali sve to lako zamijeni novi problem koji jednako narušava dojam igranja.

Ipak, unatoč toj nepredvidivoj prirodi, teško je Crimson Desert ostaviti po strani, a to na kraju govori više od bilo kakve brojčane ocjene. Lako biste mogli steći osjećaj da ste zarobljeni u golemom svijetu kakav obično povezujemo s MMORPG igrama, odnosno prostoru koji, realno, vjerojatno nikada nećete u potpunosti iscrpiti. U tom pogledu, čak ni Ubisoftovi otvoreni svjetovi ne dolaze blizu onome što Crimson Desert pokušava postići. No, unatoč toj impresivnoj ambiciji, jasno je da ova igra jednostavno nije za svakoga.

Treba vremena da se kompletno otvori

Početni sati ne idu igri u prilog. Zapravo, na granici su zamornog. Dugo lutate kroz nejasne tutorijale, nespretne kontrole i priču koja vas baca usred zbivanja bez pravog razloga da vam bude stalo. Kliff, naš protagonist, predstavljen je, ubijen, uskrsnut i poslan u misiju spašavanja svijeta na toliko ubrzan i nepovezan način da se čini kao da nedostaju čitava poglavlja. Neko vrijeme sam čekao da priča „klikne“, da se likovi razviju, da ulozi postanu važni, ali to se zapravo nikad ne dogodi. Na kraju sam prestao očekivati išta od priče i, začudo, upravo tada je igra počela funkcionirati. Jer Crimson Desert nije najbolji kada pokušava ispričati priču. Najbolji je kada je potpuno zaboravi.

Kad se svijet napokon otvori, a treba mu vremena, igra se gotovo neprimjetno transformira. Ono što u početku djeluje kao nespretan, prekompliciran RPG, postupno se pretvara u pravo igralište sustava, mehanika i neprekidnih distrakcija. U jednom trenutku ćete kuhati, već u sljedećem kopati rudu, pa niotkuda spašavati ovcu, da biste se nekoliko minuta kasnije našli usred okršaja s razbojnicima. Ništa od toga ne teče osobito glatko, ali upravo u tome i leži poanta. Igra se hrani vlastitom nepredvidivošću i stalno pred vas baca neke nove aktivnosti, mehanike i iznenađenja, često bez pravog objašnjenja i očekuje da se snađete u hodu.

Ta nejasnoća istovremeno je jedna od najvećih mana i dio njezina neobičnog šarma. Često ćete kopati po izbornicima pokušavajući shvatiti što vam je igra upravo rekla. No kada nešto „klikne“, bilo da je riječ o nekoj borbenoj tehnici ili načinu kretanja, osjećaj je neprocjenjiv. Kao da igra od vas traži da upravo pronađete taj osjećaj.

Borba je segment u kojem se stvari najčešće poslože kako treba. Brza je, kaotična i jasno dizajnirana za okršaje s većim brojem protivnika, uz dovoljno dubok sustav vještina. Osjećaj napretka je opipljiv kako otključavate nove sposobnosti i sve sigurnije ulazite u sukobe, čak i kada težina zna naglo skočiti. Nije potpuno ispolirana, ali pruža onu traženu zabavu i u ovako neujednačenom iskustvu, to ima posebnu težinu. Osim toga, Crimson Desert donosi sustav frakcija koji uključuje, primjerice, plaćenike i plemićke kuće, pri čemu vaš ugled izravno utječe na trgovinu i podršku saveznika. Sve to je nekako povezano i sa borbom što dodatno naglašava činjenicu da vam nikada neće biti dosadno.

Vrlo zabavna borba koja se stalno razvija

Prava snaga  Crimson Deserta je njegov svijet. Tu igra doista opravdava svoje ambicije. Prostran je, raznolik i ostavlja dojam živosti kakvu mnoge open world igre tek pokušavaju odglumiti. Gradovi vrve aktivnošću, NPC-jevi imaju svoje rutine, a krajolik vas neprestano vuče da skrenete s puta i istražite još malo dalje. Savršeno pogađa onu ključnu bit otvorenog svijeta — osjećaj da krenete prema jednom cilju, a završite potpuno izgubljeni negdje drugdje. Neki od mojih najdražih trenutaka uopće nisu bili vezani uz zadatke ili nagrade, već jednostavno uz jahanje zmaja kroz razne krajolike, promatranje promjena vremena ili spontanih, neočekivanih susreta.

Vizualno, igra itekako može izgledati predivno. Postoje trenuci, osobito na početku, koji doista djeluju „next-gen“ na način kakav rijetko viđamo. Osvjetljenje, vremenski efekti i razina detalja u okolišu nose prezentaciju, čak i ako modeli likova ponekad podbace. Dizajn zvuka sve to lijepo podržava, uz snažan soundtrack i solidnu glasovnu glumu, iako sam dijalog varira od iskreno zabavnog do nenamjerno smiješnog. Zanimljivo je i koliko je Crimson Desert dobro optimiziran za različite PC konfiguracije. Na mom sustavu s Ryzenom 5 5600 i RX 6650 XT, ciljajući 1440p, igra se većinu vremena vrtjela bez većih poteškoća. Istina, povremeno su se javljala tehnička zastajkivanja i padovi fpsa ispod željenih 60, ali nikada nisam imao osjećaj da performanse ozbiljno pate ili da je optimizacija problematična.

Naravno, ne bi to bio Crimson Desert bez neizbježnog „janka“. Bugovi su prisutni na svakom koraku, no češće su bizarni nego što zaista kvare iskustvo. Problemi s pecanjem, nespretne animacije kretanja ili sustavi koji se raspadaju dok se drugi istovremeno popravljaju, sve je to dio paketa. Igra je očito u stalnom procesu promjene i to se jasno osjeti. Ipak, za razliku od mnogih nedovršenih izdanja, ovdje postoji dojam da razvojni tim aktivno prati stanje.

Upravo zbog te stalne evolucije teško je zapravo ocijeniti Crimson Desert. Da ste me pitali nakon prva četiri sata koju bi mu ocjenu dao, vjerojatno bih ga potpuno otpisao. Nakon deset sati bio sam oprezno zainteresiran. Nakon pedeset sati nisam želio stati…. To je definicija „slow burn“ igre, one koja traži strpljenje i spremnost da joj se pristupi pod njezinim uvjetima. Neće svi imati živaca za to, i iskreno, ne krivim ih.

Nije za svakoga

Ono što mogu reći je da nećete požaliti ako Crimson Desertu date priliku, jer ovdje zaista postoji nešto posebno. Ipak, važno je prihvatiti kontekst – riječ je o igri koja je prvotno zamišljena kao MMORPG, da bi kasnije skrenula u single player vode. Tek kada se pomirite s time i s činjenicom da vas čeka ogromna količina sadržaja te deset sati neprekidnog lutanja prije nego što stvari „kliknu“, tek tada možete reći da je igra za vas.

U konačnici, ovo nije čvrsto strukturiran RPG vođen pričom, već kaotičan i ambiciozan sandbox koji vas neprestano iznenađuje, čak i onda kada vas frustrira. Prepun je upitnih odluka, nedovršenih sustava i grubih rubova i nekako, unatoč svemu, uspijeva funkcionirati. Crimson Desert nije remek-djelo, niti je dosljedno dobra igra, ali je istovremeno privlačna, nepredvidiva i iznenađujuće ju je teško ostaviti. Upravo taj osjećaj da vas nešto zanimljivo čeka iza sljedećeg brda nećete pronaći ni u jednom drugom naslovu.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Za one „malo starije“, čija sjećanja sežu u sredinu devedesetih, originalni Screamer iz 1995. godine, iza kojeg je stajao talijanski studio Graffiti (danas poznat kao Milestone), bio je oličenje arkadne jednostavnosti. Nudio je uzbudljive staze sa uobičajena tri kruga, sjajnu rock glazbu i čistu potragu za idealnom putanjom. Kao odgovor na naslove koje su nam u to vrijeme donosili SEGA i Namco, ova nekadašnja PC ekskluziva nudila je vizualnu raskoš bez potrebe za skupim arkadnim automatima. Trideset godina kasnije, Milestone se vraća svojim korijenima, ali umjesto očekivanog nostalgičnog remastera, pred nama je radikalna, gotovo neprepoznatljiva reinterpretacija koja odbacuje gotovo sve osim samog imena.

Milestone, studio koji smo desetljećima trpali u ladicu „pouzdanih, ali predvidljivih simulatora“ zbog njegovog rada na MotoGP i Monster Energy Supercross serijalima, ovim naslovom pokušava izvesti najhrabriji manevar u svojoj povijesti. Novi Screamer više nije samo racing igra, već i interaktivni anime spektakl koji se besramno oslanja na estetiku naslova kao što su Redline ili Initial D, pokušavajući pomiriti hardcore fiziku s apsurdnim, visokooktanskim senzibilitetom japanske animacije. To je kocka koja bi manje vještom studiju odmah ispala iz ruku, no Milestone ovdje demonstrira neočekivanu samouvjerenost, pretvarajući zaboravljeni PC klasik u distopijsku viziju budućnosti u kojoj su gume jednako važne kao i neuralni implantati. Ovo je igra koja ne samo da redefinira franšizu, već pokušava i redefinirati što arkadni raceri mogu biti u modernoj eri, osobito u vrijeme kada vladari žanra, poput Burnouta ili Need for Speeda, spavaju svoj dugogodišnji zimski san.

Visokooktanska melodrama u Neo Reyu

Zaboravite generične izbornike i suhoparna prvenstva. Srce novog Screamera je The Tournament, narativni monstrum koji se proteže kroz više od sedamdeset epizoda, kombinirajući vizualnu novelu s vrhunskim animiranim sekvencama koje potpisuje slavni Polygon Pictures. Radnja igre vodi nas u Neo Rey, futurističku metropolu natopljenu neonom, korupcijom i mirisom spaljene gume, gdje misteriozni domaćin poznat kao Mr. A organizira ilegalni turnir s nagradnim fondom koji varira od 20 do nevjerojatnih 100 milijardi dolara.

Ono što Screamer izdvaja od bilo kojeg modernog racing naslova je način na koji tretira svoj ansambl likova. Umjesto jednog protagonista, igra nas stalno šeta između različitih frakcija – od osvetoljubivih Bansheeja koji traže pravdu za smrt svoje liderice Quinn Connolly, preko pop-zvijezde Ritsuko koja traga za istinom o pogibiji ljubavnika, pa sve do beskrupuloznih korporativnih vozača Anaconda Corpa. Svaki od petnaest likova nosi emocionalni prtljag koji bi posramio i najteže sapunice – oni su traumatizirani, bijesni i često nepodnošljivo glasni u svojoj patnji. Tu je čak i simpatični corgi koji nosi Gurren Lagann sunčane naočale i vozi automobil, služeći kao bizaran podsjetnik na apsurdnost svijeta koji je Milestone stvorio.

Narativni uređaj koji pokreće cijelu stvar je Echo, tehnologija koja omogućuje vozačima da prežive katastrofalne sudare, pretvarajući smrt u puku mehaničku neugodnost. Ovaj respawn sustav ugrađen je direktno u tkivo priče, čineći svaku trku brutalnim gladijatorskim natjecanjem. Međutim, Milestoneov pristup priči pati od viška ambicije. Dijalozi su česti, dugi i ponekad zamorni, a tempo radnje se u prvih deset sati kreće brzinom puža. Ipak, postoji nešto fascinantno u odluci developera da implementiraju Universal Language Translator (ULT) – mehanizam koji omogućuje likovima da govore svoje maternje jezike, od ruskog i japanskog do irskog dijalekta prepunog psovki, dok se međusobno razumiju putem neuralnih čipova. To daje igri autentičan, globalni osjećaj koji rijetko viđamo, a glasovna gluma, predvođena Troyem Bakerom, Lori Alan i Marom Junot, u većini slučajeva uspijeva prodati ovu visokooktansku dramu, unatoč povremenim robotskim ispadima u izvedbi sporednih uloga.

Twin-Stick balet i mehanička tiranija

I dok je priča srce novog Screamera, njegove mehanike predstavljaju hladni, precizni operativni sistem koji ne trpi amatere. Screamer odbacuje tradicionalni model upravljanja u korist Twin-Stick modela koji će mnoge, barem u prvih deset sati, natjerati na rub očaja. Ovdje osnovno skretanje lijevim analogom gotovo da ne postoji – automobili se ponašaju kao masivni prekooceanski brodovi sve dok ne ovladate desnim analogom, koji služi za iniciranje i precizno kontroliranje kuta drifta.

Ovaj sustav, podsjećajući na Inertial Drift ali s kompleksnošću modernog borbenog sustava, zahtijeva potpunu rekalibraciju vozačkog mozga. Prvih dvadesetak sati u Tournamentu su vježba u poniznosti. Udaraćete u zidove, gubićete živce na 90-stupanjskim krivinama koje kao da su ispale iz F-Zero košmara i psovati AI koji pati od “Mario Kart 64 sindroma” jer će vam protivnici disati za vratom bez obzira na to koliko savršeno vozili. Čak i na srednjoj težini, igra ne dopušta greške, a “rubberbanding” protivnika ponekad djeluje kao osobna uvreda developera.

Međutim, kada se desi onaj famozni „klik“, Screamer se pretvara u najangažiraniju racing igru današnjice. Igrači moraju upravljati Echo sustavom, koji se dijeli na dvije ključne resursne trake – Sync i Entropy. Sync (plava traka) se puni uspješnim mijenjanjem brzina – mehanikom „Active Shift“ koja je na neki način inspirirana „Active Reload“ sustavom iz Gears of Wara  i služi za aktivaciju boosta. Entropy (ružičasta traka) omogućava Strike napade, kratke ofanzivne proboje koji privremeno eliminiraju konkurenciju.

Vrhunac svega je Overdrive, ultimativni boost koji vas pretvara u vatreni projektil sposoban da prođe kroz protivnike, ali uz rizik da, ako pogriješite milimetar, uništite sopstveno vozilo. Upravljanje ovim resursima dok balansirate između dva analoga pri bolesnim brzinama stvara tenziju koju rijetko koja moderna arkada može replicirati. To je multitaskerski san i istovremeno vizualna kakofonija koja od vas zahtijeva lock-in fokus kakav industrija zabave rijetko traži. Dodatni sloj kompleksnosti daju specifične vještine likova i sustav Corpora sinergija, čime igra opasno zalazi u teritorij hero igara.

Estetika destrukcije i tehnički sjaj

Vizualno, Screamer izgleda istovremeno i impresivno i unikatno i, što je još važnije, vrti se besprijekorno u stabilnih 60 sličica u sekundi. Cel-shaded stil koji je Milestone odabrao nije samo estetski hir, već i svojevrsna nužnost koja pomaže igraču da se snađe u kaosu Neo Reya. Igra koristi modernu low-poly estetiku prožetu bogatim teksturama i dinamičnim osvjetljenjem. Staze su vizualno stimulativne i raznolike, od neonom okupanih gradskih ulica do sprženih pustinja, gustih šuma i urbanih futurističkih metropola, iako kvaliteta osvjetljenja zna varirati, pa su određene dionice ponekad previše tamne ili zasljepljujuće svijetle, što otežava navigaciju pri brzinama od 400 km/h.

Modeli vozila su fascinantni i unikatni. Svaki automobil reflektira osobnost svog vozača, od masivnih “muscle” strojeva Anaconda Corpa do elegantnih sportskih jurilica Hine i njezinog tima. Audio dizajn je podjednako agresivan. Zvuk motora koji se “pati” pod pritiskom Echoa, popraćen energičnim soundtrackom koji miksa punk, rock, emo i techno, stvara atmosferu koja vas tjera da stisnete gas jače nego što bi trebali. Iako će neki igrači smatrati glazbu previše bučnom, ona je inherentni dio identiteta igre – naporna je i potpuno predana svom senzibilitetu. Također, posebna pohvala ide haptičkim sposobnostima i vibraciji DualSense kontrolera, koji prenosi svaki “shift” i svako struganje o zidove direktno u dlanove, pružajući taktilni feedback koji je neophodan za savladavanje Active Shift mehanike.

Unatoč tehničkom sjaju, igra nije bez vidnih ožiljaka. AI protivnici znaju biti nepravedni, a ciljevi u kampanji su često fundamentalno nelogični. Primjerice, igra će od vas tražiti da uništite određenog protivnika tri puta, što vas prisiljava da namjerno usporite i ostanete na začelju, a zatim da nekim čudom pobijedite u utrci. Takvi “posljedični” ciljevi kvare čistu radost utrkivanja i djeluju kao arhaični relikti dizajna iz neke druge ere.

Naslijeđe ispisano dimom i vatrom

Screamer je rijedak primjer igre koja ima jasnu, beskompromisnu viziju i ne boji se otuđiti dio publike kako bi je ostvarila. Milestone je uzeo staro ime i oko njega sagradio novi svijet koji više duguje modernoj anime kulturi nego originalu starom trideset i kusur godina. Screamer je igra koja vas kažnjava, zbunjuje i umara, ali vas istovremeno nagrađuje osjećajem postignuća koji je gotovo zaboravljen u žanru arkadnih utrka.

Ako tražite laganu zabavu u stilu Mario Karta, Screamer će vas sažvakati i ispljunuti u prvom krugu. No, ako ste spremni uložiti vrijeme u ovladavanje njegovim hirovitim sustavima, bit ćete nagrađeni jednim od najuzbudljivijih racing iskustava generacije, pa i dalje. Sa svojim manama u tempu priče i povremenim nepravdama u težini, Screamer ipak uspijeva isklesati vlastitu nišu – on je dokaz da evolucija ne mora uvijek značiti pojednostavljenje. Stoga, ako tražite vrhunsku arkadnu utrku koja će vas istovremeno i namučiti i oduševiti kao što je to, recimo, svojevremeno činio Burnout 3: Takedown, ne tražite dalje!

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Ova recenzija nije samo osvrt na tehničko poliranje naslova starog više od dva desetljeća, već i autopsija jednog vremena u kojem su igre imale drskosti biti literarno superiornije od većine onoga što se danas naziva “premium storytellingom“. Legacy of Kain: Defiance Remastered nam stiže u trenutku kada se industrija, zasićena proceduralno generiranim svjetovima i beskonačnim forsiranjem sadržaja, ponovo polako okreće linearnim, autoritativnim narativima. No, pitanje koje lebdi nad Nosgothom ostaje isto – može li remek-djelo iz 2003. godine, iz nekog potpuno drugog vremena, preživjeti sud modernog igrača ili je sudbina Kaina i Raziela bila da ostanu zarobljeni u sjećanjima kao sjetni relikti prošlosti?

Nosgoth kao ogledalo propasti

Smjestiti Legacy of Kain: Defiance u širi okvir industrije znači govoriti o eri u kojoj je Crystal Dynamics, tada predvođen vizionarkom Amy Hennig, postavljao standarde za ono što će kasnije postati Uncharted ili The Last of Us. Dok su se drugi studiji početkom milenija natjecali isključivo u broju poligona, tim koji stoji iza sage o Kainu natjecao se u dubini metafizičkog očaja. Serijal Legacy of Kain oduvijek je bio anomalija – u pitanju je bila gotička opera koja se pretvarala da je klasična akcijska avantura. Nakon nedavne Legacy of Kain: Soul Reaver 1 & 2 Remastered kolekcije, koja je poslužila kao otrežnjujući podsjetnik na to koliko su igre nekada bile mehanički surove i neoprostive, Defiance dolazi kao logičan, ali i neophodan završni čin. Defiance je onaj ključni most koji povezuje niti započete u mračnom RPG-u Blood Omen iz 1996. godine i nastavljene kroz egzistencijalnu krizu legendarnog Raziela.

Ovaj naslov predstavlja kulminaciju dva desetljeća razvoja likova i narativnih niti koje su se tada činile nerazmrsivima. U trenutnom pejzažu, gdje se narativ često žrtvuje na oltaru igrivosti ili mikrotransakcija, Defiance stoji kao spomenik vremenu u kojem su scenarij i glasovna gluma bili primarni razlog postojanja igre. Razvojni tim PlayEveryWare, koji je naslijedio palicu od Aspyra, inače studija zaslužnog za već spomenutu Soul Reaver remaster kolekciju, preuzeo je ovaj zadatak sa sviješću da ne restaurira samo igru, već i kulturno naslijeđe koje je više od dva desetljeća provelo u hibernaciji. Pristup spomenutog studija koji je zajedno sa Crystal Dynamicsom radio na ovoj igri nije se ogledao u uobičajenom šminkanju, već u  inženjerskom naporu da ispravi ono što je originalnu viziju sputavalo – a to je bila tehnologija tog vremena. Dok je Soul Reaver kolekcija bila fokusirana na očuvanje onog sirovog, platformerskog osjećaja, Legacy of Kain: Defiance Remastered cilja na fluidnost moderne akcijske kinematografije, čime se značajno odmiče od krutosti svojih prethodnika.

Operno finale stoljetnog sukoba

Defiance pripada danas rijetkom podžanru mračne, linearne akcijske avanture koja se ne boji svoje ozbiljnosti. Njegova priča nas baca direktno u konkluziju dramatičnog završetka na kojem je stao Soul Reaver 2. Kain, despotski vampirski vladar koji je osudio Nosgoth na propast kako bi spasio vlastitu egzistenciju, i Raziel, pali Kainov poručnik i utvara koja traži smisao u svom postmortalnom postojanju, postaju nevoljni partneri u šahu kojeg igraju mračne sile – Moebius, manipulator vremenom, i Elder God, parazitsko božanstvo koje se hrani sudbinama. Tempo radnje je namjerno teatralan, tako da igra ne trči prema cilju, već vas prisiljava da upijate svaku izgovorenu rečenicu.

Tematska dubina ovdje nadilazi uobičajene gaming klišeje o dobru i zlu. Ovo je priča o slobodnoj volji u svijetu gdje je sve prividno predodređeno. Remaster zadržava originalnu dužinu od nekih 10 – 15 sati, što je u današnjem kontekstu osvježavajuće jer nema nepotrebnog “filanja” sadržaja otvorenim svjetovima. Noviteti u remasteru uključuju Dark Chronicle Prologue, presjek događaja iz prethodnih igara koji je ključan za razumijevanje, jer Defiance ne oprašta neznanje. On pretpostavlja da ste nedavno odigrali prethodnike ili barem svježu Soul Reaver kolekciju. Usporedba s originalom otkriva da je radnja ostala netaknuta u svojoj mračnoj briljantnosti. Shakespeareanski ton dijaloga danas zvuči još sofisticiranije u moru banalnog pisanja kakvo susrećemo u modernim naslovima. Originalnost se ogleda u tome što igra uspijeva povezati četiri različite vremenske linije u koherentnu cjelinu bez da postane nerazumljiva, što je podvig koji rijetko koji moderni naslov može ponoviti s takvom elegancijom.

Sloboda kamere i mehanike pod lupom

Kada se Legacy of Kaine: Defiance pojavio, najveća kritika bila je upućena fiksnoj kameri koja je, u želji da imitira filmski stil Resident Evila, često skrivala neprijatelje ili provalije, što je znalo dovesti do brojnih frustracija prilikom igranja. PlayEveryWare je u ovom remasteru učinio ono što smo tada samo sanjali – uveo je potpuno slobodnu kameru, što za rezultat ima istinski transformativno iskustvo. Scene platformiranja, koje su nekada bile izvor frustracije, sada su tečne i ugodne. Iako igra i dalje posjeduje onu poznatu “plutajuću” fiziku skoka i klizanja svojstvenu šestoj generaciji konzola, mogućnost da vidite kamo idete eliminira većinu nekadašnjih problema. Upravo u usporedbi s Soul Reaver 1 & 2 Remaster kolekcijom, gdje je kamera ostala vjernija originalnom, pomalo krutom stilu, Defiance se osjeća kao korak bliže modernim standardima akcijskih igara iz perspektive trećeg lica.

Mehanička petlja igre vrti se oko brze borbe i rješavanja zagonetki koje zahtijevaju korištenje elemenata. Borba je fluidna i, unatoč nedostatku klasičnog lock-on sustava, izuzetno precizna. Možete se prebacivati s neprijatelja na neprijatelja s elegancijom koja je bila izravna preteča onoga što danas zovemo free-flow borbom. Kainova telekineza je i dalje jedan od najzabavnijih alata, a privlačenje neprijatelja u zrak i “žongliranje” napadima pruža gotovo arkadni osjećaj zadovoljstva. No, tu leži i zamka repetitivnosti koju niti jedna grafička nadogradnja ne može sakriti. Kain i Raziel su “pod prstima” funkcionalno gotovo identični. Iako jedan pije krv, a drugi guta duše, njihovi potezi i nadogradnje oružja funkcioniraju po istom principu. To je propuštena prilika originala da se njihovi stilovi više razdvoje, što remaster možda i previše vjerno prenosi.

Također, famozni Forgesi, koji služe za nadogradnju elemenata mača, i dalje su dizajnirani po principu ponavljanja. Čine dobar dio trajanja igre, a vizualno su toliko slični da se u originalu bilo lako izgubiti. Srećom, uvođenje Foresight Navigation sustava je spasilo stvar. Na pritisak tipke, vaš lik se suptilno okreće prema pravom smjeru, što je daleko elegantnije rješenje od bilo koje mini-mape. Iako igra nudi i novu lokalnu mapu, ona je zbog nedostatka jasnih oznaka ciljeva gotovo beskorisna u usporedbi s ovim novim, intuitivnim sustavom vođenja koji nije postojao u originalu.

Gotička rapsodija u 4K

Vizualno, Legacy of Kain: Defiance Remastered je postigao onaj magični balans između nostalgije i moderne tehnologije. Modeli likova, posebno Kaina i Raziela, doživjeli su impresivan remont koji ih čini dostojnima ove generacije. Detalji na Arielinoj lubanji ili oštrina tekstura na kamenim zidinama Avernus katedrale pokazuju ogroman trud uložen u restauraciju. Osvjetljenje je modernizirano, sjene su dinamičnije, ali tu se javlja i mala kontroverza. U nekim segmentima igra djeluje previše osvijetljeno, gubeći onaj “zagušljivi” gotički horror osjećaj koji je krasio original. Srećom, remaster dopušta prebacivanje na originalnu grafiku i osvjetljenje u realnom vremenu, što je značajka koju smo voljeli i u nedavnoj Soul Reaver kolekciji.

Audio segment je onaj dio koji prkosi vremenu i koji je u ovom remasteru napokon prodisao. Glasovi Simona Templemana i Michaela Bella u ulozi Kaina i Raziela su očišćeni od šumova starog hardvera, a soundtrack Kurta Harlanda zvuči bogatije nego ikad. Glasovna gluma ovdje nije samo popratni element – ona je srce kucavica cijelog iskustva. Simonov bariton koji pršti od cinizma i Michaelova transformacija iz žrtve u tragičnog heroja su glumački masterclass. Tehnička stabilnost na PS5 pri 60 sličica u sekundi je besprijekorna, što borbu čini daleko ugodnijom nego na originalnim konzolama koje su često “štucale” pri većem broju efekata na ekranu.

Posebno poglavlje zaslužuje fan-servis koji nadmašuje sve što smo do sada vidjeli u serijalu. Paket je prepun bonusa – od Lost Levelsa koji su zapravo radne verzije izrezanih nivoa, preko Training Rooma za vježbanje poteza, pa sve do glazbenog playera. Najveća dragocjenost je ipak demo za otkazani nastavak Legacy of Kain: The Dark Prophecy. Vidjeti što je tim planirao davne 2004. godine je kao pronalazak izgubljenog arhivskog blaga. Iako kratak, ovaj demo pruža uvid u ambiciju koja je nažalost bila srezana zbog tadašnjih tržišnih okolnosti. U usporedbi sa Soul Reaver remasterima, ovdje je količina popratnog materijala još impresivnija, čineći ovo ultimativnom enciklopedijom serijala.

Naslijeđe krvi

U konačnici, Legacy of Kain: Defiance Remastered je više od uobičajenog oživljavanja stare slave i istinska potvrda da vrhunsko pripovijedanje nema rok trajanja. Iako se mehanički osjete ožiljci dizajna iz ranih 2000-ih, poput repetitivnih borbi u zatvorenim prostorima, uvođenje slobodne kamere i tehnička stabilnost čine ovu verziju definitivnim načinom za iskusiti kraj sage. Također, ova igra je testament vremenu kada su se igre obraćale odraslima ne samo kroz nasilje, već kroz kompleksne ideje o etici, vremenu i identitetu. Legacy of Kain: Defiance Remastered je uskrsnuće koje smo čekali dva desetljeća, a ako je suditi po ljubavi uloženoj u ovaj remaster, nadat ćemo se da je možda ovo tek početak novog poglavlja za Nosgoth.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.