Asterix i Obelix su se vratili u još jednoj pustolovini na konzolama koja bi trebala oduševiti sve fanove ovoga legendarnoga stripa i animiranih filmova. OSome Studio se, nakon rada na remasteru prva dva dijela, upustio u sasvim novi nastavak, sa potpuno novom pričom punom raznih likova koje volimo, ali i nekima novima. Sve je upakirano na jedini pravi način na koji mogu Asterix i Obelix biti uparkirani – u platformer pun humora, tamanjenja Rimljana i ispijanja napitaka. No, veliki je posao izvaditi serijal iz prosječnosti u kojoj cijelo vrijeme (doduše, dosta samouvjereno) postoji.

S jednostavnim pitanjem, naša avantura počinje!

Pitanje je, ipak, kada vidimo ovu igru, je li uopće bilo potrebe kod developera i izdavača da pokušaju ”nešto više”. Raspon fanova Asterixa i Obelixa, ipak nije toliko velik izvan Europe, pa je bilo teško očekivati neki veliki marketinški uspjeh. Doduše, licenca ovakvoga nečega je svakako vrijedna, i ako se trebala održati sa izdavanjem još jednoga nastavka, onda je ovaj potez izdavanja dosta faličnoga platformera jasan. No, krenimo u pojašnjenje toga ”faličnoga”.

Razgovori sa mještanima su često nepotrebni, ali svejedno su lijepi detalj

The Crystal Menhir na prvi pogled ne donosi ništa toliko problematično, simpatična premisa u klasičnom Asterix i Obelix stilu, motanje po legendarnom selu, ćaskanje sa ostalim galima koje znamo iz stripova i filmova, popraćeno je dosta linearnim kretanjima po šumama i razbijanje Rimljana i skupljanja potrebnih itema. Kontrole su dosta jednostavne i jasne, a svakako je za pohvaliti aspekt kooperativnog igranja. Ako vam se ne prelazi igra s nekim, možete igrati i sami te se razmjenjivati između Asterixa i Obelixa tokom igre, i  koristiti ih ovisno o tome koji vam od njihovih sposobnosti za prijelaz određene prepreke trebaju.

Scene borbe na prvu izgledaju simpatično i lijepo, ubrzo ipak dosade

Ono što čudi je nedostatak ”normalnoga” skoka. Platformer koji ne omogućava vašim likovima da skače nikad nije dobar znak, čak i ako je ovdje zapravo nadomješten nekom vrstom ”skoka u dalj” pomoću kojeg preskačete razne provalije. Tehnički, to je skok, ali nije onakav razuzdani skok i prepreke nisu onakve kakve bi možda željeli mnogi koji vole platformere. Činjenica da ne možete jednostavno skočiti na malo više platformu pored vas, nego morate slijediti labirint pun zaobilaznica i hodanja kako bi došli do željenoga itema nije toliko izazovan koliko postaje, jednostavno, naporan.

Sustav borbe koji igra nudi također je na prvi pogled jednostavan i funkcionalan – imate jednostavno udaranje, koje odmah traži button mashanje, a tu su i posebni potezi kojim trošite zasebnu energiju. Posebni potezi su klasični potezi naših junaka koje smo dosad često vidjeli, od aperkata do vitlanja rimljana po zraku držeći ih za nogu. Tu je i health bar koji punite sa hvatanjem veprova (naravno) i jedenjem drugih košarica punih hranom, ali sve u svemu (izuzev promjena lokacija i dodavanje par novih tipova neprijatelja) igra prikaže na početku praktički sve što dalje nudi. Malo je novosti s obzirom na prošle nastavke, a još manje je raznolikosti u samoj igri. Bili osoba koja se vraća na novi nastavak nakon prošla dva odigrana, ili netko tko po prvi put igra igru iz serijala, doživljaj će nakon sat vremena biti isti – dosadno i predvidljivo, sa par novih neprijatelja i strategija koje ćete relativno lako naučiti i nastaviti button mashati. Priča je nova, relativno zanimljiva, no nije dovoljna da vam da inspiraciju da prelazite jedne te iste zadatke sa, ruku na srce, dosta osakaćenim likovima (prvenstveno zbog nedostataka skoka, pa i blokiranja napada).

Humora ne nedostaje, čak i u imenima nekih likova

Kao što je i igra kratka, i recenzija na kraju nije jedna od mojih dužih. Asterix i Obelix ne varaju i ne obećavaju ništa što ne ispunjavaju. Tu je humor, tu je akcija, tu su poznati likovi, tu je kooperativno igranje. Šteta je samo što nije zabavnije, izazovnije i što nema nekih aspekata koji unose relativne novosti u žanr koji to omogućuje. Ovako je rezervirana igra samo za fanove Asterixa i Oblelixa te za sve one koji ne žele propustiti ništa unutar ovoga žanra.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Zlatno je pravilo da igre koje duži vremenski period zaglave u razvoju na kraju ili budu otkazane ili u prodaju stignu prekasno ili jednostavno budu toliko loše da postanu predmet višegodišnje šprdnje – Duke Nukem Forever ili recimo Aliens: Colonial Marines su neki od relativno najsvježijih takvih primjera, dok su zaista rijetki slučajevi da igra koja u razvojnom limbu zaglavi više od pet godina na kraju uspije trijumfalno izaći iz istog (uzet ćemo za primjer Sonyjev The Last Guardian koji je, iako pati od dobre količine pomalo zastarjelih tehničkih rješenja, na kraju ipak uspio izrasti u sjajno ostvarenje). Takvi su slučajevi zaista rijetki, dok su ovi nespretno realizirani dugogodišnji projekti, nažalost, ipak mnogo češći, a najnoviji primjer jednog takvog posrnulog projekta upravo je pred nama.

Vjerujem kako će se mnogi od vas iznenaditi kada čuju da je od izlaska Microidsove sjajne point & click avanture Syberia 2 prošlo već 13 godina te da smo njen upravo izašli nastavak inicijalno trebali zaigrati prije čak sedam godina. Da, Syberia 3 je prvotno 2010. godine trebala stići na PC i PS3, međutim zbog brojnih financijskih problema odgađana je mali milijun puta, što svakako nije prošlo bez posljedica. Potraga za izdavačem i financijerima razvukla se gotovo deceniju, a nažalost svi znamo kako slične situacije u svijetu gaminga završavaju…

Kate Walker i „Yukolci“ u još jednoj (ne)zaboravnoj avanturi

Kate Walker, bivša odvjetnica iz newyorške metropole koja je svoju životnu avanturu prvo pronašla u neobičnim krajevima Istočne Europe, a potom i u zaleđenom i hladnom Sibiru, nikako da se izbavi iz nevolja koje je prate. Naime, priča Syberie 3 nastavlja se direktno na onu iz prošle igre, a pratit će još jedan njen susret s plemenom Yukol koje će je ovaj put nakon nesreće spasiti od gotovo sigurne smrti, a nakon čega će se ona zajedno s njima uputiti u još jednu veliku avanturu koja će ih odvesti u brojna fantastična mjesta. Kako bi pobjegli zajedničkom neprijatelju, Kate i Yukolci će krenuti u potragu za izgubljenim hramom, a morat će se pozabaviti i dugogodišnjom tradicijom ovog plemena koja uključuje ispraćaj snježnih nojeva do njihovog mjesta razmnožavanja.

Lokacije u igri, uz uobičajeno sjajan soundtrack Inona Zura, jedina su svijetla točka ove igre

Priča sama po sebi ima potencijala i zna biti interesantna, no ni približno interesatna kao one iz prvih dviju igara, vjerojatno zbog nevjerojatno loše dijaloške realizacije, slabo karakteriziranim i nimalo „živim“ likovima, ali i jako lošim i veoma zastarjelim izvođenjem, koji će rezultirati time da se potencijalno dobra storija u tih 10ak sati trajanja pretvori u iznimno neugodno i frustrirajuće igraće iskustvo koje će mnoge nagnati na odustajanje i prije nego što vide odjavnu špicu igre. Pa, gdje i kako je sve otišlo k vragu? Hm, odakle da počnemo..

Dragi Microidsovci, znate li koja je ovo godina? Tko je aktualni predsjednik države?

Odmah čim pokrenete Syberiu 3 primjetit ćete veliku promjenu u odnosu na prethodne dvije igre – Syberia 3 više nije point & click avantura već klasična avantura sa slobodnim izvođenjem koje se odvija na 3D renderiranim lokacijama, koje su po prvi put u serijalu zamjenile statične 2D pozadine, a to je automatski utjecalo i na kompletnu promjenu samog izvođenja igre. Da se razumijemo, po svome konceptu, Syberia 3 je i dalje klasična avantura koja počiva na klasičnoj avanturističkoj trio-premisi koja se sastoji od istraživanja lokacija, rješavanja zagonetki i razgovora s NPC-jevima. Sve je to i ovdje prisutno, no način na koji se svaki od tih elemenata izvodi baš i nije najbolje realiziran. Samo je prvi od tri nabrojana elementa donekle dobar i to prvenstveno zbog zaista fantastično dočaranih lokacija koje ćemo posjetiti tokom igranja (posebno bih izdvojio šarmantni gradić Valsembor ili recimo napušteni zabavni park u Baranouru, opustošen nakon nuklearne katastrofe..). Kažem donekle, jer čak ni lutanje lokacijama u potrazi za tragovima potrebnim za dalje napredovanje zna se pretvoriti u besciljno lutanje budući da predmeti od interesa što zbog bugova što zbog jako lošeg korisničkog sučelja često nisu vidljivi ili imamo veliki problem uočiti ih. Kada k tome dodamo veoma loše i neprecizne i neposlušne kontrole i često problematičan kadar prilikom rješavanja uglavnom interesantnih mozgalica, našoj frustraciji kraj se jednostavno neće nazirati. Situacija ništa nije bolja ni s dijalozima u igri koji su ovaj put poprimili „telltaleovsku“ ili „biowareovsku“ formu,  a koji uvijek nude nekoliko opcija prilikom nevjerojatno iritantnog i amaterski riješenog (više o tome u nastavku..) razgovora s drugim likovima u igri, međutim, što je u svemu tome i najsmješnije, naše odluke prilikom dijaloga gotovo da i ne nude neke drastične promjene u igri. Koja je svrha takvog tipa dijaloga i što su developeri s njime mislili, zaista ne znam, a mislim da ne znaju ni oni.

Priznajemo, kada su pitanju dijalozi, Telltale i BioWare to rade mnogo bolje..

Ne, nažalost, ovo nije 2010. godina – prespavali ste gotovo desetljeće…

Posljednji čavao u kovčeg ove igre očekivano stiže u formi njene kompletne prezentacije, koja je u tolikoj mjeri zastarjela da se slobodno sjećamo igara starijih i više od 10 godina koje u svakom aspektu izgledale bolje od Syberie 3. Naime, bez nekog pretjerivanja, s grafičkog aspekta, Syberia 3 izgleda poput prve generacije PS3 igara – isprane boje i loše teksture vidljive su na svakom koraku napravljenom kroz ovu igru, a što je još fascinantnije, u 2017. godini s ovako loše optimiziranim Unity engineom, često nas tokom igranja prilično statične igre očekuje i drastičan pad frameratea do mjere neigrivosti, a kada uz sve to dodamo i more bugova tehničke prirode te katastrofalne voice overe (ovako lošu sinkronizaciju, dinamiku dijaloga i glasove, vjerujte mi, dugo niste čuli) dobivamo nejestivi čušpajz koji donekle spasava ugodna atmosfera i sjajan dizajn lokacija te još jedan fantastičan soundtrack uvijek sjajnog Inona Zura, no čak ni to nije dovoljno da isperemo gorak ukus svega što se nalazi u tom čušpajzu, koji će zbog svega toga sasvim sigurno iznimno visoko kotirati na godišnjem pregledu najvećih razočaranja.

Magla u igri nije zbog atmosfere, već gotovo sigurno da prikrije bezbroj nedostataka grafičkog pokretača

Bez kočnica nizbrdo, direkt u propast

Kako na kraju završiti recenziju igre koju ste godinama priželjkivali, a koja vas je na kraju toliko razočarala? Koliko biti pristrasan iz ljubavi prema cjelokupnom serijalu, a do koje mjere realno i objektivno popljuvati ovo ostvarenje? Hm, vjerojatno je najbolje to učiniti brzo i kratko..

Naime, prvenstveno na moju žalost, Syberia 3 je prilično frustrirajuće ostvarenje zastarjelo u svakom pogledu. Radi se o igri koja je jednostavno ostala zaglavljena u prošlosti te bi možda bilo bolje da je u ovakvom obliku uopće nismo ni vidjeli. Nažalost, ekipa iz Microidsa je jedan od najboljih point & click serijala ikada bez kočnica gurnula niz brdo, a posljedice gotovo izvjesnog pada igre s litice gotovo sigurno će rezultirati trajnim završetkom ovog nekada fantastičnog serijala. Ukoliko ste ljubitelji serijala i već ste odigrali prve dvije igre, savjetujem vam da Syberiu 3 jednostavno zaobiđete i sami sebi ne pokvarite mišljenje o ovom serijalu. Ukoliko se tek susrećete sa serijalom, također zaboravite na ovo ostvarenje, zaigrajte prve dvije igre i tu se zaustavite – vjerujte mi, tako je najbolje..