ZaCon konvencija je započela sa jednim zanimljivim događajem izvan same lokacije Centra za mlade, a vodilo je zainteresirane kroz razne dijelove grada Zadra. Za to je bio zaslužan Andro Matešić, licencirani turistički vodič za grad Zadar i Zadarsku županiju koji je, kao dugogodišnji ljubitelj geek i fantasy subkulture, osmislio i vodio tematsko razgledavanje grada Zadra pod nazivom „Od povijesti do fantasya“. Andro je kroz priče i legende spojio  bogatu povijesnu baštinu s elementima fantasy žanra.

Nakon ove zanimljive ture jednostavno smo morali malo detaljnije popričati sa Androm i saznati što je sve bilo na ovom razgledavanju i koji su daljnji planovi.

Andro, kako si došao do ove ideje? A, još važnije, koliko je bilo teško pripremiti ovako nešto?

Želja za održati turu bila je tu od starta, jer sam htio sudjelovati na eventu, a kako je neko povijesno razdoblje uvijek inspiracija za neki fantasy setting, bilo je logično ponuditi im to. Ideja da baš bude fantasy/geek tematska tura se zapravo rodila na jednom od inicijalnih organizacijskih meetinga koje su vodili Ante Dujić i Iven Mestin (organizator GeekCon-a), gdje su me oni sami pitali bi li tako nešto bilo moguće. Ja sam, naravno, rekao da nema problema. Urediti i uskladiti je trajalo puno duže nego što sam mislio da hoće, te je na kraju tema ture postala zapravo „Primjeri iz stvarne prošlosti kao inspiracija za one koji žele stvarati vlastite fantasy priče“.

Možeš li izdvojiti jednu od lokacija i priča, čisto za primjer čitateljima i čitateljicama GoodGamea?

Mislim da je grupa najpozitivnije reagirala na neke urbane legende poput priče da je 1346., za vrijeme opsade Zadra od strane Ludovika I. Anžuvinca, jedan od njegovih inžinjera odlučio katapultirati samog sebe u smjeru bedema ili o Pribi s Pašmana, vukodlaku/vampirici iz 1403. godine iz mjesta Othus, danas srednjovjekovni lokalitet na jugozapadnoj strani otoka između rtova Mali Zaglav i Rasovica. Ono što je posebno zanimljivo, je što su vukodlaci i vampiri ista stvar u našim krajevima, za razliku od naših istočnih susjeda. Ali, ako se ikad potvrdi u nekom istraživanju da je Priba ipak bila baš vampir, onda bi ju to činilo starijom od Jure Granda iz Istre.

Koliko su ovakva razgledavanja popularna i pristupačna u Hrvatskoj i okolici? Znamo da ih po drugim državama ima već godinama, i to raznih stilova, duljina, temata..Kakvo je stanje „kod nas“?

Da, slažem se da je vani to već pod normalno, od The Beatles Tour u Livepoolu do Assassin’s Creed Tour u Firenci i dalje. A kod nas mislim da postaju sve popularnije. Ja osobno volim povijest i slušati o njoj, ali to prosječnom čovjeku i turistu jednostavno nije zanimljivo. Danas biti vodič znači ujedno biti i zabavljač. Volio bih istaknuti prof. Marka Lukića i doktoranta Davida Štrmelja sa Sveučilišta u Zadru koji vode „Zadar Dark Tour“, te su s njom sigurno otvorili vrata mnogima tu u Zadru koji su se nećkali bi li, nebi li se okušali u tako nečemu. A koliko znam, ja sam prvi koji je baš otišao u smjeru „povijest + fantasy“ i planiram nastaviti.

Ako je ZaCon išta dokazao, to je da IMA ljudi i interesa za ovakve stvari, te da je ovo samo početak.

Kakve su reakcije sudionika ture?

Ja već danima od kolega, suradnika i polaznika ture slušam samo pozitivnu kritiku i ne mogu k sebi doći. Bilo je tridesetak ljudi u grupi, dobar dio njih koji nisu ni imali veze sa ZaCon-om, već su htjeli čuti nešto novo. Najavni video koji smo snimili Ante Dujić i ja, je prešao sva naša očekivanja i postala najgledanija najava za ZaCon i mene (Pomalo Guided Tours) s preko 21k pregleda na Instagramu.  Ja mogu samo reći da je iskustvo bilo fenomenalno i da sam uživao s grupom jednako koliko su i oni očito samnom, mojim pričama i usporedbama te sam nezamislivo zahvalan Anti, Ivenu i ostalima što su mislili da je ovo pre cool ideja i što su mi dozvolili da budem dio ovog.

Nudiš li ovakve turneje i inače, gdje ljudi mogu vidjeti više informacija o svemu tome?

Nakon ovog, definitivno. Ovu turu je bilo pre zabavno voditi i apsolutno ide u moju standard ponudu. Teško će mi biti voditi klasične povijesne ture nakon ovog hahaha. Možete me naći na Facebook-u i Instagramu pod „Pomalo Guided Tours“, a uskoro slijede i profili i na nekim poznatim oglašivačkim stranicama, čije ću linkove objaviti na FB i Insti.

Na kraju, što kažeš na ZaCon? Vraćaš li se i pomažeš nam u programu i iduće godine?

Citirat ću našeg dragog Antu Dujića: ZaCon je bio ZAKON! Ovo je točno što je gradu trebalo i ljudima poput nas, da imamo gdje pokazati svoje hobije, talente i ljubav prema svemu što bi spadalo u geek i nerd kulture. A dogodine se definitivno vraćam i ne želim propustiti ZaCon 2.0 nizašto na svijetu. Želim biti dio ove zajednice, jer je pokazala da je ovo napravila jer želi, a ne zato jer mora.

Osnovana 2024. godine, skupina entuzijasta za društvene igre odlučila je svoja povremena okupljanja na raznim lokacijama po Zadru pretvoriti u konkretniju organizaciju i doći do svog službenog prostora. To im je i uspjelo, formirala se i osnovala udruga za promicanje društvenih igara “Sfinga”, a sada, gotovo dvije godine kasnije, jedan su od važnih dijelova prvog ZaCona koji će se održati u zadarskom Centru za mlade 11. i 12. travnja. Povodom toga, Zlatko je popričao sa Borisom Torkonjakom iz Sfinge kako bi saznali više o njima, ali i o programu koji su nam pripremili.

Kako je došlo do formiranja udruge, gdje se nalazite u ovom trenutku?

Do formiranja udruge došlo je iz čiste želje za proširenjem kruga ljudi s kojima igramo, kao i potrebe za „neutralnim“ prostorom gdje se možemo okupljati. Jednostavno se „zasitite“ određenih igara kada stalno igrate s istim ljudima, što neizbježno vodi u stvaranje neke vrste mete (uvijek znamo što će tko igrati i sl.), koja, htjeli ili ne, s vremenom jednostavno malo ublaži čar zabave. Prostor Sfinge je od samog početka postojanja, i sve do danas, na istoj lokaciji pokraj nogometnog stadiona (op. ur. Ul. Hrvoja Ćustića 1B, 23000 Zadar).

Prošlo je skoro dvije godine od osnivanja Sfinge. Koliko se toga promijenilo od tada, što ima novoga?

Mogli bismo reći da je prošao period medenog mjeseca ili, možda bolje rečeno, hypea koji je uslijedio nakon svečanog otvaranja i izvrsne medijske pokrivenosti istoga. Broj članova se stabilizirao i kristalizirale su se interesne skupine unutar udruge. Tako imate ljude koji će doći baviti se minijaturama, kartanjem, društvenim igrama ili, recimo, u zadnje vrijeme najčešće DnD-om ili sličnim pen and paper tabletop igrama. S obzirom na to da je u osnovnoj ideji otvaranja udruge ionako bilo samo igranje i druženje, nije bilo previše nekih projekata sa strane, ali odazvali smo se na sve pozive drugih zainteresiranih organizatora; mislim da je udruga izazvala dosta interesa kod istih. Tako da možemo reći da je udruga u nekom stabilnom radu, pogotovo za sve one koji su voljni i sami se angažirati, bilo da putem Discorda dogovaraju igranja ili nešto slično. Osim toga, jedina bitna promjena jest veći broj polica koje nose sve više igara.

Kakva je situacija s ovakvim udrugama u Zadru i okolici?

Koliko nam je poznato, nema nijedne druge ovakve udruge unutar Zadarske županije. Bila je prije jedna udruga koja je u međuvremenu postala neaktivna. Nisam skroz siguran u to. Udruga RiRoll iz Rijeke je, recimo, jedna udruga s kojom naši članovi nekad znaju zaigrati (uglavnom Twilight Imperium 4th), ali kako to već ide s gejmerima, ne priča se baš puno o administraciji udruge, već više o min maxanju šansi za pobjedu.

Povremeno i studenti/ice Sveučilišta u Zadru organiziraju D&D susrete u Studentskom klubu – ima li još sličnih manjih događanja ili inicijativa?

UniZD je nama služila kao svojevrsna odskočna daska i pilot projekt koji nam je dao dovoljno razloga da zapravo i osnujemo udrugu. Bilo nam je dozvoljeno koristiti prostore studenskog kluba Božo Lerotić na čemu smo i dalje jako zahvalni. Očito se nakon toga prostor nastavio koristiti i dalje u slične svrhe što je super jer je očito da i postoji interes i dalje za takve stvari. Nešto slično tome događalo se i u Gradskoj knjižnici Zadar gdje smo imali nekoliko puta priliku, uglavnom djeci i ostalim zainteresiranima, približiti svijet društvenih igara. Sve u svemu interesa uvijek ima, iako bi rekao da su ti zainteresirani uvijek malo sramežljiviji pristupiti i zaigrati sa nama.

Tko najčešće dolazi na vaša okupljanja i koje se društvene igre najviše igraju?

U prvoj godini bilo je ljudi iz stvarno svih uzrasta. Znalo se događati da je nekih 40 mjesta koje imamo u prostoru jednostavno premalo. Sada u pravilu dolaze ljudi koji su najviše HC u igranju i koji su se, možda najbolje rečeno, najbolje povezali. Ti ljudi su trenutačno srce udruge i ispunjavaju rad udruge svojim entuzijazmom.

Što se tiče najigranijih naslova, mislim da je tu i dalje u samom vrhu Terraforming Mars. Meni osobno je puno draži Terraforming Mars: Ares Expedition, što je kao standalone verzija te igre i puno je kraća, ali razumijem čar i osnovne igre. Tko je nije probao, a voli dobre eurogejmove ili pak sanjari o životu na Marsu, svakako bi je trebao isprobati. Osim njega, trenutačno su u top 5 igara u udruzi: Skyrim: The Board Game, Slay the Spire, Gloomhaven, The Great Wall i Here to Slay. Još neki naslovi koji mi padaju na pamet, a često se igraju, jesu Dune: Imperium, War of the Ring, Heat, Blood Rage, Concordia, Wingspan, Elder Sign, Pathfinder Adventure Card Game, The Witcher: Old World i Mistborn.

Što biste preporučili nekome tko nikada nije bio na ovakvom događanju niti igrao moderne društvene igre?

Prvo i osnovno – dođite do nas! Zatim bi moje prvo pitanje bilo ima li osoba ikakvog drugog iskustva sa igranjem. Ako da, to obično značajno olakšava sve dalje, ako ne onda se počinje sa nečim manje intenzivnim kao što je Catan ili Ticket to ride. Na kraju krajeva najbitnije je zabaviti se, tako da bi to bio najbolji savjet: „opusti se, uživaj, zabavi se!“. Ono što je najbitnije je da osoba koja vodi igru jako dobro poznaje pravila i time što više moguće olakša igračima i omogući ugodno igranje, bez puno zastoja i promišljanja.

Tako da – dođite, pogledajte, nađite što vas zanima, sjednite i zaigrajte!

Puno toga nam pripremate za ovogodišnji ZaCon. Posebno mistično zvuči “The Sphinx’s Trial: Quest for the Greatest Hero of ZaCon”. O čemu je tu riječ?

The Sphinx’s Trial naš je način da prostor konvencije pretvorimo u živu igru u kojoj svaki posjetitelj postaje glavni lik svoje priče. Udruga Sfinga ove godine osniva Guild, a Trial je zapravo veliki poziv na avanturu. Na našoj ‘Oglasnoj ploči za heroje’ posjetitelje će čekati raznovrsni questovi (zadaci). Oni variraju od strateških, poput svladavanja novih društvenih igara, pa sve do onih koji testiraju vještinu diplomacije i suradnje s drugim sudionicima. Bit cijelog koncepta je u sljedećem:

• Svatko tko želi može ući u Guild i postati službeni pustolov.
• Zadaci su dinamični i stalno se izmjenjuju pod budnim okom našeg Guild Mastera.
• Svaki izvršeni zadatak donosi bodove koji igrače vode do vrha top-liste. Oni koji se dokažu kao najvještiji, najuporniji ili najmudriji, na kraju će ponijeti titulu najvećeg heroja Sfinginog Guilda, uz prestižne nagrade koje dolaze uz taj status.

Dakle, ne radi se samo o pukom igranju, već o dokazivanju da posjedujete srce pravog avanturista!

Što ste pripremili za djecu i postoji li dobna granica za sudjelovanje? Hoće li biti sadržaja i za stariju publiku?

Svatko tko želi igrati, naravno, dobrodošao je! Što se tiče dobne granice, načelno je nema, ali svakako bi djeca mlađa od 16 godina trebala doći u pratnji roditelja ili skrbnika. Ima, naravno, i puno naslova koji su napravljeni ciljano za djecu (King of Tokyo, My Lil Everdell ili Takenoko, recimo). Starija publika, opet ovisno o prethodnom iskustvu, ima značajno veći izbor. Svakako će se naći nešto za svakoga!

Može li se netko bez ikakva iskustva jednostavno priključiti vašim igranjima?

Ukratko, da! Kao što sam već prije rekao, naši članovi dobro su upoznati sa svim igrama koje će biti ponuđene. Na posjetiteljima je samo da dođu i ponesu dobru volju!

Što biste još izdvojili iz vašeg programa?

Bit će još i predavanje, kviz, hobby/painting kutak… Nadam se da će se u ponudi naći za svakoga ponešto!

ZaCon konvencija se održava 11. i 12. travnja u Centru za mlade Zadar.

U sklopu ZaCona, među organizatorima je i udruga Retro Garaža. Riječ je o jedinstvenoj udruzi u Zadru koja postaje sve prepoznatljivija po svojoj ljubavi prema retro gamingu. Što se sve događa u toj garaži i što nas očekuje na ZaConu, doznajte u razgovoru koji je Zlatko vodio s Josipom Švarcom i Davidom Ivaniševićem iz udruge Retro Garaža.

Kada je osnovana Retro Garaža i kako je došlo do njezina osnivanja?

Udruga Retro Garaža je službeno osnovana u prosincu 2025. ali korijene i inspiracije vuče iz naših tinejdžerskih dana kada smo se kao klinci početkom 2000-tih umrežavali u garaži. Početkom 2024. smo se odlučili nakon 20 godina opet naći i zaigrati jednu za dobra stara vremena, složili smo 15 starih kompova i nostalgija je učinila svoje. Osnovali smo udrugu kako bi se mogli povezati sa drugim ljudima koji isto vole retro gaming i stara računala.

Koliko je zapravo velika ta “garaža”? Je li riječ o jednom prostoru ili ih imate više? Gdje se nalazite?

Pa to je jedna standardna privatna garaža ništa preveliko, ali naguramo 15 kompova za druženje. Za sada nemamo službene prostorije, ali i to nam je u planu jednog dana. Do tada planiramo održavati retro LAN partyje u iznajmljenim ili javnim prostorima barem dva puta godišnje jer činjenica je da lagano više ne stanemo svi u garažu.

Kako ide njen razvoj danas, povećava li se broj entuzijasta?

Pa ubiti smo ugodno iznenađeni koliko ljudi pozitivno reagiraju, rekao bih sa suzom u oku se sjete dobrih starih vremena kad čuju s čim se bavimo. Trenutno u 4 mjeseca postojanja udruge narasli smo na 30-tak članova od kojih je većina i aktivna u radu udruge.

Koje vrste računala i konzola imate najviše u kolekciji, a što se najviše igra?

Pa skupili smo dosta toga od Commodorea 64, Atari-a, Pong-a, 386 i 486 računala sa Windows 3.1, legendarnog Pentiuma 233MMX. Nedavno smo spasili jedan stari terminal TRS-838 koji je made in Yugoslavia pa eto za sve koji nisu znali a ni mi do tada proizvodili smo djelove za računa u Zagrebu prije 40+ godina. Od igara na druženjima najviše se igra Unreal Tournament, CS 1.6, Starcraft, Warcraft, Serious Sam, Age of Empires i mnoge druge.

Kako mlađa publika reagira kada se prvi put susretne s retro igrama i starim računalima?

Pa većina želi sve probati, ali se pokazalo da što je jednostavnija igrica to im je zabavnije, npr. kad smo izlagali na adventiću, najveća gužva je bila na Pongu.

Koliko je zahtjevno održavati staru opremu u funkcionalnom stanju?

Pa da samim tim što je oprema stara i korištena podložna je kvarovima, recimo da na svakom LAN partyju imamo jedno ili dva računala na kojim se neka komponenta pokvari. Naša sreća je što to stvarno volimo raditi pa nam taj servis dođe kao opuštajući hobi.

Kako se zainteresirani mogu učlaniti u Retro Garažu?

Možda najlakši način je javiti se preko Facebooka (grupa Retro Garaža), Instagrama (@retrogaraza2000) ili dolazak na neki od evenata na kojem sudjelujemo. Imamo prijavnicu koju je potrebno ispuniti te je prva godina bez ikakvih troškova članarine.

Koja sve računala i koje igre ćemo moći igrati na ZaConu? Ne morate sve otkriti, no čisto da se nahajpamo:-)

Pa ideja je da će cijelo vrijeme biti dostupno nekakvih 20-tak računala. Neki su stariji neki mlađi te o tome ovisi koje su igre dostupne za pojedino računalo. Istaknuti naslovi koji će biti interesantni svima su UT99, Quake 3 Arena, Starcraft, Warcraft 3, Doom, Cs 1.6, Age of Empires, turnir CS:GO Wingman mod 2vs2 za 8 ekipa (8 u subotu, 8 u nedjelju; prijave on site kad se event otvori). Ideja svega ovog je da su većina igara igrive u LANu i da će ekipa moći sa svojim prijateljima on site igrati sve te igre jedni protiv drugih kao što se to nekad radilo. Ipak ima nekog zadovoljstva odigrati game Starcrafta sa frendovima na “period correct” računalima :D. Ipak su tu Pentium 1 233Mhz sa 32 mb rama i 8 mb Ati grafičkom pa sve do Pentiuma 4 3ghz kao neka “modernija” računala.

Postoji li još neko računalo ili konzola koju još nemate u kolekciji, a posebno biste je voljeli nabaviti?

Pa uvijek se nađe prostora za napredak možda jedan dobar 286 IBM komplet bi bilo lijepo udomiti

Imate li nešto još u planu u budućnosti, druga javna natjecanja ili možda osnivanje..muzeja?

Imamo dosta ideja i planova ali za sada sve snage i napori su usmjereni na ZaCon. Planiramo u budućnosti još neke samostalne izložbe i LAN partyje i turnire, a neki krajnji cilj bi nam bio osnivanje muzeja ili barem nekog izložbenog prostora imamo ideja i planova, ali prostor nam je najveća prepreka tako da bi voljeli u skoroj budućnosti naći neko rješenje kako bi se mogli dalje razvijati i okupljati mlade i „stare“.

Tijekom oba dana ZaCona (11. i 12. travnja), Retro Garaža održavat će turnire u videoigrama u lobiju Centra za mlade.

Nedavno je objavljena domaća igra Log Away, novi projekt studija The-Mark Entertainment, poznatog po igri The Saint Kotar. Tim povodom razgovarali smo s osnivačem studija Markom Tominićem o njegovoj viziji Log Awaya, stanju i perspektivi hrvatske gaming industrije, značenju indie scene danas te o još jednom tajanstvenom projektu koji studio planira predstaviti iduće godine.

Za one koji još nisu upoznati s igrom, Log Away je cozy naslov usmjeren na opuštanje i kreativnu izgradnju brvnara, drvenih kuća ili koliba, kako god ih želite nazvati. Naglasak nije na kompleksnim mehanikama, već na slobodi stvaranja i osobnom izrazu. Igra nudi prekrasne krajolike, velik izbor namještaja i građevinskih opcija, razne načine ukrašavanja te slobodan „photo mod“ koji dodatno potiče kreativnost.

Našu recenziju igre možete pročitati ovdje, a svakako preporučujemo da bacite pogled i na Log Away na Steamu.

Od Red Martyra do The-Mark Entertainmenta, velika i važna promjena u imenu studija. Zašto ste se odlučili na rebrendiranje i na koji način novo ime odražava vašu trenutnu viziju i put?

Red Martyr je simbolikom i logotipom bio u skladu sa kulturom tvrtke, no ne i sa vizijom i misijom. Možda će netko reći da pretjerujem, ali za mene je to bitno. The-Mark Entertainment je naziv koji objedinjuje kulturu, misiju i viziju tvrtke, istodobno ne zaboravljajući na stari naziv i logotip.

Novi logotip je pojednostavljena simbolika povezana sa lavom (dakle, Red Martyrom), s obzirom na to da je vizualno to trag njegove ogrebotine, dok je naziv vezan uz našu viziju rasta kao tvrtka za razvoj video igara ali i drugog interaktivnog sadržaja ostavljajući trag (the-mark) u stvaranju budućnosti zabave.

Prošle su četiri godine od izlaska Saint Kotara. Vidimo značajan odmak od point & click žanra s Log Away i jednom nenajavljenom RPG igrom. Je li ovo svjesno testiranje novih žanrovskih voda ili je riječ o potrazi za novim kreativnim izazovima?

Log Away je ideja koju sam imao odavno. Godinama mi je bio na umu pa sam odlučio da krenemo u razvoj ove godine, nekako je imalo smisla dok radimo i na spomenutom RPG projektu. Svi naši projekti, kojem god žanru pripadali, uvijek će imati neku poruku i priču, čak i kada nisu narativno fokusirane. Log Away ima priču, iako se ne čini na prvu, a ista je vezana uz samog igrača i cilj igre da se isti opusti igrajući je.

Koje je tvoje mišljenje o stanju hrvatske gaming scene i industrije videoigara općenito?

Stanje je daleko bolje nego nekoliko godina unazad. Industrija je dosta narasla, ima puno novih studija i ima dobrih i uspješnih projekata. Nekako kao da vidim usporavanje rasta (novi studiji) u zadnje vrijeme, ali ne bih rekao da je to isključivo do nas već globalni pojam s obzirom na to da su investicije manje nego što su bile ranije zbog novca koji se više usmjerava u teme poput umjetne inteligencije, robotike, i vojne industrije.

U današnje vrijeme, pojam “indie developer” gubi na definiciji, naročito kada se igre poput Clair Obscur: Expedition 33 svrstavaju u tu kategoriju. Što za tebe, kao studio u Hrvatskoj, znači biti nezavisni developer?

Za mene to znači konstantna borba za financijskim sredstvima. Iako u tome definitivno ima istine, malo se šalim. Indie znači biti neovisan od nekog većeg izdavača i sam odlučivati s kime ćeš surađivati i, ono najbitnije, na čemu ćeš raditi. Biti neovisan ti daje kreativnu slobodu, ali s tom slobodom dolaze i izazovi a najveći od njih je financiranje.

U posljednje vrijeme svjedočimo popularnosti cozy igara čiji je fokus na gradnji i opuštanju, tipa Tiny Glade. U kojoj mjeri se i Log Away uklapa u taj trend i koji su njegovi ključni elementi?

Cilj Log Awaya je da se igrač opusti dok gradi svoju kolibu u divljini, daleko od ikakve civilizacije. Oko njega je jedino priroda, životinje, i ljubimci. Gradnja, naravno, nije jedini element jer se koliba oprema namještajem i dekorira. Ima više od 700 predmeta, 9 različitih lokacija koje variraju međusobno gdje se geografski nalaze i u kojem godišnjem dobu, te 10 različitih interesa koje igrač bira što u konačnici određuje koja će posebne iteme dobiti.

Cozy Heart je razina „topline“ lokacije, koju igrač podiže ovisno o tome što i gdje postavlja. Iako je Tiny Glade blizu po nekim pitanjima, ipak je Log Away drukčiji jer ima mehanike koje on nema, ali i realistični art stil te svijet u kojem se igra odvija.

Log Away možemo opisati kao cozy igru usmjerenu na spokoj, opuštanje i kreativnost. Koje su posebnosti i mehanike koje igru izdvajaju iz mora sličnih naslova i zašto ste se odlučili baš za ovaj žanr?

Razlog je taj što smatram da nam svima treba odmor. Možda ne toliko fizički, ali mentalni definitivno. Moderni način života jako iscrpljuje i traži sve više vremena, a Log Away je upravo taj poziv da se uspori i pronađe barem malo vremena za sebe. Cilj je da se osoba vrati k sebi te doživi onaj normalni tempo života kakav je bio kada smo bili mlađi, odnosno kada je općenito život svima bio nešto sporiji. Igra je vrlo jednostavna, stoga nema kompleksne mehanike.

Ono što je izdvaja je već spomenuti Cozy Heart koji mjeri razinu topline lokacije, ali bez pritiska, već više kao prijatelj koji želi svo dobro. Kada se dostigne razina od 100, tada se otključavaju posebni predmeti, a neki od njih imaju i pozadinsku priču koja se zatim veže uz poruku i priču na razini cijele igre. Tek nakon što se otključaju svi ti predmeti, pojavljuje se poseban dijalog koji otkriva što se to zapravo dešavalo tokom cijelog perioda igranja.

Igra nudi veliku slobodu u manipulaciji pogledom kamere, filterima, promjenom vremena i mogućnošću slikanja. Planirate li u budućnosti dodati nove značajke ili alate za još veću kreativnost igrača?

Zbog potreba drugog projekta nećemo moći razvijati nove alate, niti išta kompleksno. Međutim, već smo izdali update koji dodaje novi paket wellness objekata – igrači su ih često tražili. Te ćemo to nastaviti raditi u bližoj budućnosti, dodavajući nove objekte, više boja, bolju optimizaciju, te službenu podršku za Steam Deck.

Kako bi ti osobno opisao Log Away i tko je vaša ciljana publika? Misliš li da će ovaj tip igre pronaći svoju publiku i kod igrača u našoj regiji?

Ciljana pulbika su svi igrači kojima treba odmor, pogotovo mentalni odmor od svih životnih obaveza. Ali ako gledamo tko ima najviše šanse da zaigra, onda su to igrači koji vole casual/cozy igre. Već sad vidim interes od igrača iz regije, što nas veseli jer smo eto sve tekstove preveli i na Hrvatski jezik.

S obzirom na veliku količinu dostupnih dekoracija i namještaja, planirate li redovito ubacivati novi sadržaj i raditi na dugoročnoj podršci igre nakon izlaska?

Da. Ne možemo se obvezati da će to trajati jako dugo ali sad u narednih nekoliko tjedana pa i dalje, dolaziti će novi objekti koji će još povećati ionako veliki broj. Ujedno, Christmas DLC je već vani, za proljeće je već u izradi Easter DLC, dok za jesen spremamo Spooky Pumpkin DLC. Osim njih, moguće da će biti još pokoji DLC, a svi oni uključuju tematski povezane objekte, ljubimce i soundtrackove.

Na kojem je engineu stvorena igra? Budući da grafički izgleda vrlo lijepo i detaljno, hoće li igra predstavljati izazov za performanse na širem rasponu konfiguracija?

Unity. Radimo na optimizaciji kako bi igra što bolje radila čak i na starijim konfiguracijama, a prvi update (Wellness Update) već je donio poboljšanja u tom vidu. Dosta je izazovno s obzirom na to da igra ima dosta izvora koji zahtjevaju snagu, poput sunca koje je dinamično jer se dan mijenja u noć, a samim time i kontinuirano rekalkulira svijetlost što utječe na performanse.

Ako nam smiješ za kraj otkriti, što nam možeš reći o vašoj novoj, tajnovitoj RPG igri na kojoj trenutno radite?

Radi se o dark fantasy RPG-u s izometrijskom kamerom. Zasad ne možemo puno otkriti osim naziva The Book of Grando, te da se radnja odvija u 17. stoljeću Istre vežući se uz legendu Jure Granda iz Kringe, prvom zabilježenom vampiru na području Europe. Iduće godine stiže najava, koju će vaši čitatelji zasigurno imati prilike vidjeti! Mi jedva čekamo.

Nakon uspješne Blend: Film & Games konferencije, koja je početkom mjeseca održana u prostorijama sveučilišta Algebre Bernays u Zagrebu, imali smo priliku razgovarati s Benjaminom Noahom Maričakom. On je voditelj za videoigre i nove tehnologije u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC) i voditelj projekta Games Croatia, a ove je godine po drugi put organizirao spomenutu konferenciju, koja postupno dobiva na značaju.

Maričak aktivno radi na rastu i promociji hrvatske gaming industrije te poticanju suradnje, svjestan potrebe za promjenama i pronalaženjem novih načina za pridobivanje sve zahtjevnije gaming publike. Njegova predanost uključuje i međunarodni angažman, poput nedavnih putovanja u Njemačku (Gamescom) i Japan (EXPO 2025 Osaka), s ciljem predstavljanja hrvatskih igara cijelome svijetu.

Osim osvrta na konferenciju, Maričaka smo pitali o trenutnom stanju domaće gaming industrije, značaju HAVC-a i Games Croatia za scenu, kao i o predstojećem, drugom po redu ove godine, Zagreb Game Dev Meetupu, koji je u trenutku objave ovog intervjua već iza nas.

Kako je došlo do ideje da se pokrene Blend: Film & Games konferencija?

Ideja je proizašla iz želje da se povežu filmska i gaming industrija. U HAVC-u smo prepoznali sve više modela suradnje u područjima kao što su tehnologija, dramaturgija i razmjena autora. Iako smo dio iste, audiovizualne obitelji, u stvarnosti postoji zid između gaminga i filma, pa čak i unutar samog filma (između animacije, igranog i dokumentarnog). Htio sam stvoriti događaj oko toga da se ljudi povežu.

Cilj konferencije nije samo spojiti film i igre, već i ljude iz različitih sektora unutar filma i gaminga, kao i sve više IT-jevaca, s obzirom na međupovezanost, pogotovo u kontekstu AI-ja i blockchaina.

Ideju za Blend: Film & Games konferenciju sam prije dvije godine iznio kolegici Miji Pećini Drašković iz Zagreb Film Officea, koja je prethodno organizirala isključivo filmsku konferenciju – Pro Film Days. Njoj se ideja jako svidjela jer je vidjela budućnost u kombiniranju njezinih iskustava s Pro Film Days i moje ideje oko Blend: Film & Games kako bi udružili snage institucija i znanja. Prostor za održavanje nam je postao Algebra Bernays, koji je od ove godine i naš akademski partner.

Prošle godine je konferencija trajala samo jedan dan, a ove godine ste se odlučili za dva dana. Zašto je to tako?

Prošle godine je konferencija bila jednodnevna jer je to bio prvi put, pa smo odlučili početi s jednim danom. Međutim, već tada smo mislili da bi bilo odlično da bude dvodnevna, ali nismo bili sigurni za prostor.

Najvažnije nam je bilo vidjeti želi li to publika, posjetitelji i industrija. Nakon prošlogodišnje konferencije poslali smo upitnik, a na pitanje o tome bi li konferencija trebala biti dvodnevna, oko 80% odgovora je bilo da to mora biti dva dana. S takvim postotkom podrške, shvatili smo da je to push koji nam je potreban da ove godine bude dvodnevna.

U početku se konferencija zvala Blender: Film & Games, a ove godine Blend: Film & Games?

Na samom početku, ideja je bila da se konferencija zove „Blender“. Ubrzo smo shvatili da bi se to previše povezalo sa softverom, iako ga spominjemo. Svi su mi to potvrdili i bilo je dosta zbunjenosti oko samog imena. Vizual „Blendera“ bio nam je privlačan i pokušali smo s tim imenom, nadajući se da će se konferencija dovoljno istaknuti i da je neće miješati s programom, srećom, ubrzo smo odustali.

Shvatili smo da moramo pronaći bolju opciju. Prebacili smo se na „Blend“, što se pokazalo kao puno bolji izbor. Realno, to ime puno preciznije karakterizira namjenu i svrhu konferencije: miješanje i spajanje dviju industrija, odnosno „blendanje“.

Koliko je bilo posjetitelja prošle godine, a što očekujete ove godine?

Prošle godine se na konferenciju registriralo samo 160 ljudi, a sveukupno je došlo preko 400 ljudi, što znači da je zapravo oko 300 ljudi došlo bez registracije. Ove godine je već 420 ljudi bilo registrirano i prije konferencije. Stoga, očekujemo da će s onima koji dođu bez registracije biti puno posjetitelja, svakako do 600, ako ne i više ljudi.

Koliki je značaj ove konferencije?

Značaj ove konferencije je golem i višestruk. Prvo, ona signalizira da hrvatska audiovizualna industrija ne samo da prati globalne trendove, već da ih aktivno postavlja. Razgovori koje ovdje vodimo idu dublje od površne adaptacije; fokus je na stvarnoj sinergiji i „blendanju“ dviju industrija.

Upravo nas to čini jedinstvenima. Konferencija „Blend“ je jedna od rijetkih u svijetu koja se direktno i temeljito bavi spajanjem ove dvije industrije. To je ključno jer HAVC ovdje želi  postaviti bitne temelje za budućnost, ne samo u Hrvatskoj, već i u globalnom kontekstu. Naš primarni cilj je prvo informirati i snažno povezati hrvatsku audiovizualnu industriju, a zatim proširiti taj utjecaj na cijeli svijet.

Također, konferencija omogućuje prirodan rast i suradnju. Globalni posjetitelji i sudionici dobivaju puno. Na primjer, na panelu o virtualnoj produkciji, gosti koji su radili na Oscarom nagrađenom filmu imali su legitimna i ozbiljna pitanja, tražeći znanja za nastavak svojih projekata. Svi sudionici, uključujući i svjetske stručnjake, dobivaju puno kroz networking i razmjenu znanja.

Belgija je zemlja partner ove godine. Kako je došlo do ove suradnje?

Kraljevina Belgija postala je partner konferencije slučajno. Kada smo potvrdili sve govornike početkom 9. mjeseca, shvatili smo da imamo petero govornika iz Belgije (troje uživo i dvoje preko Zooma).

Onda smo shvatili: zašto ne pitati Belgijsku ambasadu da budu zemlja partner? Pristupili smo im i njima je to bila odlična ideja. Veleposlanik je pohvalio konferenciju i našu industriju te vidi puno koristi u razmjeni i suradnji između Belgije i Hrvatske, koja na toj razini (pogotovo oko gaminga i filma) nije bila toliko jaka.

To se pokazalo kao super prilika za povezivanje, gdje su oni mogli pokazati svoju podršku i podržati svoje Belgijance koji su došli. Za budućnost smo otvoreni za suradnju s drugim zemljama, što će ovisiti o temama i, naravno, o panelistima. Mi uvijek počinjemo od sadržaja, punimo ga panelistima, a onda se, kao u ovom slučaju s Belgijom, stvari prirodno poslože.

Raste li hrvatska gaming industrija?

Hrvatska gaming industrija svake godine raste, pogotovo u posljednjih pet godina. Drago mi je da projekt HAVC-a, Games Croatia, može biti dio toga, podržavati i pomagati daljnjem razvoju. No, ono što zajednica sama kaže, jest da nedostaje obrazovnih aspekata na akademskoj razini. Na nacionalnoj razini trenutno ne postoji javni sveučilišni studij za direktno vezano uz videoigre (samo privatni), međutim postoje određeni kolegiji na mnogim javnim sveučilištima.

Imamo veliku pomoć u vidu Inkubatora PISMO koji već ima stotine polaznika kroz svoje programe. Međutim, na razini sveučilišta i studija, osim nekih privatnih, nažalost ne postoji javno državno učilište ili studij za videoigre. To je ključan dio slagalice koji će se, nadam se, mijenjati u budućnosti, jer se na tome radi.

Osim obrazovanja, nemamo dovoljno izdavača. Imamo podružnicu velikog izdavača Raw Fury (koja se zove Fury Studios) i nekoliko manjih, ali nema dovoljno onih klasičnih izdavača kojima bi game developer mogao pristupiti za financiranje. Fury Studios dobiva stotine prijava iz cijelog svijeta, što je veliki izazov. Bilo bi super da u Hrvatskoj postoje domaći izdavači koji bi upotpunili ekosustav.

Kakav je trenutni opseg hrvatske industrije videoigara i kako HAVC prati njezin razvoj?

Mi, kao HAVC, vodimo Očevidnik proizvođača videoigara. Trenutno je u tom očevidniku preko 240 subjekata. Važno je napomenuti da nisu svi to studiji kojima je to primarna djelatnost; mnogi to rade kao jednu od djelatnosti, ili su start-upovi koji namjeravaju to raditi (primjerice, samo ih je 70-ak u Novskoj).

Rekao bih da imamo 40-ak do 60-ak ozbiljnih studija koji imaju zaposlene i rade na većoj razini. Kroz Očevidnik želimo barem u nekim okvirima pokazati veličinu industrije. Trenutno je to tih 240 do 250 plus subjekata. Ti su podaci javni i mogu se pronaći na HAVC-u.

Koji su neki od ključnih projekata koje je HAVC pokrenuo i koja je glavna razlika danas i prije četiri godine?

Prije četiri godine u HAVC-u smo pokrenuli Javni poziv za razvoj i proizvodnju videoigara. To je ključna stvar. Do sada smo poduprli 70 projekata iz cijele Hrvatske (od Splita i Pule do Varaždina, Zagreba i Novske). Posebno mi se sviđa ta decentralizacija projekata.

Ono što se promijenilo poslije dvije godine je projekt Games Croatia. To je prvi projekt koji okuplja ključne aktere hrvatske industrije:

• CGDA (Croatian Game Development Alliance)
• Reboot
• Inkubator Pismo
• Hrvatski eSport Savez

Games Croatia projekt daje vidljivost i jasno pozicioniranje naše industrije. Kada netko iz inozemstva želi pristupiti hrvatskoj industriji, zna gdje treba ići, umjesto da mora tražiti po različitim izvorima.

U inozemstvu je projekt Games Croatia stvarno dao na ozbiljnosti i plasmanu. Vidljivost i brendiranje su ključni, pogotovo u audiovizualnoj industriji. Mi se kao Hrvatska borimo za vidljivost i reach na globalnom tržištu. Moramo konkurirati puno većim industrijama (Amerika, Japan, Njemačka, Francuska), jer su nam direktni konkurenti – hrvatska igra na Steamu se natječe s igrama iz cijelog svijeta. Games Croatia nam omogućuje da se jasnije pozicioniramo i brendiramo u toj globalnoj tržišnoj utakmici.

Ubrzo nas očekuje još jedan Zagreb Game Dev Meetup, koja je njegova uloga?

Prošle godine smo uspostavili suradnju sa Zagreb GameDev, koja organizira mjesečna okupljanja. Došli smo s idejom da predstavimo hrvatsku industriju široj javnosti i da pokažemo projekte koji su dobili sredstva od HAVC-a.

Prošle godine smo imali dva okupljanja za projekte koji su dobili sredstva 2021. i 2022. godine, a ove godine imamo meetup za projekte iz 2023. godine. Nedavno, 5. rujna, imali smo prvi takav meetup. Iako sam mislio da će doći 40-ak ljudi, na kraju je došlo 150 ljudi. Mnogi su morali stajati. Osjetilo se to zajedništvo i atmosfera, bilo je predivno. Stvarno pozivam sve da dođu na Akademiju dramske umjetnosti 7. listopada u Zagreb gdje će se održati još jedno okupljanje.

Ako ste ljubitelj platformera u kojima možete uživati i opustiti se, Yooka-Replaylee bi mogao biti savršen za vas. Razgovarali smo s Ryanom Teunionom i Rossom Bullimoreom iz studija Playtonic Games tijekom Gamescoma kako bismo saznali više o ovom prerađenom izdanju 3D platformera Yooka-Laylee.

Playtonic je unaprijedio igru u svakom aspektu, ne samo vizualno, već i poboljšanjima koja su usmjerena na temeljno iskustvo igranja. Svaki potez i mehanika su redizajnirani kako bi avantura bila modernija, pristupačnija i ugodnija. Prema Gavinu Priceu, direktoru studija Playtonic, “veća je, svjetlija, odvažnija i prepuna svih sitnih detalja o kojima smo oduvijek sanjali.”

Igra će biti objavljena 9. listopada ove godine i bit će dostupna u digitalnom izdanju na PC-u te Nintendo Switch 2, PlayStation 5 i Xbox Series X/S konzolama. Fizičko izdanje, koje sadrži ekskluzivne dodatke, također je dostupno za prednarudžbu po cijeni od 49,99 dolara.

Što je novo u Yooka-Replaylee?

Bullimore: Puno je toga novog. Promijenili smo i poboljšali jako puno toga. Mislim da je dobro početi od upravljanja likovima. Učinili smo ga puno responzivnijim i poboljšali smo povezivanje poteza. Pregledali smo i animacije te ih podesili tako da čim pritisnete gumb, odmah prelazite u željeni potez. Sve je daleko brže. Također smo promijenili i način aktiviranja nekih poteza. Na primjer, potez kotrljanja, koji je prije trošio energiju, sada to ne čini.

Teunion: Dodali smo također dosta potpuno novog sadržaja. Sada postoji dvostruko više stranica nego prije, a tu je i novi kolekcionarski predmet nazvan “quids”. Njih možete potrošiti na nove tonike i kozmetiku. Arkadne igre potpuno su zamijenjene novom avanturističkom igrom za lik Retro. Uveli smo i orkestralni soundtrack, a umjetnički dizajn potpuno je nadograđen s više vizualnih efekata poput magle, snijega i trave.

Možete li nam reći više o kozmetici?

Teunion: Možete trošiti “quids” na naočale i druge kozmetičke predmete kako biste dotjerali likove. Radi se o zabavnoj maloj značajki. Dodali smo i nove izazove, bosseve i neprijatelje. Redizajnirali smo neke starije neprijatelje i dodali potpuno nove kako bismo odgovorili na povratne informacije iz originalne igre, u kojoj je nedostajalo raznolikosti neprijatelja.

Otkud ideja za ponovnim osmišljavanjem igre? Pokušavate li privući novu publiku?

Bullimore: Kad smo stvarali originalnu igru, cilj nam je bio napraviti tradicionalni platformer u stilu N64. To je bilo prije 10 godina. Vremena su se promijenila, a moderne igre imaju malo drugačije ukuse i senzibilitete. Moderni igrači očekuju određene značajke. Željeli smo uzeti igru koja nam je pomogla stvoriti studio i modernizirati je kako bismo privukli širu, moderniju publiku. No, također vjerujemo da će i ljudi koji su voljeli original i dalje uživati u poboljšanjima i novom sadržaju. Vratili smo se i pregledali komentare zajednice. Mnogi su očekivali mapu pa smo je dodali, zajedno s točkama za brzo putovanje. Nadamo se da će to privući širi krug ljudi, a ne samo one koji su željeli tradicionalno iskustvo starog stila.

Kakav je bio prijem igre tijekom Steam Next Festa i Gamescoma? Jeste li zadovoljni?

Bullimore: Da, apsolutno. Bilo je jako dobro vidjeti ljude kako igraju ovdje i čuti njihove komentare. Ljudi nam govore da im se sviđaju nove kontrole, tako da mislim da smo postigli ciljeve koje smo si postavili. Povratne informacije su iznimno pozitivne.

Koliko su poboljšane same animacije?

Teunion: U osnovi smo iz temelja ponovno izgradili skup poteza igrača: dizajn, kod, animacije. Izbacili smo okvire iz animacija kako bi se osjećale brže i responzivnije. Na primjer, kada skočite, brže ste u zraku. S dizajnom i kodom, uskladili smo poteze kako bi se bolje nadovezivali. Imamo i nove cutscene kako bi nadogradili priču, ažurirane animacije za NPC-jeve i nove animacije kolekcionarskih predmeta kako bi proslavili vaša velika postignuća. To svijetu daje puno više života i uzbuđenja.

Koliko bi vremena trebalo da se dovrši igra?

Teunion: Vrijeme varira. Možete doći do završnog bossa bez 100-postotnog dovršenja za oko šest sati ako ste uistinu brzi. Ali ako želite dobiti sve, trebat će vam 20+ sati.

Koliko je originalnog tima ostalo za ovu igru?

Bullimore: Svi iz originalnog glavnog tima još uvijek su ovdje. Neki ljudi su dolazili i odlazili ovisno o našim potrebama, ali svi originalni ljudi i dalje rade na ovome.

Koja je najveća razlika između ove i prve igre?

Bullimore: Mislim da je najveća promjena cjelokupni protok igre. Dodali smo novu uvodnu razinu za navikavanje igrača, a sada su vam svi potezi dostupni od početka, što je velika promjena.

Teunion: Također smo ispunili svijet. Mape su iste veličine, ali tamo gdje su prije bili prazni prostori, dodali smo novi sadržaj. Radit ćete neki izazov i vidjeti nešto drugo, što će vas odvesti na sljedeću stvar, tako da se nadamo da nećete htjeti odložiti igru.

A nove arkadne igre? Zašto ste ih promijenili?

Bullimore: Nikada nismo bili posve zadovoljni kako su ispale u prvoj igri. Ovo je bila prilika da isprobamo nešto novo. Nova arkadna igra ima istu osnovnu mehaniku na svim strojevima u svijetu, što nam je omogućilo da potrošimo više vremena na njezino usavršavanje, a zatim je koristimo na više mjesta. Također ima i potpuno novi umjetnički stil.

Kakvo je vaše mišljenje o trenutnoj gaming industriji?

Bullimore: Mislim da je dobra, pogotovo za platformere. Sjajno je vidjeti da 3D platformeri dobro prolaze na različitim platformama, poput Astro Bota i novog Donkey Konga. I, naravno, uvijek izlaze nove Mario igre. To samo pokazuje da postoji publika za ovakav sadržaj. Umirujuće je znati da postoji tržište i da ljudi žele stvarati i igrati ovakve igre.

Uvijek postoje priče o tome koliko je teško ući u industriju. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Teunion: To je vrlo konkurentno područje jer je izrada igara tako zabavan posao. Trenutno je teško vrijeme s obzirom na opće stanje industrije, ali definitivno mislim da je još uvijek moguće dobiti posao i živjeti od toga. Zaista se nadam da strast prema tome neće nestati jer mislim da je to vrlo važna i zabavna industrija.

Imate li ideja što ćete raditi nakon što završite ovu igru?

Bullimore: Postoje projekti unutar tvrtke koji su u tijeku, ali ništa još nije najavljeno. U budućnosti me čekaju neke zabavne stvari, ali još ne mogu reći što su točno.

Koja su vaša trenutna očekivanja za igru?

Bullimore: Na temelju povratnih informacija koje smo dobili na Gamescomu, nadam se da će proći jako dobro jer se čini da ljudi iskreno uživaju u njoj. Uzbudljivo je vidjeti ljude kako je igraju i osjećaju razliku, pogotovo one koji su mislili da je to samo jednostavan remaster s malo drugačijom grafikom. Ovo je remake za remaster; to je potpuno nova igra.

Na Gamescomu smo imali priliku razgovarati sa Zsófi Hámori-Gecser, marketing menadžericom studija Serenity Forge, o njihovoj novoj igri Fractured Blooms. Nakon što smo isprobali 30-minutni demo, dublje smo istražili inspiraciju za igru, mehanike igranja i ulogu Serenity Forgea kao izdavača i razvojnog studija. Dotaknuli smo se i njihovih budućih planova.

Fractured Blooms je horor igra simulacije života u kojoj igrate kao Angie, djevojka zarobljena u vremenskoj petlji. Njezini svakodnevni zadaci uključuju vrtlarenje, kuhanje i renoviranje kuće. Iza opuštajuće površine, igra otkriva duboku priču koja istražuje teme psihološkog stresa, tuge i traume. Svaka petlja uključuje strateško upravljanje resursima, dok uznemirujuće promjene i jezive scene postaju sve intenzivnije kako priča napreduje.

Najavljeno je da će igra biti dostupna za PC putem Steama i za Xbox konzole.

Koliko je ovaj projekt poseban za Serenity Forge?

Razvoj ove igre vrlo je poseban i osoban za našeg osnivača i izvršnog direktora Zhenghua (Z) Yanga budući da je priča inspirirana stvarnim događajima iz njegove obitelji. Cilj priče je dati glas tihoj patnji i prikazati skrivene borbe s traumom. Naša misija je stvarati igre snažnog emocionalnog utjecaja, a ovo je savršen primjer toga.

Kakav je osjećaj raditi na igri s tako osobnom i osjetljivom temom?

Čast je raditi na ovoj igri. Vrlo smo oprezni s tom temom, ali istovremeno moramo biti otvoreni i iskreni kako bismo prenijeli poruku na pravi način. Koristimo mnogo različitih metoda za prenošenje priče, uključujući pripovijedanje okolinom (environmental storytelling), jer se kuća u kojoj se nalazite počinje raspadati i “lomiti” što dublje ulazite u priču. Vjerujemo da će jedinstvene mehanike igranja, koje kombiniraju elemente opuštajuće simulacije vrtlarenja s psihološkim hororom, uistinu pokazati srž poruke ove igre.

Opuštajući žanrovi igara obično se ne kombiniraju s psihološkim hororom, zar ne?

Ne, to je bila jedna od ključnih stvari koje smo željeli postići na početku. Mislimo da je to vrlo jedinstvena značajka, ali istovremeno ima smisla. Međutim, opuštajući dio donekle nestaje što dublje ulazite u petlju.

Vizualni stil igre je predivan. Možete li nam reći više o kreativnom procesu i timu koji stoji iza njega?

Naša glavna umjetnica likova Satchely također je radila na igri Doki Doki Literature Club!, tako da ima iskustva s igrama koje na površini izgledaju slatko i nevino, ali su zapravo prilično uznemirujuće i jezive. Također imamo fantastičnu glumačku postavu, uključujući Nichole Goodnight iz igre Slay the Princess, koja posuđuje glas našoj glavnoj protagonistici Angie.

Možete li objasniti kako igra kombinira opuštajuće elemente simulacije vrtlarenja s psihološkim hororom?

Na površini, to je opuštajuća simulacija vrtlarenja gdje se brinete o svom vrtu, pripremate obroke i obavljate kućanske poslove. Međutim, postoji mehanika vremenske petlje koja vas tjera da ponavljate dan. Što dublje ulazite u priču, počinjete shvaćati da je vremenska petlja više metaforički prikaz nečije rutine. Dok igrate, počinjete činiti male pogreške, a kuća se počinje mijenjati. To je zanimljiv način prikazivanja psiholoških posljedica traume te kako one mogu utjecati na svakodnevni život osobe. Nadamo se da će se igrači osjećati kao da doista igraju kao Angie i da proživljavaju njezinu stvarnost.

Kako različiti sustavi igranja, poput vrtlarenja i kuhanja, funkcioniraju unutar igre?

Sustav vrtlarenja značajan je dio igranja, a igrači moraju učinkovito upravljati svojim vremenom i izdržljivošću. Kako napredujete u igri, možete otključati nove recepte i otkriti što saditi. Općenito smo inspiraciju crpili iz horor klasika poput Silent Hilla, Mouthwashinga i MiSide.

Kakav je prijem Fractured Bloomsa do sada?

Igra je najavljena na Summer Game Festu u lipnju i bila je jedna od 20 najboljih igara s najviše želja (wishlistova). Iako demo trenutno ima kinematografske scene samo na kraju, developeri planiraju dodati više kako priča bude napredovala.

Što nam možete reći o studiju Serenity Forge?

Nalazimo se diljem svijeta. Kao tvrtka, sjedište nam je u SAD-u, ali mnogi članovi tima, na primjer, žive u Europi. Kao tvrtka imamo in-house odjel za razvoj i izdavaštvo. U sklopu izdavaštva radimo s developerima iz cijelog svijeta. Na primjer, igru Long Gone Days objavili smo 2023. godine, a razvojni tim This I Dreamt je iz Čilea. Radili smo s njima kako bismo igru objavili na više platformi i pomogli u marketingu. Naš glavni tim za igru Fractured Blooms (naš razvojni tim) nalazi se u SAD-u. Sviđa nam se ovakva postavka jer učimo mnogo o različitim kulturama, a svatko donosi različite perspektive i ideje, što je zaista dobro.

Radite li na nekim drugim igrama? Na koliko igara trenutno radite?

Unutar studija imamo dvije druge igre, ali one su znatno manjeg opsega. Jedna od njih je opuštajuća ritmička igra s dubokom pričom. Sve naše igre imaju priču, a ako je emocionalno snažna, to je naša misija. Druga je još manja narativna igra u obliku vizualnog romana. Kao izdavači, imamo još pet igara za izdavanje.

Mislite li da se isplati raditi na projektima manjeg opsega umjesto na većima?

Ne uvijek. Vidjeli smo da industrija ima problema i, nažalost, mnogi naši konkurenti su propali. Mislim da je ključno imati zaista dobar portfelj s većim i manjim igrama kako bismo imali iskustva s oba opsega. Mislim da nam je to zaista pomoglo da shvatimo što možemo očekivati i što učiniti dugoročno.

Imate li kakav savjet za indie developere?

Naglasili bismo važnost otvorenosti za povratne informacije. Vjerujemo da bi snažan portfelj trebao uključivati projekte velikog i malog opsega, što developerima pomaže da predvide što mogu očekivati dugoročno.

Prošli tjedan, razgovarali smo putem Discorda s Josipom Vincetićem, developerom iz Osijeka. On, zajedno sa svojim bratom Matom, razvija igru Dark Queen of Samobor, poznatu još kao Crna kraljica, linearnu side-scrolling avanturu inspiriranu hrvatskom mitologijom i književnim djelima.

Zaronili smo dublje u svijet igre, istražili njezine izvore inspiracije, od hrvatske mitologije do književnih djela. Razgovarali smo o ključnoj ulozi Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) u njezinom razvoju, otkrili što sve možemo očekivati u samoj igri, čuli o njihovim iskustvima s hrvatskih gaming događanja, te saznali na kojim ćemo platformama moći zaigrati ovo jedinstveno ostvarenje.

Dark Queen of Samobor možete pronaći na Steamu. Braća Vincetić su također vrlo aktivna na Discordu, a datum izlaska igre trenutno je određen za 2026. godinu, dok playtest možete očekivati početkom sljedeće godine.

Možeš li nas upoznati sa imenom studija, tko je sastavni dio tima i kako je došla ideja do igre Dark Queen?

Odabrali smo ime Downtown Game Studio kako bismo promovirali Osijek, točnije Donji grad iz kojeg dolazimo. Iako to baš nema smisla jer “downtown” obično označava poslovno središte grada, a mi živimo u predgrađu, ali eto, Donji grad pa Downtown.

Studio smo osnovali 2019. godine, a “Crna kraljica” nije naša prva igra, odnosno je u smislu konzola i PC-a. Prije nje smo tri godine razvijali hypercasual mobilne igre. Studio sam pokrenuo sa svojim bratom i s još jednim programerom, koji nas je u međuvremenu napustio. Tada nam se pridružio naš sadašnji programer, Aleksandar Baranji. Zanimljivo je da je Aleksandar u isto vrijeme, dok smo mi kretali s mobilnim igrama, i sam neovisno radio na svojim projektima. Upoznali smo se, udružili snage i zajedno objavili oko 30 mobilnih igara.

Oduvijek smo htjeli raditi neku ozbiljniju igru, pa smo se nadali da ćemo ostvariti hit barem s jednom mobilnom koja će nam donijeti dovoljno sredstava da se posvetimo tome. Iako nismo ostvarili taj financijski proboj, suradnja s velikim izdavačima mobilnih igara tijekom tih nekoliko godina donijela nam je neprocjenjivo iskustvo i znanje.

Ideja za Crnu kraljicu potječe još iz 2021. godine, kada smo je prvi put prijavili na javni poziv HAVC-a (Hrvatski audiovizualni centar). Tada nismo bili prihvaćeni pa smo projekt stavili na čekanje i nastavili s razvojem mobilnih igara. Prekretnica se dogodila 2023. godine kada smo ponovno prijavili projekt na HAVC-ov poziv, koji je ovoga puta prihvaćen i odobrili su nam početna sredstva za pretprodukciju. To nas je ohrabrilo da se u potpunosti posvetimo ovom projektu –  raskinuli smo ugovore s izdavačima mobilnih igara i u potpunosti se fokusirali na “Crnu kraljicu”.

Osim nas trojice iz glavnog tima, imamo i iznimno talentiranog koncept artista iz Zagreba. Zove se Fran Domljan, još uvijek student, koji je trenutno kod nas na praksi. Nadamo se da će ovo prerasti u dugoročno partnerstvo i nakon što mu praksa završi. Tu je također i dizajner zvuka.

Lijevo je Josip Vincetić, desno Mato Vincetić, a iza stoji Aleksandar Baranji

Kako ste došli do ideje za priču?

Inspirirani mračnom atmosferom igre INSIDE s prošle generacije konzola, odlučili smo stvoriti slično iskustvo u side-scrolling žanru. Prilika se ukazala s HAVC-ovim natječajem, što nas je potaknulo da razvijemo ideju hrvatske fantasy priče. Odrasli smo uz dark fantasy filmove poput Conana i Disneyjeve Trnoružice, pa nam je bio prirodan korak osmisliti priču u tom duhu. Prvobitna zamisao bila je usredotočiti se na likove Ivane Brlić Mažuranić i na njima izgraditi fantasy svijet. Međutim, nakon razgovora s Danielom Rafaelićem, poznatim hrvatskim filmologom i povjesničarom, dobili smo savjet da istražimo manje poznate teme. To nas je usmjerilo na Šenoinu “Zmijsku kraljicu”, pjesmi o Barbari Celjskoj, vladarici Medvedgrada poznatoj kao Crna kraljica.

Kada nam je Daniel preporučio Šenoinu pjesmu o Zmijskoj kraljici, odmah je sve kliknulo. Shvatili smo da na tim temeljima možemo izgraditi vlastitu priču. Šenoin ep govori o križaru koji se, vraćajući se iz pohoda, susreće s Crnom kraljicom, vladaricom njegova rodnog kraja. Između njih, te križareve nove ljubavi, mlade djevojke, razvija se tragična ljubavna priča. Naša se priča znatno odvaja od Šenoine, no zadržava ključne temelje – kraljicu, križara i mladu djevojku.

Šenoina priča poslužila nam je kao odskočna daska za razvoj vlastite vizije. No, nismo željeli ograničiti se samo na Šenou. Likovi, lokacije i događaji imaju korijen u hrvatskoj mitologiji i kulturi. Pritom se ne držimo strogo geografskih istina. Primjerice, planinski dio igre možda izgleda poput Velebita, ali inspiracija za likove u tom dijelu potječe iz drugih izvora. Naš cilj je stvoriti dark fantasy svijet utemeljen na hrvatskim korijenima, miješajući elemente iz različitih književnih djela, uključujući i neke likove iz djela Ivana Brlića Mažuranića – nismo je se u potpunosti odrekli.

Isječak iz trailera – Crna kraljica

Nedavno ste predstavili lika i neprijatelja Grabara, odakle crpite inspiraciju za njegov izgled i kako dolazite do ideja za dizajn likova?

Grabara smo otkrili dok smo istraživali suvremenu literaturu o hrvatskim narodnim predajama i mitologijama. Iako takve literature kod nas nema puno, trudimo se pronaći i proučiti dostupne izvore. Za primjer bih rekao “Hrvatska bajoslovlja” Vida Baloga, koja obrađuje stara vjerovanja prije dolaska kršćanstva. U određenim dijelovima Hrvatske ta vjerovanja i dalje žive, a starije generacije prenose priče o drevnim bićima, budući da su neki dijelovi Hrvatske tek kasnije potpali pod utjecaj kršćanstva.

Upravo smo tako, uz svjedočanstva lokalnog stanovništva, saznali za Grabare i njihovu prirodu. Naša vizija Grabara sličnija je onome što tamošnji ljudi nazivaju Vodenjacima. Dakle, nismo se strogo držali istine, već smo se inspirirali. Naši bi Grabari više odgovarali opisu Vodenjaka iz tih predaja, no u igri imamo i Vodenjake, također inspirirane tim pričama.

Trudimo se pronaći što više referenci iz hrvatske kulture. U tome nam mnogo pomaže i povjesničar filma Daniel Rafaelić, koji nam je pružio podatke o Crnoj kraljici i povijesnom kontekstu njezina života. Iako se ne držimo strogo povijesnih činjenica, nastojimo u igru ugraditi što više elemenata iz stvarne hrvatske srednjovjekovne povijesti.

Koncept Grabara – Fran Domljan

Kako je započela suradnja sa Sandrom Lončarić, glasom Crne kraljice?

Pronalazak glasa za našu Crnu kraljicu za trailer pokazao se iznenađujuće jednostavnim, zahvaljujući Danielu. Imali smo spreman scenarij za trailer i znali smo da nam treba glas, no nismo bili sigurni u opseg suradnje za cijelu igru, niti koliko će nas to koštati ili koliko će teksta biti.

Daniel nas je pitao tko nam daje glas, a mi smo priznali da još ne znamo. On je tada predložio Sandru Lončarić, što nam se u tom trenutku činilo nestvarnim. Već sljedećeg dana razgovarao sam sa Sandrom telefonski i dogovorili smo sastanak. Ideja joj se jako svidjela. Predložili smo joj da ne bude samo glas u traileru, već da posudi glas Crnoj kraljici u cijeloj igri, na što je pristala.

Mislim da je Sandra prepoznala potencijal u našoj igri, a sigurno je pomogao i lokalpatriotizam s obzirom na to da smo i ona i mi iz Osijeka. Projekt joj se na prvu iznimno svidio i imamo čast raditi s njom. Crna kraljica je glavni anti-junak u igri, pokretač radnje i glavni antagonist. Cilj igrača je doći do nje i sukobiti se s njom, što je čini izuzetno važnim likom.

Sandra Lončarević

Što nas sve očekuje u igri?

Posebnu pažnju posvetili smo “cinematic” trenucima, nezaboravnim scenama i zanimljivoj priči. Riječ je o linearnom iskustvu koje će trajati 3-4 sata, što znači da se igra može završiti u jednom, malo dužem igranju.

Naša igra bit će podijeljena u nekoliko poglavlja, a svako poglavlje donosi jedinstvenu atmosferu i izazov u obliku borbe s bossom na kraju. Svaki je boss inspiriran likovima iz hrvatske književnosti ili legendi. Kada porazite svakog bossa, otključavate novu sposobnost koja je na neki način preslika moći poraženog protivnika. Na primjer, jedna od njih je vještica Kuga, inspirirana Šenoinom “Kuginom kućom”. Nakon što ju igrač porazi, a ona inače kontrolira vrijeme, igrač dobiva mogućnost usporavanja vremena.

Ovo je jedna od prvih posebnih sposobnosti koju će igrač steći, a potom će je morati koristiti u kasnijim poglavljima za rješavanje zagonetki i napredovanje. Velik naglasak stavljamo na režiju kamere. Promjene perspektive neće biti proizvoljne; nećete moći mijenjati kut gledanja kako želite. Umjesto toga, kamera je strogo režirana od prvog do zadnjeg kadra, a perspektivu mijenjamo kako bismo naglasili nešto u okruženju ili postigli dramatičan efekt.

Jedna od naših ključnih mehanika je bacanje sjekire, očito inspirirano God of Warom. Sjekira se koristi i u borbi i za rješavanje zagonetki. Uz nju, igrač će stjecati i druge posebne sposobnosti, čiji točan izgled još razvijamo. Svaka od njih bit će jedinstvena i korisna u kombinaciji s borbom i rješavanjem zagonetki. Moći ćete sami birati koje ćete sposobnosti koristiti u borbi. Neće biti prevelikih RPG elemenata poput stabala vještina (skill tree) ili opsežnog razvoja lika, jer je fokus na linearnoj priči. Zamislite našu igru kao INSIDE, ali umjesto dječaka, igrate kao vitez naoružan sjekirom i magijom.

Primjer borbe – močvarno područje

Spomenuo si i Nevu kao inspiraciju, hoće li biti promjena godišnjih doba?

Naša igra koristit će sličan princip promjena okoliša, ali umjesto godišnjih doba, fokusirat ćemo se na promjenu doba dana. Ideja je da igrač putuje kroz cijeli dan – započinje putovanje ujutro i završava ga u najdubljoj noći. To će donijeti značajne promjene u okolišu, odnosno prolazit ćete kroz različite biome, poput planinskih i šumskih područja. U močvarnim predjelima, na primjer, vrebat će Grabari, čudovišta koja se skrivaju ispod površine vode i čekat će pravi trenutak da napadnu neopreznog igrača.

Koji su još neprijatelji koje ćemo sresti tijekom igranja?

Osim Grabara, možemo spomenuti Red vrana (Order of the Crow), kako smo ih nazvali, to su oni ratnici nalik nindžama koje smo prikazali u traileru. Oni su jedna od postrojbi Crne kraljice zaduženi za patroliranje i čuvanje određenog dijela šume kroz koju igrač prolazi. Poznati su po korištenju raznih zamki i naprava i nastoje izbjeći izravan sukob s neprijateljem te ga usporiti preprekama. Naravno, vrlo su vješti i u borbi. Svi neprijatelji imat će različite varijante. Primjerice, unutar spomenutog reda imamo light, heavy, melee i ranged verzije. Također, u svakom novom biomu, nailazit ćete na nove vrste neprijatelja. Dok se red vrana nalazi u šumi, u planinskim dijelovima igrača čekaju potpuno neka nova stvorenja i bića.

Order of the Crow – jedni od mnogih neprijatelja koji će se pojaviti u igri

U kojoj mjeri je HAVC podržao ovaj projekt?

Često ističem da bez Hrvatskog audiovizualnog centra naša igra ne bi postojala. Iako je financijska potpora koju smo dobili od HAVC-a bila važna za pretprodukciju, njezina prava vrijednost leži u nečem mnogo dubljem. Proizvodnja igre iznimno je skup proces, stoga nam je priznanje i podrška institucije s takvim iskustvom i znanjem bila ključna. To nam je bio pravi poticaj da uopće započnemo ovaj projekt. Naravno, bez financijske pomoći ne bismo mogli ni krenuti, ali suradnja s HAVC-om donosi nam puno više, uključujući promidžbu i podršku. Zaista smo im zahvalni na svemu što čine za nas.

Apsolutno bih preporučio svima koji imaju ideju za razvoj da pokušaju i ne dopuste da ih birokracija i papirologija prestraše. Proces prijave je zapravo jednostavniji nego što se čini. Mogu potvrditi da je Benjamin Noah Marićak iz HAVC-a iznimno susretljiv i spreman pomoći sa svime što je potrebno tijekom procesa prijave. Ovakva podrška je iznimno korisna za cijelu gaming zajednicu. Naime, što više kvalitetnih projekata prijavimo HAVC-u, to će se više sredstava vraćati u industriju.

Dakle, nijedna prijavljena ideja ne može naškoditi, a potencijalno možete dobiti financijska sredstva, medijski prostor, mentorstvo i ključnu pomoć za razvoj vlastite igre. Stoga, svakako preporučujem svima da se prijave.

Razmišljate li o pokretanju Kickstarter kampanje i tražite li izdavača?

Upravo smo aktivno u pripremama za Kickstarter kampanju koja bi trebala početi početkom rujna. Primarni razlog je pronalazak financija za daljnji razvoj igre. Istovremeno, aktivno tražimo i izdavače. Trenutno smo u pregovorima s nekoliko njih. Ako uspijemo osigurati financiranje putem izdavača, Kickstarter kampanja možda neće biti nužna, no na to ne računamo.

Predstavljanje igre u Karlovcu u sklopu programa “Kino, igra, film”

Posjetili ste kao studio navjeće gaming događaje u Hrvatskoj, koja su tvoja neka iskustva?

Sudjelovanje na festivalima poput InfoGamera u Zagrebu, regionalno najvećeg događaja za indie igre, te Reboot Develop Bluea u Dubrovniku, koji je jedan od najvećih svjetskih događaja, pokazalo se neprocjenjivim za dobivanje povratnih informacija o našoj igri. Na svim konferencijama i festivalima na kojima smo bili, nosili smo prototip igre na računalu i omogućili posjetiteljima da je isprobaju i daju nam svoje dojmove. Dobivanje povratnih informacija u tako ranoj fazi razvoja je ključno.

Na primjer, u Zagreb bismo došli s jednom verzijom igre, prikupili povratne informacije, implementirali ih, a zatim s poboljšanom verzijom išli u novu rundu testiranja. Kroz taj proces smo pronašli brojne bugove i dobili odlične savjete koje smo implementirali u igru. To je primarna korist ovakvih događanja, uz dodatnu izloženost i vidljivost.

Bili smo također predstavljeni na kanalu Best Indie Game još u siječnju. Nismo znali kako nas je pronašao, ali nas je uvrstio na 25. mjesto svoje top 25 liste novih side-scrolling igara. To je bilo idealno jer smo bili na početku videa, a istog dana kada je video objavljen, dobili smo 500-600 novih wishlistova samo od tog jednog videa. Nedavno smo se ponovno prijavili na njegov showcase, gdje je on sam selektirao igre koje mu se sviđaju i upali smo. Mogu potvrditi iz prve ruke da se isplati predstaviti igru na većim kanalima jer to sigurno donosi povećanu vidljivost.

Gdje će se sve moći igrati Dark Queen? Možemo li očekivati neku demo verziju na Steamu?

Primarno razvijamo igru za PC, no naš je cilj izdati je na svim konzolama – PlayStation, Xbox i Switch. Hoćemo li to uspjeti, ovisit će o financijskoj situaciji i potencijalnoj suradnji s izdavačima koji nam mogu u tome pomoći. Smatramo da će se naša igra izvrsno uklopiti na Switch 2, pogotovo sada kada je izašao.

Demo verziju na Steamu planiramo objaviti tek sljedeće godine, bliže samom izlasku igre. Želimo zadržati dobar zamah između demoa i punog izdanja, stoga će vjerojatno biti dostupna tijekom Steam Next Festa, otprilike godinu dana od sada.

Međutim, igrači će imati priliku isprobati igru i ranije. Već ove godine planiramo provesti zatvoreno alfa testiranje s dijelom zajednice, nakon čega slijedi otvorenija beta u drugom ili trećem mjesecu sljedeće godine. Tek onda, idućeg ljeta, dolazi službeni demo na Steamu.

Na panelu pod nazivom Glumac za sve: voice acting, motion capture i performance capture, održanom tijekom ovogodišnje prve Blender: Film & Games konferencije, dobili smo uvid u izazove i dinamiku ovih profesija. Pored strasti, ključna je i požrtvovnost, što je najbolje potvrdio i glasovni glumac Daniel Dizdar.

Iako često ne obraćamo pažnju na reklame koje nam se pojavljuju na mobitelima, računalima ili televiziji, Dizdarov glas je jedan od onih koje lako možemo prepoznati, a i u većini slučajeva ni ne znamo da je to on. Poznat po svojoj svestranosti, Daniel je stekao popularnost sudjelovanjem na pjevačkom natjecanju Hrvatska traži zvijezdu i showu Supertalent. Osim toga, ima značajan broj pratitelja na društvenim mrežama, a posebno uživa u radu na animiranim filmovima, gdje daje glas različitim likovima.

Rođen je u Chicagu, ali je odrastao u okolici Karlovca, naselje Kamanje. Ono što ga izdvaja i za što ga mnogi hvale je jedinstvena kombinacija američkog i hrvatskog načina govora i dijalekta, koja mu daje poseban ton i način izražavanja te mu omogućava igru s glasom. Posudio je svoj glas u više od 400 TV reklama, među kojima se ističu Konzum, Coca-Cola, Pevex i drugi. Ove godine je također bio glas zlikovca u animiranom filmu Deset života i poznat je po svom glasu Spužva Boba.

Prije samog panela, razgovarali smo s njim o tome koliko glasova može imitirati, što misli o umjetnoj inteligenciji, ima li želju sudjelovati u videoigrama te što mu je najdraže u karijeri glasovnog glumca i gdje se najviše vidi u budućnosti.

Najpoznatiji si hrvatski glasovni glumac. Čujemo te na raznim reklamama i crtićima. Prepoznaju li te ljudi često?

Dosta me prepoznaju, pogotovo nakon 2017. godine. Isprva sam mislio da će to s vremenom nestati jer se više ne pojavljujem fizički na televiziji, osim na platformama kao što su TikTok i YouTube. No, većina me ljudi i dalje prepoznaje od vremena kada sam se više pojavljivao na televiziji, posebno zbog imitacija glasova.

Kako izgleda tvoj radni dan?

Pa, malo sam “bolesnik” kad je riječ o organizaciji. Živim prema tablicama i vodim evidenciju o svemu – kada se budim, kada idem spavati. Na početku karijere uvijek sam trčao kad god bi netko nešto trebao, ali sada sam više poduzetnički nastrojen i fokusiran na vlastite projekte. Prvih 4-5 sati radim za sebe, a tek onda za druge. Odlazim u studije, snimam, a ako je nešto što radim već 10 godina, onda mi ne treba previše pripreme pa to rješavam poslijepodne.

Glasovni si glumac, imitator i pjevač. Koje tehnike koristiš u svom radu?

Koristim razne tehnike, ovisno o tome što je potrebno. Najviše radim kao spiker, a to je široko područje. Ima malo dobrih glasovnih glumaca, pa volim raditi i vokalno pjevanje. Ponekad trebam imitirati glasove, stvarati sinergiju s postprodukcijom ili prilagoditi glas prema tehničkim zahtjevima. Dobro poznavanje tih stvari pomaže u snimanju. Ponekad moram raditi i zvučne efekte.

Imaš li često problema s glasom? Utječe li konstantno naprezanje na tvoj glas?

Da, bilo mi je teško kad sam imao po dva termina dnevno. To su bili snimanja od tri sata po terminu, dakle šest sati rada. Ponekad bih imao i treći studio za nešto sasvim drugo. Bilo je izrazito naporno, posebno kada moraš vikati. Uvijek moraš biti naspavan jer na snimanju je teško “fejskati” neraspoloženje. Moraš zvučati entuzijastično, inače zvuči loše. Zato je važno doći psihički spreman. A kad nisi, kofein uvijek pomaže. Sada sam ipak malo usporio i biram projekte u posljednje dvije-tri godine.

Što misliš o društvenim mrežama, pomažu li ti u karijeri?

Mislim da svatko tko gradi karijeru treba imati društvene mreže. U mom slučaju, ono čime se bavim jako je zanimljivo ljudima. Čak i ako radim na nečemu tišem, uvijek postoji neki video koji dobro prođe. Zabavljam se na mrežama, prilagođavam sadržaj onome što me zanima, promoviram filmove, posebno dugometražne i animirane. To zabavlja publiku, poboljšava promociju i meni je to nešto novo i zanimljivo u zadnje dvije godine.

Koliko glasova možeš imitirati?

Iskreno, nikad nismo brojali, pa ni ja točno ne znam. Na svojoj web stranici imam oko 60 stilova spikiranja koje sam mogao nabrojati, ali sve ovisi o tome koliko suptilnosti želite između svakog glasa. To stvarno ovisi i o razini preciznosti. Također, prilično sam samokritičan – možda ja mislim da neki glas nije dovoljno dobar, dok bi netko drugi rekao da je odličan. Zato najčešće koristim glasove za koje smatram da su najbolji.

Ako se dobro sjećamo, bio si Spužva Bob?

Zapravo je bilo tri Spužva Boba. Prvo je jedan studio radio, zatim je drugi studio preuzeo s novim glumcem. Kada je taj glumac otišao u Irsku, nastala je rupa i bilo je panike – što sada? Onda su me zamolili da napravim voice test. Moj glas je malo teži i kreštaviji u usporedbi s prethodnim Spužva Bobom, koji je imao mekši, viši glas. No, na kraju je ispalo super jer, iako je moj glas grublji, mogu napraviti više s njim. Snimanje Spužva Boba nikad nije dosadno, uvijek se zabavljamo i smijemo, čak i nakon deset godina. Vrijeme stvarno leti!

Voliš li onda više raditi animirane filmove? Što ti je najdraže?

Raditi crtiće je uvijek zabavno, iako nakon 12-13 godina rada u tom području, teško je naći nešto što već nisam radio. Ipak, Spužva Bob mi nikad ne dosadi. Čak i ako dođem neispavan, snimanje uvijek prođe zabavno. Također volim raditi spikerske poslove, ali smatram da marketing u Hrvatskoj ponekad igra previše na sigurno. U stranim reklamama glas je često ključni element, a kod nas se ne daje toliko pažnje. Mislim da bi se moglo puno više eksperimentirati s glasovnom glumom u reklamama.

Bio si u showu Super talent. Kada si odlučio da se prijaviš?

Prijavio sam se u trenutku kad sam bio u životnoj fazi gdje sam shvatio da je ovo posao u kojem svaka promocija puno znači. U svakom poslu je važno da te ljudi prepoznaju i preporuče. U današnje vrijeme društveni mediji olakšavaju promociju, ali stariji, koji su često na ključnim pozicijama, možda nisu toliko prisutni na tim platformama. Zato je dobro osmisliti strategiju. Pojavljivanje u emisiji otvorilo mi je nova vrata, poput dugoročne suradnje s Pevexom, što sada radim već četiri godine. Pojavljivanje na televiziji pomoglo mi je da me šira publika upozna.

Koji bi savjet dao mladim talentima koji žele uspjeti u ovom poslu?

Pa, rekao bih da kad se odlučiš baviti ovim poslom, moraš se tome posvetiti u potpunosti. Ovo su profesije koje se čine glamuroznima, poput glume i modelinga, ali iza kulisa je puno napornog rada. Mnoge ljude privlače ekstravagantne karijere, ali ne žele uložiti trud koji je potreban. Primjerice, klinci dođu u studio, snimaju nekoliko sati i već nakon par termina kažu da im je dosta. Svaki posao je težak na svoj način. Moj savjet mladima bi bio da prouče industriju, da razvijaju svoje vještine i da se prilagode budućnosti – jer će tehnologija sigurno mijenjati i ovaj posao u narednim godinama.

Panel Glumac za sve: voice acting, motion capture i performance capture (izvor: HAVC)

Misliš li da će AI preuzeti posao glasovnih glumaca?

Pričao sam s jednim ton majstorom koji ima preko 25 godina iskustva i dotakli smo se teme kako bi AI mogao utjecati na naš posao. On je karijeru započeo u ranim verzijama digitalnih programa, ali tada su svi još radili na starim mašinama, a nitko nije proučavao nove tehnologije. Kao mladi ton majstor, nije mogao odmah napraviti veliku promjenu jer je trebao steći povjerenje i kontakte. No, nakon nekoliko godina, oni koji nisu pratili tehnologiju polako su ispali iz igre.

Što se tiče glasovnog rada, teško je predvidjeti budućnost, jer da netko zna što će se dogoditi, već bi znao koje dionice kupiti. No, sigurno je da nove tehnologije polako ulaze u tržište. Primjerice, za projekte niže kvalitete ili manje važnosti, možda će se sve više koristiti AI glasovi. Na engleskom, AI glasovi su već prilično dobri, dok je hrvatski kompleksniji i miješa se sa sličnim jezicima poput srpskog, što otežava preciznu imitaciju. Međutim, na engleskom su AI glasovi već toliko dobri da ih je ponekad teško razlikovati od pravih.

Polako, ali sigurno, AI ulazi na tržište i utječe na naš posao. Kad pogledam svoja primanja, vidim kako to postupno izjeda dio tržišta, i dolazi trenutak kad će možda biti potrebno razmišljati o alternativnim karijerama. Zato je važno ostati prilagodljiv.

Jesi li već primijetio AI glasove koje je teško razlikovati od stvarnih?

Da, nekoliko puta se dogodilo da nisam odmah prepoznao da je glas AI, pogotovo u prvih 5 sekundi. Kada sam shvatio, pomislio sam: “Oh, da!” Vrijeme je da razmislim o alternativnim opcijama. Svaka karijera ima svoje izazove i treba vremena za “build-up”. Kada se odlučimo na promjenu ili novi put, moramo biti svjesni da je potrebno vrijeme za izgradnju. Ta formula vrijedi za sve i zato je preporučujem drugima – uspjeh ne dolazi preko noći, već kroz postepeni napredak i ustrajnost.

Jesi li radio na videoigrama kao glasovni glumac?

Da, bio sam dio nekoliko igara. U Phagebornu sam glumio čudovišta, a radio sam i na Scullportu kao gusar. Iako nisam radio na hrvatskim igrama, to mi je želja. Ako bude prilike, rado bih se uključio u neki hrvatski gaming projekt.

Zlikovac kojem je Dizdar dao svoj glas u animiranom filmu Deset života

Što misliš o konferenciji vezanoj za filmove i igre?

Tek sam stigao, pa još ne znam puno, ali ovo mi je prvi put ovdje i veselim se jer znam da će biti dosta poznatih ljudi. Bit će zanimljivo vidjeti kako će sve izgledati.

Kako ti je bilo raditi na animiranom filmu Deset života? Koju ulogu si imao?

Bilo je super i zabavno! Radio sam ulogu zlikovca, što mi je uvijek posebno drago jer takvi likovi imaju mnogo ekspresivnosti. Moj lik je bio manično-depresivan, pa je prelazio iz eksplozivnih u smirene faze, što je bio pravi izazov. Volim kad lik ima cijeli spektar emocija jer tu mogu u potpunosti pokazati svoj talent. Iako je to naporno za glas, uvijek volim raditi takve uloge.

Vidiš li se možda kao glumac u odnosu na ostale karijere?

Jedan od razloga zašto volim glasovnu glumu je što ne moram pamtiti cijele tekstove. Kada sam nekoliko puta morao zapamtiti cijeli scenarij za snimanja, bio sam pod ogromnim stresom. Srećom, uspjelo je, ali nakon toga sam odlučio birati projekte gdje ne moram toliko učiti tekst napamet. Više volim raditi na specifičnim projektima, gdje se mogu fokusirati na jedan zadatak i dati sve od sebe.

Imaš li neku posebnu želju za ulogu u videoigri?

Nemam velike apetite, ali bilo bi mi super imati ulogu u nekoj igri, recimo kao vojnik na mapi, koji daje kratke naredbe poput “Ej, požuri, čeka nas ekipa tamo!” Već bih zbog toga kupio tu igru i tražio taj trenutak. Naučio sam da su niska očekivanja ključ sretnog života, ali volim pomaknuti granice i raditi na projektima koji me izazivaju.

Igraš li videoigre u slobodno vrijeme?

Imam puno odgovornosti i vodim dva posla, pa mi slobodnog vremena baš i nema puno. No, kad uhvatim trenutak, volim zaigrati nešto. League of Legends mi uzme dosta vremena, pogotovo kad ga deinstaliram pa ponovno instaliram, a onda čekam da se ažurira – to je već kazna sama po sebi! Ali volio sam igrati, od Age of Empires 2, Civilization 4, do Unreal Tournamenta i GTA. Recimo, cijeli Chatterbox iz GTA 3 znam napamet, kao i game radio. Te igre su mi ostale u sjećanju.

Na konferenciji Blender: Film & Games održan je zanimljiv panel na temu Sound Design i Glazba – Sličnosti i razlike kod oblikovanja zvuka i glazbe za filmove i videoigre. Panelisti su bili istaknuti profesionalci iz industrije – Ivan Zelić (oblikovatelj zvuka), Dalibor Grubačević (skladatelj), Davor Manojlović (skladatelj) i Ana Krstajić (skladateljica iz Beograda). Razgovarali su o alatima koje koriste, razlikama u pristupu između filmova i igara, te o izazovima stvaranja zvuka i glazbe u interaktivnom okruženju.

Poslije panela, imali smo priliku upoznati Davora, porazgovarati s njime o tome kako je to biti dizajner zvuka, ali i skladatelj koji radi na videoigrama. Po čemu je ovo zanimanje drugačije i posebno, kako stvara zvukove, koje alate koristi i kako uspjeti u ovome području.

Trenutno radi za američki 8 Circuit Studios na igri Project Genesis kao i sa hrvatskim studijem Ironward na igri Atre: Dominance Wars. Radi se o 4X RTS naslovu koji izaziva nostalgiju na Heroes of Might and Magic, a možda će vas podsjetiti i na Age of Wonders. Igra je ispletana dubokom i bogatom pričom stoga očekujte i kampanjsko igranje u kojem ćete istraživati različite čarolije i tehnologije, ali i strateški pozicionirati vojske.

Koliko je zahtjevan posao sound dizajnera i skladatelja?

Posao je zahtjevan, ali uvijek kažem da imam najbolji posao na svijetu. Nitko mi ne može ponuditi bolji, jer sam se oduvijek bavio glazbom, prvo amaterski, a zadnjih 5-6 godina profesionalno. Ako volite svoj posao, zahtjevnost postaje užitak jer na kraju vidite, ili u mom slučaju, čujete dobar proizvod. Puno ovisi o klijentu i njegovim zahtjevima, ali meni je rad u gamingu jako ispunjavajući. Cilj mi je uvijek napraviti igru koja zvuči najbolje moguće, u smislu sound dizajna, glazbe i implementacije.

Koliko su prepoznatljivi sound dizajneri i skladatelji u industriji videoigara?

Baš i ne. Često je tako, ali postoje igre koje su posebno poznate po svojoj izvanrednoj glazbi. S jedne strane, to je važno i s aspekta poslovanja, jer sve češće igre angažiraju poznate kompozitore, uglavnom iz filmske industrije.

Primjerice, kompozitori poput Harryja Gregsona Williamsa, koji su se proslavili filmskom glazbom, također rade na glazbi za videoigre. Međutim, oni koji se isključivo bave glazbom za igre često nisu poznati široj publici izvan svijeta gaminga.

S druge strane, gejmeri koji vole Nintendo, na primjer, često znaju tko stoji iza glazbe ili konceptualnog dizajna za njihove omiljene igre. Ipak, kompozitori videoigara općenito nisu toliko eksponirani u javnosti.

Baviš se raznim stvarima – od glazbe (profesionalno), fotografije do psihologije (privatno i osobno). Kako uspijevaš pronaći vrijeme za sve?

Po struci sam psiholog, ali ne radim u toj profesiji. Prije otprilike pet godina dao sam otkaz u jednoj privatnoj firmi koja je djelovala u medicinskom sektoru, gdje sam prodavao i podešavao slušne aparate. To je bilo najbliže što sam mogao pronaći kao posao povezan s mojim interesom za zvuk, posebno glazbu, koja me oduvijek privlačila.

Nisam imao priliku studirati na SAE institutu u Ljubljani, koji se bavi miksanjem zvuka, no danas mi je drago zbog toga. Nakon što sam napustio firmu, odlučio sam raditi nešto što je vezano uz zvuk i glazbu. Tako sam polako ušao u gaming industriju, a moj prvi projekt bio je rad na Serious Sam 4, gdje sam bio pomoćnik zvučnog dizajnera i stvarao zvukove za cutscene.

Što se tiče psihologije, ne bavim se njome profesionalno, već samo privatno, u osobnim odnosima. Fotografija je moj hobi, kojim se bavim isključivo analogno, ne zato što mislim da je bolja, nego jer uživam u procesu. Nekada sam bio profesionalni fotograf, ali sada nemam želju za time. Sada uzmem fotoaparat, izađem van i možda napravim jednu ili dvije fotografije na filmu.

Proces fotografiranja analogno je puno drugačiji i jedan od glavnih faktora je to zato što je skup, zato što svaki film je užasno skup razvijanje je skupo. Dok moja žena sa svojim digitalnim fotoaparatom može napraviti stotinu fotografija u jednom popodnevu, ja možda snimim samo jednu, a ponekad niti jednu, ako mi kadar ili svjetlo nisu dovoljno dobri. Tako da uvijek nađem vremena za rad, a fotografiranje se uklapa kad god odemo u šetnju.

Panel na temu Sound Design i Glazba – Sličnosti i razlike kod oblikovanja zvuka i glazbe za filmove i videoigre

Na koliko si igara do sada radio?

Teško je precizno reći, ali rekao bih da je to oko desetak igara. Neke od njih nikada nisu objavljene, dok su druge još uvijek u procesu razvoja. Primjerice, na projektu na kojem trenutno radim, razvoj traje već između šest i osam godina. Neke igre se razvijaju brže, što ovisi o veličini tima i složenosti same igre. Jedna mobilna igra na kojoj sam radio trebala bi izaći za nekoliko mjeseci, iako se radi na njoj već šest godina. Na nekima sam bio zadužen samo za implementaciju, na drugima i za implementaciju i za zvučni dizajn, dok sam na nekima radio samo zvuk ili glazbu. Često je to kombinacija svih tih elemenata.

Radiš li još uvijek sa Ironward studijem? Možeš li nam reći kako izgleda proces stvaranja zvuka, dizajna i glazbe za takvu igru?

Proces glazbe za ovu igru još uvijek je u ranoj fazi, s obzirom na to da je i sama igra u ranom stadiju razvoja. Obično dobijemo upute od producenta ili nekoga tko odlučuje o smjeru igre, poput mehanika ili atmosfere i na temelju tih smjernica pokušavamo stvoriti željeni zvuk. Ponekad dobijemo uzore iz filmova, klasične glazbe ili drugih igara. Razvoj igre traje dugo i kroz mnoge iteracije pokušavamo pronaći smjer koji odgovara projektu.

Stvaraš li glazbu i za neke druge medije? Na kojim drugim projektima si radio?

Da, radio sam džinglove za jednu privatnu televiziju iz Zagreba, mislim da se još uvijek emitiraju. To su bili neki od mojih prvih projekata kad sam se počeo baviti isključivo glazbom i zvukom. Također sam radio glazbu za multimedijske prezentacije u muzejima, animacije za razne firme, reklame i sound design za različite projekte.

Gdje pronalaziš inspiraciju za stvaranje zvukova?

Kada je riječ o zvuku, inspiracija često dolazi iz referenci na nešto drugo. Postoje zvukovi koje zamišljam, koje želim stvoriti, ali ih još nisam uspio realizirati. Na primjer, kad radim na nekoj igri i dobijem zadatak da napravim zvuk za, recimo, granatu, prvo razmišljam o tome kako su drugi to riješili u sličnim igrama. To mi često daje inspiraciju, ne da bih kopirao, nego da bih stvorio nešto drugačije, prema vlastitoj viziji.

Što se tiče glazbe, od kada sviram gitaru, već gotovo 30 godina, inspiracija često dolazi iz čiste improvizacije. Sjednem s gitarom bez posebnog plana i jednostavno počnem svirati. Uvijek uz sebe imam mobitel ili snimač zvuka jer se ponekad dogodi da neka ideja izleti spontano i odmah je snimim, jer možda iz toga ispadne nešto zanimljivo.

Isto je i sa zvučnim dizajnom – hodam negdje i čujem neki zanimljiv zvuk. Snimim ga, pa ga kasnije iskoristim ili prilagodim za neku igru ili projekt.

Koje programe sve koristiš? 

Isključivo koristim Reaper, jer iako često istražujem online kako drugi rade i koje alate koriste, za moje potrebe nisam našao ništa što mi više odgovara. Reaper mi savršeno odgovara i ne osjećam da mi išta nedostaje. Ono što mi se posebno sviđa kod Reapera i zbog čega ga svima preporučujem, jest njegova nevjerojatna prilagodljivost. Mogu prilagoditi sve, od izgleda ikonica na ekranu do boja i funkcionalnosti svake tipke na tipkovnici. To mi znatno ubrzava radni proces.

Reaper je moj osnovni softver za zvučni dizajn i komponiranje. Također komponiram unutar njega. Što se tiče softvera za gaming, radim prvenstveno u Unreal Engineu, a radio sam i na nekoliko projekata u Unityju. Također koristim middleware softver, koji služi za implementaciju zvuka u gaming engine. Najčešće radim u FMOD-u, iako to obično diktira sam developer, jer softveri imaju različite cijene. Ponekad se zvukovi ubacuju nativno u Unreal ili Unity, ovisno o projektu.

Dakle, je li onda bolje biti svestran kako bi uspio u ovoj industriji?

Rekao bih da je to prilično važno, jer se projekti i studiji međusobno jako razlikuju. Radio sam s različitim studijima, a neki koriste, primjerice, isključivo Reaper već od prvih koraka zvučnog dizajna, što mi je bilo odlično.

Nije uvijek unaprijed određeno koji će se softver koristiti, a ponekad se fokus ne stavlja samo na zvuk. Važno je biti fleksibilan, jer iako su engine-i i middleware softveri poput FMOD-a i Wwisea generalno slični, postoje značajne razlike. Treba biti spreman prilagoditi se različitim projektima, jer kada jedan završi, sljedeći projekt može zahtijevati rad u potpuno drugačijem okruženju s novim alatima i pristupima.

Imaš li neki savjet za one koji tek počinju?

Imam nekoliko savjeta. Prije svega, važno je što više raditi i javljati se ljudima. Preporučio bih da se prvo obrate manjim indie studijima, jer često jedan čovjek radi cijelu igru. Primjerice, trenutno radim na takvom projektu, gdje jedan čovjek gotovo sam razvija gameplay, vizuale, a mi mu pomažemo s implementacijom zvuka.

Moj savjet je da se što više javlja ljudima putem cold callinga ili emailova. Meni je to često uspijevalo – možda pošaljete 500 emailova, ali jedan kontakt može vam donijeti posao za naredne godine. Također, vrlo je važno naučiti implementaciju zvuka. To je često zanemaren dio procesa, ali izuzetno bitan, jer loša implementacija može uništiti igru – može zvučati preglasno, pretiho, ili čak uzrokovati pad igre.

Preporučujem svima da nauče što više o implementaciji, jer to može biti velika prednost, posebno u ranim fazama karijere. Ja sam radio na projektu gdje je igra gotovo bila gotova, ali zbog loše implementacije zvukova, igra se rušila i trošila previše resursa. Tu sam naučio koliko je bitno optimizirati zvukove, pratiti koliko troše hardverskih resursa i koliko se često ponavljaju. To su detalji koji mogu značajno utjecati na konačni rad igre.

Još jedan savjet je da naučite raditi s game engineima. U velikim studijima često postoji odvojena osoba za zvučni dizajn, implementaciju i audio programiranje, ali ako znate barem osnove svih tih područja, imat ćete veliku prednost jer ćete moći samostalno raditi na raznim dijelovima projekta, bez potrebe za dodatnom pomoći.

Atre: Dominance Wars

Na kojem ti je projektu možda bilo najdraže raditi?

Teško mi je izdvojiti neki projekt koji mi je bio najdraži. Kao netko tko je relativno kasno ušao u ovu industriju, mogu reći da nemam puno iskustva koje je povezano s gamingom. Međutim, u gamingu sam upoznao mnoge ljude i mogu reći da je atmosfera vrlo pozitivna. Svi cijene rad, bez obzira na to tko što radi.

Jedan od razloga za to je što su često gejmeri ti koji su većinom online i navikli komunicirati preko Discorda ili sličnih platformi, pa je komunikacija spontana. Posao se obavlja ozbiljno, ali atmosfera je i neformalna. Kreativan je to rad, što podrazumijeva opušteniji pristup — nitko ne nosi kravatu, već smo svi više opušteni i to mi se sviđa.

Je li se ikada dogodilo da koristiš neke melodije ili lajtmotive iz Hrvatske? Možda iz narodne glazbe?

Za sada, nije. Prvo, nisam imao priliku raditi na takvim projektima, a drugo, uvijek težim stvaranju nečega originalnog. Puno se brinem o autorskim pravima i jednostavno ne koristim tuđe materijale, ni samplove, ni beatove, uvijek radim isključivo 100% svoje.

Postoji uvijek mogućnost da se dogodi nešto nepredviđeno. Primjerice, na YouTubeu često nalazite “free sounds” s licencama koje navode da ih možete slobodno koristiti, ali se ispostavi da su ti zvukovi uzeti od nekoga drugog i da bi trebali imati licencu koja može koštati. Zato sam vrlo, vrlo oprezan u tom pogledu.

Što ti misliš o Blender Films & Games konferenciji?

Fenomenalno! Konferencija je stvarno odlična, a ekipa je jako pozitivna. Mislim da je sjajno to što se spaja tema filma i video igara. To su vrlo bliske sfere, iako imaju svojih razlika. Na svom panelu sam puno naučio slušajući svoje sugovornike 40 minuta. Iako radim u tom području, mnoge stvari nisam znao. Ovdje su ljudi koji profesionalno rade na filmovima, bilo da je riječ o zvuku ili glazbi.

Kada si točno naučio note i koje instrumente sviraš?

Pa, trenutno učim note. Znam ih, ali nisam netko tko može lako pročitati note s papira. Znam koja je koja nota, ali ono što sam spomenuo i na konferenciji je da je danas prednost što gotovo sve možete naučiti besplatno — osobito na YouTubeu.

Gledao sam videe o sound designu, komponiranju glazbe i korištenju različitih instrumenata. Sviram električnu gitaru, bas gitaru i klavijature. Klavijature su mi nešto što sam nedavno počeo koristiti, ali sada ih najviše koristim jer se cijelo komponiranje glazbe na računalu radi putem klavijature. Midi klavijatura pokreće zvukove koje želim, bilo da je riječ o zboru, violončelu, orguljama, električnoj gitari ili nečemu drugom. Ako trebam snimiti električnu gitaru, onda je sviram sam.

Blender: Film & Games konferencija okupila je domaće i inozemne profesionalce kako iz filmske industrije tako i iz industrije videoigara. Bila je to prva konferencija u Hrvatskoj koja je povezala ove dvije industrije, koje, iako različite, dijele brojne sličnosti. Prvog petka u mjesecu imali smo priliku prisustvovati raznim panelima, steći nova znanja i upoznati narativnu dizajnericu, glazbenicu i kreativnu direktoricu Sanju Adoreu Valor.

Da ovaj posao nije jednostavan, svjedoči i ona. Sanja je kroz godine rada prošla mnoge studije (Exordium, Pine Studio, suradnja sa Croteamom), što ju je naposljetku dovelo do Today’s Gamesa, koji trenutno radi na igri ReSetna. Razgovarali smo s njom o tome čime se bavi narativni dizajner, detaljima o ReSetni te njezinom mišljenju o stanju hrvatske industrije videoigara.

Inače, ReSetna je 2.5D metroidvania smještena u urušeni, postapokaliptični svijet. Nekadašnja velika civilizacija sada je propala, a njezini preostali stanovnici bore se za opstanak pod vlašću APEXA. Kada se pojavi misteriozni Signal, koji robote dovodi do ludila i nasilja, ReSetna i njezin vjerni dron IXA kreću u misiju otkrivanja tajni koje Signal skriva i njegovog pravog značenja.

Svestrana si osoba koja se bavi narativnim dizajnom, glazbom, te dizajnom videoigara. Ako bi morala birati, što ti je najdraže raditi?

Teško mi je izdvojiti nešto što mi je najdraže, jer volim kombinirati razne medije. Glazbu jako volim – od malena sviram, pjevam i skladam. Ipak, jednako volim pisati, jer kroz to mogu pričati priče. Volim izražavati svoje ideje na različite načine, tako da mi je teško odabrati jedno.

Jesi li uvijek htjela raditi u ovom području ili te život nekako odveo u tom smjeru?

S obzirom na to da sam ovako dosta kreativna osoba, uvijek sam se vidjela u takvim nekakvim vodama. No, specifično za videoigre nisam razmišljala. Prije otprilike sedam godina, sasvim sam slučajno naišla na oglas za kreativno pisanje u Machina Academy i tu sam u principu počela svoj nekakav put u vode videoigara u Hrvatskoj. Upoznala sam jako puno ljudi iz industrije, radila sam praksu dalje isto za pisanje, pa i za glazbu na kraju krajeva.

Što sve obuhvaća narativni dizajn?

Narativni dizajn stvarno uključuje sve. Prvenstveno suradnju s game dizajnerom kako bi se mehanike igre povezale s pričom. Primjerice, ako radim na igri iz žanra Metroidvania, svaka combat mehanika mora imati narativno objašnjenje. Naravno, to uključuje i worldbuilding, znači nije to samo pisanje dijaloga, cutscena, questova.

Tu se također moraju opisati predmeti koji će igrači pronaći, cijela povijest svijeta, što se zapravo događa u tom svijetu. Ja jako volim pisati NPC-eve, odnosno sporedne likove. Oni su mi posebno zanimljivi, jer oni su zapravo ti koji pričaju priču svijeta, ne koliko glavni igrač. Tako da mi je to, recimo, dosta izazovno.

Blender: Film & Games – Narrative Design vs Script Writing: Pisanje za filmove i videoigre (izvor: HAVC – Nikola Madunović)

Kako je bilo pridružiti se timu na projektu ReSetna?

Bilo je izazovno jer sam došla na već postavljene temelje igre, ali srećom, brzo sam našla zajednički jezik s ekipom. Jako je bitno da tim dobro funkcionira, da članovi imaju zajednički jezik i da imaju dobar raport, odnosno da su na istoj valnoj duljini po nekim pitanjima, jer je to jako kompliciran posao. Zahtjeva puno sastanaka i komunikaciju sa ostatkom tima i nema prostora greškama i gubljenju vremena.

Na koji dio ReSetne si najviše ponosna?

Na ReSetni radim kao narativni dizajner i kreativni direktor, tako da moram koordinirati sve segmente igre. Ponosna sam na narativ, posebno na trenutke kada igrači pokažu interes za priču i traže “još”. To mi je znak da smo uspjeli zahvatiti njihovu pažnju.

Radila si u različitim hrvatskim studijima, poput Pine Studija i Exordiuma, ali i Croteama. Što bi istaknula?

S Croteamom sam radila više u obliku freelance suradnje. Posebno sam radila na glazbi s Damjanom Mravuncem, što je bilo predivno iskustvo. U studiju Pine bila sam narativni dizajner, dok sam u Exordiumu radila kao game dizajner i skladatelj, ali ne toliko na narativnim aspektima.

Zanimljivo je kako ti studiji funkcioniraju na različite načine, ali opet dolazi do evidentnih sličnosti. Shvatiš koliko je struktura u ovom poslu važna i kako je ključno poštivati je. Primijetila sam da su artisti često introvertiraniji i veći broj artista su uglavnom žene, dok su programeri većinom muškarci.

Zanimljivo je također promatrati kako timovi funkcioniraju zajedno, pogotovo na zajedničkim sastancima. Komunikacija je ključna, a svatko doprinosi svojim idejama. Bez obzira na studio u kojem sam radila, uvijek je naglasak bio na tom segmentu – timska komunikacija. Kad se članovi tima bolje upoznaju, komunikacija postaje puno fluidnija.

Jesi li bila na događajima poput Gamescoma ili Develop Bluea u Dubrovniku?

Nažalost, nisam imala priliku prisustvovati zbog obaveza, ali naši su predstavnici sudjelovali na tim događajima. Povratne informacije igrača su bile pozitivne. Ima tu još prostora za napredak. Mi smo tek zapravo izbacili demo, ali zanimljivo je vidjeti da ono što oni očekuju mi već imamo u planu, tako da nam je to nekako vjetar u leđa.

Imate i izdavača iza sebe, indie.io. Kako je raditi s njima?

Izazovno je što se tiče vremenskih razlika, s obzirom na to da smo u različitim vremenskim zonama. Trudimo se da komunikacija ne kasni više od jednog dana, ali zbog toga ponekad dolazi do prekovremenih sati. Ipak, naš izdavač je zaista odličan. Nema drugih većih izazova osim te vremenske razlike, koju ponekad zaboravimo. Radimo remote, pa kad god pošaljemo poruku timu, netko se odmah javi i možemo brzo organizirati sastanak.

Koliko trenutno ljudi radi na igri ili u studiju?

Mislim da je između 9 i 13. Imamo tri programera, tri do četiri artista, jednog pisca, jednog game dizajnera te VFX i sound dizajnera. Dakle, pokrivamo sve ključne pozicije. Ponekad se dogodi, posebno u indie timovima, da jedna osoba radi više stvari, što je prilično čest slučaj u Hrvatskoj – zbog iskustva i zbog ograničenih resursa.

No, dobro smo opremljeni. Imamo izvrstan tim veterana iz industrije koji točno znaju što rade, a njihova efikasnost je neupitna. S te strane, radno opterećenje je optimalno.

Na koliko si igara radila do sada, otprilike?

Jako puno. Samo u Exordiumu sam radila na više od 150 igara, tako da mi je teško sada točno izbrojati. Radila sam na raznim pozicijama, od skladanja do pisanja, pa nisam konkretno bilježila broj, ali ako gledamo ukupno, sigurno preko 100 igara.

Koristiš li onda FL Studio i Unity engine?

Da, za glazbu najčešće koristim FL Studio. Malo sam eksperimentirala s Cubaseom, ali to je stvar preferencije. Mogu koristiti i Ableton – svi ti alati imaju slične funkcije. To je stvar osobnog izbora, baš kao što developeri biraju hoće li raditi u Godotu, Unityju ili Unrealu. Mi, primjerice, radimo u Unityju, s kojim sam dobro upoznata.

Trenutno radim i na scenarijima. Pišem scenarije u Articy Draftu, koje zatim portamo u Unity. Važno je imati tehničko znanje kako bi se ubrzao proces i olakšala komunikacija s ostatkom tima. Moj posao nije samo sjesti i pisati – idealno bi bilo da scenarist može testirati svoj rad direktno u engineu.

Articy Draft – obuhvaća pisanje, planiranje i upravljanje sadržajem za narativ videoigara

Što misliš općenito o Blender konferenciji koja spaja film i videoigre?

Mislim da je to vrlo pozitivan događaj. Zanimljivo je vidjeti kako se industrije filma i videoigara spajaju, odnosno “blenduju”, kako bi se reklo. Iako su to slični mediji, istovremeno su vrlo različiti. Upravo smo na panelu raspravljali o interaktivnosti i razlikama između njih, ali smo također naglašavali njihove sličnosti. Mislim da je to izuzetno korisno, pogotovo zato što su videoigre, unatoč dugogodišnjoj prisutnosti, još uvijek nepoznanica za širu publiku. Ova konferencija pomaže u tome da se igre bolje razumiju i povežu s filmom, medijem koji je već dugo prisutan i ima puno širu publiku.

Kakvo je tvoje mišljenje o hrvatskoj gaming sceni?

Mislim da je još uvijek u fazi rasta. Drago mi je vidjeti otvaranje novih studija, što je uvijek pozitivan znak. Međutim, smatram da postoji veliki prostor za daljnji razvoj. Općenito, najveći problem, ne samo u Hrvatskoj, već i globalnoj industriji videoigara, posebno kod indie timova, su investicije i nedostatak ulagača. Ovaj posao često počinje u “garaži”, bez ikakvog financiranja, u slobodno vrijeme ili kroz posao u nekom većem studiju gdje gradite karijeru. Pokretanje projekta zahtijeva ne samo kreativnost i tehničke vještine, već i poslovno znanje i iskustvo.

Može li se uspjeti kao narativni dizajner u Hrvatskoj?

Da, može. No, sada je zapravo puno lakše nego prije. Tehnologija i remote rad omogućili su nam da nismo više isključivo vezani za Hrvatsku, što je vrlo pozitivna promjena. Također, sve češće viđam kolege iz Hrvatske koji rade kao narativni dizajneri, game dizajneri ili voice actori. Uvijek je korisno imati širok raspon vještina u industriji.

Imaš li neki savjet za one koji žele uspjeti u ovom području?

Teško je dati konkretan savjet, a da to ne zvuči kao mudrovanje. No, mislim da je najvažnije stalno učiti i upoznati medij s kojim radite. Videoigre su iznimno složen medij s velikim rasponom različitih žanrova i kao pisac se trebate prilagoditi svakom od njih. Na primjer, postoje igre u kojima kao pisac nećete napisati niti jedan dijalog, već ćete raditi isključivo na izgradnji svijeta, poput poznatih indie naslova Little Nightmares ili Inside. To su igre s jasnim pričama, ali bez ijedne riječi. Ključno je prilagoditi se žanru u kojem pišete.

Također, važno je razumjeti tehničke aspekte – rad u Unityju, Articyju ili drugim programima. Pisanje samo po sebi možete naučiti, ali ključna je sposobnost da sami u sebi pronađete inspiraciju i dobru ideju. To je nešto što morate otkriti u sebi, a to je možda najvažniji savjet koji mogu dati.

S obzirom na razvoj tehnologije, misliš li da ona značajno utječe na tvoj rad?

Definitivno ga olakšava. Kad sam počinjala, već sam bila gamer, ali nisam igrala sve žanrove. Sada, s napretkom tehnologije, puno je lakše proučavati različite igre i žanrove. Tehnologija omogućuje lakše učenje i bržu dostupnost informacija, ali također donosi i neke izazove. Recimo, razvoj umjetne inteligencije izaziva zabrinutost kod nekih, ali ja kao pisac nisam previše zabrinuta. Ispitivala sam AI alate poput ChatGPT-a, i iako mogu generirati tekst, njihovom radu često nedostaje kreativnosti i dubine. AI može olakšati stvari, ali ne može oduzeti posao u smislu kreiranja sadržaja s dušom i značenjem.

Možeš li nam na kraju opisati kako izgleda tvoj tipičan radni dan?

Jedan od prvih zadataka u danu mi je ponavljanje i čitanje onoga što sam već napisala, osobito vezano uz izgradnju svijeta ili priče likova i bosseva. To radim kako bih se podsjetila na detalje i osigurala konzistentnost u priči. Također, vodim vlastitu Excel tablicu s dnevnim zadacima – planiram koliko ću pisati, koji dio igre testirati i obavljam kreativne i marketinške zadatke poput snimanja videa.

Najveći izazov mi je organizacija, jer razvoj igara često ima stroge rokove. Mogla bih raditi na igri deset godina, ali to nažalost nije moguće, pa je ključna dobra organizacija. Svakodnevno gledam svoje zadatke i provjeravam što sam napisala kako bih izbjegla greške.

*Scroll down for the original, English version of the interview.

Kad su videoigre bile relativno neistražen medij u sferi filmske umjetnosti i kad su većina njihovih adaptacija bila komercijalni i kritički neuspjesi – „Super Mario Bros.“ (1993), „Mortal Kombat“ (1995), „Resident Evil“ (2002) – jedan je čovjek odlučio uhvatiti se u koštac s nekim od najvećih hitova u svijetu gaminga te ih sve ambiciozno adaptirati na znatno manjim budžetima od ostalih mainstream pokušaja, ali unatoč velikom zgražanju od strane kritičara, njegovi su filmovi danas kultnog statusa, a pogotovo u tom statusu uživa njegova adaptacija igre „Postal“ (2007) koja se i dan-danas smatra iznimno autentičnom svom predlošku.

Tko je taj čovjek? On je Uwe Boll (1965. –), njemački redatelj uostalom poznat po tome što je izazvao svoje kritičare na mečeve u boksu, i po tome što stalno kritizira Hollywood i kvalitetu filmova koji iz njega dolaze, a danas nam je dao malo svog vremena i porazgovarao sa mnom o svojim nadolazećim projektima, svojem filmskom zanatu općenito te o snimanju svojih filmova u Hrvatskoj!

Također, prije samog intervjua, Boll je s nama podijelio i želju da za jedan od svojih budućih projekta snimi remake „Rashomona“ (1950) Akire Kurosawe. Nakon što ga je ponovno pogledao, uočio je nekoliko velikih mana u 15., 32., 38., 41., 59., 77. i 99. minuti filma, i kaže da je „očito da Kurosawa nije imao pojma što je radio i vrijeme je da se to ispravi!“ Nadalje, Boll kaže da je „Schindlerova lista“ (1993) imala „loš odabir glumaca i da bi Jason Statham bolje odglumio Oskara Schindlera“ i da je „vrijeme da se ponovno snime svi filmovi Marlona Branda jer on nikad nije znao glumiti.“ Već je u procesu traženja glumaca za svoj „Rashomon“ i ožalošćen je što je njegov najdraži glumac Roscoe „Fatty“ Arbuckle preminuo te je stoga nedostupan da mu bude u filmu.

Je li Uwe ozbiljan u vezi toga ili se samo šali, na vama je da razotkrijete nakon što pročitate intervju i upoznate njegov stil humora, kao i filmski proces!

Boll na snimanju filma „Postal“ (2007)

Idemo se odmah baciti na ono najvažnije – zašto ste se odlučili za „Postal 2“ kao vaš ‘projekt strasti’ umjesto nastavka za bilo koji drugi od Vaših filmova, i bi li to bio izravni nastavak ili više reboot, koji su jako popularni danas?

Iako smo isprva htjeli napraviti „Postal 2“ uz pomoć naše Indiegogo kampanje, a danas smo odlučili da ćemo umjesto toga napraviti „California Fried Movie“ – jer taj filmski koncept možemo lakše realizirati. Kad sam snimio „Postal“, nisam imao pojma da će film postati kultni klasik i nisam imao pojma da je nakon nas komedija umrla. Trenutno živimo u svijetu u kojem se ljudi žele smijati, ali politička korektnosti, algoritam i ostale gluposti poput ‘kulture otkazivanja‘ uništile su mogućnosti stvarno smiješnog sadržaja. S obzirom na to, malo je vjerojatno da ćemo skupiti 2,5 milijuna dolara za „Postal 2“ pa zato sav novac koji prikupimo ide prema „California Fried Movie“ koji je nova verzija „Kentucky Fried Movie“ (1977), kao što je bio i moj „German Fried Movie“ (1992), ali s više humora u „Postal“ stilu.

Jeste li počeli raditi na scenariju?

Cilj je da napravimo lud, smiješan, odvratan film s uvredljivim šalama o svemu. Imamo dužnost prema svim našim obožavateljima, kao i prema umjetničkoj slobodi, slobodi govora i života – ovo će biti pobuna protiv svih velikih igrača koji nas žele isprati i pretvoriti u sretne ovce koje se slažu s njihovom usr*nom politikom.

Govoreći o samim igrama, koliko je bilo teško osigurati njihova prava za adaptaciju?

U to vrijeme, između 2002. i 2008. godine, bilo je jeftinije osigurati filmska prava za igre u usporedbi s time kako je danas. Filmovi prema igrama nisu bili voljeni od strane filmske industrije, a ja sam se njima bavio u prvom planu.

Koliko ste bili upoznati s igrama koje ste adaptirali?

Proučio sam njihov koncept, potom ih igrao te iskoristio njihovo intelektualno vlasništvo za svoje filmove. Međutim, uvijek sam pokušao napraviti filmove na način da ih i ljudi koji ih nikad nisu igrali, ili nikad nisu čuli za njih, mogu razumjeti.

Sad se čak snimaju i filmovi prema društvenim igrama – postoji li nešto u široj sferi gejminga što biste voljeli snimiti?

Ne… Volio bih snimiti film prema „GTA: Grand Theft Auto“ igrama jer bi to moglo biti poput „Postala“.

S recentnim uspjesima adaptacija videoigara, zašto mislite da je „Borderlands“ najviše propao? Rekli ste na X-u da biste mogli snimiti bolji film – biste li prihvatili takvu ponudu, ili ne želite raditi s velikim studijima?

Naravno da bih snimio taj film! Ali, morao bi nositi oznaku R (18+), a ne PG-13 (12+)! Nedostajalo mu je krvi…

„First Shift“ (2024) označio je Vaš povratak u američki mainstream – postoje li razlike u Vašem procesu snimanja/pisanja kad radite film za američku publiku, u usporedbi kad ga radite za njemačku?

Napisao sam scenarij, ali sam onda od glumaca tražio da usavrše dijalog, da ga dotjeraju i razrade međusobno. Volim raditi s glumcima na tome što, zašto i kako kažu to što kažu, jer nisam u mogućnosti napisati savršen dijalog na engleskom.

Boll na snimanju filma „Run“ s Amandom Plummer u Baškoj na Krku

Možete li s nama podijeliti neke informacije o Vašem nadolazećem filmu „Run“? Koliko sam upoznat, cijeli je film snimljen ovdje, u Hrvatskoj – je li mu radnja također smještena ovdje, ili je zamjena za neko drugo mjesto?

Krk je zamjena za jedan talijanski otok. Boris Veličan iz BORVEL FILM-a producirao je film sa mnom u potpunosti u Hrvatskoj jer je tamo mnogo ekonomičnije, a uz to volim Hrvatsku i tamošnju filmsku ekipu. U Hrvatskoj sam još snimio filmove: „Max Schmeling“ (2010), „BloodRayne: The Third Reich“ (2011), „Blubberella“ (2011) i „Auschwitz“ (2011).

Postoji li određen razlog zbog kojeg se vraćate u Hrvatsku toliko često?

Boris je jedan od najboljih producenata s kojima sam ikada radio i vjerujem mu. Nisam imao takve sreće s producentima s kojima sam radio u Rumunjskoj i Bugarskoj, a u ovom poslu, najvažnije je znati kome možete vjerovati…

I za kraj, želite li sami još nešto podijeliti s našim pratiteljima?

Samo me zapratite na svim mojim društvenim mrežama… I pogledajte najavu za „First Shift“!

NAPOMENA: Zbog malog interesa u njegov crowdfunding projekt za “Postal 2”, odnosno “California Fried Movie”, a i bez pune podrške studija Running With Scissors (tim iza Postal serijala) Uwe Boll ovog je jutra zatvorio kampanju i svima izdao povrat novca na platformi Indiegogo. Navodi kako ne odustaje od tih filmova, ali da će ih producirati nekad dalje u budućnosti nakon projekata koji su mu trenutno aktualni. Ovaj je intervju proveden prije nego što su te informacije bile dostupne.

—————————————————————————————————————————

Uwea Bolla možete pratiti na njegovom X profilu, Instagramu, Facebooku i službenoj web-stranici!

GG Interview]: Uwe Boll – a pioneer of film adaptations of video games

When video games were a relatively unexplored medium in the realm of film, and when most of their adaptations were commercial and critical failures – “Super Mario Bros.” (1993), “Mortal Kombat” (1995), “Resident Evil” (2002 ) – one man decided to tackle some of the biggest hits in the world of gaming and ambitiously adapt them all on significantly smaller budgets than other mainstream attempts, but despite great outrage from critics, his films are now of a cult status, especially his adaptation of the infamous video-game “Postal” (2007), which is still considered extremely authentic to its counterpart.

Who is that man? He is Uwe Boll (1965 –), a German director known also for challenging his critics to boxing matches, and for constantly criticizing Hollywood and the quality of the films that come out of it – and today he gave us some of his time and talked with me about his upcoming projects, his filmmaking in general and about shooting his films in Croatia!

Also, before the actual interview, Boll shared with us his desire to shoot a remake of Akira Kurosawa’s „Rashomon“ (1950) as one of his future projects! After watching it again, he noted several major flaws in the 15th, 32nd, 38th, 41st, 59th, 77th, and 99th minutes of the film, and says that “It is obvious that Kurosawa had no clue what he was doing and it’s time to make it right” Furthermore, Boll says that “Schindler’s List” (1993) was “sloppilly cast and Jason Statham would give a better performance as Oskar Schindler” and that “it’s time to redo all Marlon Brando films because he could never act in the first place!” Boll is already in the casting process and regrets that his favorite actor of all times Roscoe „Fatty“ Arbuckle is dead and not available anymore.

Whether Uwe is serious about this or just joking is up to you to discover after reading the interview and getting to know his style of humor as well as his filmmaking process!

Boll on the set of the movie “Postal” (2007)

Let’s just get straight into it – why have you decided on „Postal 2“ as your ‘passion project’ instead of a sequel to any of your other big films, and would it be a direct sequel, or more of a reboot, which are very popular nowadays?

We just decided we will do „California Fried Movie“ instead with our crowdfunding campaign – because we can do this movie concept easier. When I did POSTAL I had no clue if the movie would turn into a cult classic and I had no clue that after us – comedy died. Now we are living, in regards of comedy, in a world where people want to laugh – but the political correctness, algorithm bullsh*t, woke and cancel culture destroyed all possible funny content. Based on the facts that it is unlikely that we will raise 2.5 million dollars to do „Postal 2“ – we decided to change the funding to „California Fried Movie“, a new version of „Kentucky Fried Movie“ meets my film „German Fried Movie“  – of course meets the „Postal“ humor.

Have you started working on a script?

We will just make it crazy funny, disgusting, with insulting jokes about everything. For all our fans it is almost a duty for the freedom of art, speech and life. A rebellion against the big players who want to brainwash us – who try to conform us in happy sheep agreeing to their sh*tty politics.

Speaking of the games themselves, how hard was it securing the rights to the video-games you adapted?

At that time – between 2002 and 2008 – it was cheaper to aquire the movie rights for games than it is today. Game movies at this time were not loved by the industry and I was on the forefront of making them.

How familiar are you with the games you’ve adapted?

I looked at their concept, played them and used their IPs (intellectual property) for my films. But I always tried to make the films in a way that people can understand the film even if they never played or even knew about the game.

There are now even films based on board games, is there anything in the wider sphere of „gaming“ that you would genuinely love to make?

No… I would love to make a „GTA: Grand Theft Auto“ film because it could be like „Postal“.

With the recent success of video-game films, why do you think „Borderlands“ was the one to fail the worst? You’ve said on X that you would make a better film – would you accept such a task if you were offered it, or do you not want to work with major studios?

Of course I would’ve shot the film! But R-rated! And not PG-13! It needed some blood….

„First Shift“ marked your return to mainstream American cinema – are there any differences in the writing/filming process when you make a film for the American audience, as opposed to when you make a film in German?

I wrote the script and then had the actors polish their dialogue and develop it themselves.  I like to work with actors actually on what, why and how they say what they say. I cannot write perfect English dialogue in English.

Boll on the set of the film “Run” with Amanda Plummer in Baška (Island Krk)

Can you share with us any details of your next film, „Run“? From what I understand, the whole film was shot here, in Croatia – is it also set here, or is it a stand-in for another place?

Krk is standing in for an Italian island. Boris Veličan from BORVEL FILM produced the film with me completely in Croatia because it is more economical there and I love Croatia as well as the crew there. I shot „Max Schmeling“, „Bloodrayne 3“, „Blubberella“ and „Auschwitz“ in Croatia, too.

Is there a particular reason you keep coming back to Croatia?

Boris is one of the best producers I ever worked with and I trust him. This was not the case with the producers I worked with in Romania and Bulgaria! Who you can trust is in this business everything….

Lastly, is there anything you wanted to share with our followers?

Follow me on all the stuff below… And watch the „First Shift“ trailer!

DISCLAIMER: Due to small interest in his crowdfunding project for “Postal 2”, that is “California Fried Movie”, and without the full support of the team behind the “Postal” franchise, Running With Scissors Uwe Boll has shut down the campaign this morning and has started issuing refunds to backers. He claims he’s not giving up on those films, but he will be making them sometime in the future after the projects he currently has in production. The following interview has been conducted before this information was made public.

—————————————————————————————————————————

You can follow Uwe Boll on X, Instagram, Facebook and his official web-site!

Sjeli smo i razgovarali sa Markom Sišulom, 28-godišnjim mladim developerom koji je nedavno najavio svoju debitantsku igru A Byte War. Radi se o RTS naslovu sa pikselnom grafikom u kojoj ćete voditi rasu strojeva temeljenih na blokovima u borbi protiv prijetnje iz druge dimenzije.

A Byte War se ističe blokovima različitih oblika koji se postavljaju na mreže pločica. Upravo ovaj sustav omogućava stvaranje zgrada sa specifičnim oblicima i funkcionalnostima. Izgradnja zgrada zahtijeva slaganje blokova u određene uzorke, a kako napredujete kroz misije, otključavate nove uzorke i mogućnosti koje poboljšavaju vaše strateške opcije.

Marko nam je otkrio kako je njegov put prema razvoju igara započeo još u djetinjstvu. U nastavku možete saznati više o njegovom radu, te izazovima s kojima se suočava kao indie developer u Hrvatskoj. Također, toplo preporučujemo da posjetite Steam stranicu ove igre.

Kako ste se i zašto počeli baviti programiranjem i razvojem videoigara?

Mislim da je sve počelo još od malena, kada sam igrao igre na PlayStationu 1. Kasnije se to preselilo na PC gaming, a u srednjoj školi sam se počeo zanimati za samostalnu proizvodnju igara. Tako sam u slobodno vrijeme počeo učiti raditi u Unityju.

Možete li nam reći nešto više o vašem studiju Stellar? Koja je vaša vizija?

Stellar je moj studio i trenutno sam fokusiran isključivo na razvoj igara. Prije sam radio i web i aplikacije, ali igre su mi oduvijek bile najveća strast pa sam se vratio tome.

Koliko dugo se bavite razvojem igara?

Freelancingom se bavim već oko dvije godine. Ovo je prva igra na kojoj radim od početka do kraja, i to potpuno samostalno.

Kakvo je vaše mišljenje o gaming industriji u Hrvatskoj?

Industrija videoigara u Hrvatskoj je prilično mala, barem prema mom iskustvu. Ne čujem puno o tome u vijestima, pa je teško procijeniti njezin stvarni utjecaj. Međutim, vjerujem da postoji potencijal za razvoj, posebno ako se usmjerimo na obrazovanje i stvaranje prilika za mlade developere.

Dolazite iz okolice Rijeke. Postoje li tamo mogućnosti za obrazovanje ili prilike za game developere?

Nažalost, ne postoje specifične prilike za game developere. Programiranje općenito je dobro pokriveno, ali za game development ne postoji ništa konkretno.

Možete li nam reći nešto više o vašoj igri A Byte War? Kako je došla ideja za nju?

Inspiracija za A Byte War došla je iz igre pod nazivom Protolife, koja koristi sličnu mehaniku. Također volim strateške igre poput Command & Conquera i Supreme Commandera, pa sam htio stvoriti nešto što kombinira te elemente. Ideja je bila spojiti RTS žanr s mehanikom gradnje blokova, što je rezultiralo jednostavnim gameplayem.

Možete li ukratko opisati što sve igrači mogu raditi u vašoj igri?

Igrači će graditi baze iz blokova i kontrolirati uzorke na specifičan način. Zgrade imaju svoje unaprijed programirane kontrole, a igrači neće imati izravnu kontrolu nad graditeljima, već će sve biti automatizirano.

Kako ste zamislili mehaniku uzoraka za izgradnju građevina?

Zanimljivo je što igrači nisu ograničeni definiranim dizajnom. Moći će stvarati jedinstvene baze, a uniti će se prilagođavati terenu i zgradama.

Planirate li sudjelovati na Steam Next Festu?

Igra je trenutno u alfa fazi, a planiram završiti tutorial i organizirati playtest. Iako bih volio sudjelovati na Steam Next Festu, mislim da je još rano za to, pa će vjerojatno igra biti spremna za taj događaj tek iduće godine.

Što možete reći o misijama u igri? Hoće li biti različitih završetaka?

Da, misije će imati različite završetke ovisno o akcijama igrača. To će utjecati na priču, a igrači će imati opcije poput zauzimanja teritorija ili uništavanja neprijatelja.

Hoće li igra imati različite razine težine i slobodno igranje poput sandboxa?

Da, igra će imati nekoliko razina težine i kampanju s različitim završetcima. Također planiram dodati sandbox mod i map editor, što će omogućiti igračima da stvaraju vlastite scenarije i dijele ih s drugima.

Kako se nosite s marketingom kao indie developer?

Marketing je izazovan, posebno za nekoga tko nema prethodnog iskustva. Učim u hodu, prateći savjete iskusnijih kolega i koristeći resurse poput stranice “How to Market a Game”. Pokušavam se povezati s YouTuberima, streamerima i aktivno koristiti društvene mreže poput Twittera, iako se posljednjih dana sve više developera okreće Threadsu.

Jeste li povezani s drugim hrvatskim developerima ili studijima?

Nažalost, nisam još uspostavio kontakte s drugim hrvatskim developerima. Znam za nekoliko velikih studija, ali s manjim ili novim developerima nisam imao prilike surađivati.

Što mislite o drugim alatima za razvoj igara, poput Godota ili Unreal Enginea?

Unreal je izvrstan za 3D igre, ali nije baš prikladan za pixel art. Godot je OK, ali je još uvijek mlad i nedostaju mu neke ključne stvari koje bih volio vidjeti.

Kakvi su vam planovi za budućnost? Želite li raditi u većem studiju ili ostati indie developer?

Planiram osnovati vlastiti studio. Vjerojatno ću započeti s manjim timom od nekoliko ljudi i vidjeti kamo će me to odvesti. Plan mi je nastaviti razvijati manje igre nakon što završim s A Byte War. Ovaj projekt je ambiciozan i zahtijeva puno rada, pa bih se u budućnosti volio fokusirati na manje projekte koji su lakši za realizaciju.

Koje platforme planirate koristiti za distribuciju igre?

Osim Steama, koristit ću Itch.io, koji mi se čini izvrsnom platformom za indie developere. Iako tamo ima više developera nego gamera, vjerujem da će igraći naći put do moje igre.

Mislite li da će vaša igra biti popularna kod hrvatske publike?

Mislim da su svi gameri slični, pa će oni koji vole strategije sigurno uživati. Ne očekujem veliki uspjeh s prvom igrom, ali planiram nastaviti raditi i graditi svoje ime kroz nekoliko naslova.

Željko Kos je izrazito iskusan developer na hrvatskoj gaming sceni. Producent je, programer i dizajner videoigara od 1999. godine i suosnivač je LGM Gamesa i Overseer Gamesa. Vlasnik je isto tako Siscia Gamesa te trenutno radi na city builder naslovu Pompeii: The Legacy.

Upitali smo ga o njegovom putovanju kao developera, projektima na kojima je radio, njegovom mišljenju o gaming sceni u Hrvatskoj, te što možemo očekivati od njegovog najnovijeg naslova. On je dokaz da hrvatske videoigre mogu postići iznimnu popularnost kada se spoji prava ideja s odgovarajućim žanrom koji privlači široku publiku.

Svakako preporučujemo da popratite njegove projekte. Iako najnoviji naslov Pompeii: The Legacy još uvijek nema svoju Steam stranicu, više informacija možete pronaći ovdje. Ako vas zanimaju ostale igre na kojima je radio ili koje podržava, možete posjetiti službenu Steam stranicu Overseer Gamesa.

Camera flying over a Roman city. This is pre-alpha and does not represent the final gameplay or graphics that my engine will deliver. #GameDev #IndieDev #ScreenshotSaturday #PompeiiTheLegacy pic.twitter.com/IH9j72G9fU

— Zeljko Kos – Making Pompeii: The Legacy (@zzeljkokos) July 20, 2024

Možete li nam reći nešto o svom putovanju kao developera; s obzirom na to da ste započeli davne 1999. godine, kako je to tada izgledalo i kako ste se upustili u svijet programiranja?

Programirati sam počeo već na Commodoreu 64, te nakon upisa na fakultet fokus sam prebacio na 3D modeliranje. Negdje pred kraj studiranja upao sam u loše društvo i počeo raditi kao level dizajner na jednom projektu u Fragile Bits. Uz to sam gledao druge kodove koji su me sve više privlačili. Tad na red dolazi i moj prvi studio Razbor u kojem smo uspjeli napraviti i izdati avanturu Legacy: Dark Shadows.

Koji su bili vaši prvi projekti i kako su utjecali na vaš daljnji razvoj karijere?

Kako sam naveo, mojim prvim projektom smatram Legacy: Dark Shadows. Na toj igri sam radio i modeliranje likova i kompletni kod. Kako u to vrijeme nije bilo moguće koristiti komercijalne game engine, morao sam ga napisati sam. Upravo to da morate naučiti svaki segment programiranja igre da biste došli do cilja me formirala kao game programera generalista.

Na koji ste projekt najviše ponosni?

Starpoint Gemini 3 je bio izrazito tehnički zahtjevan. Kako smo radili na svom game engineu, trebali smo razviti animacijski sistem za likove koji podržava ekspresije lica i govor. Na tom smo projektu koristili i motion capture i facial capture, tehnologije koje i danas u HR malo tko koristi. Ta je igra prvenstveno svemirska simulacija ali ima dosta elemenata drugih žanrova.

Na tom sam projektu surađivao sa piscem Darkom Macanom, te dosta vrhunskih grafičara, od kojih bi posebno izdvojio Stjepana Mihaljevića i Gorana Pavlovskog.

Koji su po vašem mišljenju najvažniji trendovi u industriji igara trenutno? Koje bi ste žanrove najviše istaknuli da dobro prolaze?

Mislim da nije toliko bitan žanr koliko je bitna kvaliteta igre. Danas postoji hiperprodukcija igara. Na Steamu se to očituje kroz 40.000 izdavača igara. Nisam siguran, no pretpostavljam da 90% izdanih igara ne zaradi ni 10% troškova vlastitog razvoja. Upravo zato je bitno da igra kvalitetom odskoči od ostalih igara u svom žanru.

Kada je moja firma krenula u izradu Patrona, na Steamu je bilo tek nekoliko kvalitetnih city builder igara. Danas, tri godine kasnije, na Steamu ima stotine city builder naslova. Postalo je jako teško pretpostaviti trendove za godinu ili dvije unaprijed.

Koliko su važne povratne informacije od igrača u procesu razvoja?

Povratne informacije su daleko važnije nego mi, a kao game dizajneri to moramo prihvatiti. Naravno, treba biti jako objektivan i znati filtrirati te informacije, jer osim kvalitetnih povratnih informacija do developera dolazi i puno šuma, informacija koje neki igrači generiraju na temelju vlastite krive percepcije nadolazeće igre.

S obzirom na to da ste suvlasnik studija Little Green Men Games i Overseer Games, što biste najviše istaknuli kod timskog rada i vođenju jedne ekipe? Koliko dugo vam otprilike treba da uspješno završite razvoj jedne igre?

U dosadašnjem radu radili smo projekte čiji je razvoj trajao od osam mjeseci do maksimalno tri godine. Prije je razvoj naših igara trajao duže. Danas mi više odgovara relativno kraći razvoj igre, zbog manje stresa i manje rizika koji duži razvoj nosi.

Timski rad u kreativnoj industriji je izrazito stresan. Kreativci žele vlastitu slobodu, a rokovi koji pritišću firmu tu im slobodu uskraćuju i usmjeravaju ih unutar zacrtanih granica projekta. Pozitivno je da sa godinama rada u industriji kristalizira neka špranca koje se valja držati da bi i kreativci bili zadovoljni i istovremeno da projekt napreduje.

Biste li radije imali izdavača iza sebe ili igru izdali samostalno? Kakvo je vaše iskustvo s tim?

Osobno bih radije radio samostalno. No, studio ponekad nema tu mogućnost zbog rastućih troškova, te mora tražiti izdavača.

Kako sam imao iskustvo rada i sa izdavačem i rada samostalno, mogu reći da je za tim koji ima iskustvo i znanje potpuno svejedno da li ima izdavača ili ne. No mali tim koji tek počinje bez izdavača je često osuđen na propast. Početnicima je ponekad dobro zadati granice do kuda smiju ići, upravo zbog njihova dobra.

Radili ste na vrlo uspješnim hrvatskim naslovima kao što su Aquatico i Patron. Trenutno radite i na svojoj vlastitoj igri Pompeii: The Legacy. Odakle ste crpili inspiraciju za ovaj naslov i što možemo očekivati od njega?

Pompeii: The Legacy je moj prvi naslov koji sam osmislio potpuno samostalno. Oduvijek sam bio fasciniran rimskom civilizacijom. Kako imamo sreću da u našoj zemlji postoje brojni ostaci te civilizacije, već u mladosti sam vidio ostatke rimskih građevina u Istri, Dalmaciji, ali i na kontinentu.

Pripremajući ovaj projekt, osim referentnih igara, pogledao sam brojne dokumentarne i igrane serije i filmove rimske tematika. Stečeno znanje mi je dalo da iskristaliziram viziju ove igre.

Pompeii: The Legacy će biti klasični city builder sa razvijenom trgovinom, u kojem igrač iznova izgrađuje Pompeje 20 godina nakon velike erupcije vulkana. U vrijeme početka radnje igre na vlasti je rimski car Trajan, koji se također pojavljuje kao jedan od protagonista.

Radnja igre je će trajati nekoliko stotina godina, te će igrač upravljati sa nekoliko generacija obitelji koja gradi Pompeje. Glava obitelji odlučivati će o životima svojih podanika, ali i o životima svojih nasljednika.

Što nam možete reći o WhaleX engineu?

To je game engine baziran na DX11 tehnologiji. Oslanja se na nekoliko dodatka poput Autodesk FBX Library i nVidia Physx. Engine je primarno razvijan za potrebe izrade svemirskih simulacija, ali sam ga kasnije učinio više univerzalnim te se uspješno koristio u Patronu i Aquaticu.

Za potrebe ovog projekta sam poboljšao crtanje terena, animiranih likova, te dodao realnije crtanje mora koristeći Gerstnerov sustav valova.

This is a video of character creation in my editor. You can adjust the clothing color, change the face texture, and add attachments to the character, like a shield or helmet.#GameDev #IndieDev #PompeiiTheLegacy pic.twitter.com/1nZCmGUh4f

— Zeljko Kos – Making Pompeii: The Legacy (@zzeljkokos) July 23, 2024

Prema Vašem mišljenju: Unity, Unreal Engine ili možda Godot? Koji je bolji po Vama?

U prvom redu prije odabira enginea treba znati vlastite potrebe. Ako želite raditi fotorealističnu igru, tad ćete vjerojatno odabrati Unreal, ako pak želite raditi neki 2d platformer, Godot vam je izbor koji pokriva vaše potrebe.

Druga stvar je da li vaši programeri bolje barataju c++ ili c#. Ako imate samo c# programere tada vam je najbolji izbor Unity. Svaki engine je dobar u rukama developera koji imaju bazno znanje. Također vrijedi i obrnuto, ni jedan engine ne odgovara ljudima koji ne znaju osnove.

Znamo da radite i na Kaiserpunku; kakav je bio prijam igrača tijekom Steam Next Festa i kada bi igra trebala biti objavljena?

To je prva igra Overseer Gamesa u čiji razvoj nisam direktno uključen. No, kao suvlasnik firme pratim statistike i mogu reći da je Steam Next Fest prošao jako dobro. Kolege su napravili odličan posao glede razvoja igre i marketinga. Za vrijeme festivala je prijeđena granica od 100.000 wishlistova, te je taj broj nastavio rasti.

Datum objave Kaiserpunka će biti obznanjen vrlo brzo.

Što biste istaknuli kao glavni razlog uspjeha Aquatica?

Mislim da je to prvi city builder u kojem se radnja odvija kompletno ispod vode. Jedna verzija Anno je bila djelomično ispod vode, ali u Aquaticu ne postoji radnja izvan morskih dubina. Kada imate tako nešto unikatno lagano je osmisliti marketinšku kampanju i privući influencere i igrače.

Također, u Aquaticu imamo mogućnost gradnje na morskom dnu, ali i u izdignutim podvodnim kupolama. Takav način gradnje nije do tada bio uobičajen u igrama ovoga žanra.

Kao jedan iskusan developer na hrvatskoj sceni, koje je vaše mišljenje o gaming industriji u Hrvatskoj danas?

Gaming industrija u Hrvatskoj se u zadnjem desetljeću jako povećala. Sa rastom broja studija se povećala i kvaliteta. Trenutno imamo veliku raznolikost veličine studija, što je za industriju jako dobro. Sa pojavom gaming inkubatora u Novskoj industrija je dobila dodatni zamah.

Danas postoje brojne škole, fakulteti i tečajevi koji pomažu novim game developerima prikupiti znanje. To je u vrijeme mojih početaka u industriji bilo nezamislivo.

Koliko je bitan Hrvatski audiovizualni centar, ali i Klaster hrvatskih proizvođača računalnih igara (CGDA) za hrvatsku gaming scenu po vama?

Kao jednom od osnivača CGDA drago mi je kako se klaster sada razvio i profesionalizirao. Mislim da je dolaskom Aleksandra Gavrilovića za tajnika klastera sve postalo puno dinamičnije.

HAVC kao velika institucija i CGDA još su u fazi snubljenja, te se nadam da će u skoroj budućnosti i njihov odnos postati partnerski. HAVC za sada sufinancira manjim dijelom projekte videoigara, no za sada su uglavnom ta sredstva simbolična. No valja naglasiti da postoji velika volja kod čelnih ljudi  HAVC-a da videoigre postanu ravnopravne filmu.

Koje su ključne vještine koje bi mladi developeri trebali razvijati?

Mladi bi trebali razvijati znanja matematike, fizike i logike. Mladi ne pamte vrijeme kada smo po stručne knjige odlazili u knjižare. Mi stariji smo prešli na knjige sa Kindla, ali mladi zbog nedostatka percepcije vrijednosti knjiga, ne koriste ih više kao izvor znanja.

Najtužnije je kad mladi čovjek koji zna „programirati“ blueprinte u nekom od game enginea uistinu vjeruje da je on programer. Mladi ljudi na bilo kojoj poziciji u timu ako nemaju logički način razmišljanja, ako se ne znaju koristiti tablicama i raznim alatima, ako nisu kreativni, teško se mogu uklopiti u tim koji razvija igre.

Osim spomenutih vještina, game dizajner treba imati spoznaju o konkurenciji, igrajući video igre, ali i razvijati maštu kroz čitanje knjiga i gledanje filmova.

Postoji li neki san ili ambicija koju još niste ostvarili, a želite u budućnosti?

Otići na godišnji odmor bez laptopa. Otići u Pulu, Rim i Kyoto, bez fotoaparata (mobitela).

S vremena na vrijeme, pravi skriveni dragulj iznenada se pojavi na indie sceni. Nedavno smo naletjeli na Unleaving, igru koja nas je potpuno oduševila svojom umjetnošću, glazbom i zagonetkama. Imali smo priliku intervjuirati Suru Karnawi, developerku koja stoji iza ove izvanredne igre, gdje smo se udubili u ključne aspekte procesa razvoja, uključujući stvaranje animacija, izvore motivacije, ciljeve studija i još mnogo toga.

Unleaving je narativni puzzle platformer gdje se svaki izazov odvija unutar ručno oslikanog krajolika, istražujući percepciju i značenje svijeta. Pun je simbola i sve je na vama da protumačite. Igra ima vrlo impresivnu grafiku, zvukove i razne zagonetke i platformske segmente. Kontinuirano se vrti oko rješavanja ovih zagonetki dok uživate u prekrasnim bojama, animacijama i ne tako jasnoj priči. U slučaju da zapnete na nekom dijelu, nudi se pomoć koja će vas uputiti u pravom smjeru, ali neće izravno dati rješenje.

Zvuk i glazba tijekom igranja svedeni su na minimum. Uključuju zvukove vode, vjetra, koraka, podcrtavanje predmeta i sl. koji savršeno prate tijek igre, odnosno ne ometaju i ne odvlače pažnju. Nakon rješavanja glavnog segmenta igre, svaki put dolazi cut scena koja otvara put naprijed i uključuje neke od najljepših glazbenih kompozicija. Igra doista impresionira raznolikošću stilova koji izazivaju različite emocije i uspješno upravljaju narativom s prekrasnim vizualima.

Ako je ovaj naslov probudio u vama znatiželju, možete ga pronaći na Steamu.

Možete li nam ukratko predstaviti Oragutan Matter? Koja je ideja iza njegovog imena, kada je nastao i koji je glavni cilj ovog studija?

Ja sam Sura i predstavljam naš studio u Torontu. Ovdje smo napravili najveći dio Unleavinga. Moj suprug i ja suosnovali smo studio i sve je počelo u Manchesteru u Engleskoj, ali smo se preselili kako bi zarađivali za život u Torontu. Počelo je, rekla bih, u drugačijim fazama, ali službeno je registriran kad smo počeli raditi na ovoj igri puno radno vrijeme u veljači 2021. godine. Od tada je prošlo točno tri godine. Prije toga, prošli smo kroz razne faze, uključujući izradu prototipa dok smo radili na projektu iz našeg doma u Engleskoj otprilike dvije do tri godine, samo kako bismo dobili ideju, spojili je i sve ostalo.

Što se tiče naše pozadine, radila sam kao softverski inženjer za BBC, dok je moj suprug bio farmaceut. Dakle, potpuno različite pozadine, ali dijelimo zajedničku strast za umjetnošću i igrama i vidimo videoigre kao kulturni medij. To je medij u kojem možemo izraziti priče i svatko je od nas donio nešto drugačije, ali uvijek sam željela više umjetnosti u igrama. Tijekom odrastanja voljela sam igre poput Braida, Limba, kao i klasike poput Sonica i Marija. Uvijek sam zamišljala što ako mogu napraviti sliku i igrati je. Očito sam ovu viziju mogla oživjeti u Orangutan Matteru, gdje od doslovnih slika možemo napraviti videoigru.

Jeste li bili i umjetnik i programer? Na koji je način vaš suprug bio uključen?

Oboje smo radili od kuće tijekom cijelog projekta. Ja sam, budući da sam softverski inženjer, uz svu svoju obuku i studije računarstva, cijeli život naporno vježbala što me pripremilo za to. Oboje smo radili sve, radio je sa mnom umjetnička djela i većinu razvoja. Ja sam također radila nešto od toga, ali sam bila uključena u svaku inženjersku odluku. Tako da smo oboje gotovo sve radili zajedno, ali uglavnom je umjetničko vodstvo pripalo meni. Bilo je još troje umjetnika koji su sa mnom surađivali na projektu.

Dakle, koliko je ljudi ukupno radilo ili doprinijelo igri? Što je s glazbom?

Na Unleavingu smo surađivali s raznim pojedincima u različito vrijeme. Srž tima činili smo ja i moj suprug, nas dvoje, ali sa suradnicima bilo ih je sedmero koji su dolazili i odlazili u različito vrijeme. Doprinijeli su stvaranju Unleavinga, od umjetnosti likova, okruženja, dizajna razina, razvoja, tehničkih odluka i također glazbe. Koristili smo glazbu glazbenice Alicije Enstrom. Bilo je različitih slojeva, ali na igri je radilo oko sedam ljudi.

Koliko vam je vremena trebalo da napravite igru? Što je inspiriralo koncept Unleavinga, integraciju poezije i vizualne umjetnosti u puzzle platformer igru?

Sve je zapravo proizašlo iz ljubavi i strasti za umjetnošću i igrama; pričajući priče o ranjivosti i sirovim ljudskim emocijama kroz medij videoigara. Guram ga da bude više od kulturnog medija. Postoji toliko mnogo lijepih igara koje pričaju vrlo moćne priče i želim još više pridonijeti tome. Inspiracija je došla, na primjer, iz Engleske, kada sam posjećivala galerije i vidjela nevjerojatne slike [Williama] Turnera kao jednu od inspiracija za umjetnički stil. Kada posjetite umjetničku galeriju, imate na neki način dopuštenje napraviti vlastitu interpretaciju.

Možete promatrati umjetnost jednom rečenicom ili stvari, a onda, kao posjetitelj, možete reći: „Oh, pretpostavljam da ovo može biti o ovome, ili može biti o onome.“ Mi smo u svijetu umjetnosti toliko otvoreni da razgovaramo o tom značenju. Ali u igrama, vidim da ste na neki način ograničeni jer postoji samo jedan način tumačenja stvari. Željeli smo prenijeti to iskustvo umjetničke galerije u videoigre. U Unleavingu ima minimalnog pripovijedanja, a zatim je igrač pozvan da mu da vlastito značenje. Dakle, to je jedna od ključnih inspiracija za stvaranje Unleavinga, takav osjećaj pozivanja igrača da smisli svoje vlastito značenje i jednostavno ga podijeli.

Limbo je ogromna inspiracija za mehaniku igre i sam jezivi stil, to je igra koja nas je stvarno inspirirala. Sama izrada trajala je tri godine, no prije toga je bilo nekoliko godina izrade prototipa i samo istraživanja. Bilo je jako intenzivno, moram priznati. Bila je to opsesija. Nije bilo normalno jer, kad si toliko uključen u nešto, ponekad radiš jako jako dugo. Slikala bih, nisam sigurna koliko slika. Stvarala bih veliki broj njih i onda bih izgubila osjećaj za vrijeme. Probudila bih se u 4 ili 5 ujutro da slikam ili razvijam, radeći stvari. Dakle, rekla bih da su tri godine, ali ako to proširite na normalne ljude, kako oni obično rade, možda bi to bilo sedam godina.

Također me pomalo zanima naziv igre Unleaving, ima li veze s Hopkinsovom pjesmom “Spring and Fall: To a Young Child”?

Izvorno se igra zvala Jack. Samo smo liku htjeli dati bilo koje ime, zapravo, bilo koje uobičajeno ime, jer je to priča za svakoga. Svatko može biti to dijete. Ali onda, kako je priča sazrijevala, kako smo rasli s razvojem, odlučili smo promijeniti ime da bude više refleksivno, jer joj nismo htjeli dati ime samo da bude proširenje bilo kojeg igrača.

Ne može biti da iza toga ne stoji nikakva konkretna priča. To je više kao samorefleksija, a onda kada smo naišli na pjesmu, odjekivala je s pričom. Rezoniralo je sa svime što smo željeli učiniti, jer govori o prolaznom smislu života, a to je neka vrsta priče u Unleavingu. Samo se suočavaš s prolaznim smislom života, neizvjesnošću i nekim pitanjima o smrtnosti i raznim stvarima.

Uzeli smo taj dio na Unleavingu. To je za nas najzanimljiviji dio u igri. A tu je i dio o djetetu u pjesmi po imenu Margaret. Dakle, činilo se kao da razgovaram s djetetom ili da razumijem stvari iz perspektive djeteta. Stvarno se sve poklopilo s Unleavingom, kao što vidite, protagonist je dijete, ali to može biti metafora.

Igra ima puno simbola, ali sam znatiželjan u vezi vuka. Vidimo ga kroz cijelu igru. Kako ste došli na tu ideju?

Moj muž je rekao da je naišao na knjigu dok je bio u posjetu svom rođaku, a tamo je bila i slika Francisca Goye. Ako ste upoznati s Franciscom Goyom, on je klasični majstor umjetnosti, a slika je sama po sebi bila vrlo ekspresivna. Vuk se može vidjeti na toliko različitih načina, upravo to je bila inspiracija vuka. Može biti vrlo dubok i ovisi o svakome kako ga želi vidjeti. Neki ljudi to nazivaju unutarnjim strahom. Netko je rekao, to je moja sjena. I svatko ga je nazvao drugačije. Mi to potičemo.

Zanima me kako ste sve ukomponirali u igru? Kako ste ju razvili točnije? Koji je engine korišten?

Bio je to poput procesa pokušaja i pogrešaka. Štoviše, to je proces ispitivanja i učenja. Budući da je igra vrlo atmosferična, ima slika i svega toga, ali u isto vrijeme, to je platformska puzzle igra slikana kistom koja je vrlo detaljna. Pa smo htjeli “vjenčati” njih dvoje. Okruženje je vrlo kaotično, s vrlo preciznim detaljima. Stavljaju naglasak na elemente puzzle platformera, jer postoji taj precizan element, takva vrsta gotovo jasnog rezanja terena. Istraživali smo Unity.

Očito je da postoji veliki broj enginea, ali odlučili smo se za Unity jer postoji C sharp element, gdje stvari možete učiniti vrlo preciznim. Također se temelji na fizici, tako da je vrlo dobro funkcionirao. Uzmite slike i jednostavno ih izrežite na način na koji želite. Izrađujemo slike, a zatim prolazimo kroz proces njihove prepravke za Unity.

Ono što mi se najviše svidjelo kod ove igre su animacije, koliko su dobro napravljene i ubačene u igru. Kako ste to napravili?

Mi to zovemo slikarska animacija, koja može imati različita imena na različitim mjestima. Gdje imate trenutke kada imate jednu pozadinu i onda se nešto dogodi, a onda se pozadina potpuno promijeni u nešto drugo, ili trenutke kada imate pozadinu i onda vidite suptilne promjene. Dakle, to se zove slikanje animacije.

Kada snimite jedan kadar slike, tada možete snimiti i druge kadrove, kao i druge verzije te slike. To se stvarno dogodilo samo skeniranjem više verzija te slike. Na primjer, skenirate ga, napravite neki potez kistom, a zatim ga ponovno idete skenirati. Na kraju, akumulacija skeniranja tih slika učinila je to slikarskom animacijom.

To je uglavnom za pozadinu, ali i za tlo je vrijedila ista stvar. Uzeli biste dio zemlje, zatim skenirali i dodali nekoliko poteza kistom. Do kraja dana prelazite između ovakvih različitih skeniranja, što će učiniti da se prostor osjeća živim i dišući. Gotovo kao da dajete daha slici na neki način.

Volio bih znati kako ste napravili sliku za neku puzzle razinu?

Dosta se naslanja na umjetnost i slikanje, ali Unleaving je prvo videoigra i pravila videoigre su diktirala sve, poput puzzle elemenata. Slijedili smo principe dizajna razina. Recimo, imati jasan cilj, imati dosljednost i osigurati da svi interaktivni elementi izgledaju isto što je diktiralo bilo što drugo u igri, kao što je umjetnički stil i to nas je na neki način ograničavalo. Dakle, prvi su tu bili puzzle elementi. Sve je krenulo od priče, od emocija; koje emocije želimo uhvatiti.

Na primjer, postoji scena u kojoj se prikazuje toplina sunca gdje naša protagonistica juri za cvrčkom. Uvijek smo imali na umu koji osjećaj želimo uhvatiti i iz toga smo krenuli u odabir slika za puzzle elemente, ali i kako želimo pristupiti igri. Također smo onda birali boje ili oslikavanje, odnosno radili na umjetnosti, ali prvo dolaze emocije. Uglavnom, zagonetke bi diktirale umjetnički stil.

Jeste li i vi kada ste stvarali zagonetke imali na umu da želite imati nešto specifično za tu temu? U smislu ako želite imati određenu zagonetku samo za tu temu?

Da i ne. Ako treba uhvatiti određene emocije. Recimo, o određenoj temi, onda ćemo se svakako osloniti na određenu vrstu zagonetki. I iz te slagalice, izabrat ćemo umjetnost. Sve će doći nakon toga. Radi se o temi, ali u isto vrijeme, radi se io ukupnoj temi igre, a ne samo o jednoj specifičnoj temi. Dakle, morate biti specifični u vezi s određenim mjestom, ali u isto vrijeme, morate se nekako vratiti i provjeriti hoće li funkcionirati sa svim ostalim. A ponekad ovaj slijed možda neće funkcionirati.

Kakve ste dojmove stekli od ljudi i igrača općenito kada su u pitanju zagonetke?

Aspekt pogrešaka i učenja došao je brzo, jer je to neka vrsta igre o samopromišljanju i životu općenito. Pogreške su vrlo poznata tema u životu, samo tu trebamo dodati i pokušaje. Vidjeli smo to u Limbu, koji toliko volimo i htjeli smo ga uključiti. I razumijem da postoji drugi sloj toga, a to je određivanje vremena i stvaranje stvari koje se nekako spajaju u određenom slijedu.

Na primjer, bizon. Toj zagonetki možete pristupiti na mnogo načina, ili joj možete pristupiti dok dolazite s očekivanjem da će ova igra biti teška. Možda bi bilo malo manje frustrirajuće. Ali ako dolazite iz nje, gledajući je samo kao čistu igru bez ikakve priče iza sebe, možda će vam biti malo izazovnija. Dakle, ovisi o igraču i njegovom iskustvu. Slobodni su da ga uzmu s bilo kojeg aspekta koji žele.

Svjesna sam toga. Čujemo komentare koji govore o savršenom timingu zagonetki. Zbog toga igra nije tako jednostavna. Treba biti precizan. Čuli smo da su igrači govorili, dolazeći iz svog očekivanja, znali su da će tako biti, tada su se osjećali ne iznenađeni i nekako gotovo spremni za iskustvo. Dakle, svaki igrač je drugačiji. Mogu mu pristupiti kako god žele. To je njihovo vlastito iskustvo. Čuli smo toliko različitih stvari o igri i to nas kao kreatore čini jako sretnima, jer ne postoji negativan ili pozitivan način gledanja na igru. Upravo dijeljenje tog iskustva je ono što nas kao kreatore uzbuđuje, jer ljudi tome pristupaju drugačije, vide ga drugačije iz svoje perspektive, a da mi kao kreatori ne namećemo bilo kakvu interpretaciju.

Dakle, kakva su bila tvoja očekivanja kada ste objavili igru na Steamu? Jeste li očekivali da ćete dobiti određene pozitivne ili negativne kritike?

Rekla bih, kao i svaki kreator, nadate se najboljem, zar ne? Ali samo prihvaćanje duha Unleavinga, u smislu da donosi opušteno igranje, nekako se odričete velikog očekivanja. Morala sam pristupiti launchu na isti način. Mislim da je moja najveća nada bila da se ljudi povežu na dubljoj razini i da iz igre izvuku svoje značenje. Pomoglo mi je, ali i pristup recenzijama ili pristup percepciji ljudi na način koji nije povezan ni na negativan ni na pozitivan način. Za mene nema negativnog ni pozitivnog.

Znam kako Steam radi. Postoji ili pozitivno ili negativno. I znam, čak su neki ljudi spomenuli kada su ostavljali recenzije, nisu htjeli ostaviti ni jedno ni drugo. Samo su htjeli pričati o svom iskustvu. Nadamo se da će postojati na Steamu i drugim platformama u budućnosti ovakav pristup. Igrači mogu samo podijeliti vlastita iskustva bez da ih stavljaju u crno ili bijelo, negativno ili pozitivno. Doživite nešto onako kako vidite i jednostavno to želite podijeliti. I to je zapravo ono o čemu se radi u igri, učenje o pristupu stvarima iz druge perspektive i samo znatiželja.

Dakle, kao kreatori, moramo se prilagoditi nekako istom mentalitetu. Zapravo je to više postala moja osobna navika dok sam razvijala igru. Da se uvijek nekako odvojite od prosuđivanja stvari, dobrih ili loših i samo gledate na stvari kao na iskustvo učenja. Dakle, ima puno različitih kritika, različitih mišljenja i to je ono što me kao kreatora stvarno veseli, kad vidim koliko je različitih percepcija.

I to je ono što smo htjeli kao kreatori, samo da vidimo kako se ljudi povezuju na dubljoj razini. Da su voljni reći da su uživali u umjetničkom aspektu. Bili su spremni reći kako doživljavaju druge dijelove, a ne etiketirati ih kao loše ili dobre. To je doživljaj i to je to.

Možete li možda reći koliko je ljudi stavilo igru na listu želja?

Cijela tema Unleavinga je samo biti otvoren i također uvijek postoji status quo s očekivanjima. U igri se ne radi o mjerenju. Ne radi se o tome da stanete u kutiju. Što je uspjeh? Je li crno ili bijelo ili što je negativno ili pozitivno ili ovo ili ono? Naš cilj je da ljudi to preuzmu od Unleavinga, prihvaćajući nepoznato. Ne može se sve kvantificirati i nabrojati i znati.

To je ono o čemu uvijek govorimo; koliko prodajete, koja je lista želja? Ali ja tome kao kreator nisam ni pristupila iz te perspektive. Ja to osobno ne bih stalno provjeravala jer igri nisam ni na koji način pristupila iz perspektive kvantificiranja uspjeha. Neuspjeh u kvantificiranju. Za mene nema neuspjeha ni uspjeha. Sve je to doživljaj. I nismo ovdje da to etiketiramo, već da to doživimo.

Kakvo je bilo iskustvo na PAX Eastu?

Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Nisam imala velika očekivanja. To je jako utjecalo na nas jer je bio COVID i bili smo izolirani. Navikli smo se da ne viđamo puno ljudi, ne viđamo puno programera, ne viđamo puno igrača. A onda kada smo otišli na PAX East, to je jako utjecalo na nas. Slikala sam uživo i to je bilo prvi put da je netko mogao slikati uživo tijekom tog događaja.

Bio je to još jedan sloj koji smo samo htjeli testirati i vidjeti kako igrači reagiraju na njega. Išla sam s namjerom samo da slikam uživo. Ali kad su igrači prilazili našem prostoru, bili su toliko zainteresirani samo da budu dio iskustva. Morala sam se malo povući i otvoriti slikanje uživo i za same igrače.

Dala sam im istu paletu boja, isti materijal koji bih koristila za stvaranje Unleavinga. Vodila sam ih nekim principima kako ću napraviti igru. Slijedili su iste smjernice, ali su tome dodali vlastiti štih te smo snimili različite kadrove različitih igrača. Do kraja dana, izgledalo je samo kao animirana slika koju su napravili sami igrači, što je bilo fantastično za vidjeti. Također, sami igrači, dok su slikali uživo, dodali su neke detalje koji su potvrdili ono što želimo napraviti u samoj igri.

Možemo li od Vas očekivati slične igre ili ćete isprobati nešto drugo?

Još uvijek smišljam odgovor na to pitanje, ali rekla bih da će sigurno biti nešto umjetničko. Bit će to nešto o pričanju priče. Ne mogu jasno reći hoće li to biti puzzle platformer ili ne. Za mene je to moja omiljena vrsta žanra, ali možda postoji prostor za iskusiti i istražiti druge stvari.

Kakve biste savjete dali drugima na temelju svog iskustva?

Od ovog pitanja se naježim. Hvala što ste to pitali. Definitivno bi rekla da izgubite strah od osude što je prije moguće, jer ako to uklonite, slobodni ste biti kreativni. Tako ste slobodni činiti nevjerojatne stvari i ostvarivati svoju viziju, pretpostavljajući da će vas i drugi podržati i pomoći vam.

Vjerujem da je zajednica igrača bila veliki dio mog putovanja. Kao što sam spomenula, PAX East je bio jedan od njih. Također, COVID, biti online i razgovarati s drugim programerima i igračima. Osobno, osjećala sam veliku podršku i ohrabrujem ljude da više vjeruju – svojoj zajednici jer će vidjeti prekrasne stvari. Povjerenje u zajednicu, možda. To bi ja rekla.