Tržište indie igara već je godinama zatrpano naslovima koji očajnički pokušavaju spojiti nespojivo ne bi li skrenuli pažnju na sebe. Kroz proteklu deceniju svjedočili smo ekspanziji hibrida u kojima se simetrično miješaju elementi simulacije života, mehanike građenja baza, tower defense te roguelite koncepti proslavljeni u naslovima kao što su Vampire Survivors ili Don’t Starve. U tom kontekstu, studio Digitality Games, koji nam se ranije predstavio postapokaliptičnim beat ’em up naslovom HordeCore, odlučio je napraviti priličan zaokret – lansirao je Voltaire: The Vegan Vampire, igru čiji koncept odmah privlači pažnju svojom apsurdnom i uvrnutom premisom.

Nakon što je provela određeno vrijeme u Early Access fazi na PC-ju, gdje su je developeri krpali i dopunjavali tjednim zakrpama, igra je konačno zakoračila i na konzole. Izlazak iz “kuhinje” na velike platforme uvijek nosi pitanje – je li naslov koji je originalno pružao tek sedam do devet sati sadržaja u ranoj fazi uspio sazrijeti u kompleksno iskustvo vrijedno punokrvne konzolaške recenzije?

Spajajući mehanike uzgoja povrća tijekom dana i krvave (odnosno biljne) obrane doma tijekom noći, Voltaire nastoji ponuditi opuštajući, no istovremeno dinamikom nabijen krug igranja. Ipak, u toj želji da sjedi na nekoliko stolica odjednom, igra često razotkriva površnost vlastitih temelja.

Vegan među krvopijama

Priča vas stavlja u ulogu Voltairea (ili njegove ženske alternative Morgane), vampirskog princa i sina samog Drakule, koji počini neoprostiv grijeh unutar svoje besmrtne aristokratske porodice – odluči postati vegan. Uvodna animirana sekvenca, koja vizualno i tonski podsjeća na zlatno doba Flash animacija iz ranih 2000-ih, dovitljivo prikazuje grofovsku gozbu pretvorenu u pokolj, s kojeg Voltaire bježi jer ne želi sudjelovati u prolijevanju krvi i proždiranju duša. Progran iz vlastitog dvorca, glavni junak se sklanja na ukleto groblje kako bi uzgajao vlastitu hranu i dokazao da je sažaljenje prema živim bićima održiv životni stil.

Iako je premisa o biljnoj prehrani u svijetu vampira svježa i pun pogodak za satiričnu komediju, narativni potencijal ostaje uglavnom neiskorišten. Priča je izrazito plitka i služi tek kao jednostavan izgovor za gameplay petlju. Jedini likovi s kojima ćete voditi nekakav vid dijaloga su vaši ujaci Frank i Stein, dvoglavi monstruozni dvojac na jednom tijelu. Kroz njihova pisma i zadatke dobivat ćete upute i solidnu dozu ciničnog, pomalo “narativno izlizanog” humora. Nažalost, sami protivnici i takozvani Grim Lordovi, Drakulini vojskovođe koji služe kao bossovi na kraju svakog bioma, potpuno su lišeni karaktera i dijaloga. Šteta je što igra ne istražuje dublje Voltaireovu naivnost i filozofiju, pa čitav narativni sloj ostaje na razini simpatične, ali površne skice.

Dnevni poslovi i noćni okršaji

Srce igre Voltaire: The Vegan Vampire čini strogo definirani sedmodnevni ciklus. Svadbeni marš između farming simulacije i tower defense dionica podijeljen je na dvije jasne faze – dan i noć. Tijekom dana, igra funkcionira kao spora i meditativna simulacija preživljavanja. Preuzimate ulogu ratara koji čisti parcele, sakuplja sjemenke, zalijeva usjeve i gradi bunare kako ne bi morao hvatati kapljice vode koje skakutaju po mapi. Svaka akcija, od kopanja i sadnje do sakupljanja resursa, troši vaš mjerač gladi. Ako dopustite da vam se želudac potpuno isprazni, Voltaire se onesvijesti, dan automatski završava, a vi nepripremljeni ulazite u noćnu fazu.

Glavna fora u uzgoju biljaka leži u njihovoj podjeli na jestive usjeve i obrambene biljke. Dok vam povrće i bobice poput Crowberriesa služe za vraćanje energije, mutirane pirana-biljke, biljke s dalekometnim napadima i strašila služe kao vaša prva linija obrane. Štoviše, vrsta usjeva koju posadite izravno diktira koje će vas vrste čudovišta napasti te noći. Najkvalitetnija hrana koja daje najveće buffove u pravilu privlači najopasnije valove neprijatelja. Možete nahraniti i C’Thula, neobično simpatično čudovište iz jezera, dajući mu buđavi kruh kroz brze QTE dionice u zamjenu za rijetke sjemenke.

Kada padne mrak, igra prebacuje u drugu brzinu. Voltaire dobiva vampirske moći i kreće u obranu svoje kuće i usjeva od najezde ghoulova. Borba započinje skromno – udarcem plaštom i ponekom zamkom, ali napredovanjem otključavate dalekometne magije, orbite sa saveznicima koji kruže oko vas i pasivne vještine. Kada se sve posloži, noćni okršaji sa više od 80 neprijatelja na ekranu poprimaju dinamiku popularnih bullet-heaven igara.

Međutim, ovdje na površinu izbijaju ozbiljni problemi s balansom. Voltaire je konceptualno iznimno blag prema igračima – zapravo ne možete “poginuti” u klasičnom smislu. Ako čudovišta unište vašu kuću, utakmica nije gotova. Dobivate opciju da ponovite dan uz gubitak dijela inventara ili resetirate stablo vještina, pri čemu vam se mjerač gladi automatski dopunjava na pola. Iako je ova opcija izvrsna za pristupačnost i mlađe igrače, ona u potpunosti ubija osjećaj napetosti i rizik koji bi jedan roguelite morao imati.

Štoviše, kako napredujete i nadograđujete vještine putem Soulstone kamenja, balans se u potpunosti urušava. Crowberries bobice, unatoč pokušajima developera da im smanje učinkovitost kroz zakrpe, u kombinaciji s akumuliranim zalihama hrane i prejakim obrambenim biljkama, čine dnevne obveze potpuno nepotrebnima u kasnijim fazama. Igrač jednostavno prestane saditi usjeve jer mu je inventar pun, a nadograđeni lik bez problema sam sahranjuje valove neprijatelja i bosseve, čime igra gubi svoju primarnu svrhu i pretvara se u monotonu rutinu.

Flash era i sjajan zvuk

S vizualne strane, Voltaire: The Vegan Vampire je pravi mali praznik za oči, posebno za one koji gaje nostalgiju prema rukom crtanim 2D spriteovima s početka stoljeća. Okruženja su šarena, bogata detaljima i vrlo raznolika – od žarkih pustinja do snježnih planina. Svaki biom sa sobom donosi i specifične vremenske uvjete koji utječu na gameplay, poput olujnih kiša koje automatski zalijevaju polja ali vas mogu omamiti gromom, ili Krvavog mjeseca koji vas ubrzava ali drastično povećava potrošnju gladi. Animacije likova i biljaka izvedene su s puno šarma i pedantnosti.

Na PlayStationu 5 igra radi besprijekorno glatko, zadržavajući stabilan odziv kontrola čak i tijekom najintenzivnijih noćnih okršaja kada je ekran preplavljen desecima neprijatelja i morem efekata. Upravljanje putem DualSense kontrolera je intuitivno i responzivno, mada kombinacija 2D spriteova i borbe u 3D prostoru povremeno zna uzrokovati neprecizno ciljanje kod dalekometnih napada.

Zvučna strana ige zaslužuje posebne pohvale. Iako igra nema glasovnu glumu, što se u određenim trenucima i te kako osjeti u vidu tišine tijekom narativnih dijelova, glazbena podloga to izvrsno kompenzira. Dnevne teme pružaju miran, opuštajući ugođaj dok obrađujete polje, da bi se s dolaskom noći glazba transformirala u dramatičnu, gotičko-komičnu Halloween simfoniju. Zvučni efekti, od šuštanja plašta na vjetru do krckanja prilikom sakupljanja resursa i otvaranja lijesa, izuzetno su „sočni“ i taktilni.

Neopasni vampir s potencijalom za budućnost

Voltaire: The Vegan Vampire je izrazito šarmantan, vizualno upečatljiv i idejno svjež naslov koji će pružiti nekoliko sati vrlo zabavne i opuštajuće igre, posebno onima koji traže nepretenciozan hibrid za igranje u lokalnom co-op modu. Njegova poruka o sažaljenju i veganskom stilu života prenesena je na duhovit i topao način, bez nepotrebnog pametovanja.

Nažalost, nedostatak dubine, loše izbalansirana težina koja igru u kasnijoj fazi lišava bilo kakvog izazova te relativno brz gubitak smisla farming mehanika sprječavaju ovaj naslov da ostvari svoj puni potencijal. U konačnici, Digitality Games je stvorio čvrstu i zabavnu osnovu, no Voltaire: The Vegan Vampire u ovom trenutku više djeluje kao simpatičan eksperiment i zalog za budućnost nego kao nezaboravno remek-djelo žanra.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.