Kada se tijekom ljeta 2020. godine pojavila u prodaji, Sucker Puncheva akcijska avantura Ghost of Tsushima instantno se nametnula kao jedna od onih igara koje su definirale ne samo kraj ere PlayStationa 4 već i cijelu prošlu generaciju. Prekrasni otvoreni svijet i atmosfera inspirirani samurajskim filmovima Akire Kurosave, fluidna i veoma atraktivna akcija te priča o časti i borbi protiv mongolske invazije instantno su zarobili srca milijuna igrača, pa je tako Ghost of Tsushima postao favorit velikog broja vlasnika Sonyjeve konzole koji su gotovo istovremeno mogli uživati u još jednoj velikoj PlayStation ekskluzivi, postapokaliptičnoj avanturi The Last of Us: Part II, koja je, prema mnogima, jedini razlog zašto je „Duh Tsushime“ ostao uskraćen za GOTY nagradu.

Sada, pet godina kasnije, stiže nam Ghost of Yotei, koji zapravo nije direktni nastavak, već više spiritualni nasljednik već spomenute „Tsushime“.  Ghost of Yotei dolazi kao najveća PlayStation 5 ekskluziva ove godine i, u eri gdje se open world igre često osjećaju zamornim, nudi dozu svježine koja bi mogla podsjetiti igrače zašto su se zaljubili u ovaj žanr. Ali, kao i svaki nastavak, bilo direktni ili spiritualni, i Ghost of Yotei nosi teret usporedbe sa svojim prethodnikom, a ovdje se postavlja pitanje je li ovo korak naprijed ili samo uobičajena kontinuacija nečega što smo vidjeli prije pet godina?

Neki novi duhovi…

Ghost of Yotei se ne odmiče previše od originalne igre, no ipak donosi određene izmjene i novitete. Smještena tri stoljeća kasnije, na snježnim i divljim prostranstvima Hokkaida oko planine Yotei, nova igra mijenja fokus sa kolektivnog rata na ličnu osvetu, ostavljajući legendarnog Jina Sakaija daleko u prošlosti i uvodeći novu protagonisticu i svježe teme koje, opet, i nisu toliko rijetke.

Umjesto Jina Sakaija i njegove borbe sa moralnim izborima, priča nove igre prati Atsu, lutajuću plaćenicu u njenoj osobnoj osvetničkoj misiji.  Kao djevojčica, Atsu je svjedočila ubojstvu cijele svoje obitelji od strane bande poznate kao Yotei Six, predvođene okrutnim i odmetnutim samurajem, lordom Saitom. Šesnaest godina kasnije, Atsu se vraća u Ezo, divlji, neukrotivi krajolik Hokkaida, kako bi lovila jednog po jednog člana bande, usput pronalazeći saveznike i suočavajući se sa vlastitom traumom.

Ipak, Ghost of Yotei ne donosi samo klasičnu priča o osveti. Umjesto toga, ona istražuje teme iscjeljenja, identiteta i klasne borbe, sa elementima japanskog folklora koje Atsu usvaja kao neki svoj mit. Likovi su uglavnom bogati i vrlo dobro karakterizirani, od saveznika poput mudrih trgovaca i revolucionara do antagonista, koji nisu samo karikature već imaju motive vezane za kaos poslije samurajskih ratova. Atsu je fascinantna protagonistica – hladna, ali sa trenucima ranjivosti, daleko manje opterećena temom “časti” nego Jin Sakai iz Tsushime. Ona u neku ruku uživa u nasilju koje sprovodi nad svojim protivnicima, što priči daje potpuno novu energiju, ali i dubinu, jer se postavlja pitanje hoće li joj osveta donijeti mir ili samo još više bola?

Narativno, Ghost of Yotei je korak naprijed u odnosu na originalnu igru. Dok je Tsushima imala solidnu, ali predvidljivu priču o otporu i borbi protiv mongolske invazije, sa fokusom na sukob između samurajske časti i gerilske taktike, priča Ghost of Yoteija je intimnija i emocionalnija. Nema više tog osjećaja dužnosti prema narodu – ovdje je sve osobno, sa nelinearnim elementima zahvaljujući kojima možete birati kojeg ćete člana bande loviti prvog, što mijenja redoslijed događaja i utječe na replayability same igre. U usporedbi sa Tsushimom, sporedne priče su bolje integrirane u samu igru. Umjesto generičkih zadataka, one se prepliću sa glavnom linijom priče, poput, primjerice, “vučjeg čopora” saveznika koji vam pomažu u borbi. Dijalozi u igri su veoma oštri, s povremenom dozom humora, što ih čini stvarnijim i prizemljenim. Ipak, pomalo očekivano, priča zna ponekad „otklizati“ u klišej, sa motivima osvete koji su viđeni bezbroj puta, kako u filmovima tako i u igrama. Također, neki segmenti priče su nepotrebno razvučeni, a neki likovi, prije svega pojedini članovi Yotei Six, osjećaju se nedovoljno razrađeni, kao da su tu samo da budu bossevi, a ne nemilosrdne ubojice koje su glavnoj protagonistici uništile život.

U usporedbi sa Tsushimom, glavni likovi su ovdje raznovrsniji i manje stereotipni. Jin je bio klasični samuraj sa unutarnjim sukobom, dok Atsu ima više slojeva – prije svega, ona je ženska junakinja u muškom svijetu, sa traumom s kojom se možete povezati, a koja ju čini opasnom. Tsushima je imala bolju povijesnu autentičnost, ali Yotei bolje koristi folklor za dubinu. Sve u svemu, narativ je snažan i upečatljiv, ali ne i revolucionaran, vuče vas naprijed, ali ponekad osjećate da je njegova formula poznata, samo sa dovoljno svježine da vas zadrži angažiranim.

Budući da se radi o open world ostvarenju, Ghost of Yotei očekivano nudi sate i sate gameplaya, pa će vam tako za standardni prolazak kroz glavnu priču biti potrebno nekih 50-ak sati, a ukoliko se upustite u sve sporedne aktivnosti, ta brojka će se bez problema udvostručiti.

Još bolja akcija…

U srcu Ghost of Yoteija leži gameplay koji počiva na Tsushiminom naslijeđu, ali ga proširuje sa novitetima koji ga čine dinamičnijim. Osnovna petlja je poznata i ne razlikuje se od one iz većine open world igara – dakle, istražujete otvoreni svijet, sudjelujete u borbama, rješavate sporedne zadatke i nadograđujete svoju heroinu. No, ovdje je sve nekako rafiniranije. Prije svega, borba je evoluirala, pa tako umjesto stanceova iz Tsushime, Atsu koristi zavidan arsenal oružja – single katanu za preciznost, dual katane za brzinu, odachi za teške udarce, yari u borbi na daljinu i kusarigamu za kontrolu gomile. Tu su još i lukovi, pištolji, bombe i noževi. Svako oružje ima prednosti protiv određenih neprijatelja, stvarajući poseban sistem koji vas tjera na adaptaciju umjesto ponavljanja. Noviteti uključuju i hvatanje neprijateljskog oružja nakon pariranja i bacanje ga nazad, što dodaje atraktivni filmski štimung. Stealth je poboljšan sa više opcija, poput penjanja po planinama za napade iz zasjede, a boss borbe su intenzivnije, iako i dalje sa QTE elementima koji, doduše, nisu previše nametljivi.

U usporedbi sa Tsushimom, gameplay je raznovrsniji i manje repetitivan. Tsushima je imala sjajnu borbu, ali je brzo postajala predvidljiva. Ghost of Yotei dodaje dubinu sa oružjima koja otključavate kroz trening sa majstorima. Osim što je još fluidnija, borba je veoma brutalna i zadovoljavajuća, sa pariranjem koje se osjeća kao ples, dok haptičke mogućnosti DualSense kontrolera pružaju posebnu dozu imerzije. Naravno, moramo uputiti i pokoju riječ kritike na račun borbe. Primjerice, prebacivanje oružja preko radialnog menija može biti nespretno u kaosu koji se događa pred vašim očima, što dalje dovodi do grešaka. Također, protivnici su uglavnom generični, pa se većina njih svodi na ronine ili bandite, uz tek poneku varijaciju koja uključuje i opasne divlje životinje.

Otvoreni svijet igre je sjajan, a čini ga šest regija oko planine Yotei, od snježnih visoravni do cvjetnih polja, sa navigacijom ponovno vođenom vjetrom ili životinjama koje vas vode do tajni. Nema pretrpane mape sa ikonama i sve se osjeća organski, sa aktivnostima poput sviranja shamisena, slikanja pejzaža ili kuhanja ribe. Sporedni zadaci su bolje integrirani nego u prošloj igri. Umjesto ponavljanja, oni grade priču na zanimljive načine, poput spašavanja divljih životinja ili sudjelovanja u lovu na ucijenjene glave koji utječe na reputaciju.

U odnosu na Tsushimu, svijet je prostraniji i življi. Tsushima je bila lijepa, ali ponekad prazna.  Yotei ima više interakcije, poput slučajnih susreta sa putnicima koji dijele priče ili vas uključuju u borbe. Penjanje je poboljšano sa više platformerskih izazova do svetišta, ali može biti dugotrajno, sa nagradama koje nisu uvijek vrijedne. Dobre strane otvorenog svijeta su u slobodi koji isti nudi, pa tako možete lutati satima bez glavne priče, gradeći kampove gdje se lokalci okupljaju, što dodaje socijalni sloj. Loša strana je repetitivnost, koja se ipak javlja nakon određenog vremena, pa tako oslobađanje kampova postaje rutina nakon 20 sati, a neki zadaci osjećaju se kao nepotrebni filleri.

Sveukupno, gameplay je zabavan, intenzivan i atraktivan, ali nije revolucionaran. Zapravo, donosi poboljšanu formulu već viđenog koja će oduševiti fanove, ali možda neće osvojiti skeptike i one kojima je preko glave otvorenih svjetova.

Tehnički spektakl

Tehnički, Ghost of Yotei je pravo malo remek djelo i tipičan predstavnik onih dobro poznatih, velikih i spektakularnih PlayStation ekskluziva koje guraju hardver konzole do krajnjih granica.

S vizualne strane, igra nastavlja tragom originala, doista je zadivljujuća i često ostavlja bez daha. Očaravajući pejzaži Hokkaida, sa snijegom koji se topi pod suncem, vjetrom koji njiše cvijeće i dalekim planinama, stvaraju osjećaj živog svijeta. Stil i režija su izvanredni, uz dodatak filtera Kurosawa, Miike i Watanabe modova, koji mijenjaju estetiku bez utjecaja na performanse – Kurosawa ponovno donosi crno-bijeli izgled poput onog iz filmova legendarnog redatelja, Miike mod u sve dodaje još više krvi, blata i prljavštine, dok Watanabe mod, inače inspirian djelom anime redatalja Shinichiroa Watanabea, donosi potpuno novi štimung, uz chill atmosferu i lo-fi hip hop mjuzu.  Igra nudi nekoliko grafičkih modova. Igrali smo u Performance modu (60 fps, 1440p) i nije bilo padova – čak i u masovnim borbama, sve teče glatko. Quality mod (30 fps, 4K) je za one koji preferiraju detalje, ali 60 fps je must za akciju. Za one koji traže još više, tu su i Ray Tracing modovi koji višak detalja naplaćuju nižim framerateom.

Zvuk je jednako impresivan i na visokoj razini. Soundtrack miješa tradicionalne japanske instrumente sa western ritmovima, stvarajući atmosferu koja podsjeća na Samurai Champloo, a efekti poput zveckanja mačeva ili urlika vuka su kristalno jasni. Glasovna gluma je vrhunska – Erika Ishii je maestralno utjelovila Atsu, sa emocijama koje se čitaju u svakom uzdahu, a sporedni likovi su uvjerljivi, sa mješavinom engleskog i japanskog za autentičnost.

Kontrole su intuitivne, sa DualSense mogućnostima koje doprinose imerziji, bilo da se radi o haptici za napinjanje luka ili vibracijama prilikom penjanja i slično. Međutim, iako se s tehničke strane ima jako malo toga za prigovoriti, igra ipak ima nekoliko problema – primjerice, mijenjanje oružja zna nekad zaštekati u brzim situacijama, a kamera ponekad zna izgubiti fokus u gužvi. No, bez obzira na to, tehnički problemi su minimalni i zanemarivi.

Jedna od najvećih gaming priča godine

Ghost of Yotei donosi evoluciju formule koja je učinila Tsushimu voljenom, sa boljim likovima, dubinom i svijetom koji vas poziva da se izgubite u njemu. Atsuina priča o osveti, iako predvidljiva, ima dovoljno materijala da vas drži budnima do kasno u noć, a vrhunska prezentacija i poboljšanja na polju gameplaya čine borbu i istraživanje još boljim. Ekipa iz Sucker Puncha je dokazala da može rafinirati ionako uspješnu formulu, stvorivši igru koja je prekrasna, zabavna i na trenutke duboka. Naravno, repetitivnost i poznata struktura mogu odbiti one koji traže inovacije, ali za fanove open world igara, ovo je poslastica koju ne bi smjeli propustiti. U ovoj godini, kada su su ekskluzive rijetke, Ghost of Yotei stoji kao podsjetnik zašto volimo PlayStation – ne samo zbog vrhunske prezentacije, već zbog prepoznatljivog narativnog iskustva koje njegove ekskluzive donose. Bez sumnje, radi se o jednoj od najboljih igara godine koja, iako ne donosi previše toga novoga, zaslužuje da se nađe na listi naslova koje morate odigrati.

Recenzija nastala zahvaljujući review kopiji igre ustupljenoj od strane izdavača.