Kako sebi uništiti budućnost? Vrlo jednostavno. Za prvu igru koju ćeš kupiti sebi na konzoli izaberi The Legend of Zelda Ocarina of Time za Nintendo 64. Tako sam se ja zeznuo 98′ i postao doživotni rob The Legend of Zelda franšize, a nakon Ocarine, niti jedna igra me nije toliko intenzivno vezala za svoj svijet i radnju. Istina, remaster za 3DS 2012. je zadržao sve bitno, vizualno ušminkao igru i malo olakšao mehanike i čak je to izdanje preporuka nekome tko nikad nije iskusio ovaj naslov, ali original je bio revolucija u svoje vrijeme. Toliko bitna da je ovoga tjedna, točnije 8.9.2026. zaslužila poseban 30 minutni Nintendo direct povodom 40te godišnjice franšize. Pa ajmo biti direktni.

Direct je započeo 4-minutnom orkestralnom izvedbom tokom koje su se prikazivali isječci iz raznih naslova te 3 jasno distinktne teme vezane uz 3 sile koje čine Triforce te likovi koji ih utjelovljuju. Glazba je jako bitan element LoZ serijala a posebno za naslov Ocarina of time.

Nakon toga javio se GOAT Miyamoto sa najosnovnijim informacijama vezanim uz film koji izlazi dogodine. Iako skoro ništa nije rečeno niti pokazano, ono što je… je dovoljno. Ime i datum.

The Legend of Zelda 30.04.2027.

Nema podnaslova jer se navodno radi o originalnoj priči koja je vjerojatno kombinacija motiva i likova koji se najviše pojavljuju u serijalu igara. Ali kaže Miyamoto-san, da je on i ekipa iz Nintenda debelo uključena u produkciju pa ne bi trebalo biti brige da film ispadne modern hollywood shitfest adaptacija. Nisu to njegove riči, ali znam ga. Kužimo se.

Spomenuo je i neke stvari u vezi Nintendo Muzeja i nadolazeću navalu raznih novčanikopraznjača u obliku Lego setova, Amiibo figura, pravih okarina i sl… pa ako tko još nije našao DJ-a za vjenčanje ili privatnu zabavu, imam nešto slobodnih termina u 10. i 11. misecu. Tribaju mi novci.

Zatim se javio the legend Koji Kondo, lik bez kojeg nema tona u LOZ franšizi, a stvorio je i Super Mario Bros temu koju svi znate. Najavio je koncertnu turneju koja kreće 2027., a osim Japana obuhvaća Sjevernu Ameriku, Australiju i Europu. Pregovori za HNK Zadar u tijeku.

E onda je na scenu stupio mudonja Eiji Aonuma. Nadam se da će mi Zlatko dopustiti taj izraz jer to uistinu opisuje ovog obdarenog gospodina (op.ur. jedva, ali neka ti bude). Naime, nakon izlaska LOZ Ocarina of Time frajer se kladio sa Miyamotom i Koizumijem da u samo godinu dana može izbaciti nastavak za N64, i naravno pocipa zadatak stvorivši Majora’s Mask. Nakon toga je opravdano postao veliki gazda Legend of Zelda franšize.

Proveo nas je kroz prvu lokaciju OoT-a Kokiri selo, ukazao na grafički stil koji je pokušaj modernizacije i davanja detalja nečemu što je, po onome što vidim, zadržalo duh originalnog naslova i izgleda fenomenalno. Kontrole su modernizirane, prije svega upravljanje kamerom, dodana opcija za skok, čak možeš pjevušiti melodije ili svirati pravu okarinu umjesto korištenja kontrolera, ali zadržani su trenuci LOADanja između lokacija kako bi se zadržao štih originalnog naslova. Za sada dosta toga mi izgleda kao 1:1 rekreacija, ali uz toliko dodanih detalja da na trenutke izgleda kao nešto kompletno novo. I mislim da je to jasna direkcija koju su imali i ostvarili.

Hyrule Castle Town primjerice više nema fiksnih kuteva kamere nego je cjelina u kojoj će očito biti dodatnog sadržaja u odnosu na original. I generalno mislim da igra neće imati pretjerano puno noviteta nego OoT uzeta kakva je i napravljena od nule sa današnjim resursima. Ali ko zna… možda ipak bude taj dodatni LIght Temple kojem se svi nadaju. Svakako se valja strpiti do 5.11.2026, ali za sada… ako osoba kojoj je OoT of time najdraža igra svih vremena kaže da je zadovoljan viđenim… možemo svi mirno spavati.

Nakon Aonume javio se njegov ko-producent Fujibayashi i demonstrirao integraciju sa Nintendo mobilnom aplikacijom i Zelda Notes. Ukratko… statistika, dodatni zadaci, bodovi, nagrade i sl. a bodove koristite za ucenje sviranja okarine. Bilo preko touch ekrana na mobitelu ili kupite posebnu okarinu od nintenda.

I za kraj, bija bi red i da novčanik dodatno zaplače… prvo najava dvije Amiibo figure i onda adio 500-600 EUR-a, limitirano izdanje nintendo switch 2 konzole. I poseban pro controler i torbica da idu uz nju.

Tj. nije kraj, još su zadnje “uvalili” trailer za OoT, di se još bolje vidi kako dobro igra izgleda.

Dosta tipkanja, odo vidjeti di su mogući pre-orderi.

Ako se još uvijek nećkate oko toga vrijedi li igrati Death Stranding 2: On the Beach na PC-u, mislim da tu zapravo nema previše dileme. Ako ste voljeli prvu igru, nastavak će vam vrlo vjerojatno sjesti još bolje jer uspješno ispravlja mnoge frustrirajuće elemente originala. No, umjesto da ulazim u samu strukturu gameplaya, ovdje ću se fokusirati isključivo na tehničku stranu – kako igra radi na PC-u i što realno možete očekivati od performansi.

Death Stranding 2 se pokazao kao iznenađujuće dobro optimiziran PC port. Testirao sam ga na dvije konfiguracije. Svojoj, koja spada u mid-range segment i na znatno jačem računalu mog brata te u oba slučaja rezultat je bio vrlo pozitivan. Vizualno izgleda odlično, s visokom razinom detalja i vrlo širokim rasponom grafičkih postavki. Tu je čak i launcher koji se pokaže prije nego što pokrenete igru, a omogućuje vam da brže pristupite osnovnim opcijama (možete ga bez problema isključiti). Podrška za DLSS, FSR, XeSS i PICO upscaling dodatno potvrđuje koliko je port prilagođen različitim konfiguracijama, a podrška za ultrawide rezolucije dolazi kao lijep bonus.

Iako Ray tracing i dalje predstavlja značajan hardverski izazov, igra radi besprijekorno na High postavkama

Kada je riječ o ray tracingu, situacija je pomalo tipična za današnje PC igre. Vizualni dobitak je vrlo suptilan i često ga je teško primijetiti čak i u direktnim usporedbama. RTAO ima najviše smisla jer poboljšava sjenčanje uz relativno mali utjecaj na performanse, dok su refleksije većinom zanemarive u stvarnim uvjetima igranja, osim u rijetkim situacijama gdje SSR zakaže. S druge strane, pad performansi kod uključenog ray tracinga, posebno na višim postavkama, jednostavno nije opravdan. Zbog toga bih većini igrača preporučio da ga u potpunosti isključe ili eventualno ostave samo RTAO ako imaju nešto jaču grafičku karticu.

Što se tiče skaliranja i performansi, igra se ponaša vrlo stabilno. High preset se pokazao kao najbolji omjer kvalitete i performansi te nudi iskustvo vrlo blisko konzolaškom. Very High je rezerviran za jače konfiguracije, dok Medium i niže postavke donose vidljiv pad kvalitete, uključujući i pojavu pop-ina. U praksi, kombinacija High postavki bez ray tracinga predstavlja najbolji izbor.

Upscaling tehnologije ovdje igraju veliku ulogu. DLSS nudi najbolju kvalitetu slike na Nvidia karticama, dok FSR i PICO rade vrlo dobar posao na AMD hardveru, posebno na nešto starijim GPU-ovima. XeSS je također prisutan kao dodatna opcija. U svakodnevnom igranju razlike nisu drastične, ali korištenje upscalinga značajno pomaže u postizanju stabilnijeg frameratea, posebno na višim rezolucijama poput 1440p i 4K. Dobra vijest je da Frame Generation uopće nije nužan za ugodno igranje jer igra i bez njega može raditi vrlo glatko.

Zanimljivo je i ponašanje procesora i grafičkih kartica. Na nižim rezolucijama poput 1080p, jače grafičke kartice mogu postati ograničene procesorom, pa čak i vrlo snažni CPU-ovi imaju problema održavati izuzetno visoke framerateove. No, na 1440p i višim rezolucijama situacija se stabilizira i opterećenje se prebacuje na GPU, što je i očekivano. Što se VRAM-a tiče, igra je izuzetno dobro optimizirana i ne zahtijeva velike količine memorije, pa čak i kartice s 8 GB mogu bez većih problema gurati visoke postavke, uključujući i 1440p.

Medium vs. High-end – gdje su najveće razlike?

Na mojoj konfiguraciji s Ryzenom 5 5600 i RX 6650 XT, ciljajući 1440p rezoluciju, igra se ponašala vrlo solidno. Na High postavkama bez ray tracinga, performanse su se kretale oko 50 do 70 fpsa u nativnoj rezoluciji, dok je uključivanje upscalinga bez problema podiglo broj sličica iznad 60 fpsa i dodatno stabiliziralo iskustvo.

S druge strane, konfiguracija mog brata pokazuje što Death Stranding 2 može kada nema praktički nikakvih ograničenja. Njegov sustav s Ryzenom 7 7800X3D, RTX-om 4090 i 32 GB DDR5 memorije predstavlja sam vrh ponude, i to se odmah vidi u praksi. U ultrawide rezoluciji od 3440×1440, igra na Very High postavkama bez problema postiže između 100 i 140 fpsa u nativnoj rezoluciji, dok uz DLSS taj broj raste i do 200 fpsa. Uz Frame Generation moguće je ići i iznad toga.

Razlika između te dvije konfiguracije nije samo u brojkama nego i u samom dojmu igranja. RTX 4090 je višestruko snažniji GPU, s daleko više VRAM-a i znatno boljim ray tracing performansama. To u praksi znači da na jačem računalu možete igrati bez razmišljanja o kompromisima – sve postavke na maksimum, ultrawide rezolucija i visok refresh rate bez potrebe za dodatnim tweakanjem.

Ray tracing tu dodatno naglašava razliku. Na mojoj konfiguraciji nema realnog smisla, dok na bratovom računalu radi bez problema i bez značajnog utjecaja na performanse. Iako u ovoj igri ne donosi dramatičnu vizualnu razliku, činjenica da ga možete koristiti bez razmišljanja još je jedan pokazatelj koliko je takav sustav iznad prosjeka.

Odličan PC port

U konačnici, obje konfiguracije pružaju dobro iskustvo, ali na različitim razinama. Moj PC nudi stabilnih 60 fpsa uz High postavke i upscaling, što rezultira vrlo dobrim, “console+” osjećajem igranja. Bratova konfiguracija, s druge strane, pruža ono pravo premium iskustvo – maksimalni detalji, vrlo visok framerate i potpuna fluidnost bez kompromisa.

U ovakvim igrama inače preferiram kontroler zbog veće udobnosti, međutim Death Stranding 2 je iznenađujuće ugodno igrati i pomoću miša i tipkovnice. Kontrole su fluidne, odziv kamere je precizan, a ključne funkcije su logično raspoređene. Primjerice, održavanje ravnoteže (Grip) putem lijeve i desne tipke miša djeluje prirodno, dok je samo pucanje, očekivano, daleko preciznije nego na kontroleru.

Zaključno, Death Stranding 2: On the Beach je vrlo kvalitetan PC port koji nudi odličnu optimizaciju, visoku skalabilnost i široku podršku za moderne tehnologije. Njegove glavne mane svode se na nedovoljno ispeglan Frame Generation i ray tracing koji na slabijem hardveru jednostavno nije isplativ. No, uz pravilno podešavanje, igra se može vrtjeti izuzetno stabilno i izgledati odlično čak i na srednjem računalu.

Osobno nikada nisam bio netko tko ganja maksimalne grafičke postavke pod svaku cijenu. Puno mi je važnije da igra radi stabilno i da pruža ugodno iskustvo pri 60 fpsa. Upravo to Death Stranding 2 bez problema isporučuje, dok sve iznad toga ostaje luksuz, lijepo za imati, ali ne i nužan za uživanje u igri.

Osvrt nastao zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.

Ah… kad se sjetim trilogije Gospodara prstenova, tog filmskog epa koji je Peter Jackson zauvijek upisao u kolektivno pamćenje, ne mogu se ne zapitati ima li i svijet videoigara svoje takve trenutke, svoje kulminacije, svoje krune stvaralaštva. I tada se pred očima pojavi Nioh. Djelo studija Team NINJA. Nešto što postaje trilogija vrlo uskoro. Njihov put prema vrhu. Nioh 3 možda nije savršeno remek-djelo, ali jest iskren, ambiciozan i hrabar pokušaj da se nadmaši vlastita prošlost. Ovdje više nema ponavljanja ni recikliranja starih ideja uz nove boje. Ovdje kuca srce ozbiljne, agresivne i mehanički raskošne igre koja je prestala biti samo još jedan soulslike i postala pravi akcijski RPG, pun fantazije, brutalnosti i ljepote, u kojem svaki pokret ima težinu, a svaka odluka posljedicu.

Jer znate kako je u ovakvim igrama – kada stanete pred bossa, već unaprijed prihvatite svoju sudbinu. Umrijet ćete. I to ne jednom. Možda pedeset puta. Nioh vas neće maziti niti vam pružiti ruku, ali će vam dati nešto bolje – razlog da se vratite. Neodoljivu privlačnost borbe, ples čelika, sjena i refleksa, trenutak kada izbjegnete udarac za dlaku, parirate u zadnjoj sekundi i potom povežete savršen combo. U tom trenutku vrijeme stane, srce lupa i znate da je sve vrijedilo.

Smješten u razdoblje Bakumatsua, Nioh 3 započinje poznato: razrušeno selo, Yokai koji vrebaju, pepeo prošlosti pod nogama, ali svijet je sada drugačiji. Ovdje se sudaraju tradicija i modernost, mačevi i puške, čast i kaos, staro i novo. Taj sukob osjeća se u svakom neprijatelju, u svakom kutku mape, u svakoj razini, dajući igri svježinu i snažniji osjećaj eskalacije.

Srce svega leži u borbenim stilovima: samuraju i nindži. Dva puta, dva načina postojanja. Samuraj je disciplina, težina, strpljenje, pariranje i kontrola daha, klasični Nioh u svom najčišćem obliku. Nindža je, nasuprot tome, sloboda, vjetar i eksplozija, odnosno brz, nepredvidiv i smrtonosan, sjena koja nestaje u magli i vraća se iza neprijatelja prije nego što shvate što se dogodilo. Mist sposobnost pretvara borbu u balet nestajanja i pojavljivanja, u neprekidni tok pokreta i agresije. I iskreno, ovaj stil je stvarno zabavan. Samuraj ostaje stabilan, ali pomalo običan, dok je nindža baš poezija u pokretu.

Ovi stilovi nisu tek dekoracija. Oni su duboki sustavi s vlastitim stablima vještina, tajnama i mogućnostima. Prebacivanje između njih usred borbe otvara nove taktičke dimenzije, nagrađuje strpljenje, učenje i posvećenost. Nioh 3 ne želi da ga samo igrate, on želi da ga savladate. Oružja su jednako impresivna. Caestus je čista brutalnost, šake koje lome kosti i udarci koji odzvanjaju poput groma, završnice nalik Mortal Kombatu. Kada svu izdržljivost pretvorite u jedan razorni udarac, osjećate se kao sila prirode. Katana u nindža stilu, pak, munjevita je i precizna, a Swallow Slash pleše između neprijatelja poput munje, noseći duh Ninja Gaidena i stare škole akcije.

Okruženja su napokon dobila prostor da dišu. Umjesto uskih hodnika, tu su velike otvorene zone pune tajni, skakanja, klizanja i istraživanja. Svijet više nije samo pozornica za borbu, već živi suputnik. Nije ni prazan: neprijateljske baze, skriveni Yokai, zaključana područja i Chijiko stvorenja stalno vas pozivaju da zastanete, pogledate oko sebe i krenete dalje. Crucible je posebna priča, točnije pakao i izazov u jednom. Mjesto gdje vam zdravlje polako nestaje, gdje svaki udarac boli, gdje nema odmora, samo kretanje naprijed ili povratak u smrt. To je Nioh u svom najokrutnijem, ali i najiskrenijem izdanju.

Bossevi također ostaju spektakl: brzi, nemilosrdni i pametni. Takasugi, Shingen i Yokai iz noćnih mora traže poštovanje i tjeraju vas da budete bolji. Svaki vas podsjeća da ste još uvijek učenik u svijetu koji ne oprašta greške. Unatoč svemu, Nioh 3 ne popušta. Ne postaje lakši. Postaje stroži, oštriji i zahtjevniji, ali i pošteniji. Daje vam alate, ne daje vam pobjedu. Smrt je česta, napetost stalna, a pobjeda slatka jer je u potpunosti vaša.

Nakon nekoliko sati postaje jasno – ovo nije samo nastavak. Ovo je kulminacija. Sve što je Team NINJA učio deset godina slilo se ovdje: brzina, dubina, mehanika i sloboda izražavanja. Dapače, demo verzija traje čak četiri sata. U konačnici, Nioh 3 više ne želi biti kopija niti rival. On kroji vlastiti put. On želi biti legenda. I možda… samo možda… u tome je uspio.

Jučer je u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu održan panel Priče iz davnine: Povijest hrvatskih videoigara, u sklopu događanja povodom otvorenja izložbe o povijesnom razvoju i značaju domaće industrije videoigara. Izložbu je organizirao Muzej povijesti videoigara u Zagrebu, a riječ je o prvom sustavnom i kronološkom prikazu hrvatske gaming povijesti. Osim toga, sada je u muzeju otvoren i novi prostor isključivo posvećen hrvatskim videoigara pa ako dosad niste posjetili muzej, svakako vrijedi svratiti.

Na panelu su sudjelovali Damir Muraja, pionir računarstva i autor prve hrvatske svjetski uspješne videoigre; Janko Mršić-Flögel, znanstvenik, poduzetnik i tvorac videoigara iz 80-ih godina; Admir Elezović, art direktor u Croteamu, najpoznatijem domaćem game development studiju, te Damir Šlogar, osnivač Muzeja povijesti videoigara i autor brojnih igara svjetskog glasa. Program je moderirao Ante Vrdelja, veteran industrije videoigara s više od tri desetljeća iskustva.

Prije početka panela kustos muzeja Šlogar donio je retrospektivu povijesti hrvatskih videoigara, a prema njegovim riječima, razvoj videoigara u Hrvatskoj započeo je već početkom 80-ih godina, u uvjetima ograničenog pristupa tehnologiji i stroge zabrane uvoza računala. Unatoč tome, upravo su u Hrvatskoj nastale prve komercijalno izdane videoigre s međunarodnim uspjehom, pri čemu se 1984. godina smatra prijelomnom – tada izlazi Kung Fu Damira Muraje, ali i prve igre Janka Mršića-Flogela te drugih autora. Ključnu ulogu u razvoju scene imao je i Multimedijski centar pod vodstvom Branimira Makaneca, koji je mnogima omogućio prvi kontakt s računalima i programiranjem.

Već sredinom 80-ih u Zagrebu se pojavljuju prvi časopis posvećen isključivo videoigrama Pilot Video, prvi domaći izdavač Suzy Soft te niz medija koji prate gaming kulturu, što dodatno potvrđuje da Hrvatska vrlo rano postaje pionir u regiji. Devedesetih godina domaća scena izlazi na svjetsko tržište, a najpoznatiji primjer je Croteam sa serijalom Serious Sam.

Računala 80-ih – fotografija iz Muzeja povijesti videoigara u Zagrebu

Panel se brzo dotaknuo izazova dolaska do tehnologije u tadašnjoj Jugoslaviji. Muraja je otvoreno priznao: „Ja sam svoje računalo kupio u Münchenu, pa švercom, kao i većina ljudi u to doba. Jednostavno ga ovdje nije bilo moguće kupiti. Premašivalo je dozvoljenu kvotu, morao si naći špeditera i platiti cijeli niz troškova.“ Drugi panelisti podijelili su slična iskustva, od neispravnih ZX Spectruma i Applea II kupljenih u Zagrebu do prvih računala donesenih iz inozemstva, često bez ijedne igre, što je mnoge natjeralo da sami počnu programirati.

Jedna od središnjih tema bila je i vječna rasprava o tome koja je prva hrvatska videoigra. Šlogar je naglasio složenost tog pitanja: „Odgovor je izuzetno kompleksan. Gledali smo kombinaciju kriterija – je li igra nastala u Hrvatskoj, jesu li autori hrvatski i je li imala međunarodnu distribuciju.“ Objasnio je kako tada nije postojao jasan datum izlaska kakav danas poznajemo: „Igra bi se pojavila u jednom dućanu na dvije kazete. Ako se dobro prodala, pojavilo bi ih se više.“ Zbog toga se, prema dostupnim podacima, Kung Fu i dalje smatra prvom hrvatskom igrom s međunarodnim komercijalnim plasmanom, iako su iste godine objavljene i druge domaće igre.

Naravno, tu se spomenulo i nekoliko drugih igara, poput Nifty Lifty za BBC Micro iz 1984. godine, čiji je autor također Mršić-Flögel. Ipak, istaknuto je da su neke od ranijih igara čak bile izbačene na inozemno tržište, ali bez većeg komercijalnog uspjeha. Smatra se da je prvu domaću videoigru kreirao pokojni Branko Špoljarić, ali da jednostavno nije dosegla razmjere popularnosti poput Kung Fua.

Muraja je pritom istaknuo da razvoj igara nije započeo s komercijalnim ambicijama: „Mi nismo pisali igre da bismo zaradili novac. Pisali smo ih za sebe, jer nije bilo igara. Ako si htio igrati, morao si ih sam napisati.“ Upravo je ta nužnost, prema njegovim riječima, stvorila temelj domaće scene: „Taj mehanizam da sami pišemo igre je razlog i osnova koja nas je dovela do svega ovoga.“ Dodao je i da je Hrvatska imala specifičan mentalitet potreban za takav razvoj: „Narod koji piše igre mora biti sklon improvizaciji. Mi smo sve morali izmišljati sami. Borili smo se i s neznanjem okoline, pa čak i s vlastitim obiteljima. Ali kad su došli prvi čekovi – sve se promijenilo.“

Snimka iz igre Nifty Lifty (BBC Micro) – Janko Mršić-Flögel i Mungo Amyatt-Leir

Veliku ulogu u povezivanju prvih programera imao je Multimedijalni centar, koji je Muraja opisao kao ključnu točku okupljanja: „Razmjenjivali smo informacije, knjige, časopise. Nisi mogao otići u knjižnicu i posuditi knjigu – morao si je nabaviti izvana ili kopirati.“ Prema njegovim riječima, upravo je ta otvorenost bila presudna: „Sve što sam ja znao, rekao sam drugima. Danas se kod skriva i patentira, a nama tada to ne bi palo na pamet.“

Na pitanje o odnosima među developerima, Elezović se prisjetio snažnog osjećaja zajedništva: „Ljudi su izmjenjivali kod, glazbu, grafiku. Copy partiji su također bili važni za razmjenu ideju, održavali su se i za vrijeme Domovinskog rata. Nije tada bilo Indijca koji bi ti na YouTubeu napravio tutorial, svi smo tada međusobno dijelili sve ideje, a danas svaki developer taj svoj kod.“ Govoreći iz perspektive Croteama, Elezović je zaključio: „Mi smo prvo htjeli raditi igre koje ćemo mi igrati. Tako je krenulo s nogometom pa Serious Samom. Tek kad je to počeo biti biznis postalo smo svjesni da to nešto valja. Dali smo doprinos stavljanju Hrvatske na gejming mapu. Drago nam je da se i danas developerska ekipa podsjeća na to i inspirira našim igrama.“

Sudionici su i detaljno govorili o realnim brojkama prodaje i tržišnim okolnostima u ranim danima industrije. Kako je istaknuo Muraja, tadašnja očekivanja bila su znatno skromnija nego danas: „Nama je bilo u redu da se proda, recimo, četiri do pet tisuća tiraža za igre. Generalno, to je već bilo jako dobro.“ Igre su se distribuirale na kazetama i prodavale u tisućama primjeraka, ponajviše za Commodore 64, a Muraja se prisjetio i suradnji s inozemnim izdavačima: „Za Paradox smo prodavali igre za Mirrorsoft ili Interceptor Software. To je išlo na kazete i prodavalo se u tisućama primjeraka.“

Iako su neke igre dosezale ozbiljne brojke, piratstvo je bilo sveprisutno. „Ne bih rekao da je išlo preko deset tisuća, ali znamo da su postojale piratske kuće u Belgiji gdje su kopirali igre i proizvodili kazete,“ rekao je Mršić-Flögel, opisujući kako se softver ponekad kopirao čak i unutar službenih proizvodnih pogona. Unatoč svemu, tržište je bilo ogromno, posebno kada se uzme u obzir popularnost ZX Spectruma: „Sve skupa je prodano oko pet milijuna ZX Spectrum računala. To je jako bitno jer je relativno niska cijena uvela mikrokompjutere u kućanstva.“

Apple II – fotografija iz Muzeja povijesti videoigara u Zagrebu

„Mi smo živjeli u svijetu piratstva,“ iskreno je rekao Muraja. „U novinama su se normalno prodavale kazete s 200 najnovijih igara i nitko na to nije obraćao pažnju, pogotovo u Jugoslaviji.“ Dodao je kako se o autorskim pravima gotovo nije ni razmišljalo: „Nije se čak ni mislilo da strano autorsko pravo treba posebno štititi.“

Iz perspektive današnje industrije, Elezović je povukao paralelu između tadašnjih i suvremenih izazova: „Dobra strana industrije danas je što možeš sjesti u fotelju i napraviti igru koja postane super hit.“ Istovremeno je upozorio na negativne trendove: „Imamo megalomanske projekte, igre koje nitko ne igra, slično kao filmove koje nitko ne gleda.“ Elezović smatra da se industrija trenutno nalazi u svojevrsnom prijelaznom razdoblju: „Zlatno doba nije prošlo. Sad smo možda u nekoj srebrnoj fazi, ali siguran sam da će u sljedećih deset godina iz Hrvatske doći naslov koji će biti svjetski top.“

Panel je završio refleksijom o razvoju industrije i kreativnosti. Muraja je objasnio zašto se povukao iz razvoja igara: „Napustio sam programiranje kad je ono postalo birokratska stvar.“ Dodao je kako su nekada developeri imali potpunu kontrolu nad računalom: „Na Spectrumu ništa drugo nije radilo osim tvoje igre.“ Danas, smatra, stvari ponovno dolaze u ciklus promjena: „Velike produkcije su se pomaknule u uzak prostor, a dolje se otvorio prostor za nove, mlade autore i potpuno drugačije igre.“

Na kraju je poslao poruku svima koji razmišljaju o razvoju igara: „Ideja je važna, ali ključan pojam je adiktivnost igre. Ako kolega nakon testiranja želi igrati još – onda si na pravom putu.“ I zaključio vrlo pragmatično: „Pisanje programa je manji dio posla. Glavni posao je debugging.“

Serijal Heroes of Might and Magic, čiji korijeni sežu u davnu 1995. godinu, vraća se u potpuno novom ruhu s naslovom Heroes of Might and Magic: Olden Era. Ova strateška igra na poteze (turn-based strategy) oživljava klasični stil serijala, donoseći moderne promjene, posebice u taktičkoj borbi i prilagođavanju frakcija. Vizualno podsjeća na ranije naslove, posebno na legendarni Heroes 3, zadržavajući pritom ključne elemente: izgradnju carstva, istraživanje mape i nadogradnju vojske.

Što je novo?

Olden Era donosi četiri igrive frakcije: ljude (Human), nemrtve (Undead), podzemne/tamne vilenjake (Underground/Dark Elves) i podvodne/Eldritch bića (Underwater/Eldritch). Ovo je odmak od HoMM3, jer izostavlja klasične šumske vilenjake i demonske insektoide.

Najveća taktička novost leži u jedinicama: vojnici sada nude dva različita puta za nadogradnju, umjesto samo jednog, a svaki put donosi svoje prednosti i mane. Primjerice, vaši strijelci (Marksmen) mogu birati između eliminiranja kazne za domet ili dobivanja dvostrukih napada, što značajno proširuje taktičke opcije. I sami Heroji dobivaju novi sloj razvoja, odnosno mogu steći dvije dodatne nadogradnje klase ispunjavanjem specifičnih zahtjeva u vještinama.

Novi resursi i sustavi donose značajne promjene u igru. Dvorci sada automatski generiraju zlato i novi resurs pod nazivom “Zakon” (Law). Taj se Zakon koristi za pokretanje stabla vještina frakcije, koje vam osigurava korisna pasivna pojačanja za uravnoteženje ekonomije i borbene moći vojske.

Također je pojednostavljen sustav magije, smanjen s mnogo različitih vrsta na samo četiri glavne škole: Light, Dark, Primal i Arcane, uz neutralnu školu. Čarolije su grupirane po snazi, a neutralne čarolije uglavnom pronalazite istraživanjem. Time je sustav magije postao jasniji, ali i dalje zadržava potrebnu dubinu.

Borba uključuje napade na brzinu i daljinu. Igra se u potpunosti vrti oko pozicioniranja jedinica, korištenja magije i taktike na bojnom polju, poput držanja vaših dalekometnih vojnika sigurnima dok pomičete trupe za borbu na blizinu naprijed. Jednostavno rečeno, pozicionirate svoje jedinice, napadate, koristite čarolije i nadograđujete svoje heroje, baš kao u klasičnim igrama. Također, posebne sposobnosti stvorenja sada zahtijevaju novi resurs zvan fokus, koji stječu tijekom bitke nanošenjem ili primanjem štete.

Velika mogućnost ponovnog igranja čak i u demo verziji

Heroji sada u borbi isto tako koriste fokus za aktivaciju nekih vještina, što uvodi novi element upravljanja resursima tijekom taktičkih okršaja. Sustav magije dodatno je produbljen: čarolije imaju razine i vlastiti sustav niveliranja, koji se provodi rijetkim resursom zvanim alkemijska prašina (Alchemical Dust). Što su razine čarolija veće, one postaju jače i dobivaju nove efekte. Međutim, ista ta alkemijska prašina koristi se i za nadogradnju artefakata koje heroj nosi. To vas tjera na ključni strateški izbor: hoćete li ojačati magije ili poboljšati postojeću opremu.

Heroes of Might and Magic: Olden Era nudi tri različita načina igranja. Prvi je samo za borbu na poteze, gdje jednostavno odaberete svoju frakciju i jedinice i započnete borbu. Drugi je klasični mod, gdje se borite protiv više frakcija na nasumičnoj karti i s vremenom jačate. Posljednji mod omogućuje vam da kontrolirate samo jednog heroja u borbi protiv drugih igrača.

Iako je u pitanju samo demo, lako ćete u njemu utrošiti više od 20 sati, što govori o visokoj vrijednosti ponovnog igranja. Međutim, rane karte su previše teške jer su neprijatelji nabacani jedni na druge. Jednostavno je potrebno bolje izbalansirati sve to jer je sve previše „zbijeno“. Igri kao da trenutačno nedostaje duša; uz toliko istovremenih događaja, teško je fokusirati se na primarne ciljeve.

Umjetnički stil se neće svima svidjeti

Gotovo svaka ključna točka interesa na mapi ima svog čuvara, što vas prisiljava na dvije borbe zaredom prije svakog napredovanja, osobno mi je to bilo dosta iritirajuće. Unatoč tim problemima s balansom, svi prepoznatljivi elementi serijala su i dalje prisutni. Igra koristi klasičan umjetnički stil koji će se svidjeti mnogim obožavateljima (old-school estetika je očita, iako subjektivna). Korisničko sučelje (UI) je brzo i opremljeno korisnim “tooltipovima” (objašnjenjima pri prelasku mišem), ali sadrži i nekoliko grešaka, poput preklapajućih izbornika i problema s funkcionalnošću tipke ESC.

Vizualni stil je moderan, ručno oslikan, ali snažno podsjeća na mobilnu igru ili crtić, što bi moglo razočarati igrače koji preferiraju realističniju grafiku. Ipak, treba biti iskren: čak i stariji Might & Magic Heroes V ima bolju opću grafiku. No, gradovi i okruženja u Olden Eri su bogatiji i vizualno pretjeraniji nego u starijim naslovima. Karakteriziraju ih detaljne, sjajne zgrade i ukrašeni metalni elementi, a sam pregled grada mi se osobno izuzetno sviđa.

Budući da je igra odgođena do 2026. godine, očito je da je pred njom još puno posla.

Svi znamo koja će biti najveća igra iduće godine. Ona o kojoj svi pričaju, koja će dominirati naslovnicama – GTA VI. No, što ako vam kažem da postoji jedan skriveni konkurent koji bi joj mogao pomrsiti račune? Šalu na stranu, igra koja je obavijena velom tajni, ali nakon što sam je vidio iz prve ruke, uvjeren sam da je pravi kandidat za igru godine. Govorim o akcijskom RPG-u Crimson Desert.

Ovaj naslov je prvotno trebao izaći ove godine, ali su je developeri iz Pearl Abyssa, isti oni umovi koji stoje iza Black Desert Onlinea, odgodili za početak 2026. godine. Njihov razlog? „Dulji rokovi od očekivanih“ za stvari poput offline distribucije i certifikacije za konzole. Upravo smo tijekom nedavnog Sonyjevog State of Playa doznali da ovaj naslov izlazi 19. ožujka 2026. godine i imamo se čemu nadati.

Jednostavno izgleda… nerealno

Kao prvo, dotaknimo se izgleda ove igre, jer je apsolutno predivan. Kad sam igrao demo na Gamescomu ove godine na PlayStationu 5, iskreno me ostavila bez riječi. Ovo nije samo još jedan akcijski RPG s fantasy elementima; to je živ, dišući svijet izgrađen s internim engineom nazvanim BlackSpace Engine. Grafička vjernost je na traženoj razini i toliko je lijepa da ćete pomisliti „ne mogu vjerovati da je ovo videoigra“.

Osvjetljenje oduzima dah. Način na koji sunce obasjava pijesak i blista na udaljenom maču toliko je realističan da se doima kao filmska scena. Vjetar koji šušti kroz drveće i način na koji se kosa ili plašt lika njišu na povjetarcu dodaju razinu uranjanja koju rijetko viđate. Svaka planina, svaki grad i svaka ruševina kao da imaju svoju priču. Ovo nije samo otvoreni svijet, to je kontinent pod nazivom Pywel i poželjet ćete istražiti svaki njegov centimetar.

Ono što se istaknulo dok sam igrao demo verziju je osjećaj istinske slobode. Igra je dizajnirana da bude otvorenog tipa, gdje, osim što ćete prolaziti kroz glavnu priču, možete zastati bilo gdje ili doslovno opljačkati svakog lika kojeg porazite. Ova vrsta detalja, u kombinaciji s raznolikim biomima, od snježnih planina i bujnih šuma do pustinja, stvara nezaboravno iskustvo. Dinamični ciklus izmjene dana i noći i vremenski sustav također nisu samo za ukras – oni utječu na ponašanje neprijatelja i vidljivost, što vas tjera da strateški razmišljate o tome kada i gdje se upustiti u borbu.

Borba koja pruža dobar osjećaj

A sada, prijeđimo na dio koji me doista oduševio, a u pitanju je borba. Ne radi se tu samo o pukom pritiskanju gumbova. Djeluje opipljivo, responzivno i iznimno zadovoljavajuće. Postoje Soulslike elementi, posebno u borbama s bossevima. U demo verziji uhvatio sam se u koštac s jednim bossem, a kako bih ga porazio, morao sam koristiti okolinu, odnosno kamene zidove koje bi uzeo u ruke i bacio na njega.

Također, možete se prebacivati između različitih oružja u hodu, neprimjetno spajajući borbu mačem, borilačke vještine i elementarne sposobnosti poput vatre, leda i munje. Ipak, moram biti iskren, kontrole i kombinacije vještina su previše složene. Da biste koristili magiju, morate proći kroz više izbornika i pritisaka na tipke prije nego što uopće možete baciti čaroliju. Krivulja učenja je strma i možda neće odgovarati svima. Ali za one koji su voljni uložiti vrijeme, nagrada je golema. Ogroman broj mogućnosti, od lakih i teških napada do strijela, blokiranja i pariranja, znači da svaka borba može donijeti nešto jedinstveno.

Pitanja koja još uvijek ostaju

Iako ne mogu puno govoriti o cjelokupnoj priči, mogu vam reći da igrate kao Kliff, vođa plaćeničke skupine zvane Greymanes. Od glasovne glume do dizajna likova, sve je djelovalo uglađeno. Progresija djeluje prirodno i omogućuje vam da jašete svog konja kroz prekrasne krajolike prije nego što se potpuno uronite u borbene okršaje.

Ali, kao i kod svake igre koja izgleda tako dobro, postoji zdrava doza skepticizma. Igra će biti AAA naslov po punoj cijeni i ima puno toga za dokazati. Moji najveći strahovi su problemi s optimizacijom na PC-u, pogotovo s obzirom na to koliko je svijet detaljan. Hoće li raditi glatko? Jesu li sve mehanike u potpunosti razvijene ili ćemo vidjeti nekoliko polovičnih ideja? I hoće li skokovi u težini biti frustrirajuća prepreka za neke igrače?

Još uvijek ima puno neodgovorenih pitanja i moramo se nadati da odgode i glasine o razvojnim poteškoćama nisu znakovi problematičnog lansiranja. Nadajmo se da sve negativne konotacije možda nisu istinite, jer ako ova igra ispuni svoje obećanje, lako bi mogla postati jedna od najboljih igara 2026. godine.

Ocean Drive Studio, Inc. i Kakao Games donijeli su na ovogodišnji Gamescom maketu dvorca, u kojoj su postavili brojna računala s vertical sliceom svoje igre God Save Birmingham. Ovo nije tipičan survival naslov, već igra sa zombijima smještena u srednjovjekovnu Englesku, točnije u Birmingham. Imali smo oko 25 minuta da isprobamo početni dio igre, što nije bilo dovoljno za detaljan uvid, ali nam je dalo dojam o nekoliko ključnih mehanika.

Impresivna grafika i pažnja na detaljima

Prvo, važno je napomenuti da je igra hiperrealistična, što znači da sve izgleda vrlo impresivno i detaljno. Drugo, budući da je riječ o survival naslovu, cilj je preživjeti, što znači da ćete morati jesti i piti, a inventar će vam biti ograničen. Svaka nova kuća ili područje donosi vlastite izazove. Treće, protiv zombija se možete boriti raznim oružjem, poput sjekira ili vila. Igra sadrži i ključna područja i zone interesa, kao i mjesta za prenoćiti. Nažalost, sustav izrade predmeta bio je vrlo jednostavan, svodio se tek na paljenje vatre, a predmete nije bilo moguće međusobno kombinirati. Zato o tom dijelu igre ne možemo mnogo reći. Osim toga, zanimljiva je i sama priča u koju je igra smještena, jer igrate kao običan seljak, pa na početku ne očekujte mačeve i oklope.

U dijelu igre koji smo isprobali, imali smo dovoljno vremena samo da dođemo do crkve ili mlina pokraj rijeke, a na tom putu susreli smo mnoštvo zombija. Zombiji u igri slični su onima iz serije The Walking Dead, spori su i nisu opasni kada su sami, ali kada ih se okupi veći broj, borba postaje puno riskantnija. Dvije ključne značajke igraju veliku ulogu u preživljavanju –  izdržljivost (kada se umorite, ne možete udarati često i strah (panika može utjecati na vaše sposobnosti). Nažalost, te značajke kao i mogućnost da imate statusne efekte poput ozljeda su bile tek površno prikazane. Borba je s druge strane bila nešto detaljnije razrađena.

Borba je mogla biti bolja…

Jedan od developera rekao nam je da im je cilj bio vidjeti kako će igrači reagirati na sustav borbe. Nažalost, borba je bila katastrofalna. Animacije su bile vrlo spore, postojao je veliki zastoj između udaraca i zamaha, a bilo je potrebno pet udaraca da biste zombija napokon ubili. Tek smo kasnije shvatili da je udaranje zombija u glavu učinkovitije, što uvelike utječe na samo igranje. Šteta je samo što igra nije uvijek registrirala komadanje dijelova tijela. Cijeli combat ostavio je loš dojam jer se ideja nazire, ali izvedba nije bila dovoljno dobra. Ipak, vjerujemo da će devsi na tome raditi i da će poboljšati ovaj segment do konačne verzije.

Svi znamo da se na društvenim mrežama govorilo kako je God Save Birmingham lažna igra, no te glasine su se na kraju pokazale netočnima. Igra je itekako stvarna, a jedino što nas brine su hardverski zahtjevi, koje nam developeri nisu otkrili. Rekli su samo da rade na boljoj optimizaciji, a igra je tekla bez problema. Međutim, računalo koje se nalazilo ispod ekrana doslovno je gorjelo, osjetila se toplina kada bismo mu se približili. To nam govori da ćete, za sada samo možda, trebati snažno računalo kako biste je pokrenuli.

Solidni temelji na kojima još treba proraditi

Sudeći po svemu što smo vidjeli, God Save Birmingham vjerojatno nećemo uskoro zaigrati. Još uvijek ima mnogo toga za testirati i doraditi. Dobra je stvar što u igri možete uzeti, pregledati ili uništiti sve predmete. Tu je i editor kako biste mogli kreirati svog vlastitog lika, ali i velik broj bugova. Naš lik se, primjerice, često zaglavljivao prilikom skakanja preko prepreka, a jednom se i potpuno zaglavio među zombijima.

Zombiji također imaju poseban izgled, mogu vas uhvatiti i držati dok ih ne odgurnete. Imate dovoljno vremena da izbjegnete napade, ali sve je to djelovalo previše sporo. Nećemo se žaliti za sada, a postoji mogućnost da će developeri dodati razne vrste zombija. Sve u svemu, ono što smo igrali djelovalo je solidno i s dobrim temeljima. Sada je samo pitanje koliko će ti temelji biti razrađeni kada igra službeno izađe.

Prije četiri godine, izašao je Escape Simulator i od tada je dobio hrpu novog sadržaja kroz DLC-ove te kreacije same zajednice putem Steam Workshopa. Iako se može igrati samostalno, multiplayer će uvijek biti glavna komponenta ove igre, jer je rješavanje zagonetki i mozgalica uvijek zabavnije s društvom.

Hrvatski Pine Studio pokazao je da takve igre mogu biti uspješne, s obzirom na to da Escape Simulator trenutno ima 8356 iznimno pozitivnih recenzija. Zato je odluka o izradi Escape Simulatora 2 bila očita. Naravno, osim što će biti poboljšana verzija originalne igre, Escape Simulator 2 želi podići sve na višu razinu koristeći najnovije tehnologije.

Što je sve novo u Escape Simulatoru 2?

Demo verzija igre već je neko vrijeme dostupna na Steamu, ali mi smo na Gamescomu, usred Indie Booth Arene, imali priliku isprobati potpuno novu, dosad neviđenu mapu smještenu na svemirskom brodu. Što se tiče mehanika, Escape Simulator 2 donosi sve što se nalazi i u originalnoj igri, ali s potpuno novom tematikom. Nova igra uvodi mračnije teme, ali ipak se ne radi o hororu. Dosad su predstavljene mape Drakulinog dvorca, svemirskog broda EOS (koja je bila dostupna na Gamescomu) i ukletog gusarskog otoka.

Uz to, igra donosi i značajna tehnička poboljšanja poput novog rendering enginea, poboljšane fizike, ponovno napisanog mrežnog koda za bolje multiplayer iskustvo te poboljšane animacije. To smo primijetili i na novoj mapi: Escape Simulator 2 grafički je vrlo impresivan, bez ikakvih tehničkih problema. Razlika između prve i druge igre vidljiva je, a zagonetke su sada još složenije i dublje, dizajnirane u suradnji sa stručnjacima za escape roomove i poznatim članovima zajednice prve igre.

Peter Logan, PR stručnjak iz Game Drivea, koji je predstavljao igru, otkrio nam je da Room Editor 2.0 donosi poboljšane alate, uključujući novi svjetlosni engine, konstruktor za izradu soba (s funkcionalnim stepenicama) i editor animacija, čime se olakšava stvaranje realističnijih soba. Osim toga, naglasio je da Escape Simulator 2 podržava do 8 igrača u online co-op modu s ugrađenim glasovnim i tekstualnim chatom za lakše rješavanje zagonetki.

Escape Simulator 2 testirat će i vaše snalaženje

Vratimo se mapi. Iako nismo imali puno vremena za igranje, uspjeli smo u pola sata riješiti čak tri zagonetke. Prvo se nalazite zarobljeni u kapsuli unutar broda, a da biste se oslobodili, morate odgovarati na pitanja sustavu ispred sebe. Odgovore pronalazite promatrajući okolinu. Kada se oslobodite, vaš sljedeći zadatak je uključiti 3D printer kako biste oslobodili put do druge sobe. No, to nije jednostavan zadatak, jer morate pronaći različite kodove, baterije i sve to spojiti kroz razne mini-igre. Ono što smo vidjeli doista obećava.

Srećom, nećemo morati dugo čekati, jer Escape Simulator 2 izlazi 21. listopada, a bit će dostupan za PC putem Steama. Ako još niste, demo verziju možete isprobati već danas, a uskoro se očekuje i njezin novi update. Pine Studio također planira nastaviti s podrškom za originalni Escape Simulator i nakon izlaska nastavka, što znači da će obje igre nastaviti dobivati novi sadržaj.

Obično kad čujete da netko spomene “cozy” žanr, vjerojatno pomislite na igre s puno monotonije i opuštanja, bez stresa i previše akcije. Većina igara u kojima se bavite poljoprivredom i uzgojem spadaju pod taj žanr. Možda najbolji primjer je Stardew Valley, koja nudi opuštajuće iskustvo s niskim ulozima, gdje igrači mogu istraživati, sklapati prijateljstva i igrati vlastitim tempom u šarmantnom okruženju. Na Gamescomu smo po prvi put imali priliku zaigrati Fractured Blooms, igru koja istražuje nešto drugačiju vrstu “cozy” žanra, onu povezanu s horrorom i psihološkim temama. Izdavač ove igre je Serenity Forge, inače poznat po tome što donosi nešto posebno i jedinstveno u svoje naslove.

Iako se gameplay čini jednostavnim, priča se bavi dubljom tematikom

Za one koji nisu možda čuli, Fractured Blooms je horror simulacija života koja bi trebala prvotno biti objavljena za PC putem Steama, a kasnije i za konzole. Ovdje igrate kao Angie, djevojka zarobljena u vremenskoj petlji i obavljate svakodnevne zadatke poput vrtlarstva, kuhanja i obnove zapuštenog doma. Ispod opuštajuće površine, igra otkriva duboko osobnu priču inspiriranu istinitim događajem, gdje se istražuju teme psihološkog stresa, tuge i traume. Svaka petlja uključuje strateško upravljanje resursima, s uznemirujućim promjenama i zastrašujućim prizorima koji se pojačavaju kako priča napreduje, odnosno pokušava spojiti elemente Doki Doki Literature Cluba i Silent Hilla.

Grafički ova igra djeluje zaista impresivno, a najupečatljivija je njezina tajanstvena atmosfera. U demo verziji koju smo igrali na Gamescomu, sve započinje jednostavno – moramo ubrati rajčice, pronaći kantu za vodu, posijati novo sjeme i vratiti se u kuću kako bismo skuhali večeru.

Imate svoj vlastiti vrt s povrćem koji možete uzgajati

Međutim, sve vrijeme prati vas monoton i bezemocionalan glas Angie. Ona suhoparno govori, što nam daje naslutiti da možda ovaj svijet nije onakav kakvim se čini. Kako biste uspješno obavljali zadatke, morate paziti na izdržljivost, odnosno staminu koja je jasno vidljiva na ekranu. Svaka akcija troši izdržljivost, a ako je nemate dovoljno, igra će preskočiti neke zadatke kako bi vas potaknula da budete bolji u sljedećem pokušaju.

Ovdje dolazimo do koncepta vremenske petlje, u kojoj je Angie zarobljena u vlastitom psihološkom svijetu iz kojeg ne može izaći. Demo verzija pokazala je da svaki dan obavljate iste zadatke (možda to neće biti slučaj u cjelovitoj igri), no unutarnji glas Angie potiče vas da ponekad učinite nešto drugačije. Unutar kuće, koja djeluje ukleto i pusto, možda ćete naići na pokoji jumpscare tipa nasumično paljenje televizije. Drugim riječima, stalno napredujete kroz narativ.

Angine izgledao kao lik iz animea s vrlo monotonim glasom

Priča se otkriva kroz fragmentirana sjećanja

Završni dio demo verzije donio nam je izazov s vremenskim ograničenjem, gdje smo morali pokupiti razbacani veš s gornjeg kata. Kad u tome uspijete i odete na spavanje, izdržljivost će vam se ponovno obnoviti, a količina oporavka ovisi o vašoj brzini. Nije točno objašnjeno koliko se dobije, ali dovoljno je da sljedeći dan uspješno privedete kraju. Okruženje, naizgled idilična kuća, djeluje kao metafora za Angieino mentalno stanje, s njenim propadanjem koje odražava njezine unutarnje borbe.

O tome nam je više rekla marketing managerica Zsófi Hámori-Gecser iz Serenity Forgea. Naime, mehanika vremenske petlje pojačava teme zarobljenosti i ponavljanja, odnosno pokušava izazvati osjećaj neizbježne stagnacije. Kako igra napreduje, okolina se suptilno mijenja, s poznatim prostorima koji postaju iskrivljeni ili uznemirujući što se zapravo odražava na Angieinu psihu. Iako to možda nije jasno na prvu, Zsófi nam je također istaknula da priča zadire u teške teme o kojima se često ne priča pa je kuća zapravo psihološko bojno polje gdje svakodnevni zadaci prikrivaju dublji egzistencijalni strah.

Svijet će s vremena na vrijeme postati sve jeziviji

Što dalje napredujete, igra postaje sve strašnija te ćete ponekad naići na groteskne i nadrealne prizore, poput cvijeća koje krvari ili predmeta koji poprimaju čudne oblike. U suštini, priča se otkriva kroz fragmentirana sjećanja i tajanstvene tragove i tjera vas da složite Angieinu prošlost. To sporo otkrivanje njezine tuge i boli stvara stalni osjećaj nelagode i straha.

Tu dolazimo do kraja demo verzije koja će sigurno ostaviti snažan dojam i potaknuti vas na razmišljanje o određenim temama. Ukratko, Fractured Blooms zvuči doista impresivno, a demo verzija trebala bi biti dostupna kasnije ove godine.

Došao je kraj našem putovanju u Njemačkoj, ali i iskustvu na Gamescomu. Od srijede do petka, susreli smo se s hrvatskim i stranim developerima, dobili uvid u pozadinu nastajanja raznih novih igara, intervjuirali poznate i manje poznate studije te se pritom odlično zabavili. Imali smo također priliku vidjeti i neke videoigre koje dosad nisu prikazane. Petak smo u početku posvetili razgledavanju izložbenih predmeta, odnosno puna dva kata s malim i velikim figuricama, majicama i mjestima za kartanje Yu-Gi-Oha ili Gwenta.

Nakon kratkog obilaska LEGO hale, u kojoj je bio i World of Warcraft: Midnight, uputili smo se u poslovni prostor na drugoj strani Gamescoma. Tamo nas je dočekao Aerosoft, studio poznat po izradi simulacija, kako bi nam predstavio svoje planove do kraja godine. Imali smo priliku vidjeti prezentacije za Park Ranger Simulatora i Fata Deum, među ostalima. U blizini smo posjetili i štand s igrom Cloudheim, a dobili smo i uvid u DarkSwitch,  fantasy i city-builder naslov inspiriran Frostpunkom.

PM Studios dao nam je priliku da zaigramo Yooka-Replaylee, unaprijeđenu igru iz 2017. godine i porazgovaramo s izvornim kreatorom igre, što nas je nakratko vratilo u svijet starih platformerskih klasika. S druge strane, ugodno nas je iznenadio LEGO Voyagers. Ako ste ljubitelji igara poput It Takes Two ili Split Fiction, svakako pogledajte ovaj kooperativni naslov koji maksimalno iskorištava LEGO fiziku i razne mehanike “građenja”.

Indie Arena Booth predstavio je i Escape Simulator 2, igru domaćeg Pine Studiosa. Imali smo priliku isprobati jednu razinu na svemirskom brodu i moramo priznati da je igra grafički znatno unaprijeđena, a izgleda da će biti puna zagonetki i mozgalica. U istom prostoru upoznali smo se i sa ljudima iz Neowiza, odnosno Južne Koreje koji je u Njemačku donio veliki broj svojih indie igara.

Na kraju dana, iza zatvorenih vrata, pogledali smo prezentaciju nove igre o Jamesu Bondu, točnije 007 First Light, no o tome nažalost još ne možemo otkrivati detalje. S Gamescoma odlazimo s velikim oduševljenjem jer smo stekli vrijedno iskustvo i uvid u to kako funkcionira gaming industrija. Ovogodišnji Gamescom bio je sjajan i svakako ga vrijedi posjetiti ako ste ljubitelj videoigara ili se jednostavno smatrate gamerom.

Drugi dan Gamescoma donio nam je susrete s brojnim izdavačima i developerima pa intervjuima nije bilo kraja. S druge strane, redovi za igre kao što su Hollow Knight: Silksong, Silent Hill f i Resident Evil Requiem bili su ogromni, ali smo svejedno uspjeli isprobati nove DLC-ove za Age of Mythology i Age of Empires na brojnim Xboxovim štandovima.

Zanimanje za The Outer Worlds 2 također je bilo veliko, no iskreno, sudeći po prikazanom gameplayu na ekranima tamo i onome što smo čuli, nemojte imati prevelika očekivanja. Naravno, nismo samo bezglavno hodali uokolo. Susreli smo se s bivšim developerima Bloober Teama, a pokazali su nam igru I Hate This Place, čiji je izdavač upravo Bloober Team. Više o tome donosimo uskoro.

Isprobali smo i nekoliko impresivnih i obećavajućih igara, uključujući SpaceCraft i Mars Protocol, a imali smo priliku igrati i Crimson Desert u zatvorenom prostoru za medije. Na Gamescomu je i dalje prisutan velik broj gacha igara, odnosno mi smo imali priliku posjetiti štand Neverness to Everness, još poznat kao GTA anime klon. PR tim nas je proveo kroz igru, te smo isprobali i zanimljiv city-builder RAEV. Više detalja o tim igrama donosimo uskoro.

Nintendo je ove godine zauzeo iznenađujuće velik prostor, gotovo cijelu dvoranu. Nećemo lagati, novi Pokemon Legends: Z-A izgleda doista dobro. Iako grafika možda nije savršena, fanovi će ovdje pronaći puno novih i zanimljivih elemenata. Naravno, igrali smo i novi Kirby Air Raiders jer smo došli dosta rano, a ono što smo vidjeli u potpunosti opravdava očekivanja.

Osim Nintenda, veliku pozornost privukli su Team17 i astragon. Oni su, među ostalim, izložili i vatrogasno vozilo kako bi predstavili novu simulaciju Firefighting Simulator: Ignite. Odmah pored njih nalazio se i ogroman traktor iz Farming Simulatora 2025 koji ste mogli i igrati. Imali smo priliku vidjeti i Little Nightmares III, a nije razočarao ni Towa and the Guardians of the Sacred Tree.  Uspjeli smo isprobati i novi Resident Evil, a na našoj listi našao se i Project Spectrum. Naime, uspjeli smo uhvatiti developere za kratak razgovor.

Na Gamescomu smo i sutra, a u subotu se vraćamo kući. No, već sada vam možemo otkriti da nas u petak očekuju 007: First Light, LEGO Voyagers i novi LEGO Batman.

Hladno i oblačno jutro u Kölnu, ali srećom bez kiše. Iako je možda baš zbog toga bilo manje ljudi u ranijim satima, poznati Koelnmesse svejedno je bio prepun dvorana za igranje, poslovne sastanke i prezentacije. Još jedan Gamescom službeno je otvoren 20. kolovoza i trajat će do 24. kolovoza. I mi smo se našli u gradu, a cilj nam je ove srijede bio obići sve dvorane. U tome nismo u potpunosti uspjeli jer od njih 11, obišli smo tek pola. Bilo je nemoguće odoljeti indie naslovima, AA i AAA igrama, a na tim je mjestima toliko toga da ni u pet dana ne stignete isprobati sve. U tom slučaju, doista treba biti izbirljiv!

Krenimo s našim domaćim developerima. Na nešto manjem štandu, opremljenom s nekoliko računala, možete saznati sve o hrvatskoj gaming sceni zahvaljujući Games Croatia i Croatian Game Development Alliance (CGDA). Tamo su nas dočekali naslovi kao što su SHROT, Atre: Dominance Wars, Escape Simulator 2, Pompeii: The Legacy i Dark Queen of Samobor među ostalima. Aleksandru Gavriloviću i Benjaminu Noahu Maričeku nismo htjeli previše smetati, ali su nam otkrili da je ovo do sada najveće izdanje naših igara na jednoj međunarodnoj konvenciji.

Nakon što smo vidjeli što sve donose domaći developeri, uputili smo se u hale 6 do 9, gdje se nalaze najveći i najbolji naslovi predstavljeni na događaju. Redovi su bili prepuni, a posjetitelji su čekali priliku da isprobaju Borderlands 4, Hollow Knight: Silksong (uz još devetnaestak Xboxovih naslova), Pragmatu, Morbid Metal, Crimson Desert i Anno 117: Pax Romana, a primijetili smo i da PlayStationov štand “nedostaje”. Ukratko, čak iako ste voljni čekati satima, možda uopće ne dođete na red.

Ako pak više volite manju produkciju i osobniji pristup, cijela jedna dvorana posvećena je indie igrama: Indie Arena Booth. Tamo se doista može pronaći nešto za svakoga. Od igara Fractured Blooms, Demonschool, Aethermancer, preko “cozy” i “survival” naslova, do naslova iz Kine, Japana, Brazila i Amerike – sve je tu. Više o tome pokazat ćemo vam kroz intervjue i razgovore koje smo vodili s developerima, tako da pripremamo još materijala.

Ispričavamo se ako smo nešto zaboravili, ali jednostavno je previše sadržaja da bi se sve obišlo i o svemu pisalo. Osim igara, Gamescom je bogat i raznim cosplay sadržajima, računalima, periferijama te druženjima i zabavama. Bit će ovo jedan ludi tjedan. Za danas se odjavljujemo.

Ako ste koji slučajem igrali igre kao što su Tiny Glade ili Small Spaces, onda bi vas mogla zanimati i hrvatska verzija tih “cozy sandbox buildera”. Naime, studio The-Mark Entertainment, ranije poznat kao Red Martyr (koji stoji iza Saint Kotara), razvija igru Log Away. Središnja tema je opuštanje, građenje, ukrašavanje i opremanje kolibe iz snova usred prirodnih ljepota.

Malo je reći da je demo verzija veliko razočaranje. Dosta je limitirana; dobili smo samo po jedan predmet iz svake kategorije gradnje. Iako se radi o projektu čiji razvoj sigurno ne košta puno, demo verzija nije pravo ogledalo ove igre, koju možete zaigrati do kraja Steam Next Festa.

Jesmo li ikada imali pravu hrvatsku cozy igru?

Krenimo od početka: birate mapu po želji, u ovom slučaju bila je dostupna samo jedna, smještena usred šume i planina, gdje ćete graditi pravu malu kolibu. Zanimljivo je da prije početka možete odabrati točno koje kategorije objekata želite, bilo to slikanje, pecanje ili nešto drugo što vas zanima. Ti će predmeti ili strukture biti otključani, a razmješteni su po boji. Naravno, glavni ili početni predmeti poput zidova i ukrasa uvijek će biti dostupni. Nakon toga, možemo graditi na prostoru koji je točno obilježen mrežama.

Log Away ne sadrži tutorijale i, iskreno, nisu vam ni potrebni. Sve što trebate su vaša kreativnost i emocionalnost kako biste prenijeli željeno na polja. Mnogi će se možda zapitati: “Čemu ovakva igra?“. Čar leži upravo u opuštanju, umirujućoj glazbi i šumu lišća te prirode koji dočaravaju potpuni zen. Kako bi se olakšao posao, možete birati između slobodne kamere i one iz prvog lica, kao i odlučiti želite li vidjeti krov ili zidove. Kada dobijete ideju što želite napraviti i sve posložite po zamisli, otkrit ćete da možete klikati na razne predmete, primjerice, otvoriti prozore ili čak pomaziti psa.

Kategorije objekata podijeljene su na namještaj, dekoraciju, zidne elemente, ukrašavanje biljkama i slično. Poput Tiny Gladea, također imate izmjenu dana i noći. Log Away već sada izgleda jako dobro i predivno i točno se vidi količina detalja na svakom objektu, a prirodna ljepota rijeke je vidno opipljiva. Osobno mi je bilo zabavnije uređivati interijer jer je nudio više mogućnosti za eksperimentiranje, dok je eksterijer bio prilično siromašan. Nažalost, ne znam zašto je to tako – nisu trebali otključati cijelu igru, ali barem po dva objekta iz svake kategorije bi bilo dovoljno. Ovako ste dosta ograničeni s opcijama i ne možete puno toga raditi.

Za one koji vole opuštanje nakon drugih igara

Kao što je tipično za ovakve naslove, dostupan je i photo mode s kojim možete kreirati vlastite snimke zaslona. Osim toga, postoji mogućnost promjene vizualnih stilova, primjerice iz modernog u pikselasti, a puna verzija igre donijet će još više opcija. Naravno, ovo se neće svidjeti svakome, ali za dobru fotografiju – zašto ne. S druge strane, popis pjesama sadrži skladbe inspirirane western, country i blues žanrovima, koje je skladao Chris Haugen i zaista je upečatljiv.

Gradnja u ovoj igri je vrlo jednostavna. Sve se može brzo rotirati, a određene predmete možete slagati jedne na druge, primjerice, lampu na ormarić. Imate dosta slobode u odabiru mjesta i načina postavljanja predmeta, tako da ćete sigurno pronaći nešto po svom ukusu. Možete čak i mijenjati boje, pa sve ne mora biti isključivo smeđe. Stoga, ako volite uređivati prostor pored kamina ili promatrati kako se pas uklapa u okoliš koji ste uredili, Log Away je definitivno igra za vas. Samo nemojte očekivati nešto veliko, jer cozy igre općenito ne traže puno interaktivnosti, ali zato pružaju mnogo opuštanja i kreativnosti.

Summer Game Fest je tek počeo, a već sad možemo pričati o stotinama igara koje su nam zapele za oko. Nakon glavnog događaja u petak na subotu, uslijedio je Day of the Devs, fokusiran isključivo na indie igre s velikim potencijalom. Kao netko tko obožava ritmičke igre i tko je proveo sate igrajući Guitar Hero, Beat Saber i osu!, UNBEATABLE je došao kao grom iz vedra neba na spomenutom showcaseu i oduševio svojim pristupom žanru i načinu igranja.

Dočekat će vas story i arkadni modovi

Radi se zapravo o avanturi koja donosi priču gdje je glazba zabranjena, a vi igrate kao pobunjenica i pjevačica ružičaste kose Beat koja vodi vlastiti bend: Quaver na gitari, Treble na klavijaturama i Clef na bubnjevima, u distopijskom svijetu kojim vlada fašistička organizacija H.A.R.M. Story mod je raspoređen u pet poglavlja i spaja ritmičke bitke s istraživanjem otvorenog svijeta, dopuštajući vam da upijete atmosferu vlastitim tempom.

Ritmički dio igre je jednostavan, a opet izazovan. Koristite samo dvije tipke na tipkovnici ili kontroleru za pogađanje nota na gornjoj i donjoj stazi. Na tim će stazama dolaziti razni neprijatelji, od manjih do većih, a svaki se može poraziti na jedinstven način. Vi ćete ih udarati nogama i šakama, savršeno usklađeni s ritmom. Primjerice, veće neprijatelje morate više puta udariti u ritmu. Postoje i neprijatelji u obliku ptica koje ćete prvo udariti na gornjoj stazi, a zatim slete na donju.

UNBEATABLE se ističe po svom arkadnom modu. Demo verzija je, s 16 privlačnih alt-rock i elektronskih pjesama grupe peak divide, praktički puna igra. Uz živopisne ručno crtane 2D spriteove na 3D pozadinama, svaka pjesma djeluje kao glazbeni video koji pršti energijom. Ovaj mod nudi različite razine težine, od “easy” do “unbeatable”, označene zvijezdama. Što je više zvijezda, to je igra teža. Zaista se radi o nečemu odličnom što će testirati vaše vještine i pružiti ogromnu količinu zabavu, pogotovo uz ljestvice najboljih na kojima se natječete s drugim igračima.

Razne težine igranja testirat će vaše vještine

Nije riječ samo o pogađanju gornjih i donjih nota; pojavit će se i prepreke koje ćete morati izbjeći. Ipak, moguće je da se ovaj pristup neće svidjeti svakome. Ima toliko toga na što treba paziti pa ćete se morati dobro izvježbati prije nego što krene prava zabava. Osobno, demo je bio toliko dobar da ga nisam mogao prestati igrati i proveo sam sate jureći za unbeatable težinom. Priča čak i nije toliko važna; ne morate je ni igrati jer  imate mod koji vam omogućuje da se fokusirate samo na ritmičke dijelove.

Na kraju, UNBEATABLE djeluje kao ljubavno pismo ritmičkim igrama, animeu i pobuni općenito. Nevjerojatna glazba, distopijska priča i odvažan stil stvaraju nešto uistinu nezaboravno, što će vas sigurno navesti da barem isprobate igru. Demo je dostupan sada na Steamu i PlayStationu 5.

Posljednji put smo zaigrali Pompeii: The Legacy tamo negdje u ožujku, kada je bio službeno otvoren playtest. Od tada je Željko Kos, developer iza ove igre, marljivo radio kako bi nam na Steam Next Festu sljedeći tjedan predstavio svoju demo verziju. Iako se praktički radi o istom prototipu, uz neke preinake, demo verzija je donijela još više sadržaja, ne previše, ali sasvim dovoljno da se vratimo nazad u Rimsko doba ove igre.

Demo verzija donijela je novog sadržaja, ali poboljšala i grafiku

Krenimo od toga da je ovo bez daljnjega odlična city-builder igra, a donosi nam ju veteran žanra. Stoga ne čudi što je igranje glatko, jednostavno i fluidno. Nema tu prevelikih razmišljanja kako što napraviti ili gdje što smjestiti; igra nam sve objasni u kratkim crtama i lako se dođe do samog kraja demo verzije. Ono što se odmah osjeti je da je grafika značajno poboljšana, ne samo grafika, već i boje, osvjetljenje te cjelokupni detalji. Igra općenito izgleda ljepše, ljudi unutar igre imaju svoju karizmu, a okolina je šarenija s raznim cvijećem, palmama i drvećem. Tu je i cijeli sektor građevina gdje se vide uništeni Pompeji pored vulkana.

Tehnologija je dobila svoje proširenje; sada možemo uzgajati pšenicu, izgraditi rudnik za željezo i koristiti cigle. Istovremeno, Pompeii: The Legacy je balansiraniji. Dobio sam osjećaj da su neke zgrade jeftinije i lakše se izgrađuju. Međutim, ono što sam primijetio jest da je transport u igri prilično spor ili previše građevina ovisi jedna o drugoj, bez obzira što možemo nadograditi ceste i ubrzati protok kroz tehnologiju. Zgrade će biti razbacane po cijeloj mapi: nešto mora biti bliže vodi, kamenolom se mora graditi na planini, a nije točno jasno koliko hrane skupljate kroz lov i sakupljanje gljiva. Iako treba vremena da se nešto dočeka, proces proizvodnje je brži i to se vrlo dobro osjeti u odnosu na playtest.

Impresivan projekt s dozom povijesne autentičnosti

Čim upalite demo verziju odmah se vidi da nas u igri očekuju kampanja, sandbox i creative modovi, što znači sate i sate igranja. Uz to, dobili smo i hrpu novih mogućnosti za prilagodbu grba te možemo odabrati niz različitih obitelji koje imaju svoje posebne pogodnosti. Demo verzija vrlo dobro pokazuje što nas sve očekuje. No, neki najvažniji dijelovi ostali su pomalo netaknuti – funkcija obitelji kroz diplomaciju i karta svijeta. Još nije jasno kako će to sve funkcionirati. Iako su city-builder mehanike dobre, trebat će malo pričekati na sve ostale značajke.

Demo verzija možda ne prikazuje cijeli raskoš igre, ali nam zato ogromni teatar ili forum pokazuju kolike će građevine eventualno biti. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu ćemo arhitekturu moći izgraditi, budući da igra teži povijesnoj autentičnosti. Ono što nam ostaje za vidjeti jesu srednji i kasniji dijelovi igre. No, s obzirom na ono što nam je Željko pokazao u studiju u Zagrebu, da neće biti štekanja i da će igra bez problema vrtjeti jako puno stvari odjednom, imamo razloga ostati optimistični.

Pompeii: The Legacy za sada ostaje jedna od vrlo impresivnih hrvatskih igara i nadamo se da će sve ono što se očekuje kasnije ove godine biti zaista impresivno.